Sebe su Srbi onda kao i danas, uključujući i arogantnog Dačića u Zagrebu, vidjeli kao državni narod a nas gledali kao tamburaše, što smo im i mi svojim ponašanjem pomogli zaključiti, a nisu vidjeli da ispod škrlaka, duboko u iskonu svijesti gori pritajena žeravica koje ni mi sami nismo bili svjesni, sve dok ju oni nisu raspuhali i pretvorili nas u silu za koju je Andrija Matijaš Pauk ispravno ustvrdio: “Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja, na kamenu neće ostat kamen, palili su gradove i sela, sad hrvatski osjetit će plamen!”
Za vlastito dobro, da do toga ponovo ne dođe i cijena slobode ne postane previše skupa, sada bi se trebao zauzeti cijeli narod, ali i oni koji ga vode u propast, za njihovo dobro.
Osvrnuo se jedan prijatelj na moj sarkastičan FB osvrt na ponovni srpsko-hrvatski domjenak u Zagrebu, pitajući me kako ja “iz mog kuta” vidim što bi trebalo napraviti u ovoj situaciji, navodeći da se stranke potekle iz stare partije pomiješane s globalističkim strukturama i kartelima, već trideset godina smjenjuju na čelu države, bez izgleda na promjene.
https://www.facebook.com/photo?fbid=486345913653425&set=a.111674877787199
Rubirku pogleda “iz mog kuta” na ovom portalu projektvelebit.com sam parafrazom na “Priče iz davnine” Ivane Brlić Mažuranić, nazvao “Priče iz daljine”. Neke stvari je stvarno lakše vidjeti s udaljenosti, odakle ti pogled ne zamagljuju sitnice i detalji, odakle ne vidiš grmlje, žbunje i šikaru nego cijelu šumu i nad njom sunce ili oblake.
Sve te navedene vlasti, strukture i karteli, ništa to ne živi u nekoj zasebnoj boci čiji sadržaj narod može samo s druge strane stakla promatrati ali na to što se u boci događa ne može utjecati.
Sve je to zajedno među nama, svima na dohvat ruke, i priča o tome kako mi ne možemo ništa samo je isprika za nehaj, nebrigu i neodgovornost za svoju sudbinu, za sudbinu svoga potomstva i svoga naroda.
Narod bira svoje vodstvo i snosi posljedice njihovih odluka. Pa čak i onda ako mu je to vodstvo nametnuto, i nema pravo birati tko će s njim vladati, kao što je bio slučaj u Titovoj Jugoslaviji, taj narod ima obavezu upotrijebiti sva primjerena sredstva kao bi ga svrguno i postavio vlast po svom odabiru. Zato postoji maksima da “Svaki narod ima vlast kakavu je zaslužio”. Jedina je razlika što je cijena slobode nekad skuplja a nekad jeftinija, što niti malo ne mijenja stupanj naše odgovornosti i obaveze odlučivati o vlastitoj sudbini.
Mi očito nismo buntovan narod, pa smo tako, u većini istrpili strašnu Titovu vladavanu i njegovu državu od ’45. do ’91. (Čast onoj hrabroj skupini izabranih koja je kroz sve godine Jugoslavije pružala otpor i plaćala strašnu cjenu svoje borbe, a nije uspjela jer ih je bilo malo). Na kraju smo Tita u suzama i stihovima Fale kroz Zagreb u plavopm vlaku ispratili Bogu na sud, a slobodu su nam nametnuli sami Srbi kad su u svojoj mitološkoj ludosti odlučili paliti kuće, silovati žene i bacati djecu u zid i tako nas konačno ujedinili u jednu jednistvenu vojničku silu, kakvu smo ranije znali pokazati tek služeći drugome, braneći kršćnski zapad od Turaka ili pokazujući zadivljujuću vojnu vještinu u napoleonskim ratovima.
“Za tujca vojeval i krv je proleval, za falu su rekli mu da je bedak!”
Da su Srbi imali samo malo više pameti i da Miloševićeva klika nije bila toliko omamljena svojim mitološkim naslijeđem i vjerovanjem u “božansku misiju nebeskoga naroda”, mi bi i danas trpili srpski jaram i udarce bičem do one mjere do koje je to ljudski podnošljivo.
Sebe su Srbi onda kao i danas, uključujući i arogantnog Dačića u Zagrebu, vidjeli kao državni narod a nas gledali kao tamburaše, što smo im i mi svojim ponašanjem pomogli zaključiti, a nisu vidjeli da ispod škrlaka, duboko u iskonu svijesti gori pritajena žeravica koje ni mi sami nismo bili svjesni, sve dok ju oni nisu raspuhali i pretvorili nas u silu za koju je Andrija Matijaš Pauk ispravno ustvrdio:
“Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja, na kamenu neće ostat kamen,
Palili su gradove i sela, sad hrvatski osjetit će plamen!”
A onda, kad je bitka prošla, mi smo proslavili i polako ponovo pali u svoj, kroz povijest prepoznatljivi san i pustili drugima upravljati državom koju smo krvavo stekli. Na prijelomu stoljeća postalo je jasno da Hrvatska kreće niz brzo, da skreće sa zacrtanog puta, točnije u času kad je Mesić umirovio generale, silu koja je imala i legitimitet i autoritet zaustaviti kola koja su skrenula s puta, i izjavio: “Šef države ne smije dopustiti da mu se iz vojske diktira kako voditi politiku”. Branitelji su dobili mirovine kao “zadovoljštinu” jer su pristali postati prošlost, bez utjecaja na daljnji razvoj ploda koji su uz tolike žrtve stvorili. Danas branitelji u velikoj većini sanjaju svoju slavnu prošlost, evociraju uspomene na dane svoje glorije, na životu održavaju legendu braniteljske slave ali uglavnom prepuštaju stvarnost drugima, i neumoljivo stare, što je jedina karakteristika koja ne ovisi o njihovoj volji.
Pitao sam jednog po hrabrosti i zaslugama poznatog branitelja, kako može biti toliko ponosan na svoje velike ratne zasluge a ignorirati ono što se događa s državom koju je stvorio? Odgovorio mi je rutinskom frazom koju koriste ratni veterani u državama koje su se nakon ratova nastavile razvijati onako kako se i očekivalo: “Nije mjesto vojniku baviti se politikom!”
Državu se ne stvara svakih 50 godna, kao što smo ju mi dva puta morali ponovo stvarati točno u tom rasponu vremena. Državu se stvara za tisuću godina. Mali narod poput našega ne može preživjeti toliki gubitak krvi po nekoliko puta u svakom stoljeću.
Stvoriti državu znači stvoriti okvir kojemu treba dati sadržaj. Država je komad plodne zemlje koju si krvavim radom stekao i oko nje napravio ogradu. To, da prafraziram Churchila “nije kraj. To čak nije ni početak kraja. To je eventulano, tek kraj početka”.
Zemlju treba obrađivati, čistiti od korova i saditi kulturu od koje se može prehraniti, tako da ne treba odlaziti u nadnicu, da si ne treba uskraćivati potomstvo jer mu projekcija budućnosti nije obećavajuća. I ogradu treba održavati. Treba svoje mlade odgajati kako uspijevati i kako popravljati ogradu da tuđa stoka ne provali na tvoje i ne pogazi ti usjeve. Doći će s vremenom drugi i ponuditi da im svoju zemlju dadu u najam, ili da im ju prodaju a da će ih oni ostaviti na njoj za dobru plaću raditi. Državu se ne stvara svakih 50 godna, kao što smo ju mi dva puta morali ponovo stvarati točno u tom rasponu vremena. Državu se stvara za tisuću godina. Mali narod poput našega ne može preživjeti toliki gubitak krvi po nekoliko puta u svakom stoljeću.
Ali, kad sve krene niz brdo i kada se pričini da smo sve zanemarili i prokockali, ja znam da i dalje duboko u nama, što smo i oni i mi ponovo zapostavili i zaboravili, tinja ona ista iskonska žeravica kao vječna vatra na kojoj smo preživjeli milenije, žar koji će oni kad nas doguraju do kritične točke ponovo raspuhati i rasplamsati i kad će se, nedaj Bože da nas opet dotle dotjeraju, ponovo ostvariti Paukovo pročanstvo, uz velike žrtve na svim stranama. Za vlastito dobro, da do toga ne dođe i cijena slobode ne postane previše skupa, sada bi se trebao zauzeti cijeli narod, ali i oni koji ga vode u propast, za njihovo dobro.