Što ga više nekadašnji pajdaš Milanović prokazuje kao rigidnog antituđmanovca, Plenković sve paničnije veliča Franju Tuđmana, pokušavajući osporiti Škorinu poruku da je upravo Plenković izdao utemeljitelja HDZ-a, svjestan da Škoro govori ono što golema većina članstva i gotovo kompletno HDZ-ovo izborno tijelo misli.

Autor: Marko Ljubić

Očito su ankete i vrlo opipljivi trendovi u javnosti, koji se više nikako ne daju sakriti, o sve izvjesnijem raspoloženju naroda i ishodu predsjedničkih izbora, prilično uzdrmali postojeći poredak pa smo svjedoci sve paničnijih javnih istupa i to sa svih strana i iz svih pozicija režima te skrivenih brloga pozadinskih čuvara.

Mirko Galić, koji baš sve što je postigao u životu duguje blago rečeno despociji, a stvarno krvavom režimu do 1990. godine, a kasnije neobračunu s tim pozadinskim, jednako stvarnim režimom, poručuje da se Hrvatska ne smije vratiti despociji, očito ciljajući na zahtjeve za promjenom ustavno-pravnih temelja poretka, koji samo što nisu širom rastvorili vrata.

Kolinda Grabar-Kitarović, inače rijetko kada svađalica, tamburašku glazbu kao dio kulturne baštine hrvatskog naroda naziva “tamburanjem”, nasuprot svojih stalnih poziva na afirmaciju nacionalne kulture, nesvjesna da pokušajem ismijavanja Škore, pokazuje prijezir prema hrvatskoj tradiciji i narodu. Plenković, što ga više nekadašnji pajdaš Milanović prokazuje kao rigidnog antituđmanovca, sve paničnije veliča Franju Tuđmana, pokušavajući osporiti Škorinu poruku da je upravo Plenković izdao utemeljitelja HDZ-a, svjestan da Škoro govori ono što golema većina članstva i gotovo kompletno HDZ-ovo izborno tijelo misli.

Tom izazvanom kaosu priključuju se mediji, vodeći mediji i “analitičari”, kako bi se uvelo malo reda i pameti u to sve i barem izbjegla sudbina Titanica, a vidjeli smo da nije izostala otvorena pomoć Glasa Koncila pa i samoga Kaptola u toj združenoj akciji spašavanja poretka. Čak je i kardinal Bozanić dao povoda na Sv. Misi zadušnici za pokojnog Franju Tuđmana, pogotovo naglaskom na obećanja i radikalizam, interpretatorima i nositeljima režima, koristiti njegove riječi kao potporu sebi. Šteta bi bila da čovjek, nakon serije povijesnih poruka kroz razdoblje od dvadesetak godina, ostane stjecajem okolnosti i lošom procjenom tajminga te podcjenjivanjem goleme nepoštene neravnoteže u društvenim odnosima, a prije svega u medijima i politici, zapamćen po dvije poruke, obje široko interpretativne s kojima onaj tko ima medijsku moć s lakoćom može manipulirati. Nakon Miklenićeva uvodnika, koga je teško ne gledati kao paket i opterećenje Bozanićevim porukama, to je neizbježno.

SDP je iskoristio šizofrenu poziciju u koju se doveo Plenković zalažući baš sve oko sebe za svoje karijerne ciljeve, kako bi doživio i preživio legendarno predsjedanje Europskim Vijećem. Akumulirani gnjev zbog praktično svih kadrovskih rješenja od trenutka preuzimanja vlasti, teška poniženja kojima je izvrgnuo Hrvatsku pred Pupovčevim srpstvom iz svoga vladajućeg zagrljaja, cirkus s HNS-om i tragikomična legalizacija reforme školstva, gnjev nacije zbog Istanbulske konvencije, Marakeša i posve imbecilnog forsiranja krajnje nepopularne europske oligarhivnosti, Plenkovića su dovele u poziciju slabe legitimnosti u HDZ-u i neraspoloženja u desnom izbornom tijelu.

Iako se očito na obje strane režima kampanja nastoji preusmjeriti, činjenica je da su tu Plenković, i Kolinda Grabar-Kitarović najviše zbog Plenkovića, u puno težoj situaciji pred svojim izbornim tijelom, nego Milanović pred svojim. Naime, pozicionirajući kampanju na stereotipsko zlo pred svojim biračima, a za to izborno tijelo je zlo svaki, pa i ovaj HDZ, SDP je iskoristio šizofrenu poziciju u koju se doveo Plenković zalažući baš sve oko sebe za svoje karijerne ciljeve, kako bi doživio i preživio legendarno predsjedanje Europskim Vijećem. Akumulirani gnjev zbog praktično svih kadrovskih rješenja od trenutka preuzimanja vlasti, teška poniženja kojima je izvrgnuo Hrvatsku pred Pupovčevim srpstvom iz svoga vladajućeg zagrljaja, cirkus s HNS-om i tragikomična legalizacija reforme školstva, gnjev nacije zbog Istanbulske konvencije, Marakeša i posve imbecilnog forsiranja krajnje nepopularne europske oligarhivnosti, Plenkovića su dovele u poziciju slabe legitimnosti u HDZ-u i neraspoloženja u desnom izbornom tijelu. Posijani udar sa zahtjevom za opozivom u nacionalnoj i kršćanskoj Hrvatskoj ozloglašene ministrice Blaženke Divjak, koju Plenković mora braniti, gurajući Bačića kome je očito svejedno što članstvo i izborno tijelo misli o njemu, da pokuša ostaviti otvorenu mogućnost upitnika nad njom, iako ni sam ne vjeruje u to, više se ne može povući i iz njega se Plenkovićeva politička skupina “tamburaša” ne može spasiti gnjeva izbornog tijela. Kolinda Grabar-Kitarović je svjesna te šizofrene situacije, zato i izgleda već nekoliko mjeseci posve dezorijentirano.

S druge strane, lako je pozadincima kojima je ravnoteža režima bitnija i od Plenkovića i od Grabar-Kitarović ili Milanovića planirati što god hoće, ali nema tog višeg interesa, koji će spriječiti Milanovića da ne zakuca u svakoj prilici Kolindu Grabar-Kitarović i pogotovo Plenkovića. Njemu je to važnije od pobjede na izborima, takav je, zato je uostalom Plenković uzdanica režima, a on nužno zlo, smišljeno za održavanje Plenkovića. Od despocije do tamburanja, pri čemu bi bilo razumno zamisliti se nad tim pojmovima, jer su oba totalno ranjiva. Što primjerice, ako, šali sklon Škoro, predsjedničinu poruku da je on tamburao po Americi dok se branila Hrvatska, mrtav hladan kaže da njegovo tamburanje nije naudilo Hrvatskoj, ali da je njezino i Plenkovićevo, prije njih Milanovićevo “tamburanje” po Hrvatskoj gotovo potpuno uništilo zemlju i narod pa je posljedično tome, poželjno da nastave tamburati izvan Hrvatske, a tamburicu u glazbi i politici ostave onome tko zna svirati i proizvesti ugodnu melodiju.

U tom dramatičnom kaosu, kako bi to nazvao profesor Ivo Biondić, potežu se medijski teškaši s pozivom na preusmjeravanje, čitajte – za spas. Jutarnji list, ili zabrinut zbog trendova u kampanji za predsjednika Republike, pa pretpostavljenim utjecajem javno poziva Milanovića na zaokret, ili tragom insajderskih informacija, pokušava kreirati raspoloženje javnosti na crti svojih očekivanja i želja. Zato ističu da će se Milanović prestati u nastavku kampanje javno konfrontirati s Plenkovićem jer, ističu, tako upada u stupicu službe Škori i obračuna na desnici. Uslijed toga, Jutarnji poziva ili prenosi, svejedno je, namjeru usmjeravanja na tzv. afirmativnu kampanju, koja se temelji na, kako kažu, šest programskih točaka Zorana Milanovića. To su: Moderna Hrvatska, neovisno pravosuđe, pravo žena na izbor, zaštita ljudskih prava, vanjska politika sa stavom, zelena ekonomija.

Valja razumijeti da vrijednosnoj društvenoj platformi koju programski predstavlja Jutarnji list nikako ne odgovara eliminacija Zorana Milanovića, ne toliko ili čak najmanje zbog njega osobno, nego prvenstveno zbog zadržavanja visokog državno-političkog statusa antifa platforme, koja, ako već nije formalni pobjednik izbora, ne smije pasti ispod razine drugog najsnažnijeg centra izborne moći. Drugi bitan oslonac, manje prihvatljiv zbog izbornog tijela HDZ-a, a potpuno prihvatljiv ili u mnogo čemu prihvatljiviji od Milanovića, je Andrej Plenković. To čak i uz Kolindu Grabar-Kitarović percipiranu i sadržajnu Plenkovićevu kandidatkinju na koju je on uložio sve karte, koja po svemu iskustvenom usprkos čitavoga niza, većinom pojavnih afiniteta, neće i ne može biti krajnje rizičan izbor za antifa paradigmu.

Milanoviću u svim programskim elementima kampanje odgovara udar na Škoru, no taj udar s Milanovićevog spektra izravno Škoru promovira u jedinu suprotnost antifi i svemu lošemu što taj pojam i njegovi zagovornici predstavljaju u iskustvenoj memoriji velike većine hrvatskog naroda, čineći Plenkovića blizancem antifi zakopavajući Kolindu Grabar-Kitarović. Pritom će tu teško biti izbjeći javni dojam o savezu Milanovića i Plenkovića protiv Škore, ili u političkom smislu – rizika. Tu su totalno ranjivi i jedni i drugi, jer takav javni udar na Škoru, bez “krvi” među njima dvojicom, izazivati će nezadovoljstvo u njihovim redovima.

Razlog apela ili teksta, Jutarnjeg lista je ispravna slutnja da bi se situacija na državnoj razini mogla oteti kontroli ako pobjedi Miroslav Škoro. Zato će se usprkos nužnoj konfrontaciji SDP-a i HDZ-a, koja uz elemente samoodržanja struktura na obje strane, ima i snažan natjecateljski naboj od kojega izravno ovisi stranački status i moć lidera na obje strane, sva oružja usmjeriti na Škoru, pri čemu će HDZ ciljati u, među njegovim simpatizerima, prilično omrznuti MOST, a SDP će Škorinu platformu i poruke sve snažnije rafalnom vatrom medija nastojati predstaviti radikalizmom, što se već vidi u nastojanju guranja Bujanca u prvi plan, te jednoga dijela Suverenista. Zato se poziva na tzv. afirmativnu kampanju, pri čemu se pojam afirmativno isključivo odnosi na programsko natjecanje s Plenkovićom i Kolindom Grabar-Kitarović, a sva topnička vatra bez izbjegavanja prljavština će se usmjeriti na Škoru, pri čemu će tu teško biti izbjeći javni dojam o savezu Milanovića i Plenkovića protiv Škore, ili u političkom smislu – rizika. Tu su totalno ranjivi i jedni i drugi, jer takav javni udar na Škoru, bez “krvi” među njima dvoma, izazivati će nezadovoljstvo u njihovim redovima, a pogotovo će takav eventualni zaokret u kampanji Zorana Milanovića, biti veliki problem Plenkoviću i posve izravno Kolindi Grabar-Kitarović, jer ga to neraspoloženje i sumnje prate od dolaska na čelo HDZ-a.

Milanoviću u svim programskim elementima kampanje odgovara udar na Škoru, no taj udar s Milanovićevog spektra izravno Škoru promovira u jedinu suprotnost antifi i svemu lošemu što taj pojam i njegovi zagovornici predstavljaju u iskustvenoj memoriji velike većine hrvatskog naroda, čineći Plenkovića blizancem antifi zakopavajući Kolindu Grabar-Kitarović. Činjenice su da je poredak, koga u golemoj pretežitosti moći i utjecaja čine SDP i HDZ, u nevolji i nema dobrih rješenja, barem ne bez rješenja bez vrlo opasnih nuspojava. I da Škorina kandidatura ništa drugo ne izrodi u strateškom smislu, već sada je ukazala na opasne slabosti režima i siguran pravac njegovoga razbijanja. Da ne spominjem bonus Hrvatskoj, najavljenu namjeru Kreše Beljaka, da će iseliti iz Hrvatske u slučaju Škorine pobjede. Doduše, Beljakov odlazak iz Hrvatske bi ražalostio svih šest njegovih birača, no, razgalio bi srca većinske Hrvatske, stoga se to može nazvati mirne duše bonusom. No, vratimo se Milanovićevoj afirmativnoj kampanji i njegovim programskim točkama.

Što znači njegova “moderna Hrvatska”, što “zeleno gospodarstvo”, što ” prava žena na izbor”, što ” ljudska prava”, što “neovisno pravosuđe”, a što “vanjska politika sa stavom”? Iskreno, znače gomilu papazjanija, čak međusobno isključivih i potpuno poništavajućih ukoliko dopustimo mogućnost da imaju nekakav sadržaj, ali u većini su to ispraznice u svakom smislu. Evo zašto.

Kakvo je to pravo žena na izbor, koje bi bilo posebno prema ljudskim pravima? Što to znači? Da izbor, a izbor je paradigma slobode, žene nema općeljudsko obilježje, posredno da žene nisu ljudi? Tako ispada. Separacijom ljudi i njihovih univerzalnih socijalnih obilježja, ne uzdižu se specifična prava kako zagovornici tih politika nastoje reći, nego se uništava temelj održive humanističke i antropološke biti čovjeka. O kakvom pravu žena na izbor govori Milanović? Pravu na pobačaj? Uzdižući pobačaj iz područja teškog ljudskog i društvenog problema u sferu prava, koliko ga god pakirali u pravo žene, društvo se dovodi pred teško posrnuće, na prag nužne afirmacije ili poželjnosti pobačaja. Naime, pravo po definiciji podrazumijeva nužnost afirmacije, pa je sintagma “pravo žena na izbor” doslovno atomska bomba pod čovječanstvom, sa svim obilježjima totalne izopačenosti, kakva je i afirmacija seksualnih devijacija pod univerzalnim plaštom ljudskih prava, gdje se legitimne socijalne stečevine društva koriste za izopačenu promociju ljudske devijantnosti.

Sve povijesne epohe se pamte po ljudima, koji su ih predstavljali. Evo, ako i tko misli da je biti moderan, a biti Anka Mrak Taritaš, Ranko Ostojić, Ivan Vrdoljak, Krešo Beljak, Bernardić, Fred Dietrich Matić i Maras, ili onaj Miletić iz Istre, nešto dobro, na volju mu. Možda i je, ali sasvim sigurno taj tip modernoga onda isključuje pojam – Hrvatska.

Zatim, pojam – moderan. Što to znači? Taj pojam se s antifa spektra izjednačava s floskulom “ovo je 21 .stoljeće”, koja bi po definiciji i neupitno valjda trebala značiti nešto uzorito, poželjno i savršeno. Kao da je sve prije bilo doba zvijerinjadi, divljaštva i uništenja, i kao da baš sve čemu se danas ljudi dive nije nastalo u različitim epohama povijesti, a što je najbolnije antifi, kao da baš sve vrijedno u civilizaciji kojom se dičimo, ne nosi njima mrski kršćanski biljeg. Zamiljivo bi bilo usporediti recimo broj događaja, koje se može bez dvojbi kvalificirati zlim, danas na broj stanovnika u odnosu na takve događaje u 16 stoljeću. Bilo bi opasne frke! Konačno, sve povijesne epohe se pamte po ljudima, koji su ih predstavljali. Evo, ako i tko misli da je biti moderan, a biti Anka Mrak Taritaš, Ranko Ostojić, Ivan Vrdoljak, Krešo Beljak, Bernardić, Fred Dietrich Matić i Maras, ili onaj Miletić iz Istre, nešto dobro, na volju mu. Možda i je, ali sasvim sigurno taj tip modernoga onda isključuje pojam – Hrvatska. Ili, zeleno gospodarstvo? Bome, to sigurno ova moderna ekipa jamči. Po onoj narodnoj – “zelen si mali”, ne “Mali Zeleni” pokojnog Zvonimira Amiga Magdića, jer je Amigo govorio o božanskom u čovjeku.

Jasno je da Milanović nema što afirmirati, pogotovo pred svojim pretežitim izbornim tijelom koje baštini pokolje odojaka i lezilebarenja zajamčenog diktaturom i nasiljem, koje se u modificiranoj formi održava i ispod kontrolirane stvarne i raspojasane fiktivne slobode. Jasno je da opasnost toj raspojasanoj fiktivnoj slobodi ne prijeti ni od Plenkovića, jer je on njen uzorniji eksponent od nediscipliniranog Milanovića, ni od Kolinde Grabar-Kitarović, čiji je potencijal ugušio Plenković, kao što je posve jasno da je opasnost poretku, koji producira maglu za prikrivanje kontrole stvarne slobode, jedino moguća s nacionalnog i kršćanskog spektra, a ne od nekakvog poluantife Dejana Kovača, ili polaznice tečaja “kratkog kursa socijalističkog samoupravljanja “Katarine Peović. Tu je Škoro ante portas, a iz pozadine do jučer zabranjenim pitanjima raketira Đapić pa se umjetni pokušaji suprotstavljanja ove dvojice razbijaju o lavinu promjena, čineći ih prirodnim saveznicima.

Režim očito pokušava pronaći jedinstven odgovor na svim pozicijama pred prijetnjom, koja odavno nije bila realnija, pa iako su mu zbog suspektnosti i kompromitacije baš svega što ga obilježava u nacionalnoj memoriji vrlo tanke izlazne mogućnosti i gotovo nikakva preostala manipulativna rješenja, moć koja je nastala integracijom stečevina i nositelja bivšega poretka i utjecaja modela transformativnosti ljudi i naroda globalnog svijeta, nasuprot još uvijek krhkoj nacionalnoj i kršćanskoj integraciji, može biti jako opasan. Očekivane promjene javnoga ponašanja u kampanjama svakako su izazov nositeljima promjena, ali i hrvatskom narodu, koji na sve zamke može odgovoriti s nekoliko postotaka većom izlaznošću na birališta i potpunim odreknućem od iluzija te naposljetku vratiti Hrvatsku kući.

Komentari