Došao je trenutak kad se treba reći dosta. Ne postoji više niti jedan racionalni razlog koji bi govorio u korist zadržavanja statusa quo. Promjene su nužne i to sada. Ne zbog budućnosti i generacija koje dolaze, već zbog ljudi koji još uvijek u Hrvatskoj žive. Ili nas uskoro više ne će biti. Dobili smo državu, ali u njoj ovakvoj objektivno nitko ne uživa živjeti. I to zbog djelovanja šačice dobro raspoređenih društvenih parazita koje egzistencija svake hrvatske države baca u očaj.

Dr. sc. Dubravko Ljubić

Od američke Deklaracije o nezavisnosti te francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, sloboda i jednakost postaju centralne idealne društvene vrednote čijem oživotvorenju se teži. Cilj ostvarenja načelne opće slobode bila je tada uspostava tržišnog gospodarstva uređenog na zakonitostima kapitalizma. Ovaj cilj ostvaren je  ukidanjem monopola i ekskluziviteta feudalne vlasti utemeljenog na hereditarnom pravu. Destrukcija feudalnog uređenja izvršavala se na potki prema kojoj su svi ljudi jednaki te da nitko ne može imati isključivo pravo na političku vlast ili vlast nad drugim ljudima na temelju činjenice rođenja i rodovske pripadnosti. Interes kapitalističke klase bio je osigurati participaciju u vlasti razmjerno svojoj ekonomskoj moći utemeljenoj na profitu te ostvariti punu mobilnost radne snage kako bi se zadovoljila potreba za radom u industriji. Stoga je bilo neophodno dokinuti feudalni sustav i odvojiti neposrednog proizvođača od zemlje i njegovih formalnih legalnih veza s vlasnikom zemljišta. S druge strane, neposredni proizvođači postaju osobno slobodni i ekonomski ovisni. Njihov politički cilj bio je smanjiti posljedice svoje ekonomske zavisnosti putem povoljnijeg učešća u raspodjeli novo stvorene vrijednosti, a s obzirom na limitirane izvore društvenog bogatstva.

Sukobljavanje navedenih ciljeva na političkoj sceni dovela je do prakticiranja dvostranačja. Glavne okosnice interesnog okupljanja u dvostranačju čini stranka koja štiti probitke onih koji više participiraju u raspodjeli limitiranih društvenih sredstava na temelju vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, te stranka koja se bori za prava svih drugih. Kod bipolarnost političke scene tradicionalno razlikujemo stranku čije djelovanje se veže uz zalaganje za političke stavove koji zaziru od novacija u društvenom životu, odnosno uz onaj dio spektra političke misli i ideja koji je povezan sa konzervativizmom, klasičnim ekonomskim liberalizmom, religijskim afirmativizmom te očuvanjem nacionalne samosvijesti. S druge strane, postoji politička opcija u čijem je fokusu zalaganje za pravedniju distribuciju limitiranih ekonomskih sredstava te za ukidanje struktura koje smatraju odgovornim za izrabljivanje radno ovisnog stanovništva. Njezin načelan cilj je brinuti se o pravima radnika, protiviti se plutokraciji, te zalagati se za prava žena i socijalnu jednakost građana. Pojednostavljeno, konzervativne političke opcije inzistiraju na hijerarhiji pri čemu određene društvene skupine koje čine sposobniji, bogatiji, zaslužniji u ratu, odnosno pripadnici jedne nacije, roda, vjere, trebaju imati određene privilegije, dok se socijalne političke opcije zalažu za društveni egalitarizam negirajući različitosti koje proizlaze iz ljudske prirode ili socijalne uvjetovanosti.

Politički pluralizam bitan je radi postojanja demokratske alternative svakoj vlasti, dok je izmjenjivost vlasti kroz proceduru demokratskih izbora osnovna tekovina demokracije. Takmičenje stranaka u i izvan parlamentarnih tijela doprinosi uspostavi demokratske kontrole i odgovornosti nositelja funkcija biračkom tijelu. Bez parlamentarnog pluralizma, jednopartijski sustavi kroz povijest su dokazali nesposobnost u osiguravanju demokracije i vladavine prava. Odsutnost demokratske kontrole neminovno vodi državu i društvo u regresiju civilizacijskih dosega. Stoga, političke stranke nastaju kao dijelovi pluralističke cjeline koje izražavaju posebne interese pojedinih dijelova društva, ali istodobno moraju biti sposobne za parcijalan pristup cjelini, kao i na  vladanje u ime cjeline sa stajališta općega interesa.

Povećanjem društvenog bogatstva, i širenjem biračke baze tradicionalne podjele na političkoj sceni gube svoj primarni smisao. Osnovne političke opcije, ukoliko žele polučiti pozitivan izborni rezultat, moraju u svojim programima koketirati sa svim segmentima društva putem predizbornih obećanja koja barem formalno zadovoljavaju interese dovoljnog broja birača čiji glasovi će predstavljati demokratsku legitimaciju biranima za učešće u vlasti. Osvajanje političke vlasti stoga ovdje postaje smisao ali i cilj političke borbe. Posljedica ovakvog pristupa politici prvenstveno jest učestalo izigravanje volje vlastitog temeljnog biračkog tijela u postizbornim personalnim transakcijama. Nastavno, razočarano glasačko tijelo ulazi u stanje frustracije koje dovodi do apatije. Potonja, pak, izaziva izbornu apstinenciju koja pogoduje članovima glavnih političkih opcija zadržati svoj status dužnosnika usprkos svim iskazanim slabostima kroz razvidnu osobnu nekompetentnosti ili još i gore, usprkos sudjelovanju u skandalima koji osim moralne imaju i kaznenopravnu komponentu.

Uslijed nasljeđa totalitarnog sustava iz kojeg smo netom izašli, kod nas ne postoji dvostranačje, već dvopartijski sustav. Vodeće političke opcije predstavljaju dva krila iste komunističke partije, čije obnašanje vlasti formalno i materijalno sve više podsjeća na neka bivša olovna vremena. Jednima je obnašanje vlasti cilj i svrha postojanja, pa su za njezinu stabilnost spremni žrtvovati sve druge. Drugima je socijalizam sa ljudskim likom i jugonostalgija još uvijek esencija političkog postojanja. A svima je zajedničko isticanje populizma i nacionalizma kao najvećih protivnika sjajne nam zbilje.

Danas, bipolarna politička scena gubi svaki smisao. Uslijed pokušaja podilaženja interesima svakog segmenta društva, programi političkih stranaka postaju realno istovjetni. Kako bi se ipak našlo neko, makar i prividno, obrazloženje za stvarno nepostojanje razlika stranaka koje vladaju u bipolarnom ozračju, izmišljen je pojam političkog centra. Politički centar je termin koji označava političke opcije koje pokušavaju pronaći medijalni put između konzervativnih i liberalnih politika, odnosno to su politike koje popunjavaju dodirnu točku između ideološki suprotstavljenih političkih opcija. Realno, dodirna točka ne može imati društveno relevantan politički sadržaj. Stoga, političke opcije koje se nalaze u političkom centru nemaju jasan i sadržajno određen politički program niti biračko tijelo sa određenim preferencama, jer one zadovoljavaju interese nečega što se naziva “najširim slojem društva”, ma što god to značilo. Stranke političkog centra jesu politički gledano neodgovorne svom primarnom biračkom tijelu, jer eto njihova pozicija zahtijeva zadovoljavanje interesa i nekih drugih. Objektivno, stranke političkog centra pogodno su okružje za asimilaciju nositelja grijehova svih prijašnjih i sadašnjih struktura. Privilegija pozicioniranja u političkom centru jest oslobođenje nositelja političke igre od nužde iskazivanja moralnosti i vjerodostojnosti u zalaganju za ostvarivanje nekim planom određenih programskih ciljeva. Političke opcije u centru svoju opstojnost i dugovječnost ne vezuju uz volju birača već uz odnos ekonomske zavisnosti svojih pristaša zaduženih politički motiviranim uhljebljivanjem na svim razinama. Bit ovih politika nije izvršavanje javnih funkcija radi ostvarivanja doprinosa općem dobru. Njihova bit je borba protiv onih koji su zagovaratelji promjena radi uspostave stvarne demokratske vlasti u kojoj nisu zastupljeni samo univerzalni interesi, već i stvarni interesi svakog segmenta društva.

Vlast obnašaju svekoliko limitirani partijski aparatčiki, čija je jednina kvaliteta bespogovorna lojalnost velikom vođi. Vlast se petrificira i alijenira od naroda te postaje sama sebi svrha. Nositelji vlasti ne poštuju one koji su im povjerili obavljanje društvenih funkcija, smatrajući ih nepismenima i marginalcima. Legitimne društvene reakcije guše se spletkama i pritiscima putem represivnog aparata. Društveni autizam nositelja vlasti prepreka je svakom konstruktivnom dijalogu. Na duge staze, opisano obnašanje vlasti dovodi do stagnacije i erozije društva kao cjeline. Odgovor na permanentnu bipolarnu vladavinu, odnosno cikličke demokratske utakmice samo dvije političke opcije, može biti jedino vraćanje korijenima demokracije.

U Republici Hrvatskoj trenutna politička situacija je još gora. Uslijed nasljeđa totalitarnog sustava iz kojeg smo netom izašli, kod nas ne postoji dvostranačje, već dvopartijski sustav. Vodeće političke opcije predstavljaju dva krila iste komunističke partije, čije obnašanje vlasti formalno i materijalno sve više podsjeća na neka bivša olovna vremena. Jednima je obnašanje vlasti cilj i svrha postojanja, pa su za njezinu stabilnost spremni žrtvovati sve druge. Drugima je socijalizam sa ljudskim likom i jugonostalgija još uvijek esencija političkog postojanja. A svima je zajedničko isticanje populizma i nacionalizma kao najvećih protivnika sjajne nam zbilje. Obje opcije, putem silom nametnute političke korektnosti, šire mentalni društveni teror i represiju zatirući pri tome svaku drugačiju kreativnu misao. Zbijajući ljude jedne uz druge, ponovno uvedeni mentalni teror i na njemu uspostavljena vladavina odvaja od hrvatskog čovjeka pojedine sastavnice slobode, sužavajući mu prostor osobnog misaonog procesa. Uništavanjem slobode i osobnosti ljudi, trenutno prezentni mentalni i stvarni teror od mnogih različitih čini jednoobrazno mnoštvo jedinki koji će biti prisiljeni nepogrešivo djelovati u ostvarivanju ciljeva novo ustoličenog ideala političke korektnosti. Svaka nasilna uniformnost mišljenja nosi u sebi natruhe totalitarizma. Cilj totalitarizma nikad nije bio usađivanje uvjerenja, već uništavanje osobnosti i zatiranje svake kreativnosti. Uz to, polje ljudske djelatnosti danas mora biti lišeno svake vrline, te svake volje za obavljanje društvene dužnosti izvan gabarita potrebnih za održavanje sustava. Mentalni teror za svrhu ima ubiti svaku etičnost pojedinca pripremajući ga tako prema potrebi za društvenu ulogu krvnika ili žrtve lišenu emocionalnog involviranja.

Bipolarni partijski sustav neminovno dovodi do negativne kadrovske selekcije. Vlast obnašaju svekoliko limitirani partijski aparatčiki, čija je jednina kvaliteta bespogovorna lojalnost velikom vođi. Vlast se petrificira i alijenira od naroda te postaje sama sebi svrha. Nositelji vlasti ne poštuju one koji su im povjerili obavljanje društvenih funkcija, smatrajući ih nepismenima i marginalcima. Legitimne društvene reakcije guše se spletkama i pritiscima putem represivnog aparata. Društveni autizam nositelja vlasti prepreka je svakom konstruktivnom dijalogu. Na duge staze, opisano obnašanje vlasti dovodi do stagnacije i erozije društva kao cjeline. Odgovor na permanentnu bipolarnu vladavinu, odnosno cikličke demokratske utakmice samo dvije političke opcije, može biti jedino vraćanje korijenima demokracije. Stvarni nositelj suverene vlasti je narod, odnosno nacija kao njegova pojavnost u političkom životu. Vlast pripada narodu i proizlazi iz naroda. Kad se vlast silom ograđuje od naroda, treba ju razvlastiti. Pokvarenu vlast se ne može popravljati, već je za ovaj slučaj jedina sankcija njezino pospremanje u ropotarnicu povijesti. A da naš narod ima u ovome iskustva govore već letimičan pogled na zbirku publiciranih naših narodnih mudrosti. Dok se političari rukovode maksimom “bolje prst vlasti nego šaka prava”, naš narod kaže “svaka sila za vremena”. Naš narod kaže i “ako si krojio sad si dokrojio” te da “vrč ide na vodu dok se ne razbije”.

Došao je trenutak kad se treba reći dosta. Dosta je bilo vlasti utemeljene na lažima. Još je A. Lincoln govorio kako se možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali se ne možete varati sve ljude sve vrijeme. Krediti su potrošeni, dok u zbilji ne postoji više niti jedan racionalni razlog koji bi govorio u korist zadržavanja statusa quo. Promjene su nužne i to sada. Ne zbog budućnosti i generacija koje dolaze, već zbog ljudi koji još uvijek u Hrvatskoj žive. Ili nas uskoro više ne će biti. Dobili smo državu, ali u njoj ovakvoj objektivno nitko ne uživa živjeti. I to zbog djelovanja šačice dobro raspoređenih društvenih parazita koje egzistencija svake hrvatske države baca u očaj.

Dosta je korupcije. Umorni smo od korištenje javne dužnosti radi ostvarivanja osobnih probitka. Muka nam je od procvata organiziranog i gospodarskog kriminala, kao i od drugih posljedice djela i propusta loše vlasti. Dosta nam je ljudske prevrtljivosti i bahatosti vlastodržaca. Dosta nam je bujanja sustava potkupljive vlasti koja ne će i ne želi uspostaviti racionalnu državu vladavine prava te uređenoga tržišnog nadmetanja. Dosta nam je i političara koji smisao vladanja vide u traženju ili primanju novčane vrijednosti ili druge povlastice u zamjenu za neki akt ili propust u obavljanju javne dužnosti. U lijepoj našoj previše je dužnosnika i javnih službenika koji su uvijek spremni na davanje i primanje mita, protuzakonito posredovanje, zloporabu obavljanja dužnosti državne vlasti, zloporabu položaja i ovlasti, sklapanje štetnih ugovora ili na odavanje službene tajne te izdavanje i neovlašteno pribavljanje poslovne tajne.

Dosta nam je nepotizma. Dosta nam je moćnika koji povlašćuju rođake i miljenike priskrbljujući im nepripadne državne časti i službe. Siti smo svekolike sumorne zbilje u kojoj se državna radna mjesta i ine javne pozicije, kao nekoć lena, dodjeljuju rođacima i prijateljima, neovisno o njihovoj sposobnosti za obavljanje dodijeljenih im funkcija. Treba prestati s društveno nepoželjnom praksom u kojoj se zloporabom službenoga položaja, činjenom u korist povlaštenih osoba povezanim krvnim, tazbinskim ili socijalnim vezama, državni proračun pretvara u izvor egzistencijalne stabilnosti pojedinaca, gubeći pri tome svoju osnovnu i jedinu funkcije, a to je biti ekonomska osnova postizanja javnog dobra.

Dosta nam je klijentelizma. Dosta nam je uspostavljanja društvenog sustava u kojem je pristup pozicijama, poslovima ili informacijama koji bi trebali biti na raspolaganju pod jednakim uvjetima svim građanima ili organizacijama omogućava, dozira odnosno raspoređuje prema kriterijima političke pripadnosti u zamjenu za političku podršku i zaštitu političkih interesa moćnika koji imaju kontrolu nad društvenim resursima samo zato što su na vlasti. Notorno je da svaka sprega vlasti i kapitala potiče petrifikaciju hijerarhijske društvene strukture, koja onemogućava razvoj i moć demokracije te sprečava participaciju državljana u upravljanju sa državnim bogatstvom.

Dosta nam je i utjecaja vlasti na neovisnost pravosuđa. Sudovi bi trebali biti mjesto utvrđivanja odgovornosti za protupravna djelanja, odnosno mjesto rješavanja konflikta nastalih tijekom uspostave određenih društvenih odnosa, a ne sredstvo političke borbe putem kojeg se osobno ucjenjivi sile na akcije koje nemaju uporište u njihovoj volji. Želimo Hrvatsku ustrojenu kao ustavnu državu utemeljenu na vladavini prava. Želimo državu u kojoj su svi nositelji funkcija vlasti podvrgnuti ograničenjima uspostavljenima ustavom i pravnim poretkom u državi i gdje zaštitu od nelegalnog djelovanja državne vlasti pruža neovisno sudstvo u primjerenom i propisanom postupku. Želimo živjeti u državi u kojoj se opći akti moraju donositi u transparentnom demokratskom procesu, odnosno u kojoj se propisi primjenjuju jednako na sve njegove adresate. Želimo živjeti u državi u kojoj zakoni moraju biti jasni i nedvosmisleni te svojim sadržajem moraju na strani adresata ispunjavati legitimna očekivanja izvjesnosti nastupa određenih pravnih učinaka za slučaj postupanja ili ne postupanja po zakonskoj dispoziciji. Državi u kojoj se zakonima mogu određenim subjektima nametati ograničenja, ali ta ograničenja moraju biti razmjerna konstitucionalnom ili legalnom cilju koji se njima želi postići, pri čemu teret koji se nameće pojedincu ne smije biti prekomjeran i u nerazmjeru sa svrhom uvođenja ograničenja. Želimo živjeti u društvu u kojem vlada pravna sigurnost i odsutnost arbitrarnosti, odnosno u društvu u kojem postoji opća jednakost pred zakonom te zabrana diskriminacije pojedinaca i društvenih skupina prema društveno relevantnim i unaprijed određenim općim kriterijima.

Dosta nam je vlasti lišene svake pluralnosti u kojoj politiku vodi uski krug stranačkih moćnika, najčešće okupljen u Vladi kao tijelu izvršne vlasti, pri čemu zakonodavna vlast čini samo puku glasačku mašineriju. Izvršna vlast bi po svojoj ustavnoj ulozi trebala provoditi politiku, koju na temelju odredaba sadržanih u članku 2. i članku 81. Ustava utvrđuje Sabor. Hrvatski Sabor je nadležan određivati politike i uređivati gospodarske, pravne i političke odnose u Republici Hrvatskoj. Egzekutiva je pak dužna provoditi državne politike utvrđene u parlamentu i samim time je lišena bilo kakve kreativnosti u izvršavanju svojih nadležnosti. Nažalost, u Hrvatskoj je izvršna vlast penetrirala u ovlasti zakonodavne vlasti do granice u kojoj politička utakmica više realno ne postoji. O svemu odlučuju veliki partijski vođa, uz savjetničko sudjelovanje uskog kruga njegovih partijskih intimusa, dok je narodno predstavništvo u potpunosti politički marginalizirano.

Dosta nam je i opće političke neodgovornosti. Naši političari imunitet neodgovornosti shvaćaju vrlo široko, gotovo kao branu od svake aktivnosti koja bi mogla narušiti njihove materijalne ili neke druge interese. Prečesto se ponašaju kao osobe koje, prema njihovom shvaćanju, ne mogu biti kazneno ili politički odgovorne. Za svoje nemoralne ili nezakonite čine te propuste više se niti ne trude davati suvisla obrazloženja, već se preko njih prelazi kao da se nikad dogodili nisu. Djelanja koja po svom sadržaju ispunjavaju hipoteze deliktnih radnji proglašavaju sukobom interesa. A sve druge nestašluke spletom okolnosti koje se mogu svakom dogoditi, pa su zato opravdani. Nikom od njih ne pada na kraj pameti shvatiti kako obnašanje javne funkcije nije privilegij, već otegotna okolnost kod svakog iole amoralnog čina. Nikom od njih nije jasno da obnašanje državne dužnosti mora biti pravdano kroz učinkovitu provedbu izbornih programa.

Dosta nam je i praznih saborskih klupa za vrijeme zasjedanja parlamenta. Funkcija narodnog zastupnika trebala bi biti inkompatibilna sa bilo kojom drugom funkcijom te vremenski ograničena na dva mandata. Stranačke uhljebe ponuđene na stranačkim listama potom trebaju hraniti stranke, a ne državni proračun. Previše je u Hrvata profesionalnih političara, koji osim dizanja ruku nisu sposobni raditi niti jedan dugi društveno koristan rad. Iznimku od pravila čini onaj društveno koristan rad koji se obavlja kao zamjena za izdržavanje zatvorske kazne.

Siti smo i neispunjenih predizbornih obećanja. Trebali bi napustiti praksu davanja povjerenja na izborima onima koji opetovano traže mandat za izvršenje sadržajno istih poslova koje su već obećavali i nisu ih izvršili u prethodnom mandatu. Ne trebamo birati one koji će se zalagati za izvršenje svog političkog programa, već one koji će ga provoditi i provesti.

Siti smo još mnogo toga. Ovako bi mogli u nedogled nabrajati društvene i političke anomalije kojima je hrvatsko društvo bremenito i koje bi trebali iz njega ekskludirati. Kraj ove i slijedeću godinu obilježavaju izbori. Evo prilike mijenjati Hrvatsku nabolje. Krajnje je vrijeme reći jedno gromoglasno – DOSTA!

Komentari