I.  Okvir: nezavisna država


Sve naše poteškoće i nevolje cijena su koju moramo platiti zato što je 1918. godine većina hrvatske inteligencije bila jugoslavenska i predala Srbima staro hrvatsko kraljevstvo. Tada je dobar dio stranog svijeta u čudu gledao kako nestaje jedan opće priznati državni narod. Plaćamo i cijenu za zasljepnost hrvatske ljevice, marksističke i neomarksističke, koja se borila za obnovu Jugoslavije rušeći Nezavisnu Državu Hrvatsku umjesto da ruši desničarsku, ustašku vladavinu…

Dr. Ivo Korsky

Skoro četverogodišnji rat približava se kraju. Ne možemo govoriti o hrvatskom porazu ni o hrvatskoj pobjedi, nego samo o hrvatskim žrtvama, o hrvatskim pogreškama i propustima, o hrvatskoj izdržljivosti i međunarodnom priznanju – doduše zakašnjenom i nevoljkom – da Hrvatska ima pravo na slobodu i nezavisnost.

Možemo govoriti o nepravednom postupku međunarodne zajednice prema Hrvatskoj, o pritisku na Hrvatsku – no koje li koristi od takvih razgovora? Stvarno, sve naše poteškoće i nevolje cijena su koju moramo platiti zato što je 1918. godine većina hrvatske inteligencije bila jugoslavenska i predala Srbima staro hrvatsko kraljevstvo.

Tada je dobar dio stranog svijeta u čudu gledao kako nestaje jedan opće priznati državni narod. Plaćamo i cijenu za zasljepnost hrvatske ljevice, marksističke i neomarksističke, koja se borila za obnovu Jugoslavije rušeći Nezavisnu Državu Hrvatsku umjesto da ruši desničarsku, ustašku vladavinu i da kao Hrvatska ljevica, pa makar bila i marksistička, u toj državi preuzme vlast. Gubitkom područja, dobara i, što je najvažnije, mnogobrojnim ljudskim žrtvama otkupljujemo sada grijeh što smo 1918. i 1945. godine zaboravili poruku Oca Domovine koji je poučavao:

“Čemu se imaju od tih načela nadati narodi koje tuđinci još drže zasužnjene? Onome se imaju nadati što zasluže. Ako budu za se radili te dokazali da žele i vrijede svoji biti, oni će dobiti slobodu, ako li budu radili tomu protivno, oni će dokazati da nisu za drugo nego što jesu, pa će pravo biti da propadnu.”

Možda u poslijednjih čas, shvatila je velika većina Hrvata, a ne kao prije u kriznim časovima samo jedan dio Hrvata, da je Ante Starčević ispravno naučavao:

” Narod bo je naš upućen da on samo kao međunarodna osoba može svu narodnu budćnost osigurati i upravo u vlasti da može svoje stanje i odnošaje prema sebi mjenjati stoji život naroda. I doista nebiješe i nije vrsna naroda, koji se tim prirodnim pravom ranije ili kasnije posluži, i osim nepravednima nitko se toj težnji ne protivi.”

Kasno , ali nadamo se ne prekasno, poslušali smo onoga koji je protiv svih političkih fantasta, neznalica, fanatika i, recimo otvoreno, tuđih sluga, ukazao na opće poznato pravilo, da se narod može održati slobodno i razvijati u suvremenom svijetu samo ako izbori ili osigura svoj međunarodno priznati okvir.

II. Sadržaj: Korektna rješenja


Ante Starčević: “Najstrašnije su vam riječi, da će te mene slijediti. Ako trebate gončina tražite si ga drugdje: Ja nit koga vodim niti gonim. To je glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela, programa. Stoga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju nego li je on očekivao”.

I sada stoji pred nama slijedeći zadatak: Ovaj okvir treba popuniti, dati mu sadržaj.

Sadržaj pak ne pada s neba, niti je moguće izgraditi ga u totalitarnom jedinstvu koje se često rađa u tijeku narodno-osloboditeljskog pokreta, nego su zato potrebni razgovori svjesnih i odgovornih hrvatskih državljana. Ni vođa naroda, ni vođa pokreta, ni izabrani ili nametnuti poglavari ili vladari, nego narodna volja i opće narodni, slobodarski sporazum dovodi do ispravnog, prihvatljivog sadržaja.

Nasuprot stalnoj tendenciji svih neslobodnih ili nedavno oslobođenih naroda, koji traže oca, patrijarhalnog vođu da im pokaže put i da ih vodi cilju, Ante Starčević kaže:

“Najstrašnije su vam riječi, da će te mene slijediti. Ako trebate gončina tražite si ga drugdje: Ja nit koga vodim niti gonim. To je glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela, programa. Stoga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju nego li je on očekivao.

Gončin će vas tim više prezirati, čim mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kao i narod, ima živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do mojih nazora koliko vi, nego ražmišljam kako mogu, pa kažem iskreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mjenja pokrešu i izbistre: Držimo se onoga koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vama kao i vi sa manom. Svi ćemo biti jedinstveni za dobro domovine. Držimo se u tomu non quis sed quid”

Mogao bi netko pomisliti da je nepotrebno samostalno tražiti rješenja i da bi smo se svi trebali staviti pod kapu Ante Starčevića, i da će mo tako, bez duševnog napora, po gotovu receptu, doći do suvremene, pravedne, slobodarski uređene hrvatske države. Takvim stavom dokazali bismo da nismo shvatili Antu Statčevića niti njegovo “kresanje mišljenja.”

Politička načela Ante Starčevića nisu istovjetna s njegovim, prije više godina izrađenim, konkretnim političkim rješenjima. Njegova načela nisu program za političku djelatnost Hrvata u današnjoj Europi, uoči trećeg tisućljeća poslije Krista, nego su etički i povjesni okvir za zdrav i realističan pristup problemima današnjice.

Prvo moramo uočiti da će, bar neko vrijeme, slobodan i normalan politički život biti moguć samo u onom djelu hrvatskog naroda koji će živjeti u Republici Hrvatskoj, dok će drugi dijelovi, a pogotovo islamski dio hrvatskog naroda, biti više skučeni u svojoj političkoj djelatnosti, što je posljedica izgubljenog rata, stranih intervencija i tuđih interesa koji su doveli do današnjeg ograničenja hrvatske vlasti i razgraničenja hrvatskih krajeva. Odgovornost Hrvata u Republici Hrvatskoj zato je veća nego bi bila da je ostvarena povijesna Hrvatska, a posebno je velika povijesna odgovornost Hrvata katoličke kulturne sfere (ne govorim o katoličkim vjernicima), jer će o njihovoj mudrosti i osjećaju za slobodu i pravednost uveliko ovisiti razvitak u povijesnim djelovima Hrvatske izvan današnje Republike Hrvatske.

III. Stranački život u današnjoj Republici Hrvatskoj


U ovom previranju, osim ideološkog izgrađivanje na novim, demokratskim temeljima po uzoru na socijalističke i socijaldemokratske stranke zapadne i sjeverne Europe, hrvatska ljevica mora u sebi potpuno prevladati Titovo jugoslavenstvo pod kojim su stasali i odgajali se njeni stari i središnji naraštaji, da bi se doista mogla izgraditi kao hrvatska a ne jugoslavenska ljevica. Hrvatska mora računati s takvom političkom formacijom uz želju da ova isto tako bude braniteljica hrvatske državne nezavisnosti kao što su to socijalističke stranke u Švedskoj, Norveškoj, Danskoj i Finskoj, koje su čvrsti stup političke slobode i narodne nezavisnosti svojih država.

Ljudi koji su 30. svibnja 1990. godine, na temelju prvih slobodnih izbora, došli na vlast svakako imaju pravo da im se priznaju zasluge za sve što je Hrvatska uspjela postići, ali su i odgovorni za sve što je izgubila ili propustila. Nema zasluga bez odgovornosti i narod će prije ili kasnije, na slijedećim i daljnim izborima, sigurno izreći svoj pravorijek. Uvjeran sam da će se uskoro smanjiti brojčana premoć Hrvatske demokratske zajednice, koja nije uspjela postati strankom nego je ostala općenarodni pokret, sličan fronti narodnog spasa u nekim drugim zemljama u kojima je donedavno vladao komunizam. Kriza koja je nastala u Saboru nakon javne kritike vodećih prvaka HDZ-a Josipa Manolića i Stjepana Mesića najbolji je dokaz da je prošlo razdoblje nesporne prevlasti današnje vladajuće stranke i da politička definicija zahtjeva nove, jasne političke strukture.

Pogledamo li u bližu našu političku prošlost, opazit ćemo koliko je razvitak ovog današnjeg općenarodnog pokreta sličan razvitku Hrvatske seljačke stranke, koja se poslije šestosječanjske diktature pod dr. Vlatkom Mačekom s demokratske organizacije preobrazila u Hrvatski seljački pokret, s Vođom na bijelom konju.

Sličan je razvitak doživjela i “Ustaša”, Hrvatska revolucionarna organizacija, poslije 10. travnja 1941. godine, kad je promjenila ime u Ustaški pokret, a njezin predvodnik dr. Ante Pavelić, bivši narodni zastupnik Hrvatske stranke prava, postao je poglavnik s atributima vođe naroda. Razumljiv je bio takav razvitak i jedne i druge političke organizacije. Dugotrajna borba protiv jugoslavenske diktature i tada vladajući aotoritativi pokreti u cijeloj Europi pogodovali su razvitku takvih političkih oblika i među Hrvatima. Ovo je još pojačao i opći rat koji je zahvatio naše područje, na kojemu su zatim nastala još dva lokalna rata, jedan hrvatsko-srpski, izazvan srpskim ustankom protiv novostvorene Nezavisne Države Hrvatske, a drugi građanski rat između komunista i nekomunista koji isto tako nije bio autohton, nego je nastao u skladu s različitim otporima u Europi, u kojima su komunisti iskorištavali narodni otpor protiv stranog osvajanja da nametnu svoj politički sustav. Činjenica je, međutim, da je razvitak ustaške organizacije prema autoritativnom sustavu bio jednako suprotan liberalnoj pravaškoj tradiciji, iz koje je poteklo ustaštvo, kao što je autoritativan stav dr. Mačaka bio negacija Radićeve seljačke demokracije.

Osim Hrvatske demokratske zajednice, koja je već prešla svoj zenit, na hrvatskoj političkoj pozornici danas se nalaze još dvije konačno oblikovane stranke: HSS i HSLS.

Hrvatska seljačka stranka nije nikada prestala djelovati, iako je tijekom posljednjih pedeset godina doživjela podjele i promjene u temeljnim političkim stavovima.

Današnji stranački oblik HSS, veoma je različit od nekadašnje žive stranke jednoga davno prošloga razdoblja, najbolji je dokaz povijesne uloge koju je stranka odigrala pod vodstvom Stjepana Radića u integraciji hrvatskog naroda nakon propasti Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS, te srpskog nastojanja da pod jugoslavenskom krinkom protegnu srpsku vlast na susjedne, većinom hrvatske krajeve. Ta je stranka, danas više ostatak prošloga, nestalog razdoblja, a ne začetak novih, budućih političkih i socijalnih formulacija. Ali kao takva, kao nositelj jedne vrijedne, slobodarske i socijalno napredne političke predaje, ona bi mogla odigrati važnu ulogu u daljnem razvitku hrvatskog političkog života.

Hrvatska socijalno liberalna stranka, prva hrvatska stranačka organizacija nastala je nakon početka krize jednoumlja u SR Hrvatskoj, upala je, nakon svog prvog uspješnog poleta, u ozbiljnu krizu identiteta, kad su neki njeni ugledni članovi stranačku taktiku priznavanja jugoslavenskog državnog okvira počeli prihvaćati kao strateški cilj. Nisu shvatili da je 1990. godina bila u Hrvatskoj isto kao što su bile 1918. i 1945. godina, te da prvotni cilj hrvatske borbe nije bio ulazak u tadašnju Europsku gospodarsku zajednicu uz cijenu da taj ulazak bude u okviru Jugoslavije, pa niti liberizacija privrede, iako je i ona bila važan cilj, nego da je prvotni cilj bio stvaranje hrvatskog državnog okvira kao sredstva za buduću organizaciju slobodnog i nezavisnog hrvatskog prostora. Svojim sudjelovanjem u hibridnoj Koaliciji narodnog sporazuma ona je odgovorna da je Hrvatska demokratska zajednica ostala jedinom hrvatskom alternativom na izborima 1990. godine, što je bio temelj skoro isključive vlasti koju je ova politička organizacija stekla nakon svoje izborne pobjede. Kasnije, pod novim predsjednikom prof. Draženom Budišom, i pogotovo nakon njegovog uspješnog djelovanja u koalicijskoj vladi 1991. godine, ovaj je pogešan nastup 1990. godine pao u zaborav i stranka je postala prihvatljiva srednjem i višem sloju hrvatskog građanstva kao alternativa većinskoj stranci, iako se u pogledima na noviju hrvatsku prošlost, a pogotovo na ulogu hrvatskih nacionalista za vrijeme rata, ne razlikuje od vodstva većinske stranke.

Osim ovih stranaka, počinju se očitovati obrisi nove hrvatske ljevice. Ovi su obrisi za sada još dosta kaotični i nesustavni, što je prirodno nakon što je ljevica izgubila svoj dugogodišnji priznati temelj, marsističku ideologiju sa svim njenim političkim posljedicama: diktaturom proleterijata, demokratskim centralizmom i Titovim jugoslavenskim nacionalkomunizmom kao vladajućom marksističkom divijacijom na području bivše Jugoslavije, koju je popunjavalo Kardeljovo radničko samoupravljanje, čudna i nesustavna mješavina Proudhondova socijalizma, Bakunjinova anarhizma i socijaldemokratskog zadrugarstva europskog XIX stoljeća.

Zbog sloma njenog idejnog temelja, Hrvatska ljevica stoji sada pred zadatkom da okupi one koji su osjećajno povezani s prošlošću, ali koji su shvatili da je njihov ideološki temelj povijesno iscrpljen, te vide u zapadnoj socijaldemokraciji svoje utočište. Ubrzo će se pokazati je li hrvatska ljevica shvatila da se zapadna socijaldemokracija razvila u okvirima liberalne demokracije i da je dolazila na vlast, ili kao oporba do jačeg utjecaja, poštujući liberalni parlativizam i njegova politička pravila, a ne revolucijom te još manje diktaturom, jednostranačjem i fizičkim likvidiranjem protivnika. U ovom previranju, osim ideološkog izgrađivanje na novim, demokratskim temeljima po uzoru na socijalističke i socijaldemokratske stranke zapadne i sjeverne Europe, hrvatska ljevica mora u sebi potpuno prevladati Titovo jugoslavenstvo pod kojim su stasali i odgajali se njeni stari i središnji naraštaji, da bi se doista mogla izgraditi kao hrvatska a ne jugoslavenska ljevica. Hrvatska mora računati s takvom političkom formacijom uz želju da ova isto tako bude braniteljica hrvatske državne nezavisnosti kao što su to socijalističke stranke u Švedskoj, Norveškoj, Danskoj i Finskoj – da se zadržimo samo na manjim zemljama – koje su čvrsti stup političke slobode i narodne nezavisnosti svojih država.

No, pokrivaju li ove četiri stranačke formacije cijeli spektar hrvatskog javnog života? Je su li preko njih adekvatno zastupljene u hrvatskom javnom životu sve glavne hrvatske struje hrvatskog naroda?

IV. Umjerena Hrvatska desnica


Umjerena Hrvatska desnica, ona koja se napaja Starčevićevim mislima i koja nikada nije prihvatila jugoslavenski državni okvir kao svoje riješene, niti Titov komunizam kao politički ideal, ostala je osjećajno izvan postojećih stranaka i isto tako traži svoju političku formaciju, kao što je traže bivši komunisti koji su odbacili koncepciju diktature proleterijata i političko jednoumlje, ali koji se ne osjećaju u svojoj prirodnoj sredini u strankama koje vode djelatni antimarksisti, nego traže organizacije u kojima glavnu riječ imaju ljudi koji su ih vodili, ili bar koji su s njima politički djelovali u prošlosti dok je komunizam bio vladajući sustav.

Ova umjerena Hrvatska desnica danas stoji pred istim problemima političke integracije pred kojim stoji i Hrvatska lijevica.

U prvom redu moramo shvatiti razliku između starčevićanstva kao idejno-političke misli i Stranke prava kao političke organizacije, stranke. Na slavnom saboru 1861. godine Ante Starčević i Eugen Kvaternik stvorili su političku zamisao pod imenom Stranke prava, no ona je kao stranačka organizacija procvala tek mnogo kasnije. Rakovačka buna 1871. godine i tragični konac Eugena Kvaternika doveo je stranku u krizu i pravaštvo je nekoliko godina bilo proskribirano. Tek osamdesetih godina ono je naglo procvalo kao stranačka organizacija i proširilo se ne samo u banskoj Hrvatskoj, nego i drugim hrvatskim zemljama, od Istre na zapadu do Bosne i Dalmacije na istoku i na jugu. Stalno u opoziciji, pod jakim pritiskom svih vlasti, kako onih u banskoj Hrvatskoj za 20-godišnje vladavine grofa Khuena Hedervaryja, u Bosni pod isto tako dugom i teškom diktaturom Benjamina Kallaya, a u Dalmaciji i Istri pod austo-talijanskim pritiskom, stranka se nikada nije mogla razvijati u slobodi, i zato je u njoj dolazilo do kriza, otpada i cijepanja te je i sam dr. Ante Starčević istupio iz stranke koju je osnovao i s prijateljima stvorio “čistu” stranku prava. Na sjednici hrvatskog sabora, 29. listopada 1918. Godine, presjednik pravaškog kluba dr. Vladimir Prebeg najavio je raspuštanje Čiste stranke prava, dok je Starčevićeva stranka prava (tzv. milinovci), zaplovivši u jugoslavenske vode, 17. srpnja 1919. godine stvorila s naprednom demokratskom strankom novu političku stranku, Hrvatsku zajednicu, na čisto jugoslavenskom temelju narodnog jedinstva troimenog naroda. Hrvatska stranka prava stvorena je tek uoči izbora za Ustvotvornu skupštinu 1920. godine, uglavnom od članova bivše Čiste stranke prava, prvo pod vodstvom dr. Aleksandra Horvata, a zatim, nakon Horvatove smrti, pod vodstvom narodnog zastupnika dr. Ante Pavelića. Djelovala je uz tada većinsku Radićevu HSS, a nakon Radićeve pogibije ušla u zastupnički klub Hrvatske seljačke stranke. Poslije proglašenja kraljevske diktature 6. sječnja 1929. godine, dr. Ante Pavelić stvara u Zagrebu, prije odlaska u emigraciju, Ustašu, hrvatsku revolucionarnu organizaciju, i napustivši parlamentarno djelovanje započinje svoje revolucionarno djelovanje. Nikada kasnije, ni za vrijeme NDH, niti u emigraciji nakon 1945. godine nije dr. Pavelić obnovio Hrvatsku stanku prava, nego je stvorio hrvatsku državotvornu stranku, koja se kasnije, s nekim drugim skupinama, oblikovala kao hrvatski oslobodilački pokret. Drugi pravaški prvak dr. Branimir Jelić, poslijednji presjednik pravaške omladine, stvarao je nove organizacije u svijetu prvo pod imenom Hrvatski domobran, a kasnije, nakon svršetka rata, kad se već razišao s dr. Pavelićem, strvorio je Hrvatski narodni odbor unutar kojeg je djelovao sve do svoje smrti.

Prema tome, stvaranje Hrvatske stranke prava u SR Hrvatskoj, kad se počelo rušiti jednoumlje, potpuno je legalno, jer je već bilo proteklo 60 godina od kad je prestala djelovati ona Hrvatska stranka prava koja je stvorena 1920. godine. Jedino se ne može govoriti da je to obnovljena stranka iz 1860. godine, nego je to nova stranka. Ako njeni predvodnici i njeno članstvo osim staroga imena usvajaju idejne postavke Starčevića, njihovo je djelovanje pod tim imenom legitimno, isto kao što bi bilo legitimno djelovanje koje druge Starčevićanske skupine koja bi to ime preuzela da već nije bilo registrirano.

V. Pravaštvo i ustaštvo


Dušan Žanko: “Starčević je kao moralist formulirao duhovnu jezgru hrvatskog naroda i nahranio njenom uzvišenom ljepotom sve generacije tog naroda za sva vremena, učinio ga svjesnim njegove moralne dubine, po kojoj će se jednog dana suditi vrijednost ove zemlje. Starčević nije ništa drugo, sa svim svojim rijetkim talentima, nego sublimirana svijest o povratku u izvorno povijesno stanje, koje se zvalo Regnum Croatiae, tj. Država Hrvatska, čak u sjaju kraljevstva.

Ivan Oršanić kao izraziti hrvatski nacionalistički mislilac i borac, kako u razdoblju prije stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, tako i u razdoblju njezina pada, posvetio je raščlanjivanju pravaštva i ustaštva dio svojih spisa i u jednoj od tih raščlambi donio je sažetak svojih proučavanja, koji smatram povijesno-politički ispravnim. U eseju pod naslovom “Argumenti hrvatske politike”, objavljenom u tromjesečniku Republika Hrvatska (br. 47/48, prosinac 1961. godine str. 40/41), piše prof. Oršanić:

“Pravaštvo je pokušaj hrvatskog naroda osloboditi se osjećaja okvira, te ističe, da bismo imali državu, kao što smo je nekada imali, jer to je naše pravo. Uništenjem argumenta okvira odbija se međutim ne samo zajednica kao što je Austo-Ugarska nego i zajednica kao što je Jugoslavija. (…) Pravaštvo je dakle jedan izvanredan i solidan argument u hrvatskom političkom razvitku, jer poništava valjanost austro-ugarskog argumenta s iskonskim argumentom hrvatske državnosti. (…)

Ustaški povijesni argument predstavlja upotrebu svih sredstava u likvidaciji austro-jugoslavenskih argumenata. To je izraz naše revolucionarno-vojničke odlučnosti. No između pravaštva i ustaštva ističe se očevidna razlika.

Pravaštvo i ustaštvo dva su bitno različita argumenta na liniji stvaranja države: jedan uvjetovan austo-ugarskim mentalnim kompleksom zapadne kulture, a drugi balkanskim kompleksom bizantinstva. (…)

Pravaštvo kao argumenat protiv okvira i reformi predstavlja trajan prinos hrvatskoj personalnosti, ali kao nekadašnja organizacija ne može imati suverenu vrijednost.

Isto tako ustaštvo kao revolucionarno-vojnički argumenat predstavlja neuništivo bogastvo svijesti naroda, ali kao isključiva organizacija ostvarivao bi monopolističko cementiranje jednog argumenta, koji je postao nacionalnom svojinom i obvezom za sve organizacije i za sve politike. Argumente, koje je narod jednom usvojio kao narodni kapital, nije uputno prisvajati kao posebnički kapital, kao izvor monopola i isključivosti”.

Iako smatram točnim Oršanićev sud da su pravaštvo i ustaštvo usvojene, opće hrvatske vrednote, što je dosljedno zastupala Hrvatska republikanski stranka u emigraciji, a što danas zastupa njezina nasljednica u Domovini, Hrvatska republikanska zajednica, uspio pokušaj jedne skupine mlađih hrvatskih nacionalista da pod tim povijesnim imenom nastupe u hrvatskom javnom źivotu zaslužuje priznanje svih oni koji djeluju na temelju starčevićanskih ideja i načela. Ova skupina je dokazala da nakon svih pranja mozgova kroz pola stoljeća, i ne samo od jugoslavenskih komunista, ideja Ante Starčevića još živi i toliko je aktualna da već samo ime te povijesne stranke bilo dovoljno da privuče znatan broj hrvatskih izbornika. Time je dokazano da se na starčevićanstvu kao misaonom temelju hrvatskog nacionalizma može voditi hrvatska nacionalna politika s dobrim izgledima za uspjeh.

Ipak, ne smijemo smetnuti s uma da je starčevićanstvo kao politička ideja šire od samoga stranačkog okvira, što je izvrsno definirao drugi hrvatski mislioc i nacionalist Dušan Žanko riječima:

“Starčević je kao moralist formulirao duhovnu jezgru hrvatskog naroda i nahranio njenom uzvišenom ljepotom sve generacije tog naroda za sva vremena, učinio ga svjesnim njegove moralne dubine, po kojoj će se jednog dana suditi vrijednost ove zemlje”. (Dušan Žanko: Svijedoci [Eseji-Prikazi-Sjećanja], Knjižica Hrvatske revije, knjiga 13., Munchen – Barcelona 1987. godine. Iz eseja “Ante Starčević kao moralist” str. 84.)

“Starčević nije ništa drugo, sa svim svojim rijetkim talentima”, piše prof. Žanko, “nego sublimirana svijest o povratku u izvorno povijesno stanje, koje se zvalo Regnum Croatiae, tj. Država Hrvatska, čak u sjaju kraljevstva. Sudbonosni nanosi vjekova oduzimali su toj Državi komad po komad njezina suvereniteta, dijadem po dijadem njene krune, riječ po riječ njezina jezika; ostala je kao ‘nasukana lađa’, o kojoj će pjevati nesretni pjesnik ‘na pijesku je al’ je tu’ (…)

Njegovo – od realne politike ironizirano pravo – nije mrtva juridička pergamenta, nego autentična i živa afirmacija ljudskog dostojanstva, utemeljena na baštini metafizičkog uspona čovječanstva. Usred hrvatskog XIX. stoljeća izdići zastavu prava, to je bilo kao stati na sudbonosno raskršće: ili – ili. Ili povratak u izvorno povijesno stanje, ili definitivna katastrofa!” (Esej “Univezalno značenje Starčevićevih satira” u navedenoj knjizi Svijedoci, str. 88.)

VI. Odsutnost organiziranog starčevićanstva


Od onoga časa kada je na XIV. kongresu SKJ u Beogradu delegacija SK Hrvatske pod vodstvom Ivice Račana izjavila da se povlači s Kongresa, nakon što se povukla slovenska delegacija na čelu s dr. Janezom Drnovšekom započeo je proces ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti. Vjerojatno tada ni sami glumci u toj drami nisu bili potpuno svijesni dometa svoje odluke. Možda su mislili da će svojom odlukom proširiti, ili bar učvrstiti, autonomiju tadašnje SR Hrvatske unutar Jugoslavije, ili liberizirati i posuvremeniti komunističku vladavinu u njoj. Kao često u prijelomnim časovima hrvatske povijesti, konkretne formulacije nisu bile jasno izražene, no Hrvatska iskonska snaga, vis a tergo kako ju je nazvao dr. Milan Šufflay , počela je neumoljivo djelovati i iz početne male pukotine stvorila je jaz koji je omogućio da zapretana ideja hrvatske nezavisnosti, oslobođena sofizma “bratstva i jedinstva” i iluzije slavenske uzajamnosti, izbije na površinu i započne javno djelovati u daljnem tijeku hrvatskog narodnog života.

Starčevićev politički aksiom, Država Hrvatska, nije jedina misao koju današnjica preuzima, ili bi trebala preuzeti, iz blaga njegovih misli.

Od onoga časa kada je na XIV. kongresu SKJ u Beogradu delegacija SK Hrvatske pod vodstvom Ivice Račana izjavila da se povlači s Kongresa, nakon što se povukla slovenska delegacija na čelu s dr. Janezom Drnovšekom započeo je proces ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti. Vjerojatno tada ni sami glumci u toj drami nisu bili potpuno svijesni dometa svoje odluke. Možda su mislili da će svojom odlukom proširiti, ili bar učvrstiti, autonomiju tadašnje SR Hrvatske unutar Jugoslavije, ili liberizirati i posuvremeniti komunističku vladavinu u njoj. Kao često u prijelomnim časovima hrvatske povijesti, konkretne formulacije nisu bile jasno izražene, no Hrvatska iskonska snaga, vis a tergo – kako ju je nazvao dr. Milan Šufflay-, počela je neumoljivo djelovati i iz početne male pukotine stvorila je jaz koji je omogućio da zapretana ideja hrvatske nezavisnosti, oslobođena sofizma “bratstva i jedinstva” i iluzije slavenske uzajamnosti, izbije na površinu i započne javno djelovati u daljnem tijeku hrvatskog narodnog života.

Za taj razvitak bilo bi bolje da su svi sudionici u njemu bili zadojeni idejom koju je izrekao Ante Starčević: “… dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neovisnost. Ovo je uvjet njegova opstanka, ovo je duh i smjer našega programa”. Jer tada bi se zamisao povijesne Hrvatske jasnije izrazila, a manje bi dolazio do izražaja jugoslavenski reformizam koji je proživio veći dio tadašnjeg hrvatskog vodstvenog sloja. Ovaj je naime, vjerovao da Hrvatska treba u svom interesu braniti Titovo državno uređenje iz 1974. godine. Ne tvrdim da je 1990. godine bilo moguće potpuno ostvariti povijesnu Hrvatsku kao što se počelo ostvarivati 1941. godine. Titova i Kardeljeva muslimanska narodnost uspješno je narušila jedinstvo hrvatskog etnikuma. Zato u ovom času nije bila ostvariva Starčićeva maksima.

“Što je po naravi spojeno istim porijeklom, istim jezikom, istim običajima, mora da se sljubi u jednu državnu cjelinu, pa ako nije prošlost mora da im je budućnost zajednička”.

Tadašnja hrvatska stvarnost i odnos snaga zahtijevali su da se bar djelomično ostvari oslobođenje Hrvatske, da bi se hrvatski narod mogao održati kao posebna samosvojna narodna zajednica sa svojom predajom i svojim etničkim vrednotama u suvremenom svijetu u kojem su proizvodnja i potrošnja vladajuća božanstva. Ostaje na budućim hrvatskim narštajima da se bore za Starčevićevo načelo:

“Ne pojedina pučanstva ni imena,  bilo kakova, ne pojedini kraj, makar koji, nego ukupni stanovnici kraljevine Hrvatske imaju i mogu steći državna prava”.

Ali da je ta želja za ostvarenjem povijesne Hrvatske bila dublje ukorena u vladajućim slojevima, pa i u samom hrvatskom narodu kao cjelini, ili da je tada u hrvatskom javnom životu starčevićanstvo bilo snažnije zastupljeno, sigurno bi izbjeglo mnogim taktičkim pogreškama koje su produbljivale, Titovo cijepanje hrvatskog naroda i hrvatskog područja i otežavale stvaranje željenog cilja.

Ante Starčević je predviđao poteškoće u ostvarivanju povijesne Hrvatske. Nikada nije zastupao nasilno ujedinjenje, ali isto tako nikada nije zaboravljao da je to hrvatsko jedinstvo ideal kojem treba težiti. I kao realist savjetovao je kako treba postupiti:

“Kada se govori o sjedinjenju pokrajina hrvatskih, ne govori se o podloženju njih koje pod drugu, nego o složeniju svih, kako su pod jednim vladarom tako pod jednom vladom i pod jednim ustavnim zakonodavstvom”.

Ovo nije bilo dovoljno usvješteno u krugovima koji su 1990. i 1991. godine jedini dolazili do riječi i koji su možda poznavali Starčevićeve misli, ali su vjerovali da nisu realistične. U tomu su bili veoma slični Starčevićevim suvremenicima, koji su na saboru 1861. godine oduševljeno pozdravili Starčevićev prijedlog Starčevićeva suborca Eugena Kvaternika o izravnoj vezi kraljevine Hrvatske s Krunom, ali su to smatrali neostvarivim i stoga su se borili između sebe, kome da podlože Hrvatsku: Austriji ili Ugarskoj. Žalosno iskustvo zadnjih godina pokazalo je međutim da bi dosljedno prihvaćanje Starčevićevih misli u razdoblju poslije 30. svibnja 1990. godine bilo bolji okvir za usklađivanje odnosa između Bosne i Hrvatske nego pokušaji sporazuma sa Srbijom. Ne mislim na nametanje nacionalnog ili državnog jedinstva, jer to bi bilo, kao što sam već rekao, suprotno starčevićanskom duhu. Mislim na međusobno poštivanje i na izgrađivanje sporazumne politike prema vanjskim snagama koje ugrožavaju oba djela povijesnog hrvatskog područja.

Nasuprotnost sustavnom izgrađivanju zajedničke politike Bosne i Hrvatske, stvaranje drugih državnih zajednica, pa prema tome i jugoslavenske konfederacije, potpuno je tuđe starčevićanstvu. Ono je protiv višenarodnih zajednica, ne zato što bi mrzilo druge narode, nego jer je uvjereno da ovakve višenarodne zajednice onemogućavaju slobodan život naroda. I u tom pogledu držao se Ante Starčević svoga pravila da “izvan povjesnice, izvan života, ništa ne priznajem za siguran, za stalan temelj politike” i naučavao je: “Nemoguće bo je, proti naravi, načiniti jedinstvo oblasti, zakona, uprave, uz slobodu ili uz samovolju, kod naroda različitih pasminom, poviješću, stupom prosvjetljenja, zemljišnim ležajem, društvenim odnošajima, gospodarstvenim probicima, zakonima vjere.

Jer da bi društvo (zajednica) već kao takovo sreću davalo ili povećavalo, ovo dvanaest godina što smo združeni sa svim narodima Austrije morali bi najsretniji biti, pa i tako znamo da je upravo protivno. Zašto to? Zato, jer budući nas svaki po sebi nije ništa imao osim sužanjstva, ni svi skupa nemogosmo drugo imati nego samo sužanjstvo”.

Na temelju ciglih dvanaest godina Bachova apsolutizma Starčević je dokazivao štetnost višenarodnih država. Sto i tridesetgodišnje iskustvo hrvatskog naroda nakon tih Starčevićevih riječi nepobitan je dokaz o ispravnosti njegove teze koju je na brutalan ali jasan način formulirao prof. Ivan Oršanić riječima: “Susjedska ljubav uvijek se izrazila kao ljubav jahača prema konju na trkakama”. (Ivan Oršanić “Argumenti hrvatske politike”, Republika Hrvatska br. 47/48, prosinac 1961. godine str. 45.)

VII. Država – izražaj suvereniteta naroda


U našem političkom djelovanju trebamo biti dosljedni starčevićanci, a ne samo formalno se pozivati na njegovu obranu hrvatske državne nezavisnosti. Hrvatski narod nije se borio za ostvarenje samostalne hrvatske države da bi u njoj samo slobodno mahao hrvatskim zastavicama i isticao hrvatski grb, nego zato da bi živio kao slobodan narod, i slobodnim i zakonom zaštićenim radom podigao svoj životni standard, naravno uz slobodnu kulturnu i vjersku djelatnost. Ako ovako shvaćamo novu hrvatsku državu, onda će se ona izgraditi kao država slobode a neće pod hrvatskim imenom i hrvatskim znakovljem biti odraz ni kraljevske ni komunističke Jugoslavije.

Hrvatski državni okvir kojeg zastupa Starčević nije okvir praznine, a još manje fašističko obožavanje države kao ustanove, nego je u prvom redu, i bez ikakve dvojbe, temelj za izražavanje narodne suverenosti. Za Starčevića država nije apstrakcija, nego je u njoj bitan narod koji u njenom okviru odlučuje o svojoj sudbini:

“Zakon bo je izražena volja naroda, sabor je odbor naroda, vladar je prvi državljanin, koji i sam izvršava i pomoću vlade bdije da i svi ostali izvršavaju zakon”.

Da bi pak narod doista mogao odlučivati o svojoj sudbini, treba taj narod ispravno upućivati: “Mi smatramo – veli on – najsvetijom dužnošću općinstvo po mogućnosti obavješćivati vjerno o javnim stvarima bez obzira godi li nam ovo ili ono. Tko zna samo jednu stranu stvari i kod toga ostane nemareći za druge strane, taj je iznenađivan i varan; a tko nastoji poznati što je moguće više različitih, možda protivnih strana, taj gleda da se za svaki slučaj pripravi”. Ovo je naučavavao Ante Starčević prije više od sto godina, u feudalnoj  Austo-Ugarskoj u kojoj je većina, a ne samo njeni hrvatski podanici, bila ili polupismena ili nepismena, dok su politička prava bila ograničena na manjinu pučanstva. Tada nije bilo mnogo bolje ni u drugim, bogatijim i naprednijim europskim državama u kojima se demokracija tek stvarala u borbi s feudalnim, a dijelom i građanskim povlasticama.

U tom pogledu piše prof. Dušan Žanko: Poznata je ona njegova (tj. Starčevićeva) maksima: “Ako u ovom narodu bude pedeset muževa osvjedočenih o svetosti slobode  i zauzetih za svoj narod, nas tri i naši drugovi, učinismo više nego li su agitatori ikada učinili”. I u nastavku Žanko tumači tu moralističku misao: Čovjek mu je iznad stranke, politike, države, jer sve je to samo radi čovjeka i za čovjeka, sve relativum moralnoj ličnosti, koja je vječna i čitavom tom starančarstvu, diplomatiziranju, pakiranju uvijek primarna skrosanktna – u biti svojoj određena za slobodu i slobodna”. ( Dušan Žanko: ” Starčević kao moralist”, u navedenoj zbirci eseja “Svijedoci”, str. 79.)

Ovo političko odgajanje hrvatskih državljana bit će u razdoblju koje stoji pred nama glavni zadatak hrvatskih stranaka koje žele izgraditi autentičnu hrvatsku demokraciju, a posebno to mora biti zadatak starčevićanaca čiji je politički temelj, kako je to sadržajno izrazio Nehajev: “Starčević je problem političke promjene u Hrvatskoj zahvatio kao problem preporoda pojedinaca”. (Citirano po Žanku, na str. Svijedoci”.) Nikada naime nesmijemo smetnuti s uma da je jugoslavenska diktatura u svojoj prvoj, desničarskoj varijanti, uvjetovala hrvatske oblike u hrvatskom javnom životu, kako na području Hrvatske seljačke stranke, tako i na ustaškom području, a da je u svojoj drugoj, ljevičarskoj varijanti ostvarila diktatorske navike koje danas svaki čas izbijaju u hrvatskom javnom životu, pa i kod ljudi koji iskreno namjeravaju voditi slobodarsku politiku. Starčeviću nisu bitni oblici državnog ustrojstva nego sadržaj:

“A svaki postojući sustav, bio kakav mu drago, i bio gdjegod, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda.

Nije li republika, kako i monarhija, samo forma vladanja, a nije glavna stvar svake vladavine – sloboda i blagostanje naroda?”

Starčević usvaja većinu kao mjerilo u javnom životu, ali svijestan da je to samo mehaničko pravilo, jer nema boljeg načina da se izbjegne sila i nasilje kao način odlučivanja, te zahtjeva da svaka vlada nastoji “iznaći pravu većinu, to će reći onu većinu, koja zastupa sav narod, sve njegove probitke”.

U doba kad se još nije govorilo o pravnoj državi i o ljudskim pravima, nego više o prirodnim ili državljanskim pravima, potpuno moderno zvuči njegova arhaičkim riječnikom izražena misao:

“Na taj način u državi da tako rečemo zakonitoj ne stoji nauk koji hoće da svaki državljanin, za biti državljaninom, za državu, mora više manje od svojih osobnih prava otpustiti, te ta prava ustupiti najvišoj vlasti. Protivno, u pravoj državi, i samo u njoj, pojedinac dobiva mogućnost i sigurnost služiti se svojima pravima”.

U našem političkom djelovanju trebamo biti dosljedni starčevićanci, a ne samo formalno se pozivati na njegovu obranu hrvatske državne nezavisnosti. Hrvatski narod nije se borio za ostvarenje samostalne hrvatske države da bi u njoj samo slobodno mahao hrvatskim zastavicama i isticao hrvatski grb, nego zato da bi živio kao slobodan narod, i slobodnim i zakonom zaštićenim radom podigao svoj životni standard, naravno uz slobodnu kulturnu i vjersku djelatnost. Ako ovako shvaćamo novu hrvatsku državu, onda će se ona izgraditi kao država slobode a neće pod hrvatskim imenom i hrvatskim znakovljem biti odraz ni kraljevske ni komunističke Jugoslavije.

Ali prošlost je u nama ostavila teške taloge koji se pojavljuju i našem dnevnom životu. O tom je pitanju, s obzirom na desetotravanjsku revoluciju i NDH, pisao Ivan Oršanić u listopadu 1951. godine, u svom možda najljepšem i najdubljem eseju “Povijest se ne briše”, u prvom broju našeg časopisa Republika Hrvatska:

“Zašto nije eksplodiralo samo isključivo sve što je lijepo i dobro? Zašto i kako, jasno je, kada su vjekovi naše povijesti pripadali onima, koji su lijepo i dobro uništavali i progonili. Ta mi, koji volimo Hrvatsku, ne možemo željeti i nismo željeli, da zlo caruje Hravatskom, makar je zlo bilo također u nama i po nama”.

Upravo zato što ne želimo da zlo caruje u Hrvatskoj, vraćamo sa na svoje idejne temelje, na misli dr. Ante Starčevića, koje nam pokazuju put i daju nam snage da hrabro i iskreno uočimo svoje probleme, koji su danas u mnogočemu istovjetni s onima pred kojima je stajala Nezavisna Država Hrvatska.

VIII. Pluralizam u Hrvatskoj


Suvremeno doba izrazilo se pojačanom sekularizacijom hrvatskog društva. U Hrvatskoj danas agnostici, ateisti i vjerski indiferentni krugovi predstavljaju znatne snage koje imaju pravo na slobodno izražavanje svojih gledišta jednako kao i različite tradicionalne vjerske zajednice. Osim toga, neki krugovi iskorištavaju i danas vjersku pripadnost i ideološka opredjeljenja za svrhe koje nemaju nikakve veze s vjerom ili ideologijom kao svjetonazorom odnosno kao odnosom pojedinca prema Stvoritelju ili prema svijetu.

Hrvatska nije zemlja u kojoj postoji vjersko jedinstvo, nego je u vjerskom pogledu pluralistička zemlja. Nema dvojbe da se hrvatski narod kulturno razvijao na području zapadnog kršćanstva, ali ne u središtu toga kruga, nego na njegovoj krajnoj periferiji, te su zato na djelu njegova područja dolazili do izražaja kako istočno-kršćanski, tako i islamski vjersko-kulturni utjecaji, što je dovodilo do velikih sukoba i ratova, isto onako kao u drugim europskim narodima. Suvremeno doba izrazilo se pojačanom sekularizacijom hrvatskog društva. U Hrvatskoj danas agnostici, ateisti i vjerski indiferentni krugovi predstavljaju znatne snage koje imaju pravo na slobodno izražavanje svojih gledišta jednako kao i različite tradicionalne vjerske zajednice. Osim toga, neki krugovi iskorištavaju i danas vjersku pripadnost i ideološka opredjeljenja za svrhe koje nemaju nikakve veze s vjerom ili ideologijom kao svjetonazorom odnosno kao odnosom pojedinca prema Stvoritelju ili prema svijetu.

Odluke drugog vatikanskog crkvenog sabora o vjerskoj slobodi i o pravima pripadnika drugih vjerskih zajednica u katoličkim sredinama uglavnom ne prestavljaju hrvatskom javnom životu neki bitni zaokret, jer se u Hrvatskoj pravo na slobodno vjersko i ideološko opredjeljivanje razvijalo usporedno s takvim razvitkom u drugim europskim zemljama, možda s nekim manjim zakašnjenjem u usporedbi s onim najnaprednijim i najslobodnijim. Kao ilustraciju za ovu tvrdnju možemo navesti zanimljivu izjavu

dr. Ante Starčevića, koja je doduše odraz polemika koje se vode u drugoj polovici prošlog stoljeća, ali koja, osim toga, ocrtava njegovo iskreno poštivanje vjere i odbacivanje konfesionalnih dominacija:

“Mi smo bezuvjetno proti svjetovne vlasti pape i osvjedočeni smo, da je ona najviše škodila kršćanstvu i papama. Ali mnogi katolici, i među njima nada sve Talijani, misle da bez one vlasti papa ne može slobodno izvršiti svoju duhovnu vlast. Iz povijesti znamo da ta stvar upravo protivno stoji: dok papa nije imao svjetovnu vlast, on je slobodan bio, i nemalo svi pape, dok ne bijahu svjetska gospoda, uzvišeni među svece”.

Starčević dakle ne priznaje svjetsku dominaciju na političkom polju, ali isto tako oštro odbija državnu dominaciju na vjerskom području: “Mi razumijemo i priznajemo da državna vlast ima pravo na osobe i stvari crkve, ali mi ovo pravo na stvari vjere, tj. na uređenje i držanje odnošaja među dušom ne priznajemo nikome osim crkvenoj vlasti”.

I postavlja vrlo jednostavno ograničenje prava države na području unutrašnjeg, vjerskog života:

“Zato je državniku dosta ne dirati i ne dati da itko dira čiju vjeru: ali on mora raditi, postavno raditi i uvesti i učvrstiti slobodu i blagostanje naroda”.

Dakle, njegovo je načelo na vjerskom području u skladu s evanđeoskom poukom “Dajte caru carevo, Bogu Božje”.

Moglo bi se postaviti pitanje je li o tome danas uopće potrebno govoriti, kad na primjer, Ustav Republike Hrvatske u svom članku 40. jasno određuje: “Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovjesti i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja”. Iskustvo je ipak pokazalo da nismo svi prožeti tim ustavnim načelom i da postoji opasnost da se ono pretvori u običnu deklamaciju ako se ne usvijesti u javnom životu i ako ne dokaže da je to priznanje vjerske slobode duboko uvriježeno u hrvatskom javnom životu.

IX.  Etničke razlike u Hrvatskoj


Nasuprot nečovječnoj i protupovijsnoj politici vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj, Hrvati moraju u svom vlastitom interesu čvrsto ostati na načelima pluralističke Hrvatske koju je zastupao Ante Starčević, jer samo takva država može biti država slobode. Moramo biti svijesni da ni vjerski ni etnički fundamentalizam, koji zrači iz današnjeg Knina, ne može donijeti slobodu ni Hrvatima niti Srbima koji žive u Hrvatskoj, nego samo može pretvoriti Hrvatsku u zemlju u kojoj će kao robovi mržnje životariti i Hrvati i Srbi.

Isti je slučaj s etničkim razlikama. Ustav jasno osigurava ravnopravnost svim etničkim skupinama, ali skoro četverogodišnji rat na području Hrvatske, a posebice držanje hrvatskih državljana srpske narodnosti, pokazuje da je mogućnost ostvarenja te ravnopravnosti još uvijek samo ideal a ne stvarnost. Zato je potrebno da se stalno vraćamo na svoj idejni početak. Ne smijemo smetnuti s uma da su stoljetni ratovi i invazije s različitih strana, te susjedne imperijalističke državne formacije dovele do naseljavanja stranih nehrvatski etničkih skupina, kao što je to uostalom bilo u najvećem djelu Europe. Velika većina tih skupina normalno se integrirala u hrvatsko narodno tijelo, a sigurno bi se i ostale vremenom integrirale, iako se nebi možda asimilirale da je vlast bila u hrvatskim rukama. No vrhovna vlast bila je u stranim središtima koja su imala interesa da preko tih različitih skupina osiguraju svoju nadmoć, prvo protiv domaćeg plemstva koje je, do pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, bio nositelj hrvatske državne istovjetnosti i predvodnik u hrvatskom narodu kao političkom tijelu u kojemu je hrvatski etnički značaj bio glavni ali nikada jedini sadržaj-, a u novije doba protiv hrvatskog većinskog pučanstva. Tradicionalni hrvatski nacionalizam – nikada nije bio isključiv i u njegovu su izgrađivanju sudjelovali integrirani pojedinci i skupine drugih etničkih podrijetla. Ovaj obrambeni hrvatski nacionalizam dolazio je do snažnijeg izražaja kad su Beč i Pešta ugrožavali ostatke hrvatske državne autonomije’ ali ni u najtežim trenucima nije prelazio u mržnju prema nehrvatskim stanovnicima hrvatskog kraljevstva. Ante Starčević je dao izvrsnu definiciju koja nam i danas može poslužiti:

“… mi držimo narodnost za svetinju”, rekao je on, “i plašimo se onoga koj ju manje ljubi nego mi, a to jer takova smatramo za utvora koji je lešina, poslije ćućenja čiste duševnosti i onoga slobode, najugodnijega i najveličanstvenijega čuvstva što ga narav  čovječja može imati; nu mi vam iskreno ispovjedamo da se pod izlikom narodnosti radilo i da se radi o nesreći svih nas, i da nam se narodnost, ako se za sva vremena ne osvijestimo i ne stupimo na pravu stazu, svima može glave vrći”.

Time je Starčević, otac suvremenog hrvatskog nacionalizma, postavio jasne granice tom snažnom osjećaju pripadnosti jednomu narodu i jednoj političkoj zajednici kao što je država, za razliku od mnogih europskih pokreta koji su narodnost ili naciju pretvorili u laičko božanstvo i time jednu društvenu vrlinu pretvorili u porok. Starčević je u tomu bio dosljedan i izlog njegovog umjerenog i humanog nacionalizma izvire i njegov značajni argument o odnosu prema nehrvatskim narodnim skupinama u Hrvatskoj.

U jednom od svojih najznačajnijih i najpoznatijih argumenata, čiju aktualnost nitko ne može poreći, Ante Starčević je napisao:

“Pisac pita, kakvo smo stajalište zauzeli prema pučanstvu, koje se u Hrvatskoj izda za srpsko. Mi smo naprama njemu zauzeli sasvim isto stajalište koje i naprama bilo kojemu drugom pučanstvu.

U svakoj zemlji ima pučanstva različitih jezikom, vjerom pasminom itd., pa se potom i različitim imenima zovu. I u Hrvatskoj ima pučanstva talijanskog, židovskog, ciganskog itd.. Mi ne uviđamo da ti nazivi općenitosti stanovništva ili domovini škode. Dok je tako naše je načelo: te nazive ne otimati ni narivavati; neka ih svatko rabi i mjenja kako hoće.

Ali ima stvari koje mogu i moraju koristiti ili škoditi ne samo pojedinim pučanstvima i imenima, nego i svim stanovnicima domovine zvali se oni kako im drago.

Takove su stvari cjelokupna zakonotvorstva. Zli zakoni, težina neraznjernih daća, osobe i imetka, itd., te i taktove stvari ne tište samo na primjer katolike nego i Srbe, i Luterovce, i Kalvinovce, i Židove; sve stanovnike Hrvatske, zvali se oni kako im drago.

A da bi te stvari dobro uredile, njima bi se koristili svi stanovnici domovine, opet bez razlike na njihova imena. Dakle za dobro uređenje ovih odnošaja imaju biti složni svi stanovnici Hrvatske bez svakog obzira na ona pojedina imena.

Držeći se toga načela mi iskreno ljubimo i za brata držimo i Srba, i Nijemca, i Talijana, i Cigana, i Luterovca itd., svakoga tko radi za općenito dobro svoga naroda i cijele domovine, a plašimo se jednako i Hrvata i Srba itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjama”.

U nekoliko rečenica, bez pseudoznanstvenih ukrasa, jezikom razumljivim svakom čovjeku dobre volje, on Hrvatsku o kojoj je sanjao definirao kao slobodnu političku zajednicu svih njenih državljana, kojima ova jamči slobodu i posebnosti, a od njih traži samo da rade “za općenito dobro svega naroda i cijele domovine”, na korist svih stanovnika Hrvatske.

U tome Starčević nije bio osamljen ili izvan općega mišljenja. Prije njega, u apelu banske konferencije Dalmacije od 18. prosinca 1860. godine, koji je stavio Ivan pl. Kukuljović – Sakcinski, ima svavka koja pokazuje etički stav tadšnje Hrvatske prema talijanskoj manjini:

“Ali vi braćo susjedi talijanskog porekla, što zovete Dalmaciju domovinom svojom! Ne gledajte u nas Hrvatih neprijatelja svoje. Nije ni s daleka želja naša dirati u jezik vaš, u običaje vaše, u prava vaša, u ustanove vaše. Nam su sveta slobodna prava naša, sveta nam moraju biti i vaša”. (Josip Horvat. Politička povijest Hrvatske, Izdanje Nakladnog zavoda “Binoza- Svijetski pisci”, Zagreb 1936. godine, str. 226.)

Sustavno prihvaćanje vjerskog i etničkog pluralizma, koje se očituje u Starčevićevim riječima, može danas zvučati odbojno onim Hrvatima koje su pobunjeni Srbi silom istjerali iz njihove djedovine ili im pobili obitelj. Pa i oni Hrvati koji su 1990. godine iskreno željeli izgraditi pravednu Hrvatsku u kojoj bi etničke manjine imale ista prava kao i većinski hrvatski narod, a uz to bile potpuno zaštićene u svojim posebnostima, pitaju se danas je li u novoj Hrvatskoj državi uopće moguć suživot sa Srbima, koji su surovim etničkim čišćenjem od Knina, povijesne preijestolnice starog hrvatskog kraljevstva, pokušali stvoriti glavni grad nezavisne Zapadne Srbije, a od baroknog hrvatskog Vukovara i od isto tako hrvatskog renesansnog Dubrovnika nastojali napraviti kolonije srednjevjekovnog srpsko-bizantskog duha. Ovakve su sumnje najveće pobjede srpskih ekstremista u Hrvatskoj. Ovi naime nastoje izazvati kod hrvatskog pučanstva mržnju na sve što je srpsko, da bi zadržali vlast nad srpskim pučanstvom i prisili ga da potaknuti strahom od Hrvata zatraži komadanje Hrvatske i pripajanje otkinutih hrvatskih krajeva Srbiji s kojom ga, osim vjere i imena, ništa drugo ne veže.

Nasuprot ovoj nečovječnoj i protupovijsnoj politici vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj, Hrvati moraju u svom vlastitom interesu čvrsto ostati na načelima pluralističke Hrvatske koju je zastupao Ante Starčević, jer samo takva država može biti država slobode. Moramo biti svijesni da ni vjerski ni etnički fundamentalizam, koji zrači iz današnjeg Knina, ne može donijeti slobodu ni Hrvatima niti Srbima koji žive u Hrvatskoj, nego samo može pretvoriti Hrvatsku u zemlju u kojoj će kao robovi mržnje životariti i Hrvati i Srbi.

Starćevićevo poštivanje etničkih, vjerskih i pokrajinskih posebnosti nije znak slabosti. Ovo je znak snage i rodoljublja koje je kod njega sustavno i otvoreno izraženo, jer je dio njegovih etičkih pogleda na značaj hrvatske države koju je želio obnoviti.

X. Vjera u Hrvatsku


Isto kao 10. travnja 1941. godine, i današnje hrvatsko oslobođenje počelo je kao prividno lagan proces odvajanja bez većih lomova i žrtava, da bi se ubrzo pretvorilo u težak rat u kojemu je dio srpskog pučanstva Hrvatske uspio pridobiti na svoju stranu vanjske čimbenike. I danas, isto kao prije pedeset godina, proces oslobođenja Hrvatske ubrzo se pretvorio u krvav rat u kojemu su se na objema stranama početne suprotnosti pretvarale u neprijateljstvo, da završe u mržnji i želji za osvetom.

Duhovne i moralne posljedice takvih ratova često su još gore od samoga rata. Izbjeći tim posljedicama, ili ublažiti ih, više je u interesu većinskog hrvatskog pučanstva nego srpskih pobunjenika. Ovi, naime, kao što se već pokazalo u prošlosti, i ovaj put imaju kao odstupnicu odlazak iz opustošene Hrvatske i smještaj u Srbiji uz iluziju da će ih ova nagraditi doživotnom mirovinom za njihove zasluge za srpstvo. Hrvatsko pučanstvo nema takvu odstupnicu. Za Hrvate iseljavanje je odlazak u tuđinu, u kojoj hrvatstvo na dulji rok neminovno mora nestati. Opustošena Hrvatska će se nakon svršetka rata brzo oporaviti, no ostat će posljedice rata. I nadalje će u njoj ostati veći dio predratnog nehrvatskog pučanstva s kojim će biti potrebno uskladiti život, ako želimo izgraditi Hrvatsku kao slobodarsku, pravednu državu. U tom normalnom procesu ozdravljenja trebamo se držati mudrog savjeta Oca Domovine, koji načelno odbija osvećivanje kao politiku i iz svog groba u Šestinama poručuje nam:

“Osveta je slaboća koja se drži pojedinca, ne naroda slobodnih, ne država jakih, ne vlada pravih. Za osvetu vjerovati može samo Despot ili tuđin”.

Završit ću ovaj osvrt na misli Oca Domovine, koje trebaju postati vodiljom svih starčevićanskih snaga u Hrvatskoj, tvrdnjom da je svima nama danas, više nego ikada potrebna vjera u budućnost Hrvatske, ona vjera koju je veliki Starčevićev protivnik Ivan Mažuranić javno izrazio u svojim posljednjim riječima na saboru 1886. godine:

“Nitko me nije pitao, dok sam bio ban, u što vjerujem. Da su me pitali, bio bih im odgovorio: vjerujem u prošlost, sadašnjost i budućnost Hrvatske”. (Josip Horvat, “Politička povijest Hrvatske”, knjiga 1, str. 282/3.)

Poglavlje iz knjige dr. Ive Korskog  “IZ IDEALA U STVARNOST”
Ovaj članak proizlazi iz predavanja koje je dr. Korsky održao u krcatom Europskom domu u Zagrebu 1994. godine, za koje je doživio velike ovacije.
Nakladnik:
Hrvatska republikanska zajednica
Zagreb, Tkalčićeva 71C
Svi Starčevićevi citati su izvađeni iz knjige dr. Blaža Jurišića “Ante Starčević: izabrani spisi”, izdanje Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda, Zagreb 1943. Dr. Jurišić je uspio posuvremeniti Starčevićev jezik i pravopis, da bi približio misli današnjem čitatelju, ali je zadržao ne samo duh nego i poseban stil Oca Domovine.

Komentari