Društveni odnosi se ne mogu normativno uređivati ad hoc inicijativama, odnosno idejama rođenim u glavama onih koji prvenstveno imaju aspiracije sudjelovati u političkom životu neovisno koliko su u stručnom smislu meritorni sudjelovati u uređenju materije koju tako suvereno žele normirati. U ovom trenutku našem društvu ne trebaju spinovi ni rasprave o fikcijama. Nama treba ozbiljna akcija, ali poduzeta samo na način kako je to svojedobno preporučao otac domovine Ante Starčević, odnosno poduzeta kroz institucije sustava i parlamentarnu borbu. A za to treba okrupiti suverenističke intelektualne potencijale i upregnut ih konačno u cilju ostvarivanja probitaka za cijeli hrvatski narod.

AUTOR: DR. SC. DUBRAVKO LJUBIĆ

Ova 2019. godina bit će u Hrvata obilježena izbornim utakmicama za EU parlament, te za slobodno mjesto na Pantovčaku. Iako se još ne zna što će se sve pred državljanima Republike Hrvatske naći na izbornom švedskom stolu, sredstva javnog informiranja te razno-razne manje ili više formalne grupacije građana počeli su javnost upoznavati sa svojim viđenjem optimalnog izbornog sustava. Kao opravdanje za potrebu mijenjanja izbornog sustava u javnom diskursu pojavljuje se i fikcijske kategorije podvedena pod sintagme borbe protiv “neispunjenih predizbornih obećanja” ili protiv “prijevare birača”.

Razlozi za promjenu izbornog zakonodavstva


Nedvojbeno, izborno zakonodavstvo treba mijenjati. Ako zbog ničega drugog, onda zbog činjenice što je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-3597/2010, i dr. od 29.07.2011., utvrdio neustavnost sadašnjeg izbornog modela te uputio nadležne na neminovnost redefiniranja okvira političke borbe putem izbornog procesa, koju obvezu su prozvani uspješno opstruirali posljednjih skoro osam godina neovisno o političkoj opciji u poziciji. Stoga nije na odmet opetovano upozoriti na sadržaj navedene odluke. Ovo iz razloga što je biračko pravo temeljno političko pravo. Dakle, biračkog prava po Ustavu Republike Hrvatske mora biti općenito i jednako. Pod općenitosti biračkog prava podrazumijeva se činjenica da to pravo imaju svi državljani neovisno o osobnim karakteristikama uz preduvjet dostizanja određenog starosnog limita. Pod jednakošću biračkog prava podrazumijeva se okolnost da glas svakog birača ima istu vrijednost tijekom izbora. Biračko pravo u Republici Hrvatskoj utemeljeno je na potki prema kojoj birač tijekom izbora izražava svoje mišljenje ali i iskazuje privrženost društvenoj zajednici i želju za uređenje te zajednice kao slobodne i demokratske, odnosno na pretpostavci djelatnog uživanja prava i ispunjavanja dužnosti kao procesu u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka kao cilja javne politike. S druge strane kreatori i izvršitelji politike su osobe s dostatnim političkim legitimitetom dobivenim pobjedom na posljednjim slobodnim izborima.

Izborna prava nacionalnih manjina i ograničenje prava iseljenim Hrvatima su odstupanja od zajamčene političke jednakosti


Odstupanje od načela jednakosti i općenitosti biračkog prava u Republici Hrvatskoj čini davanje pripadnicima nacionalnih manjina dodatnog prava birati svoje zastupnike u Hrvatski sabor prema posebno propisanim pravilima. Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina koji ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti po posebnim izbornim pravilima. Nejednakost biračkog prava proizlazi i iz regulative kojom se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani Republike Hrvatske sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika. Naime, propisana fiksna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici, niti stvaran broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava proizlazi i iz činjenice pretjeranog nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje zakonodavne državne vlasti.

Već na prvi pogled čini se razvidnim nelogičnost izbornog sustava u Republici Hrvatskoj iz razloga što množina osoba sa aktivnim biračkim pravom, koja odgovara populaciji prosječnog grada u svijetu, biva razmrvljena u XII izbornih jedinica, a što bi bilo imanentno većinskom izbornom sustavu sa imperativnim mandatom. Suprotno tomu, ustavno rješenje iz članka 74. pak upućuje na uspostavu proporcionalnog sustava sa neobvezujućim mandatom, pri čemu se ovdje “narod” zbog množine izbornih jedinica ne uzima u svojoj cijelosti već fragmentarno. Pa stoga imamo više vrsta hrvatskog “naroda” sa očito različitim “nacionalnim interesima”, koji su u biti predstavljeni lokalnim stremljenjima.

Odstupanje od jednakosti, ali implicite i od općenitosti izbornog prava, predstavlja i propisivanje visokog izbornog praga za ulazak u parlament uz primjenu raznih metoda preraspoređivanja glasova onih koji su se opredijelili za političku opciju koja nije prošla izborni prag. Zbog izbornog praga od 5% te porabe preraspodjele “propalih” glasova po D’Hondtovoj metodi, ovisno o kojoj se izbornoj jedinici radi, na posljednjim parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj svaki peti do svaki osmi birač nije bio u mogućnosti ostvariti svoje učešće u političkom životu, dok su izborni uspješnici ostvarili dodatnu i nepripadnu biračku potporu.

Dakle, biračko pravo na razini ustava i zakona treba mijenjati.

Kako promjeniti biračko pravo i kako definirati zastupničku funkciju?


Međutim, s obzirom na razine normativnog uređenja to se mora učiniti stručno i sveobuhvatno. Izborno zakonodavstvo ne može se mijenjati prema partikularnim željama, već na način koji će njegovom cjelovitom normativom osigurati poštenu izbornu utakmicu

S druge strane cijenim potrebnim upozoriti i na činjenicu ustavne definicije zastupničke funkcije. Zastupnik je osoba koja na temelju izborne pobjede dobila mogućnost obnašanja funkcije zastupnika u parlamentu. Zastupnički mandat može biti imperativni ili obvezujući te predstavnički ili neobvezujući. Kod imperativnoga mandata zastupnik je odgovoran svojemu biračkomu tijelu odnosno svojim biračima, što za posljedicu ima ustanovljavanja obveze provoditi politiku utemeljenu na svjetonazoru biračkog tijela iz kojeg proizlazi njegov izborni legitimitet. Izborne sustave utemeljene na imperativnom mandatu karakterizira veći broj manjih izbornih jedinica unutar kojih se evidentno može artikulirati većinska volja državljana sa aktivnim biračkim pravom. Kod predstavničkoga mandata zastupnik odgovara apstraktnomu subjektu predstavljenom izrazom “narod”, koji je nositelj suvereniteta, što u stvarnosti pak egzistira kao postupanje po vlastitoj svojoj savjesti, odnosno prema političkom programu političke opcije koja je zastupnika kandidirala i na čijoj je listi izabran. Ovakav izborni sustav u pravilu preferira veće izborne jedinice i proporcionalni izborni sustava.

Prema članku 74. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske, zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat. Cilj ovakvog ustavnog uređenja je usmjeriti djelovanje zastupnika u parlamentu ka ostvarivanju općeg dobra ili dobra za narod u cjelini. Već na prvi pogled čini se razvidnim nelogičnost izbornog sustava u Republici Hrvatskoj iz razloga što množina osoba sa aktivnim biračkim pravom, koja odgovara populaciji prosječnog grada u svijetu, biva razmrvljena u XII izbornih jedinica, a što bi bilo imanentno većinskom izbornom sustavu sa imperativnim mandatom. Suprotno tomu, ustavno rješenje iz članka 74. pak upućuje na uspostavu proporcionalnog sustava sa neobvezujućim mandatom, pri čemu se ovdje “narod” zbog množine izbornih jedinica ne uzima u svojoj cijelosti već fragmentarno. Pa stoga imamo više vrsta hrvatskog “naroda” sa očito različitim “nacionalnim interesima”, koji su u biti predstavljeni lokalnim stremljenjima.

Efekti fragmentacije biračkog tijela


Fragmentacija biračkog tijela nedvojbeno pogoduje bipolarnosti izbornih rezultata, odnosno etabliranim političkim opcijama. Posljedica faktične nakaradnosti ovakvog izbornog sustava jest i privilegiranje stranaka sa razvijenom infrastrukturom. Ovo stoga što se dugotrajnošću sudjelovanja u lokalnoj vlasti i na državnoj razini stvara društvena kasta dobrovoljno vezana stranačkom stegom uz mega političke opcije, s ciljem ostvarivanja osobnih probitaka. Vezivno tkivo ove kaste jesu proračuni društvenih zajednica i upravni aparat. Proračuni omogućavaju raspodjelu novca poreznih obveznika prema pravilima koje određuju sami vlastodršci, pri čemu se u pravilu oni bliži kasi namiruju neproporcionalno svojim društvenim ulogama i zaslugama. Uprava pak postaje nepresušno vrelo radnih i službeničkih mjesta kao izvora egzistencije politički podobnih.

Na državnoj razini za posljedicu ovakvog izbornog sustava imamo situaciju da se zastupnici sa neobvezujućim mandatom, na njegovom početku, zbiljski istovremeno ponašaju kao vojnici partije te ujedno kao i prezentanti podneblja u kojem su začeti, dok se u slučaju pronalaska boljih sinekura odmah pozivaju na neobveznost svog zastupničkog mandata te na pravo obavljanja svog posla prema osobnoj savjesti. Groteskom se pak čini okolnost što ih kod promjene dresova do jučerašnji partijski drugovi prozivaju za nemoral, iako za to nemaju ni jedno uporište u društvenim normama. Naime, savjest je uvijek imanentna pojedincu i njegovom poimanju etičkih načela, dok u politici ova kategorija i ne samo kod nas, nerijetko poprima čudovišne oblike. Realno, pogreške u odabiru ljudi na listama jednako snose stranke kao i birači čija su legitimna očekivanja proizašla iz predizbornih obećanja iznevjerena.

Fikcijske kategorije i ideja pomirbe u političkom poretku


S obzirom na sadašnje organizacijsko stanje sljedbenika lika i djela Ivice Račana, čini se kako na njih ne treba trošiti više riječi od onih imanentnih nekrologu. SFRJ više nema niti će je ikada biti…
Kod nominalnih nastavljača tuđmanizma, situacija je puno interesantnija. U ranim devedesetim godinama prošlog stoljeća, jedna od najvećih zabluda suverenističke opcije bila je ideja pomirbe. Pomiriti se u pravilu mogu one ideje koje imaju barem neke dodirne točke kao izvore moguće koegzistencije. Međutim, nije moguće pomiriti one koji su zagovarali samostalnost hrvatske države s onima vjernim SFRJ iz jednostavnog razloga što postojanje jedne tvorevine i željenog objekta obožavanja predstavlja automatsku negaciju one druge.

Vratimo se sada fikcijskim kategorijama. Za one sa dužim pamćenjem, empirija je pokazala da su se nakon prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj uspostavila dva pokreta. Jedan, kao produžetak djelovanja komunističkih kadrova u tranzicijskom periodu s funkcijom održavanja centrifugalnih sila koje su u konačnici trebale dovesti do obnove neke nove južnoslavenske zajednice “na ovim prostorima”. Drugi, kao nositelj ideje osamostaljenja Republike Hrvatske i raskidanja državno-pravnih sveza sa bivšom SFRJ. Oba pokreta nisu ni do današnjih dana poprimili oblik imanentan političkim strankama jer nemaju izgrađene političke programe svog djelovanja, odnosno iz razloga što kao rezultante svog djelovanja najčešće određuju opće sociološke fenomene protiv kojih nitko nema zamjerki, bez ulaženja u problematiku realnih društvenih odnosa i njihovog uređenja. S obzirom na sadašnje organizacijsko stanje sljedbenika lika i djela Ivice Račana, čini se kako na njih ne treba trošiti više riječi od onih imanentnih nekrologu. SFRJ više nema niti će je ikada biti. Kako je ideja jugoslavenstva bila smisao postojanja ove sljedbe, logičnim se čini njihov rasap, dok će vrijeme pokazati na koji će se način pregrupirati mentalni komunisti i njihova zlatna mladež s obzirom na činjenicu kako se poželjna autentična socijaldemokratska opcija za sada u Republici Hrvatskoj još ne nazire.

Kod nominalnih nastavljača tuđmanizma, situacija je puno interesantnija. U ranim devedesetim godinama prošlog stoljeća, jedna od najvećih zabluda suverenističke opcije bila je ideja pomirbe. Pomiriti se u pravilu mogu one ideje koje imaju barem neke dodirne točke kao izvore moguće koegzistencije. Međutim, nije moguće pomiriti one koji su zagovarali samostalnost hrvatske države s onima vjernim SFRJ iz jednostavnog razloga što postojanje jedne tvorevine i željenog objekta obožavanja predstavlja automatsku negaciju one druge. Nažalost, pod krinkom pomirbe u pokret okupljen oko prvog hrvatskog predsjednika uključilo se jako puno ljudi odanih komunističkom sustavu, njegovom idejnom sklopu i njegovom načinu održavanja na vlasti, odnosno buljumenta mentalnih sclavusa i servusa te ljudi koju su bili dio sustava obavještajne zajednice koja je provodila teror nad hrvatskim narodom. Za svakog onog tko je pratio proces vođen protiv gospode Mustača i Perkovića, ova konstatacija bi trebala biti notornom. Već za vrijeme Tuđmanove vladavine, ove snage su malo po malo marginalizirale ili natjerale na odlazak iz HDZ-a većeg broja ljudi koji su bili izrazito nacionalno osviješteni. Rezultanta ovog procesa bila je permanentni izbor predvodnika masa u trećem mileniju koji nisu pokazivali posebnu skrb za hrvatske nacionalne interese, odnosno koji nisu imali ni političkog programa ni vizije razvoja hrvatskog društva i države, već ih je za vodstvo motivirala jedino neutaživa želja za vlašću i ostvarivanje probitaka koji iz vlasti proizlaze. Pokretom se upravljalo po staljinističkoj metodi, dok se svaka disonantnost kažnjavala eliminacijom iz politike. Vlast je postala cilj, a politika sredstvo, što kao pravilnost obilježava gotovo svaku vladavinu u Republici Hrvatskoj.

Tko može i kako mjenjati karakter stranaka?


Međutim, ove tendencije unutar političkih opcija ne mogu se ispravljati izvana. Odnose u strankama može mijenjati samo članstvo, za što je u Republici Hrvatskoj potreban očito izuzetan moralni integritet te hrabrost. Naime, prema članku 7. Ustava, osnivanje političkih stranaka je slobodno. Njihovo djelovanje postaje ustavnopravno suspektno samo ako svojim djelovanjem urušavaju demokratski sustav. Predizbornim i postizbornim stranačkim dogovorima, ma kako god se oni nekome činili bastardnima, ne narušava se demokratičnost sustava. Oni mogu dovoditi do frustracije određenog dijela biračkog tijela, koja je pak sa normativnog stajališta izbornog sustava irelevantna. Dok odredbe članka 7. egzistiraju u ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske nitko ne može strankama određivati s kim će i kada koalirati niti koga će stavljati na izborne liste, a ustavno je neprihvatljiv tako što raditi aktom niže pravne snage od Ustava. Zbog toga se i sama rasprava o ovim temama u medijskom javnom prostoru čini jalovom i izlišnom, a njezina problematizacija ne može imati drugi izvor doli u nepoznavanju izbornog prava.

Za davanje glasa nekoj političkoj opciji, odgovornost snosi birač, a njegovo nezadovoljstvo učinjenim izborom osobni je promašaj i traje najdulje do slijedećih izbora. To je posljedica formalne i posredne demokracije u kojoj živimo, i koja za sada ni u svijetu nema neke bolje alternative. S druge strane, ma koliko je ponašanje sadašnje vlade za neke neprihvatljivo, za druge je ono upravo put kojim Republike Hrvatska treba ići. Htjeli mi to priznati ili ne, za sada ne postoji kritična većina koja bi mogla izazvati prijevremene izbore. A netom je propala mogućnost izazivanja prijevremenih izbora možebitnim neprihvaćanjem državnog proračuna. Dakle, sve zapravo upućuje na činjenicu kako među onima koji nas zastupaju u hrvatskom državnom Saboru postoji čvrsti konsenzus za nastavak politika kojima nažalost svakodnevno svjedočimo.

Aktualna vlast nije ni prije izbora skrivala namjere borbe protiv nacionalizma i populizma


Čini mi se promašenim i besciljnim neprestano isticati opstojnosti nekakve prijevare i odstupanja od predizbornih obećanja. Bilo bi nam svima pametnije kod slijedećih izbora promisliti kome dajemo povjerenje upravljanja našom zbiljom, a ne činiti izbor na temelju navike, jer eto znamo za političku opciju koja je uvijek naša. Mnogobrojne grijehove upravo te “naše” politike ne treba slijepo honorirati samo iz razloga što bi to na deklaratornoj razini trebala biti “naša” politika.

Ovdje smatram potrebnim istaknuti i kako sadašnja vlast ni prije izbora nikada nije skrivala svoje stvarne namjere. Kao prvo, u predizbornoj kampanji pozivala se na ostavštinu dr.sc. Tuđmana i europske vrijednosti. Što se ostavštine prvog predsjednika tiče, ona je na vanjskopolitičkom planu svodila na ostvarivanje samostalnost i ulaska u euro-atlantske asocijacije i kao takva je već konzumirana. Na unutarnjem planu sadašnja vlast poštivala je volju “naroda”, odnosno biračkog tijela jednako kao što je nekadašnja to činila za vrijeme gradonačelničke krize u Zagrebu. Iz EU paketa aktualna vlast je odmah najavila implementiranje inkluzivnog društva što je drugim riječima eufemizam za borbu protiv nacionalizma i populizma. Također, teško je objektivno naći na formalnoj razini zamjerku iskorištavanja svoj koalicijskog potencijala uspostavom suradnje sa strankom koja se, kao i HDZ, dići svojim narodnjaštvom ili sa pripadnicima manjina koje u inkluzivnoj Europi čine bogatstvo u različitostima. I to ova vlast u potpunosti izvršava, neovisno o šteti koju time proizvode nacionalnim interesima ili ostvarivanju identiteta hrvatskog naroda. Zato mi se čini promašenim i besciljnim neprestano isticati opstojnosti nekakve prijevare i odstupanja od predizbornih obećanja. Bilo bi nam svima pametnije kod slijedećih izbora promisliti kome dajemo povjerenje upravljanja našom zbiljom, a ne činiti izbor na temelju navike, jer eto znamo za političku opciju koja je uvijek naša. Mnogobrojne grijehove upravo te “naše” politike ne treba slijepo honorirati samo iz razloga što bi to na deklaratornoj razini trebala biti “naša” politika. Empirijski utvrđen sadržaj političkog djelovanja je kod izbora puno važniji od forme koja ga poduzima.

Iluzija je da će sadašnja vlast ili opozicija kvalitetno promjeniti izborni zakon


Na prečac sklepane referendumske inicijative neutralnom promatraču čine se prije kao sredstvo za osobnu medijsku promociju nego kao ozbiljno osmišljene akcije za poboljšanje normativnog uređenja društvenih odnosa. Pri tome, činjenica arogantnog ignoriranja narodnih inicijativa od strane aktualne vlasti ovdje nije bitna. Takvo postupanje samo govori o tome koliko je vlast beskrupulozna, jer su iste učinke mogli postići i na suptilniji način, primjenom instituta koji su joj Ustavom i zakonom dani na porabu.

Zaključno, vratimo se izbornom zakonodavstvu. Iluzorno je očekivati da će sadašnja pozicija ili neka buduća ikada promijeniti izborno zakonodavstvo, jer ima sadašnji sustava ide na ruku. S druge strane, izborni sustav može se efikasno mijenjati samo kroz istovremeno izvršavanje potrebnih promjena ustava i pozitivnog zakonodavstva donesenog u parlamentu. Referendumske inicijative su korisne kao sredstvo pritiska na vlasti. Međutim, u domeni izbornog zakonodavstva one nisu dostatne, a iskustveno gledano ni učinkovite. Na prečac sklepane referendumske inicijative neutralnom promatraču čine se prije kao sredstvo za osobnu medijsku promociju nego kao ozbiljno osmišljene akcije za poboljšanje normativnog uređenja društvenih odnosa. Pri tome, činjenica arogantnog ignoriranja narodnih inicijativa od strane aktualne vlasti ovdje nije bitna. Takvo postupanje samo govori o tome koliko je vlast beskrupulozna, jer su iste učinke mogli postići i na suptilniji način, primjenom instituta koji su joj Ustavom i zakonom dani na porabu.

Ad fine, opetovano želim naglasiti kako se društveni odnosi ne mogu normativno uređivati ad hoc inicijativama, odnosno idejama rođenim u glavama onih koji prvenstveno imaju aspiracije sudjelovati u političkom životu neovisno koliko su u stručnom smislu meritorni sudjelovati u uređenju materije koju tako suvereno žele normirati. U ovom trenutku našem društvu ne trebaju spinovi ni rasprave o fikcijama. Nama treba ozbiljna akcija, ali poduzeta samo na način kako je to svojedobno preporučao otac domovine Ante Starčević, odnosno poduzeta kroz institucije sustava i parlamentarnu borbu. A za to treba okrupiti suverenističke intelektualne potencijale i upregnut ih konačno u cilju ostvarivanja probitaka za cijeli hrvatski narod. To se jedino može ostvariti kroz pobjede na izborima koji nam slijede, ali je još važnije postići odgovarajuću pobjedu na budućim parlamentarnim izborima. Dostatna pak pobjeda može biti samo ona koja će omogućiti promjenu cjelovitog izbornog sustava, a za što je neophodno postići 2/3 parlamentarnu većinu.