Iz svega navedenoga proizlazi kako je “interpretativna izjava”, koju bi dala Vlada Republike Hrvatske, izjava dana od neovlaštenog tijela, jer za autentično tumačenje prava u našem ustavnopravnom poretku jest nadležan zakonodavac, i tek nakon što je završen postupak ratifikacije.
Nadalje, interpretativna izjava, koja može biti bitna unutar pravnog poretka Republike Hrvatske kao akt provedbenog karaktera, ne može mijenjati sadržaj Konvencije koji je nedvojbeno definiran u njezinom članku 3.
Interpretativna izjava u konkretnom slučaju ne bi imala pravnu snagu ni u unutarnjem pravnom poretku Republike Hrvatske s obzirom na činjenicu da je provedba Konvencije povjerena nadnacionalnom tijelu, koje je ovlašteno izdavati preporuke za provedbu Konvencije shodno općim i svojim partikularnim utvrđenjima njezinog sadržaja.
Zamolili smo dr. sc. Dubravka Ljubića da za portal Narod.hr, kao ustavnopravni stručnjak, pojasni što je to interpretativna izjava koju premijer Plenković najavljuje uz ratifikaciju Istanbulske konvencije te prokomentira može li ona spriječiti nametanje rodne ideologije, sadržane u konvenciji, u hrvatsko zakonodavstvo i obrazovni sustav. Odgovore dr. sc. Ljubića donosimo u cijelosti.
Što je interpretativna izjava i koja je njezina uloga u međunarodnom pravu?
Konvencija je međunarodni ugovor. Međunarodni ugovor je svaki sporazum sklopljen između dva ili više subjekta međunarodnog prava koji je uređen međunarodnim pravom, bilo da je sadržan u jedinstvenoj ispravi ili u više međusobno povezanih isprava, bez obzira na njegov poseban naziv.
U ustavnopravnom sustavu Republike Hrvatske međunarodni ugovori, ratificirani od strane zakonodavnog tijela, po svojoj pravnoj snazi jesu iznad zakona i drugih propisa. Međutim, međunarodni ugovori su ipak samo ugovori, što pak znači da su oni posljedica suglasja izraženih volja određenih subjekata koje su usmjerene ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Oni su po svojoj pravnoj prirodi nužno ispod Ustava jer iz njega crpe svoj pravni položaj unutar ustavnopravnog sustava Republike Hrvatske. Za razliku od prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske, u nekim drugim pravnim poredcima koje obično smatramo primjernima, konvencije su iako imaju nadzakonsku snagu podložne testu ustavnosti.
S druge strane, u porabi konvencije ne predstavljaju ništa više od sredstva ili podloge za dopuštenu interpretaciju pravnih pravila ukoliko unutar određenog ustavnopravnog sustava nema odgovarajuće empirije ili u temeljnopravnoj sferi nije uspostavljeno potrebno ravnovjesje između pojedinačnih i općih interesa (vidjeti primjerice odluku Njemačkog Saveznog ustavnog suda BVerfGE 111, 307).
Enciklopedistički gledano interpretirati znači razjasniti značenje nekog sadržaja objašnjavanjem ili iznošenjem dodatnih činjenica. Interpretacijom sa sadržaj ugovora ne mijenja, već se on samo pojašnjava. Ugovori se u pravilu izvršavaju prema načelu pacta sunt servanda, odnosno onako kako glase. U međunarodnom pravu u primjeni je i clausula rebus sic stantibus, odnosno klauzula po kojoj svaki ugovor vrijedi samo dotle dok se prilike koje su postojale u vrijeme njegova potpisivanja bitno ne promijene. Sumnje ili sporovi oko sadržaja međunarodnih ugovora mogu proizlaziti iz nejasnoća nekih ugovornih odredaba ili zbog izmijenjenih okolnosti. Tada se odredbe međunarodnih ugovora mogu tumačiti, ali isključivozajednički. Za stvaran sadržaj međunarodnog ugovora jedino je bitno tumačenje kojeg su zajednički dale sve strane ugovora.
Jednostrana tumačenja nisu od utjecaja na sadržaj međunarodnog ugovora. Za potrebe primjene međunarodnog ugovora tumačenje unutar članice ugovora može izvršavati tijelo koje je i inače nadležno za autentično tumačenje prava. Međutim, takvo tumačenje ima domet samo unutar zemlje članice. Tumačenja koje pak daju međunarodni sudovi o sadržaju međunarodnog ugovora vežu samo stranke u sporu. Zaključno, treba naglasiti kako Bečka konvencija (čl. 31) propisuje kako se sadržaj svakog ugovora mora tumačiti dobronamjerno, sukladno svrsi radi koje je zaključen.
Kod međunarodnih ugovora postoje i takozvane rezerve, odnosno izjave pojedinih potpisnica da se određeni dio ugovora ne će provoditi.
Ima li interpretativna izjava koju najavljuje premijer Plenković pravnu snagu i može li spriječiti unošenje sporne definicije “roda” kao društvenog konstrukta odvojenog od spola u hrvatsko zakonodavstvo i obrazovanje?
Ako analiziramo Istanbulsku konvenciju, ona je međunarodni ugovor izrađen prema integralnom načelu uzmi ili ostavi.
Tako je prakticiranje odredaba usmjerenih ka zaštiti žena i obitelji neminovno povezano i s preuzimanjem rodne ideologije. Istanbulska konvencija načelno ne poznaje mogućnost ulaganja rezervi. Njezin članak 78. propisuje kako se nikakve rezerve ne mogu staviti u pogledu bilo koje odredbe ove Konvencije, osim iznimaka predviđenih u stavcima 2. i 3. U naznačenim odredbama daje se mogućnost rezervi, ali u nebitnom provedbenom dijelu. Istanbulska konvencija omogućava svakoj državi ili Europskoj uniji isključivo izjaviti kako zadržava pravo ne primjenjivati ili primjenjivati pravna pravila Konvencije u posebnim slučajevima ili pod posebnim uvjetima, i to u svezi sa sadržajem odredaba navedenih u članku 30. stavku 2. (naknada štete); članku 44. (nadležnost za strance i one sa prebivališten u inozemstvu); članku 55. (nastavak postupka iako žrtva povuče prijavu); članku 58. (zastara); te članku 59. (neka statusna pitanja žrtve.) Konvencije.
Ujedno, Istanbulska konvencija u članku 66. konstituira GREVIO kao skupinu stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koja će pratit provedbu ove Konvencije od strane Stranaka. Sukladno članku 69. GREVIO može usvojiti i opće preporuke za provedbu ove Konvencije.
Iz svega navedenoga proizlazi kako je “interpretativna izjava”, koju bi dala Vlada Republike Hrvatske, izjava dana od neovlaštenog tijela, jer za autentično tumačenje prava u našem ustavnopravnom poretku jest nadležan zakonodavac, i tek nakon što je završen postupak ratifikacije.
Nadalje, interpretativna izjava, koja može biti bitna unutar pravnog poretka Republike Hrvatske kao akt provedbenog karaktera, ne može mijenjati sadržaj Konvencije koji je nedvojbeno definiran u njezinom članku 3.
Kako će se tumačenje odredbi koje iznosi RH u interpretativnoj izjavi odraziti na obvezu Hrvatske da provodi sporne odredbe konvencije?
Interpretativna izjava u konkretnom slučaju ne bi imala pravnu snagu ni u unutarnjem pravnom poretku Republike Hrvatske s obzirom na činjenicu da je provedba Konvencije povjerena nadnacionalnom tijelu, koje je ovlašteno izdavati preporuke za provedbu Konvencije shodno općim i svojim partikularnim utvrđenjima njezinog sadržaja.
Slijedom iznesenog čini se opravdanim zaključiti kako interpretativna izjava nema u konkretnom slučaju nikakvu pravnu snagu, poglavito imajući u vidu da Istanbulska konvencija ne predviđa mogućnost ni rezerve na svoj sadržaj, a kamoli bi dopuštala drugačije tumačenje njezinih bitnih odredaba. Uz to ona je u međunarodnom smislu beznačajna, jer je jednostrana. Također, kao akt Vlade interpretativna izjava ne može djelovati na druga tijela državne vlasti, poglavito ne na sudbenu vlast, jer bi u suprotnom narušavala načelo trodiobe vlasti kao jednog od osnovnih načela ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.