Ako je Kapetan Dragan navodno već ispisao hrestomatiju pod radnim naslovom “Grehom rođenja” u kojoj između ostaloga, deskribira i “iskustva ostalih 63 zatvorenika iz ‘četničkog paviljona’ u Lepoglavi”, hoće li on tamo čak hoće li itko drugi uopće uspostaviti distinkciju između krimosa (koji, načelno, nemaju nacije) i onih lepoglavskih Srba koji se tamo nalaze po sudski pravomoćnim presudama za počinjenje ratnih zločina?
Uostalom, kakvi su to ljudi, čak i kad su hrvatski Srbi? Ako već ne možemo doći do imena ratnih zločinaca koji se trenutno (s)nalaze u Lepoglavi, pogledajmo onda nekoliko primjera navedenih na Veritasovoj web-stranici u cinično imenovanoj rubrici “Sudski postupci protiv Srba u RH”, kako bi nam možda konačno bio malo jasniji smisao ovoga nepretencioznoga teksta o smrtonosnom ideološkom corona virusu koji nije spriječen na vrijeme. 

Autor: Mate Bašić

Presuđeni ratni zločinac Dragan Vasiljković, u australskoj verziji znan kao Daniel Snedden, a u srbijanskim staromodnim dječjim postpartizanskim propagandističkim stripovima iz 20. stoljeća kao Kapetan Dragan, u subotu je 28. ožujka 2020. oslobođen iz negdašnjega skrušenskoga Pavlinskoga samostana u Hrvatskom Zagorju, odnosno iz trenutno najstrožega hrvatskoga zatvora u Lepoglavi, u kojoj ga je prigodi hrvatska Pravosudna policija besplatno transportirala do glavnoga istočnoga pograničnog prijelaza prema Balkanu te ga otpustila u Bajakovum smjerom u Batrovce, budući da su, naime, pogranični prijelazi sa Srbijom u Sotu, Ljubu, Bezdanu i Berkasovu (cestovni), Neštinu i Bogojevu (željeznički), Apatinu i Novom Sadu (riječni) i Vajski (skelski) zatvoreni uslijed međusobne obrane i društvene samozaštite od pandemijsko-epidemijskoga širenja corona virusa, navodno.

Smjesta, Vasiljković je srbijanskim medijima (koji su se tamo, nema sumnje, ranim jutrom slučajno ili namjerno zatekli u obrani od očekivane agresija hrvatskoga corona virusa u obliku narečenoga čovječuljka od otprilke 165 cm visine) priopćio da će citat “praktično odmah da krene da ispunjava obećanje koje je dao ostalim Srbima u Lepoglavi koji su ostali na robiji. Dodaje i da će državnim organima da prenese sva svoja i iskustva ostalih 63 zatvorenika iz ‘četničkog paviljona’ u Lepoglavi”.

Bauk kruži Europom, bauk corona virusa


Baš zbog toga, upravo ovdje započinje naš tekst, čija bi uvodna rečenica mogla glasiti: Veliki bauk kruži Kuglom zemaljskom, bauk corona virusa! Otprilike kao parabola stare jedne rečenice: “Bauk kruži Europom bauk komunizma. Sve sile stare Europe ujedinile su se u svijetu u hajci protiv toga bauka…” (Marx/Engels, Manifest Komunističke partije, 1848.) Jer, “komunisti preziru tajenje svojih pogleda i ciljeva, oni otvoreno kažu da njihov cilj može biti postignut samo snažnim uništenjem svih postojećih društvenih stanja”. Što je, međutim, taj bauk corona virusa u 20. stoljeću, zvani komunizam, postigao za čovječanstvo? Masovni zločini komunističkih režima jesu nevjerojatna ubojstva počinjena od strane komunističkih diktatura, koja podrazumijevaju zločine protiv čovječnosti i provođenje mjera komunističkog državnog terorizma od strane komunističkih država. Procjenjuje se da broj ubijenih pod komunističkim režimom u 20. stoljeću iznosi više od 100 milijuna ljudi (!), dakle, više od svih virusnih pandemija zajedno, koliko je o epidemijama i pandemijama poznato. Prema rezultatima istraživanja američkog politologa Rudolpha J. Rummela najviše ljudi u komunističkim zemljama je ubijeno pod Staljinom, pod Mao Ce-tungom, zatim Lenjinom, Pol Potom i JB Titom u “drugoj Jugoslaviji”, pri čemu se, naravno, u procjene o masovnim ubojstvima uključuju ne samo masovna ubojstva ili smaknuća koje su se dogodile tijekom eliminacije političkih protivnika, građanskim ratovima, terorističkim akcijama i agrarne reforme, već su brojni ljudi izgubili život i od gladi, bolesti i iscrpljenosti te u koncentracijskim radnim logorima, što znači da su najsmrtonosniji komunistički diktatori 20-tog stoljeća bili: Josip Staljin 42,67 milijuna žrtava, Mao Ce Tung 37,83 milijuna žrtava, Vladimir I. Lenjin 4,02 milijuna žrtava, Pol Pot 2,40 milijuna žrtava, Josip Broz Tito 1,17 milijuna žrtava. Drugim riječima, navodno izvanideološka pandemija zvana corona virus, ako ikada dosegne ubitačnost ultraideološkoga virusa smrtonosnoga komunizma, postat će predložak za novu Bibliju, na način: Tko preživi novi Potop, pričat će!

Ako se dobro razumijemo, lik iz partizansko-četničkih stripova tipa “Mirko i Slavko” (autor: Desimir Žižović, inače stvarni pravi četnik), tzv. Kapetan Dragan, zapravo je primjerni, simbolični novovjeki nositelj i proširitelj takve vrste corona virusa, naime, ideologiziranoga virusa, smrtonosnijega od onoga koji se može braniti antibioticima, C-vitaminima i/ili serumskim cjepivima i još neotkrivenim sedativima.

Doduše, kasno je za izolaciju takvoga virusa, sada kad je već oslobođen, nego pokušajmo u ovomu otajstvu žalosnomu razmisliti tko su onih “63 zatvorenika iz ‘četničkog paviljona’ u Lepoglavi”, koji su tamo zaostali dok je on kao virus (velikosrpski, tj. jugoslavenski kriptokomunistički virus) – pušten u čisti eter?

Dobri čovjek Nazor


Na iznenađujuće besmislenoj web-stranici Hrvatskoga memorijalnoga dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata (HMD CDR), kojega vodi dobri čovjek dr. Ante Nazor, nemoguće je uočiti ili pronaći koliko je ljudi uopće u tom “domovinskom” ratu ubijeno, poginulo i stradalo u Hrvatskoj, a slično je i na nizu drugih javnosti dostupnih izvora, bili oni državni (ministarski), vladini ili pak “nevladini”.

Ono što je još začudnije, onkraj uopćene praznoznačenjske terminološke odrednice o “jugo-srpskoj agrsiji i unutarnjoj srpskoj pobuni”, jadni čovik nigdi ne može pronaći odgovor na pitanje – pa dobro, tko su oni, kako se zovu, kako im je zapravo ime, onako kao pojedincima?

Moj davnašnji frend Darko Hudelist prije koje dvije godine u tjedniku Globus, kojega odavno više nitko ne čita, napisao je kako je “prebrojavanje, identificiranje i klasificiranje mrtvih (kao i nestalih) u ratu 1991.-1995. jedna od najkontroverznijih, najpolitiziranijih, pa i najmučnijih tema i u Hrvatskoj i šire. Ona uključuje cijeli set vrlo teških i osjetljivih pitanja i nepoznanica koje i danas, na raznim stranama, izazivaju međusobne polemike, raspiruju strasti i, nerijetko, potiču zlu krv: koliko je u ratu doista bilo ubijenih a koliko nestalih; koliko je ubijeno (ili nestalo) branitelja (vojnika), a koliko civila; koliko je stradalo, tj. koliko je ubijeno i nestalo Hrvata, a koliko Srba itd. (…) U ovome trenutku, nakon svih dosadašnjih izračuna i provjera – Nazor napominje da je to ipak samo preliminarni broj koji će se još, sigurno, mijenjati – u bazi podataka HMDCDR-a su imena 13.914 osoba na hrvatskoj strani koje su smrtno stradale. Od toga su 8257 branitelji, a 5657 civili. To bi, zasada, bio generalni sukus evidentiranja i identificiranja ubijenih na slobodnom (neokupiranom) području Hrvatske, za vrijeme rata. Broju poimence navedenih smrtno stradalih hrvatskih branitelja i civila u bazi HMDCDR-a treba, međutim, pridodati i 1093 osobe koje je potkraj 2016. potraživala hrvatska strana (tzv. nestale osobe). Nazor o tome kaže: ‘Prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja iz studenoga 2016., neriješenih slučajeva (nestali i traženje posmrtnih ostataka) bilo je 1993 (1560 civila i 433 vojnika), od toga 1093 osobe hrvatske narodnosti (428 hrvatska branitelja i 665 civila) te 900 osoba srpske narodnosti (5 vojnika i 895 civila).’ Nazor iznosi i podatke o broju smrtno stradalih hrvatskih državljana/građana na okupiranom području RH od 1991. do 1995.:

Onaj famozni Tuđmanov/Šeksov zakon o oprostu (ili kako se već zvao) jest abolirao pripadnike onih srpskih pobunjeničkih postrojbi u Hrvatskoj, ali uvjetno – oprost se ne odnosi na počinitelje ratnih zločina. Slijedom logična razmišljanja, za smrt petnaestak tisućica Hrvata, za rušenje tridesetak gradova, samo bi na uopćenoj filozofsko-sociološlo-politološkoj razini mogao biti odgovoran spomenuti corona virus, odnosno imaginarna neka “JNA i srpski pobunjenici u SAO -krajinama”.
No, gdje su imena, tko su zločinci, jesu li identificirani, jesu li sudski (ili javno lustracijski) procesuirani, jesu li osuđeni, ima li ih zatvorenih, makar u Lepoglavi, što je jedini hrvatski zatvor u kojega se smještaju Srbi osuđeni za ratne zločine tijekom tzv. Domovinskoga rata? 

‘Do listopada 2017. u bazu podataka našega Centra unijeti su podaci za 7204 osobe (od toga broja 873 osobe vode se kao nestale) većinom pripadnika srpskih postrojbi. Od ukupnoga broja, u bazi je 6127 smrtno stradalih osoba srpske narodnosti. Preostalih 1077 smrtno stradalih i nestalih osoba u bazi podataka su nesrpske narodnosti, od toga 821 Hrvat.’ Međutim, u svemu ovome postoje još neki ( bitni) upitnici. Nije još, među ostalim, točno utvrđeno koliko je od onih smrtno stradalih 5657 civila na teritoriju RH pod kontrolom hrvatske vlasti – u sadašnjoj bazi podataka HMDCDR-a – Hrvata, a koliko ljudi, građana RH, neke druge nacionalnosti, primjerice Srba. Ante Nazor kaže da je oko branitelja stvar više ili manje jasna, ali da su civili najveći problem – zbog podataka koji još nedostaju…”

Ratni zločini


U ovo doba opsesije corona virusom, koju bi trebalo razumijevati kao što se razumijeva “Kuga” (La Peste) Alberta Camusa gdje je zarazna epidemija metaforički stiizirana kao narastanje fašizma, pokušavajući ići tragom Vasiljkovićeve pogane izjave o sirota “63 zatvorenika iz ‘četničkog paviljona’ u Lepoglavi”, autor ovoga teksta na razne se načine trudio ustanoviti – koliko je među tim zatvorenicima (Srbima u Lepoglavi) onih koji se tamo nalaze po presudi za ratne zločine.

Naime, onaj famozni Tuđmanov/Šeksov zakon o oprostu (ili kako se već zvao) jest abolirao pripadnike onih srpskih pobunjeničkih postrojbi u Hrvatskoj, ali uvjetno – oprost se ne odnosi na počinitelje ratnih zločina. Slijedom logična razmišljanja, za smrt petnaestak tisućica Hrvata, za rušenje tridesetak gradova, samo bi na uopćenoj filozofsko-sociološlo-politološkoj razini mogao biti odgovoran spomenuti corona virus, odnosno imaginarna neka “JNA i srpski pobunjenici u SAO -krajinama”.

No, gdje su imena, tko su zločinci, jesu li identificirani, jesu li sudski (ili javno lustracijski) procesuirani, jesu li osuđeni, ima li ih zatvorenih, makar u Lepoglavi, što je jedini hrvatski zatvor u kojega se smještaju Srbi osuđeni za ratne zločine tijekom tzv. Domovinskoga rata?

Hrvatska je presudila većem broju Hrvata za zločine nad “srpskom manjinom” u RH, nego što je identificirala, locira, uhitila i procesuirala onih Srba koji su u Hrvatskoj zločine činili i počinili.

A la recherche du temps perdu, u potrazi za izgubljenim vremenom, autor je ovoga teksta razgovarao sa stanovitom količinom osoba koje bi po logici stvari morale biti upućene u činjenice, a taj se krug kontaktiranih osoba (podatci poznati redakciji) kreće sve od vrha Srpskoga narodnoga vijeća (SNV), preko umirovljenih pripadnika vojnih i civilnih sigurnosnih hrvatskih službi, do pravosudnih i novinarskih djelatnika te inih. A rezultat?

Rezultat je, zapravo, porazan te bi se mogao svesti na zaključak da je Hrvatska presudila većem broju Hrvata za zločine nad “srpskom manjinom” u RH, nego što je identificirala, locira, uhitila i procesuirala onih Srba koji su u Hrvatskoj zločine činili i počinili.

Četnički paviljon


Zar je moguće da je stotinjak osoba (smještenih u Lepoglavu), plus onih desetak osuđenih pri beogradskom Specijalnim sudu (uglavom za zločine u Vukovaru) te ona trojica u Haagu, dakle, zar je moguće da je samo tih stotinjak osoba razorilo tridesetak hrvatskih gradova i pobilo petnaestak tisuća ljudi, izranjavalo još trostruko te počinilo ubitačnu, nenadoknadivu psihološku štetu Hrvatima, Hrvatskoj i svim njezinim stanovnicima?

Navodno, u Lepoglavi je doista organiziran zasebni odjel (“paviljon”) u koji su smješteni pripadnici srpske nacionalnosti (ili oni koji se takvima identificiraju) te ih tamo ima 60-ak, kako veli Vasiljković, “63 su zatvorenika u ‘četničkom paviljona’ u Lepoglavi”. Međutim, ono što ni Vasiljković, a ni itko drugi, ne spominje jest da su u tom “četničkom paviljonu” u Lepoglavi u većini smješteni kriminalci obični domaći, a osuđenika za ratne zločine među njima ima njih svega dvadesetak. A bilo ih je, kaže mi moj “dobro upućeni izvor” (formulacija Jutarnjega lista) svojedobno čak 70-ak, tih osuđenika za ratne zločine srpske nacionalnosti.

Upitajmo se sada: zar je moguće da je stotinjak osoba (smještenih u Lepoglavu), plus onih desetak osuđenih pri beogradskom Specijalnim sudu (uglavom za zločine u Vukovaru) te ona trojica u Haagu, dakle, zar je moguće da je samo tih stotinjak osoba razorilo tridesetak hrvatskih gradova i pobilo petnaestak tisuća ljudi, izranjavalo još trostruko te počinilo ubitačnu, nenadoknadivu psihološku štetu Hrvatima, Hrvatskoj i svim njezinim stanovnicima?

Fabulozni Savo Štrbac, virusoidno mutirani brother in arms Dragana sina Živorada Vasiljkovića, negdašnji sudac u Zadru, kasniji tajnik neke nevladine udruge koja se samonazivala Vladom Republike Srpske Krajine, osnivač i voditelj famozne tvorevine pod nazivom “Veritas” možda o svemu tome objavljuje najviše podataka, kako na svojoj web-stranici, tako i u svojim “biltenima”.

Primjerice, taj Štrbac navodi da se doslovni citat “u hrvatskim zatvorima ( januar 2012.) nalazi 37 Srba procesuiranih za krivična djela ratnih zločina (32), odnosno za djela klasičnog kriminala (5) u vezi sa ratnim dešavanjima. U zatvorima Lepoglava, Lipovica i Turopolje trenutno kaznu izdržava 19 pravosnažno osuđenih lica srpske nacionalnosti (17 za ratni zločin i 2 za klasični kriminal u vezi sa ratnim dešavanjima), u Osijeku 2, a u Sisku, Šibeniku, Karlovcu i Gospiću po jedno pravosnažno osuđeno lice, dok se ostali nalaze u županijskim zatvorima, bilo da su pod istragom, optužbom ili da su im presude nepravosnažne”. U napomeni, Štrbac navodi da je – citat “većina pravosnažno osuđenih Srba koji kazne izdržavaju u hrvatskim zatvorima, pošto su u međuvremenu regulisali državljanstvo Republike Srbije i Republike Srpske gdje im uglavnom žive članovi porodica, podnijela zahtjeve za transfer u zatvore u Republici Srbiji ili u Republici Srpskoj. Od 2005. godine 32 lica su transferisana iz zatvora Republike Hrvatske u zatvore u Srbiji, od kojih se još 3 nalazi na izdržavanju kazne, jedan je pobjegao sa izdržavanja kazne, a drugi su pušteni na uslovni otpust. Dvojica su iz zatvora Republike Hrvatske transferisani u zatvore u Republici Srpskoj i obojica su izdržali kazne. Iz zatvora u Italiji jedno lice je transferisano u Sremsku Mitrovicu, ali je u međuvremenu pušteno na uslovni otpust.”

Iako je očito slabo obnavljana (novogovorom rečeno: neupdejtirana), web-stranica Save Štrpca i njegova “Veritasa” obiluje mnoštvom zanimljivih podataka, osobito u rubrikama:

  • “Procesuirani za ratne zločine u Hrvatskoj
  • Spisak DORH 2013/03 Spisak DORH 2010/09
  • Spisak DORH 2010/03
  • Spisak DORH 2009
  • Spisak DORH 2004
  • Pregled obnova postupaka – Srbi u hrvatskim zatvorima
  • Spisak za djela ratnog zločina
  • Spisak za djela klasičnog kriminala
  • Spisak transferisanih iz hrvatskih zatvora Interpolove potjernice
  • Spisak lica na Interpolovim potjernicama
  • Uhapšeni po Interpolovim potjernicama
  • Procesuirani za ratne zločine u Srbiji
  • Sudski postupci pokrenuti u Srbiji
  • Sudski predmeti ustupljeni Srbiji”…

Srbijanski dnevnik “Politika” potkraj listopada prošle 2019., objavio je zanimljiv članak pod naslovom “Sudovi za ratne zločine u Hrvatskoj izrekli oko 7.200 godina zatvora” gdje se navodi da se (citat) “u četiri hrvatska županijska suda svakodnevno vode postupci i to uglavnom protiv okrivljenih srpske nacionalnosti vodeći postupke po optužnicama koje su nadležna tužilaštva podigla protiv okrivljenih za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, najviše dana zatvora izrekli su sudovi u Hrvatskoj, zatim u BiH, dok je Veće za ratne zločine Višeg suda u Beogradu izreklo najmanje. Prema podacima Dokumentaciono-informacionog centra Veritas, sudovi i Hrvatskoj su zbog ratnih zločina izrekli oko 7.200 godina zatvora, dok zvanični podaci pravosudnih organa BiH pokazuju da su tamošnji sudovi za isto delo optužene osudili na ukupno 2.748 godina zatvora.

Savo Štrbac, direktor Dokumentaciono-informacionog centra Veritas, kaže za Politiku da se u četiri hrvatska županijska suda nadležna za vođenje postupaka protiv okrivljenih za ratne zločine svakodnevno vode postupci, i to uglavnom protiv okrivljenih srpske nacionalnosti. On je podsetio da je na poslednjem spisku procesuiranih, koji je Hrvatska predala Srbiji, bilo 1.396 imena, te da je od toga oko 650 osuđenih, a oko 300 pod istragom”….

Sve su to, zapravo, samo brojevi, a među njima čak i žrtve najčešće imaju imena. Jedini čija se imena skrivaju/taje/zatamnjuju jesu zločinci, u ovo slučaju ratni zločinci srpske nacionalnosti. Zašto?

Odnosno, ako je Kapetan Dragan navodno već ispisao hrestomatiju pod radnim naslovom “Grehom rođenja” u kojoj između ostaloga, deskribira i “iskustva ostalih 63 zatvorenika iz ‘četničkog paviljona’ u Lepoglavi”, hoće li on tamo čak hoće li itko drugi uopće uspostaviti distinkciju između krimosa (koji, načelno, nemaju nacije) i onih lepoglavskih Srba koji se tamo nalaze po sudski pravomoćnim presudama za počinjenje ratnih zločina?

Uostalom, kakvi su to ljudi, čak i kad su hrvatski Srbi? Ako već ne možemo doći do imena ratnih zločinaca koji se trenutno (s)nalaze u Lepoglavi, pogledajmo onda nekoliko primjera navedenih na Veritasovoj web-stranici u cinično imenovanoj rubrici “Sudski postupci protiv Srba u RH”, kako bi nam možda konačno bio malo jasniji smisao ovoga nepretencioznoga teksta o smrtonosnom ideološkom corona virusu koji nije spriječen na vrijeme.

Zadnje presude


Vrhovni sud RH, sredinom ožujka 2020. potvrdio je osudu STEVANU BUDAČU za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, kojom je odbio žalbe i potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Osijeku, čime je postala pravomoćna presuda kojom je optuženik proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjeno nečovječnim postupanjem prema civilnim stanovnicima i prema kojima je primjenjivao mjere zastrašivanja. Optuženik je osuđen na kaznu zatvora 3 (tri) godine i 10 (deset) mjeseci. Optuženiku i JOŠ DEVETORICI optuženika u prethodnom je postupku suđeno u odsutnosti te je optuženik proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od petnaest godine. Optuženik je 2018. po Europskom uhidbenom nalogu uhićen u Rumunjskoj i predan Republici Hrvatskoj te je sudjelovao u kaznenom postupku koji je bio razdvojen u odnosu na njega. Tužitelj je znatno smanjio radnju počinjenja djela koju mu je stavio na teret. Optuženik je osuđen zbog nečovječnog postupanja 1991. prema civilnom stanovništvu. Lišavao je slobode civilne stanovnike i privodio ih na ispitivanje gdje su zlostavljani. Radi zastrašivanja ispaljivao je projektile na kuće tih civila. Jednog je civila lišio slobode i nakon višesatnog premlaćivanja, izmučenog i krvavog, radi zastrašivanja ostalog stanovništva, proveo kroz selo. Potom je odveo civila da ga takvog vide supruga i sin pa ga odvezao u zatvor. Radi zastrašivanja je na kuću drugog civila ispalio tromblonsku minu.

Vrhovni sud RH je, sredinom ožujka 2020. nakon odbijanja žalbe tužiteljstva, potvrdio oslobađajuću presudu MILANU ŠPANOVIĆU kojemu se sudilo za ratni zločin jer je kao pripadnih srpskih paravojnih jedinica iz dvorišta u selu na glinskom području 1991. ukrao berač kukuruza. Španovića, za kojeg Vrhovni sud u svojem priopćenju navodi samo inicijale, optužnica je teretila da je 1991. u vrijeme rata iz dvorišta u selu na ratnom području odvezao jedan berač kukuruza, odnosno da je za vrijeme oružanog sukoba stanovnicima pljačkao imovinu. Inače, Španović je u odsutnosti 1993. na sisačkom Županijskom sudu bio pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora. Nakon što je u kolovozu 2009. izručen Hrvatskoj iz Velike Britanije, na obnovljenom postupku pred istim sudom, Španović je proglašen krivim i nepravomoćno osuđen na tri godine i pet mjeseci. Tu je presudu Vrhovni sud u rujnu 2010. ukinuo te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Nakon ponovljenog prvostupanjskog postupka zagrebački Županijski sud je u ožujku 2013. u cijelosti stavio izvan snage presudu sisačkog suda iz 1993. te je izreklo oslobađajuću presudu. Španović je u četvrtom postupku u travnju 2016. na zagrebačkom Županijskom sudu nepravomoćno osuđen na tri godine zatvora za ratni zločin nad civilima koji obuhvaća pucanje iz automatske puške po kućama četvero civila u selu Maja te odvoženje berača kukuruza iz dvorišta kuće jednog mještana.

Županijski sud u Zagrebu 25 godina nakon napada osudio je Milana Martića i Milana Čeleketića zbog raketiranja Zagreba, Jastrebarskog i Karlovca. To raketiranje 2. i 3. svibnja 1995. kao odmazdu za akciju hrvatske vojske i policije ‘Bljesak’ zapovijedio je vođa pobunjenih Srba Milan Martić. Županijski sud u Zagrebu je tek 18. ožujka 2020. Milana Martića osudio na sedam godina zatvorske kazne za napad na Karlovac, dok je za Jastrebarsko oslobođen. Nepravomoćna presuda izrečena je i general-majoru Milanu Čeleketiću, komandantu glavnog štaba tzv. Srpske vojske Krajine. Osuđen je na 20 godina za napade na Zagreb i Karlovac početkom svibnja i lipnja 1995. Za Jastrebarsko je također oslobođen. Vijeće Županijskog suda u Zagrebu u obrazloženju presude naglasilo je da su ovi zločini počinjeni uz potporu vojnog vrha SRJ, što je uostalom već utvrdio i Haaški sud. Predsjednik sudskog vijeća Tomislav Juriša još je istaknuo kako se niti u jednom trenutku ovdje nije radilo o građanskom ratu. Martić je za raketiranje Zagreba već osuđen na 35 godina zatvora presudom koju mu je izrekao sud u Haagu, dok je hrvatsko pravosuđe njega i Čeleketića teretilo za napad na Jastrebarsko i Karlovac. Čeleketić, kojem nije suđenuo u Haagu, proglašen je sada krivim za napad na Zagreb. U središtu Zagreba je u raketnom napadu poginulo sedmero ljudi. Tijekom ovog sudskog procesa koji je započeo tek 2016, kada je odlučeno da će se i Martiću i Čeleketiću suditi u odsutnosti, ispitani su brojni svjedoci, ljudi koji su preživjeli napad raketnim sustavom ‘Orkan’.

Svrha kažnjavanja


Vrhovni sud RH potvrdio je 4. ožujka 2020. presudu Županijskog suda u Rijeci počiniteljima ubojstva najmanje 75 civila 1991. u Baćinu u blizini Hrvatske Dubice prema kojoj su sedmorica pripadnika srpskih paravojnih postrojba i “krajinske milicije” osuđeni na kazne od 15 do 20 godina zatvora. Riječki Županijski sud zbog tog je zločina nepravomoćno još u ožujku 2013. bio osudio četvoricu pripadnika srpskih paravojnih postrojba na 20 godina zatvora i trojicu na 15 godina, a Vrhovni sud je nakon sedam godina potvrdio tu presudu, odbivši žalbe svih osuđenika, ali i optužbe protiv dvojice optuženika za oružanu pobunu jer je nastupila ZASTARA kaznenog progona. Time je postala pravomoćna presuda kojom je sedmoro optuženika u odsutnosti proglašeno krivima za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Vrhovni sud smatra da će takve pojedinačne kazne zatvora ispuniti svrhu kažnjavanja, a kod izricanja kazni posebno je kao otegotnu okolnost cijenio da je nedjelo počinjeno prema većem broju civila, većinom starijem stanovništvu, nemoćnim i bolesnim ljudima koji nisu bili u mogućnosti pružiti bilo kakav otpor i koji zbog svoje dobi i zdravstvenog stanja nisu nikome predstavljali bilo kakvu opasnost. Naime, u blizini sela Baćina, uz obalu Une, 21. listopada 1991. najmanje je 75 civila, većinom Hrvata iz Hrvatske Dubice i okolnih sela, zatvoreno, a zatim i ubijeno vatrenim oružjem, utvrdilo je sudsko vijeće riječkog Županijskog suda pod predsjedanjem sutkinje Ike Šarić. Na zatvorske kazne od 20 godina osuđeni su MILINKO JANJETOVIĆ i MOMČILO KOVAČEVIĆ koji su to zapovjedili i proveli zajedno sa STEVOM i VELJKOM RADUNOVIĆEM, ocem i sinom također osuđenima na 20-godišnje zatvorske kazne. STEVAN DODOŠ, koji je također sudjelovao u ubojstvu, kažnjen je s 15 godina zatvora jer je bio samo pripadnik Teritorijalne obrane bez zapovjedne ovlasti. BRANKO DMITROVIĆ kao mjesni zapovjednik Teritorijalne obrane u Hrvatskoj Dubici te SLOBODAN BOROJEVIĆ, zapovjednik “krajinske milicije” osuđeni su na kazne od 15 godina jer nisu ništa učinili da spriječe zločin i da se kazni počinitelje, iako su znali za odvođenja i ubojstva, a MARIN KRIVOŠIĆ I KATICA PEKIĆ, koji su u tom postupku bili optuženi za sudjelovanje u oružanoj pobuni protiv Hrvatske, oslobođeni su na temelju Zakona o općem oprostu. U likvidaciji Hrvata je sudjelovalo još osoba, ali njihov identitet nije poznat, ili su u međuvremenu umrli, rekla je Šarić, koja je, pozivajući se na svjedoke, ustvrdila da je sigurno ubijeno znatno više osoba nego što je utvrđeno optužnicom, ali je bilo nemoguće utvrditi koliko i tko su one jer je dio tijela odnijela rijeka u poplavama, a dio ih je premješten na druge lokacije.

Bivši pripadnik srpskih paravojnih postrojbi DRAGAN BIRAČ 10. veljače 2020. nepravomoćno je na zagrebačkom Županijskom sudu osuđen na 12 godina zatvora zbog ratnog zločina počinjenog u Hrvatskoj Kostajnici u rujnu 1991. Biraču, kojemu se sudilo u odsutnosti, dosuđena je kazna od osam godina zatvora za ubojstvo civila Anđelke Bišćan i Jagode Brkljačić te sedam godina zatvora za ubojstvo zarobljenog pripadnika HV-a Mladena Bišćana pa je kazna preinačena u jedinstvenu od 12 godina. Dragana Birača tužiteljstvo je teretilo da je  8. rujna 1991., kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava, iz vatrenog oružja usmrtio supružnike Mladena Bišćana i Anđelku Bišćan te njenu majku, Jagodu Brkljačić, nakon što su se predali te s podignutim rukama iz obiteljske kuće u Hrvatskoj Kostajnici izašli u dvorište. Sudac Dražen Kevrić je u obrazloženju presude naveo da je tijekom ispitivanja svjedoka neosporno utvrđeno da je Birač hicima iz automatskog oružja ubio supružnike Anđelku i Mladena Bišćana te Anđelkinu majku Jagodu Brkljačić. Kao ključni dokaz Biračeve uloge u počinjenju ratnog zločina sudac je istaknuo svjedočenje neposrednog svjedoka Danijela Bišćana, sina ubijenog bračnog para, koji je vidio da je optuženi pucao te je pritom izjavio kako je “pokosio ustaše”.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je potkraj 2019. nakon provođenja dopune istrage tijekom koje su po nalogu Županijskog suda u Zagrebu putem međunarodne pravne pomoći ispitani okrivljenici koji žive u Republici Srbiji, podiglo pred Županijskim sudom u Zagrebu optužnicu protiv 27 OKRIVLJENIKA zbog počinjenja kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Javno bezimenim okrivljenicima se stavlja na teret da su od sredine kolovoza do sredine prosinca 1991. u mjestima Voćin, Hum, Krasković i okolici, kao zapovjednici i pripadnici srpskih paravojnih formacija prema zajedničkom planu, nezakonito lišavali slobode, uzimali kao taoce, pljačkali, zlostavljali, mučili, tjelesno ozljeđivali i ubijali civilne osobe i ratne zarobljenike, odnosno da su opisanim radnjama ubili ukupno 47 civilnih osoba i tri ratna zarobljenika. Okrivljenike se tereti i da su u navedenom razdoblju zapalili, minirali ili na drugi način u Voćinu oštetili ili uništili zgradu pošte, zgradu hotela, zgradu osnovne škole, zgradu policijske postaje, benzinsku postaju, kao i velik broj kuća s gospodarskim objektima u vlasništvu civilnih osoba u Voćinu i Humu, te da su tijekom noći 13/14. prosinca 1991. minirali i tako u potpunosti uništili Župnu crkvu Svete Marije u Voćinu koja je bila upisana u Registar spomenika kulture. Tijekom istrage je, sukladno prijedlogu ovog državnog odvjetništva, sudac istrage odredio istražni zatvor protiv svih okrivljenika zbog opasnosti od bijega i težine počinjenih kaznenih djela. Državno odvjetništvo predložilo je u optužnici produljenje istražnog zatvora protiv okrivljenika.

Anonimni zločinac


Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je potkraj 2019., nakon provedene istrage, podiglo optužnicu protiv državljanina Republike Srbije (1946.) zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Okrivljeniku se stavlja na teret da je od 1. prosinca 1992. do 19. srpnja 1993., na širem području tada privremeno okupiranog Drniša (općina Ružić i Promina), tijekom oružanog sukoba između agresorskih snaga tzv. JNA i naoružanih pripadnika srpskih paravojnih postrojbi milicije, teritorijalne obrane i vojske protuustavne tvorevine zvane “SAO Krajina” i “RSK” s jedne strane, i regularnih oružanih snaga Republike Hrvatske s druge strane, postupao u svojstvu zapovjednika 75. motorizirane brigade vojske tzv. RSK te počinio navedeno kazneno djelo. Okrivljenik je, tereti ga se, protivno odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima provodio velikosrpsku agresiju zauzimanja dijela teritorija Republike Hrvatske te protjerivanja građana hrvatske i drugih nesrpskih nacionalnosti s toga teritorija. Okrivljenik je, tereti ga se, znao da u okupiranim naseljima pod kontrolom njegove brigade, njegovi podređeni čine ratne zločine, odnosno da preostalo stanovništvo hrvatske nacionalnosti ubijaju, zlostavljaju, tuku, maltretiraju, zatvaraju, siluju žene, kao i da pljačkaju, pale, miniraju i uništavaju stambene, gospodarske, kulturne i druge objekte te katoličke vjerske objekte. Iako je mogao i bio dužan takve nezakonite radnje svojih podređenih spriječiti, tereti ga se da nije poduzeo potrebne mjere i radnje da se takvo postupanje njegovih podređenih spriječi, već je tolerirao njihovo takvo postupanje. Njegovi podređeni, pripadnici njegove brigade, ohrabreni takvim njegovim držanjem i ponašanjem, nastavili su s činjenjem ratnih zločina, pa nakon što su 3. veljače 1993. oko 19 sati u mjestu Prominski Bogatići (zaseok Popovići) u oružanom sukobu pripadnici njegove brigade, pucajući iz vatrenog oružja, ranili hrvatskog branitelja nanijevši mu strijelnu ranu lijeve lopatice, a zatim njega i drugog hrvatskog branitelja zarobili te ih obojicu zlostavljali i tukli ih nogama, šakama, kundacima od pušaka i drugim tvrdim predmetima. Prvi je branitelj zadobio prijelom vratne kralježnice i prijelom nosnih kostiju te je uslijed navedenih ozljeda i strijelne rane lijeve lopatice preminuo sljedećeg dana, dok je drugi branitelj zadobio brojne podljeve, nagnječenja i prijelome nakon čega su u njega pucali iz vatrenog oružja nanijevši mu strijelnu ranu glave s oštećenjem mozga od koje je preminuo sljedećeg dana. U optužnici je predloženo da se okrivljeniku sudi u odsutnosti.

Komentari