Za sada je sigurno da Božić ove godine ne će biti kao prije, to jest bit će kao prije, u komunističkim vremenima kada su ljudi i obitelji slavili doma, iza navučenih zastora i ispod glasa pjevali božićne pjesme. A da se to danas ponavlja, najviše veseli stranku koja se naziva Radničkom frontom, rođenom iz krila Lenjina, Staljina i Tita, pa ako vlast traži gnijezda radikalizacije, trebala bi znati gdje ih potražiti. S drugaricom koja pomišlja na gradonačelničko mjesto, Rijeka bi se napokon mogla istrgnuti iz ralja komunista i naći se u – staljinizmu.
Ide prosinac, ide, Bogu budi hvala ide svršetku i ova grozna godina koja će ostati u pamćenju čovječanstva, pod uvjetom da ju u skoroj budućnosti ne nadmaše neke nove okrugle godine s još mahnitijim pošastima, što se može očekivati jer je Zemlja iscrpljena od pohlepe dvonožnih idiota i počela se braniti rukama i nogama, smišljati načine kao ih se riješiti da bi opet postala što je bila. I smislila je. Zašto se nevidljivo zlo u zadnjim tjednima tako žestoko obrušilo baš na Hrvatsku koja je najmanje kriva, zagonetno je. Nema puno ljudi, nema industrije, ne isisava naftu i plin, a ako i pokuša nestane joj platforma. Najmanje smo krivi za klimatske promjene. Njih jednostavno uvozimo kao i sve ostalo. No dobro, veza klime i virusa ostaje u sferi nagađanja, ali što u ovom trenutku nije nagađanje? Te kako će, koliko će još, koga će još, koja su dva tjedna ključna i koji je mjesec u sljedećoj godini zaključan, hoće li oko Uskrsa biti krajnji datum zaraze ili ćemo čekati da prođe Velika Gospa? Za sada je sigurno da Božić ove godine ne će biti kao prije, to jest bit će kao prije, u komunističkim vremenima kada su ljudi i obitelji slavili doma, iza navučenih zastora i ispod glasa pjevali božićne pjesme. A da se to danas ponavlja, najviše veseli stranku koja se naziva Radničkom frontom, rođenom iz krila Lenjina, Staljina i Tita, pa ako vlast traži gnijezda radikalizacije, trebala bi znati gdje ih potražiti. S drugaricom koja pomišlja na gradonačelničko mjesto, Rijeka bi se napokon mogla istrgnuti iz ralja komunista i naći se u – staljinizmu.
No, ne budimo cjepidlake, cjepivo je na vidiku i možda ga donesu Sveta Tri Kralja, mir, zlato i Pfizerov tamjan, nacija će biti procijepljena i imuna na sve nevolje ovoga svijeta. Ljudi će se opet družiti, kružiti na kruzerima, pohoditi kina i kazališta, čitati knjige. Doduše, knjige im nitko ni sada ne brani čitati, ali iz opreza ne čitaju. Ni razne televizije im nitko ne brani gledati, a opet slabo gledaju jer su dosadne. Jest, ljudi se dosađuju. Više će ih umrijeti od dosade nego od covida.
Glede filma, kazališta, književnosti i sličnih vragolija, svake se godine u ovo vrijeme ponavlja ista stupidna priča o rangiranju djela proizvedenih (izvedenih) u “godini koja je za nama“ (da barem već jest), a rečeno rangiranje uvijek je subjektivno, i uvijek dolazi iz nekoga uskog kruga cirkusanata, u pravilu lijevih. Okupi se tako nekoliko njih, s maskama, i licitira. Podsjeća me to na svojedobnu alkoholiziranu grupicu u zagrebačkoj “Borbi” koja je nakon sloma Proljeća uz vino i pršut složila imena fantomskog Komiteta pedesetorice, te su nesretnici završili na robiji, a neki poslije i ubijeni. Baš tako. Od tih godišnjih rangista i ranglista još su gori oni koji nedavno sastavljahu listu najvećih od velikih u povijesti hrvatske književnosti, uspostavljaju kanon, štono riječ, a i opet se radi o samozvancima koji drže da su vrlo učeni. Kada se pogleda što su smislili, sve nalikuje na crtić o profesoru Baltazaru. Neka druga vesela skupina drukčije bi birala, s tim da podosta izlicitiranih ne pripada hrvatskoj nego srpskoj književnosti, kako kažu u Beogradu i pupovčani u Zagrebu, navlastito glede renesansnog i baroknog Dubrovnika, ali i dalje, do Preradovića.
Velim, sve je subjektivno, osim kada je objektivno, kao što je vjerojatno ili sigurno objektivan srbijanski kandidat za Oscara koji vjerojatno objektivno, umjetnički, znanstveno i nepristrano prikazuje sabirni logor Jasenovac s ciljem demonizacije Hrvata uopšte, to jest i današnjih, te s drugim ciljem da prikrije i prekrije svježe zločine u Srebrenici. A Srebrenica je također kandidat za Oscara, Jasmila Žbanić snimila je film o tragediji, genocidu koji se događao pred očima “međunarodne zajednice”. I dobro da ga je snimila. U Hrvatskoj se potiho navija za Žbanićku, opet je ta redateljica ljubimica hrvatskoga tiska koji zaboravlja da je ista gospođa hrvatskom premijeru u vrijeme meteža u Mostaru poručila “Milanoviću, marš kući.” Iz jasne pozicije sarajevskih, izetbegovićevskih poimanja da se Hrvatska nema što miješati u BiH kao takvu. A bila je riječ o jednom od vrlo malog broja dobrih poteza dotičnog Milanovića, koji je četiri godine poslije postao hrvatskim predsjednikom i opet izrekao heretičke misli o nemogućnosti pretvorbe BiH u građansku državu dok jest kako jest, začinivši konstataciju metaforama koje su u Sarajevu zlonamjerno interpretirali. Dobio je prizeman odgovor u Jasmilinom stilu, u duhu novostoljetne muslimansko-bošnjačko-komšićevske verzije “jedan čovjek, jedan glas” , koja poništava konstitutivnost triju naroda, poglavito hrvatskoga, jer je on zatočen u Federaciji BiH, a na genocidu i Daytonu stvorena RS s BIH ionako ima tanku, paraformalnu vezu.
Milanoviću se piše u minus odbijanje da zamijeni bolesnog Plenkovića na sastanku Europskog vijeća, jer ne će valjda on biti zamjena niti pričuvni kancelar, pa je kocka pala na Janšu. Mnogi već predlažu da se uvede rotirajuće predsjedništvo (premijersništvo) kao u doba Jugoslavije, pa će i Srbija doći na red. Za sada je Janez Janša dobar izbor, za razliku od hrvatskih političara razumio je prljavu ulogu Sorosa u podrivanju nacionalnih “entiteta“ iliti suverenih država, kao zapreke širenju liberalnog fašizma, u jačanju kojeg trebaju pomoći civilne udruge i mediji koje je svojedobno( i sadadobno) velikodušno financirao.
Pa dok u pitanju Bosne (i Hercegovine), dotično u hrvatskom pitanju, Milanović ima zapanjujuće zdravo stajalište, glede Hrvatske usmjeren je na fikusiranje (nije zatipak), a da ipak nešto radi angažirao je Ekonomski savjet da se malo razlikuje od Gospodarskog vijeća i u jezičnom smislu, a smislio i nekog mladog i neukusnog ekonomista koji vodi igru. Pa je taj Savjet uzeo pretresati strategiju koju je smislila vlast i kako nije našao ništa dramatično, a mogao je, objavio da strategija nije loša ali nije ni dobra, mogla bi biti bolja, ali nije. Iz iste (?) vesele družine čulo se da bismo trebali uvesti stotine tisuća stranaca (kad se sve uvozi, ajmo i to), na što su reagirali hrvatski demografi spominjući zamjenu pučanstva i to dok mladi Hrvati (i Hrvatice) ne mogu naći posao, pa će nakon kratkog coronskog zastoja opet u iseljeništvo. Tako stoje stvari. Očekujem da bude oživljena ideja o Ministarstvu useljeništva, s tom razlikom da ovo novo bude potpora strancima koji se žele useliti.
Milanoviću se piše u minus odbijanje da zamijeni bolesnog Plenkovića na sastanku Europskog vijeća, jer ne će valjda on biti zamjena niti pričuvni kancelar, pa je kocka pala na Janšu. Mnogi već predlažu da se uvede rotirajuće predsjedništvo (premijersništvo) kao u doba Jugoslavije, pa će i Srbija doći na red. Za sada je Janez Janša dobar izbor, za razliku od hrvatskih političara razumio je prljavu ulogu Sorosa u podrivanju nacionalnih “entiteta“ iliti suverenih država, kao zapreke širenju liberalnog fašizma, u jačanju kojeg trebaju pomoći civilne udruge i mediji koje je svojedobno( i sadadobno) velikodušno financirao. Pa nije čudo da su slovenski mediji protiv Janše i kopaju mu jamu. Oni hrvatski mediji koji su rođeni na isti, sorosevski način, uglavnom nemaju takvih poteškoća s političarima, jer pušu u isti rog. Imaju druge probleme –kako u elektroničkim izdanjima dopustiti ljudima da pišu što misle, da komentiraju, a da nakladnici ne bankrotiraju. Nakladnici bi sada trebali imati veći broj djelatnika, jedne za pisanje, a druge za brisanje. S tim da bi brisači morali imati neku vrst naobrazbe, pa budući da ona Kineskinja nije kupila zgradu političke škole u Kumrovcu, nastavu bi mogli ondje pohađati.
Na Mirogoju,10. prosinca
Palim zadnju svijeću i vraćam se uz oštećene arkade, čitam usput kao i uvijek imena i prezimena pokojnika. Julije pl. Makanec piše na nevelikoj grobnici od tamnoga mramora, a ispod malim slovima Grob nepoznat. Zbunjujuće za neobaviještene. Gdje je “pravi” grob znaju samo oni koji su Julija strijeljali u Maksimiru, perivoju koji skriva više kosti ubijenih nego što je današnjim šetačima poznato.
Crkva Krista Kralja u skelama, u potresu teško oštećena. Grobnica Franje Tuđmana ostala je netaknutom, veliki, bijeli cvjetni napis govori Hvala ti. Službene delegacije, stranačke i nadstranačke, položile vijence rano ujutro i dopodne, ja sam neslužbeno zapalio svijeću popodne, izmolio Očenaš i prekrižio se smrznutom rukom. Vuče se magla, nastavljam paliti svijeće na grobu po majčinoj strani, na grobu po očevoj, koračam poduljim putem između dva groba, uvijek istim od Velikoga križa prema sjeveru. Da nisam zastao i zapalio cigaretu ne bih ni toga dana zapazio neugledan grob obrastao mahovinom, s plitkim reljefom načetim vremenom. Jagoda Truhelka! Da današnje pseudofeministice išta čitaju, začudile bi se da baš u toj dugovječnoj dami imaju predšasnicu. Ali što? Truhelkina su djela zaboravljena, ne samo ona za odrasle nego i za mladež, za djecu. Dok je Ivana Brlić Mažuranić dizana u visine (s pravom), njezina nadarena suvremenica Jagoda nestala je iz sjećanja. Nepravedno. Truhelkine knjige za mladež Zlatni danci i Gospine trešnje, literarno vrlo dobre, vrlo dojmljive u sjećanjima na djetinjstvo u Osijeku, valjda su “kanonizatorima” djelovale previše domoljubno, previše vjerski obojeno. Svojedobno sam kanio napisati filmski scenarij po romanu Zlatni danci, zagrijao se i Vlatko Pavletić koji je znao više od današnjih rangista, ali od svega nije bilo ništa, na žalost. Ni prvi ni zadnji put.
Ništa, idem dalje, palim zadnju svijeću i vraćam se uz oštećene arkade, čitam usput kao i uvijek imena i prezimena pokojnika. Julije pl. Makanec piše na nevelikoj grobnici od tamnoga mramora, a ispod malim slovima Grob nepoznat. Zbunjujuće za neobaviještene. Gdje je “pravi” grob znaju samo oni koji su Julija strijeljali u Maksimiru, perivoju koji skriva više kosti ubijenih nego što je današnjim šetačima poznato. To je onaj Makanec, rođen u Sarajevu, a službovao u raznim mjestima u Bosni i Slavoniji, četrdesete ravnatelj gimnazije u Bjelovaru, zatim i gradonačelnik, čelnik (ili jedan od) ponešto zaboravljenog bjelovarskog ustanka, kada je 8. 10. 1941. proglašena hrvatska država, dva dana prije Kvaternika i podosta dana prije Pavelića koji je kaskao za događajima. Na svoju nesreću, književnik Makanec (nećak Milana Makanca, čini mi se ) pristao je 1943. postati ministrom nastave, što je platio glavom. U ime naroda.
Domovina i državljanstvo
Pozornost su mi privukla pitanja koja moraju riješiti tražitelji hrvatskoga državljanstva. Nadam se da odgovore znaju i stari hrvatski državljani, pa i mlađa hrvatska djeca. No, nad jednim sam se pitanjem zamislio, a glasi: Tko je izvršio agresiju na Hrvatsku, s napomenom: U skladu s Deklaracijom o Domovinskom ratu. Znači, mislim ja, srpska, odnosno srpsko-crnogorska agresija nije izvršena u skladu s Memorandumom SANU i velikosrpskim ciljevima, nego u skladu s Deklaracijom.
Modernu, demokratsku hrvatsku državu stvaralo je puno ljudi, ali čelno mjesto, kao i ime u povijesti, svakako pripada Tuđmanu i o tome više nema spora. Domovinu smo imali oduvijek, pa i onda kada je stanovala samo u srcima. Njoj smo u samostalno vrijeme podizali manje spomenika nego zaslužnim ljudima, jer je domovinu teško likovno prikazati, no sada već imamo dvije izvedbe – Oltar domovine Kuzme Kovačića na Medvedgradu, i drugu između parkirališta Gradskoga poglavarstva i Lisinskog. Ne ulazeći u to drugo rješenje ni u zanimljivu cijenu projekta, moram reći da mi je Medvedgrad bliži na svaki mogući način, dovoljno prostorno skroman da ne naruši arhitekturu staroga grada, tek neznatno izdignut iznad zemlje, koloristički dojmljiv, simbolično točan i privlačan. Autor projekta pored parkirališta i Lisinskog imao je potrebu osvrnuti se na Oltar domovine, ponavljajući – kao i smušenjaci u doba nastanka Oltara – da to djelo, oltar, zvuči nekako previše sakralno. Bože moj, a što se može. Neki ljudi shvaćaju stvari doslovno. No zašto se u lepezi frazema kaže da je netko položio život na oltar domovine?
O državljanstvu: pozornost su mi privukla pitanja koja moraju riješiti tražitelji hrvatskoga državljanstva. Nadam se da odgovore znaju i stari hrvatski državljani, pa i mlađa hrvatska djeca. No, nad jednim sam se pitanjem zamislio, a glasi: Tko je izvršio agresiju na Hrvatsku, s napomenom: U skladu s Deklaracijom o Domovinskom ratu. Znači, mislim ja, srpska, odnosno srpsko-crnogorska agresija nije izvršena u skladu s Memorandumom SANU i velikosrpskim ciljevima, nego u skladu s Deklaracijom. Jesam zloban, priznajem, ali volim jasna pitanja i odgovore. Kako bi odgovorio na to pitanje Rade Šerbedžija? Izašao bi iz studija.
Ivan Aralica
U neko, ne baš tako davno vrijeme, barem jedan tiskani dnevnik podsjećao je na rođendane živih hrvatskih književnika i umjetnika uopće. Zatim je rubrika nestala. Da je Aralica navršio devedeset godina saznali smo iz intervjua u Večernjem. Čestitam. Čestita i cijelo Hrvatsko kulturno vijeće. Posebno na produljenju vozačke dozvole. Ipak, neka pazi kako vozi, desnom stranom kako je u Hrvatskoj uobičajeno.
Isti
Birokracija ima svoj zasebni, mandarinski jezik, u kojemu je najčešća riječ – isti. Recimo: na tragu smo pošiljke, a istu možete preuzeti…Ili: nacionalna mirovina bit će 800 kuna, a ista omogućuje dostojanstven život. I tako dalje. Druga je omiljena riječ – komunicirati. Svi nešto komuniciraju, nitko više ne razgovara, ne objavljuje, ne priopćuje, ne savjetuje se. Samo komunicira, iskomunicira, a onda uradi po svome ili kako mu je naloženo. Jedna od komunikacija na kojoj se komuncira je i javna rasprava, ali je ista (ha) blamirana, primjedbe se balzamiraju i pokapaju.
Dobre želje biskupu Bogoviću
Da je biskup Mile Bogović bolestan od corone, da mu je stanje teško i prevezen je u riječku bolnicu, moglo se – glede televizija-doznati samo na teletekstu RTL-a. Pogledam teletekst HTV-a, ali o biskupu ni riječi, ni slova na nacionalnoj televiziji, ni glasa u vijestima. Nadam se i želim da se narodni biskup oporavi, uz Božju i medicinsku pomoć.