Novinari su u doba komunističke Jugoslavije bili “društveno-politički radnici” i služili su kao poluga vladajućoj kasti da drži pod kontrolom javnost na onaj način kako je to u svojem maturalnom radu opisao današnji premijer i predsjednik stožerne političke stranke “Hrvatske demokratske zajednice” Andrej Plenković. Zato su u “Hrvatskom proljeću” koje je bilo preuranjeni zametak hrvatske državnosti i samostalnosti, upravo ugledni novinari bili prvi na meti partijskih čistki nakon Karađorđeva gdje je ugušen masovni pokret hrvatskoga naroda…
U ovih tridesetak godina u “Hrvatskom novinarskom društvu” ništa se ideološki nije promijenilo jer je čelništvo birano po jugokomunističkom delegatskom sustavu ostalo čvrsto povezano sa vladajućom strukturom, što se osobito potenciralo nakon dolaska na vlast 2000-te. godine Mesić-Račanove garniture.
Po jednoj definiciji “duboka država” je jedan usporedni sustav, koji svoje partikularne interese i interese svojih gospodara i istomišljenika nameće kao opće, pa su interesi duboke države su u pojedinim trenutcima jači od interesa same države. U nizu aktera koji u Hrvatskoj predstavljaju po ovoj definiciji ključne čimbenike “duboke države”, posebno mjesto pripada Hrvatskom novinarskom društvu. Ovom zgodom treba podsjetiti na djelovanje HND-a od samog stvaranja hrvatske države. Kad je prvi put u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj u Trogiru održana godišnja skupština tada još uvijek pod unitaristički nametnutom nazivu “Društva novinara Hrvatske” prijedlog da se društvo preimenuje u “Hrvatsko novinarsko društvo”, što ga je predložio jedan novinar iz tzv. udruženog rada, a ne neki profesionalac u vodećim medijima, glatko je odbijen.
Novinari su u doba komunističke Jugoslavije bili “društveno-politički radnici” i služili su kao poluga vladajućoj kasti da drži pod kontrolom javnost na onaj način kako je to u svojem maturalnom radu opisao današnji premijer i predsjednik stožerne političke stranke “Hrvatske demokratske zajednice” Andrej Plenković. Zato su u “Hrvatskom proljeću” koje je bilo preuranjeni zametak hrvatske državnosti i samostalnosti, upravo ugledni novinari bili prvi na meti partijskih čistki nakon Karađorđeva gdje je ugušen masovni pokret hrvatskoga naroda. Tako su nastradali i isključeni iz članstva DNH-a korifeji tadašnjeg hrvatskog novinarstva Božidar Novak, Ivo Bojanić, Krešimir Džeba, Neda Krmpotić, Srećko Freundlich, Josip Horvat i mnogi drugi na nižim razinama. Jugokomunistički mentalitet u Hrvatskom novinarskom društvu kroz ovih tridesetak godina ostao je duboko ušančen, pa ne treba čuditi da spomenuti isključeni članovi tog društva u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj nikad nisu rehabilitirani.
U ovih tridesetak godina u “Hrvatskom novinarskom društvu” ništa se ideološki nije promijenilo jer je čelništvo birano po jugokomunističkom delegatskom sustavu ostalo čvrsto povezano sa vladajućom strukturom, što se osobito potenciralo nakon dolaska na vlast 2000-te. godine Mesić-Račanove garniture. U tom razdoblju između ostalog čak dva mandata bio je na čelu HND-a Dragutin Lucić Luce koji nikad u životu nije napisao neki suvisli članak, ali je zato u toj strukovnoj udruzi savjesno provodio politiku vladajuće strukture. HND je šutilo kad je s javne televizije HTV-a preko noći smijenjeno dvadesetak urednika i novinara koji nisu bili po volji Račanovg SDP-a. To je išlo toliko daleko da HND nije stalo u obranu trojice hrvatskih novinara koji su bili optuženi na Haaškom tzribunalu, nego je ono kroz izjavu tadašnjeg potpredsjendika Zdenka Duke podržalo progon Haaškog tribunala.
Hrvatsko novinarsko društvo je jedno vrijeme vodio potpuni diletant Saša Leković koji je drugu adresu imao u Beogradu, a naslijedio ga je opet novinar HTV-a Hrvoje Zovko kojemu je najveći profesionalni domet bio da iskoristi na HTV-u jednu KOS-ovu montažu kako je predsjednik Tuđman žrtvovao Vukovar. U posljednje vrijeme čini se da je pri izboru predsjednika HND-a najvažnije mjerilo da takva osoba ne smije biti provjereni profesionalac koji drži do struke, nego osoba koja je u funkciji drugih poluga “duboke države”. Ne treba ni spominjati da je Hrvoje Zovko po treći put bez protukandidata izabran za predsjednnika Hrvatskog novinarskog društva, što samo po sebi govori o demokratičnosti koja vlada u HND-u. Ovom prilikom otkrilo se da je i on poput Saše Lekovića povezan s beogradskom političkom scenom jer je ne samo član nego sjedi i upravnom odboru srbijanske nevladine udruge pretežno financirani iz inozemstva “Novi optimizam”. Jedan hrvatski portal uputio je upit Hrvoju Zovku je li to njegovo članstvo u srbijanskoj udruzi spojivo s vodećom funkcijom u HND-u, ali naravno odgovor nisu dobili.
U najnovijem priopćenju Hrvoje Zovko u ime HND-a brani notorno glasilo Srpskog narodnog vijeća “Novosti” koje financirano novcem poreznih obveznika sustavno bljuje po Hrvatskoj i hrvatskom narodu, što je izazvalo opravdane reakcije nekih saborskih zastupnika. Međutim Hrvoje Zovko kao predsjednik HND-a nikad nije ustao protiv praktički govora mržnje na stranicama “Novosti” nego sada izražava “zabrinutost sustavnom kampanjom koja se lažnim i opasnim optužbama protiv tjednika Novosti”. On tvrdi da su “sramotne, opasne i neprihvatljive izjave saborskih zastupnika” koji je optužuju Novosti za širenje protuhrvatske propagande, a hrvatske Srbe za poticanje na terorizam i širenje četništva. Po starom komunistzičkom modelu Hrvoje Zovko optužuje etikatiranjem saborske zastupnike, bez da je dao i jedan protuargument njihovim ocjenama o “Novostima”.
Naravno, sve se to uklapa u hibridni rat koji se već dugo u Hrvatskoj vodi protiv same države i naroda. U tom ratu Hrvatsko novinarsko društvo kao sudionik partikularnih interesa i interesa svojih gospodara i istomišljenika nameću kao opće, pa su interesi duboke države u pojedinim slučajevima jači od interesa same države. Od takvog strukovnog udruženja oprostio se ovih dana nakon 50 godina članstva ugledni bivši novinar “Vjesnika” Josip Pavićić. On je napisao: “Molim vas da me brišete iz članstva Hrvatskog novinarskog društva. Ovo što se u posljednje vrijeme događa u HND-u više ne mogu podnijeti. Sram me je. Novinarstvo oduvijek počiva na zlatnom pravilu: činjenice su svetinja, komentari slobodni, Novinarstvo kakvo danas propovijeda hrvatska strukovna udruga, koje sam bio član od 1970., počiva samo na komentarima – najčešće u obliku golog navijanja za jednu, uvijek istu stranu – a činjenice u njemu ne samo što nisu svetinja, nego ih uopće nema”.