Kad već nisu, i desni i lijevi potkovani u gospodarstvu, kulturi itd., da su barem ideološki osioni vlasnici vrijednosti koje navodno zastupaju, ali nisu ni to – i jedni i drugi su u blijedom diletantskom teatru kojemu publika baca novac u šešire nakon odigrane predstave. Ta dva teatra bez repertoara koji bi bio privlačan, s vođama koji publiku ne razumiju ni ona njih, te dvije putujuće družine što ulaze u iste gradove i naselja pa se sastaju na istim trgovima i plaču u istim gostionicama, odlučile su, čini se, ujediniti se u jednu firmu pod imenom velike koalicije, misleći da bi tako od dva bezidejna kazališta postale jedno veliko.
Ni gromovi ni munje ne mogu uništiti sparinu koja se nadvila nad močvarnom Hrvatskom, ni tuča ni pljuskovi. Krekeću žabe u potocima i saborskim klupama, u trorogim (oprostite, trojakim) vlastima i pomisliš da su žabe s takvim glasovima, glasinama, neke velike žabe a nisu, kad im se približiš vidiš da se samo napuhavaju a sitne su i podižu noge (ruke) da budu potkovane premda nisu potkovane ni u jednom području niti je većina njih ikada iskusila dramatiku tzv. realnog sektora, to jest nemaju veze sa zbiljom niti ne žele imati, jer je zbilja duboko tragična i što bi u njoj radili, bi li otvorili kakvo poduzeće pa propali kao što pod njihovim vodstvom propada Hrvatska čije rasuće nazivaju stabilnom stagnacijom. Pa kad već nisu, i desni i lijevi potkovani u gospodarstvu, kulturi itd., da su barem ideološki osioni vlasnici vrijednosti koje navodno zastupaju, ali nisu ni to – i jedni i drugi su u blijedom diletantskom teatru kojemu publika baca novac u šešire nakon odigrane predstave. Ta dva teatra bez repertoara koji bi bio privlačan, s vođama koji publiku ne razumiju ni ona njih, te dvije putujuće družine što ulaze u iste gradove i naselja pa se sastaju na istim trgovima i plaču u istim gostionicama, odlučile su, čini se, ujediniti se u jednu firmu pod imenom velike koalicije, misleći da bi tako od dva bezidejna kazališta postale jedno veliko. Kriva pretpostavka. No na njoj se naveliko radi otkako je desni centar dobio vođu koji po habitusu više naginje lijevom centru a svjetonazorski mu je potpuno i srdačno blizak, dok lijevi centar ima vođu koji i ne zna gdje je i kamo bi, pa bi mu velika koalicija došla kao spas u zadnji čas, prije potpunoga rasapa.
Toliko o grandioznoj koaliciji koja se mimo naroda očito sve više nameće, a za volju koje će HDZ pristajati na kompromise, to jest vodstvo HDZ-a koje svoju suvrenističku bazu i sada ignorira, a kako bi tek s lijevima koji i dalje imaju na leđima teret istočnoga grijeha iz doba komunizma s kojim se jednostavno ne žele rastati, u odijelima od jugovinila, isti oni koji su izlazili iz sabornice uplašeni od državne samostalnosti, te i sada kada netko neoprezno govori o Hrvatskom državnom saboru skaču kao opareni i traže ispriku. Ma lako bi surađivali, pa i sada su jednodušni oko istanbulske i oko naroda koji bi htio odlučiti, oko referenduma s opasnim namjerama, oko bolećivoga odnosa prema manjini čija je većina u srpskoj agresiji ubijala Hrvate, podosta sinkronizirani oko obrazovanja i kulture koji ne smiju, govore gotovo unisono, biti u rukama “nazadne desnice”, oko tzv. revizionizma u povijesnim pitanjima gdje i jedni i drugi budno čuvaju tekovine jugoslavenske historiografije, oko jezika prema kojemu se isto ili slično odnose te ostavljaju kaos i ne donose zakon o hrvatskom jeziku, oko medija gdje navodni desni ni ne pokušavaju pokrenuti (ha!) desne dnevne novine, recimo.
Da vidimo kako bi izgledala velika koalicija, samo na jednom primjeru: u njoj bi Stazić vodio povjerenstvo za istraživanje komunističkih zločina i bio bi puno efikasniji od dosadanjih vođa povjerenstava jer bi posao radio velikom strašću, u nekrofilskom zanosu nad sve većim brojem otkopanih hrvatskih kostiju, očajan što ih nema više… Hoće li, kao sudionici velike koalicijie esdepeovci još jednom zaustaviti projekt izgradnje Pelješkoga mosta? Hoće li i jedni i drugi dopustiti da se u Srbu slavi dan pokolja nad Hrvatima? Hoće, znači ništa se ne će promijeniti, pa oni koji licemjerno strepe od velike, trebaju uzeti na znanje rečeno. S tim da će se novi drugari dogovoriti (trgovina će cvjetati) kako Hrvatsku vojsku ne treba jačati.
No da vidimo kako bi izgledala velika koalicija, samo na jednom primjeru: u njoj bi Stazić vodio povjerenstvo za istraživanje komunističkih zločina i bio bi puno efikasniji od dosadanjih vođa povjerenstava jer bi posao radio velikom strašću, u nekrofilskom zanosu nad sve većim brojem otkopanih hrvatskih kostiju, očajan što ih nema više… Hoće li, kao sudionici velike koalicijie esdepeovci još jednom zaustaviti projekt izgradnje Pelješkoga mosta? Hoće li i jedni i drugi dopustiti da se u Srbu slavi dan pokolja nad Hrvatima? Hoće, znači ništa se ne će promijeniti, pa oni koji licemjerno strepe od velike, trebaju uzeti na znanje rečeno. S tim da će se novi drugari dogovoriti (trgovina će cvjetati) kako Hrvatsku vojsku ne treba jačati.
Uostalom, na snazi je i sada u doba navodne vlasti navodnoga desnoga centra (glede škola) pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje skucan u doba crvenih i po Jovanovićevoj zapovijesti, kao i pravopisni rječnik u kojemu uz pojam Hrvatska vojska stoji u zagradi pov., što će reći da je riječ o povijesnom pojmu i dojmu da sada ne postoji (maturanti, pamtite), ali u istom rječniku postoji sovhoz, sovjet i ZAVNOH bez pov. u zagradi. Podsjetio je na to javnost kroatist Bagdasarov. Kao i na to da u dotičnom pravopisu nema riječi Krist, čak ni uz pov. Bože moj veliki, kako klatež svih boja zakucava čavle u Tvoje i hrvatsko tijelo. Dotle fukara još potpiruje vatricu: kada nije uspjela ionako priglupa farsa sa zajedničkim jezikom, eto neki balkanski mudrac piše da će ionako internet stvoriti taj zajednički jezik ili ga je već stvorio, valjda na temelju nepismenih komentara plaćenih pratitelja međumrežnih stranica, zaduženih – kao udba, i jest to udba – da zagađuju prostor, kao što u tiskovinama slična, navodno profesionalna fukara čini isto. Njima i nadalje smeta svaka hrvatska riječ koju ne poznaju i koju nisu čuli kod kuće (niti su mogli) a većinu ne poznaju, baš kao u doba pomalo posustalog ali i nadalje bjesomučnog komunizma osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su se slični novinski komentatori obrušili na pakračkog liječnika, dr. Šretera.
Vjerojatno ste pratili ili bili obaviješteni, kao ja, da je (isti taj) Pupovac, živ i zdrav za razliku od Šretera, štoviše zastupnik u Hrvatskom saboru, bjesomučno reagirao kada mu je zastupnik Culej spomenuo Šretera, reagirao riječima: “To vam je brat. Njemu ste najsličniji i po tome što govorite. Meni niste, ni vi, ni on.” Analiza nije potrebna, ne treba ni neupućene podsjećati kako je Šreter mučen i ubijen u logoru Bučje, ni danas se ne zna gdje su mu kosti, a bio je istaknuti član HDZ-a, pokreta (tada još) za samostalnu Hrvatsku i (između ostalog) prava da hrvatski narod naziva svoj jezik svojim, narodnim imenom.
O Šreteru sam pisao u stotinu navrata, o njegovoj mučeničkoj smrti u vrijeme srpskoga terorizma, o Pupovcu koji je u toj storiji odigrao mračnu ulogu, po svjedočenju Degoricije. Pišem sada još jednom, s povodom, o mučeniku za hrvatski jezik po kojemu se zove nagrada za najbolju novu hrvatsku riječ. Naime, vjerojatno ste pratili ili bili obaviješteni, kao ja, da je isti taj Pupovac, živ i zdrav za razliku od Šretera, štoviše zastupnik u Hrvatskom saboru, bjesomučno reagirao kada mu je zastupnik Culej spomenuo Šretera, reagirao riječima: “To vam je brat. Njemu ste najsličniji i po tome što govorite. Meni niste, ni vi, ni on.” Analiza nije potrebna, ne treba ni neupućene podsjećati kako je Šreter mučen i ubijen u logoru Bučje, ni danas se ne zna gdje su mu kosti, a bio je istaknuti član HDZ-a, pokreta (tada još) za samostalnu Hrvatsku i (između ostalog) prava da hrvatski narod naziva svoj jezik svojim, narodnim imenom. To je ono što je Šreter govorio i radio, i što Pupovac ni dan-danas ne može pregristi pa riga mržnju iz komfornog, zaštićenog položaja, pred svekolikom hrvatskom javnošću pronalazi “Šreteru slične” s nedvojbenim žarom koji kaže da Šreterova sadašnja braća nisu i njegova braća.
Naravno da nisu. Njegova su braća Vučić, Šešelj i Dačić. No ta riječ, brat, imala je i drugi smisao, budući da je Culejev brat (koliko znam) također ubijen u srpskoj agresiji, što nitko u sabornici nije odmah razumio, kao što vjerojatno sadašnji vodeći hadezeovci nemaju pojma tko je bio Šreter, inače bi valjda reakcije bile drukčije – ovako se predsjedajući obrecnuo na Culeja, podviknuo neka pusti zastupnika da govori, jer je očito mržnja prema Hrvatima dopuštena. Da, puštamo takve da govore, jer je DORH odavno u velikoj koaliciji, pa i ovoj maloj i bijednoj, koju Pupovac drži kao kap vode na dlanu.
Marin Držić iz Jaske
Govore o autoru Nini Škrabeu Senker, Kurelec i Blažičko, nastupa jedinstveni Potočnjak i drugi glumci. Baš dobra večer, kao i sjajne Škrabeove komedije, uz onu naslovnu iz podruma još “Muke po Iveku”, “Malo morgen”, “Francekova teta”i “Kotlovi generala Pattona”. Senker spominje tradiciju pučkoga teatra, no da su se komedije Škrabeove otrgnule i vinule u visine, krunski je dokaz predgovor nedavno preminuloga Georgija Para koji počinje riječima “Nino Škrabe najveći je živući hrvatski komediograf. Punih pedeset godina bavi se pisanjem komedija koje se s uspjehom izvode u hrvatskim kazalištima.” Zapisano je i ovo: Škrabe je suvremeni Marin Držić.”
Idemo na lakše teme, poradi duševnoga zdravlja. Dok se u “Kerempuhu” prizemne protuhrvatske svinjarije prodaju pod satiru, jedan pravi hrvatski komediograf predstavlja svoje ukoričene komedije u rodnom Jastrebarskom, pod naslovom “U plavom podrumu”. Vrlo lijepa večer premda su nebo parale munje, puno glazbe u Glazbenoj školi jaskanskoj, Marija Borić pjeva “Ich hab mein Herz in Heidelberg verloren” i “Snivaj” (zlato moje) uz klavirsku pratnju vječnoga Presečkog, nastupaju zborovi i mladi plesači, publika stigla iz Zagreba, iz Slunja, iz Krašića i Pribića, govore o autoru Nini Škrabeu Senker, Kurelec i Blažičko, nastupa jedinstveni Potočnjak i drugi glumci. Baš dobra večer, kao i sjajne Škrabeove komedije, uz onu naslovnu iz podruma još “Muke po Iveku”, “Malo morgen”, “Francekova teta”i “Kotlovi generala Pattona”. Senker spominje tradiciju pučkoga teatra, no da su se komedije Škrabeove otrgnule i vinule u visine, krunski je dokaz predgovor nedavno preminuloga Georgija Para koji počinje riječima “Nino Škrabe najveći je živući hrvatski komediograf. Punih pedeset godina bavi se pisanjem komedija koje se s uspjehom izvode u hrvatskim kazalištima.” Zapisano je i ovo: Škrabe je suvremeni Marin Držić.”
Knjiga izabranih komedija posvećena je Henryku Sienkiewiczu, koji ne bješe komediograf, ali je Škrabea nadahnuo rečenicom: “Umjetnost je dužna krijepiti, a ne potkopavati, oplemenjivati, a ne blatiti, dužna je nositi dobru novinu, a ne zlu.” Drugi čovjek kojemu je knjiga posvećena jest John Ford, što svjedoči o još jednoj Škrabeovoj ljubavi, prema filmu, posebno westernu. I treća ljubav – nogomet. Na predstavljanju tri lopte na podiju, na naslovnoj stranici velika nogometna lopta, grbovi Dinama, HAŠK-a i Građanskog, a u središtu fotografija Ice Hitreca koji u Plavi podrum ne dolazi premda ga stalno očekuju… Na kraju govori Škrabe, iz srca, pamtim riječi da je njegov univerzitet (uz komparativnu književnost) bila jaskanska brijačnica u kojoj su domaći navijali za Dinamo, Ličani – radnici na kolodvoru – za Hajduk, oficiri za Partizan a podoficiri za Zvezdu. Da, bila je Jaska snažno uporište jugoslavenske vojske. A koji grad nije bio, dok ih nismo sve istjerali…Boje jaskanskog nogometnog kluba su plava i bijela, pomirbene.
Usput, koji dan prije gledam (slušam) baletnu verziju Mannove “Smrti u Veneciji” uz glazbu Gustava Mahlera, kadli i tu – nogometna lopta, doduše manja. Mladići iz europske kreme na ljetovanju u Mlecima igraju mali nogomet između kupača i kupačica koje će uskoro rastjerati kolera, to jest one koji prežive. No to je tek kratki i bezglasni intermezzo jedne lijepe, podosta kratke baletne predstave, u režiji i koreografiji Valentine Turcu (ujedno i dramaturginja) koja je sklisku temu očaranosti pisca jedanaestogodišnjim dječakom, Poljakom Tadziom, vrlo suptilno pretočila u baletni doživljaj, a publika nagradila dugim pljeskom Sumimota i Alveza – kvalitetan uvoz, za razliku od drugih područja.
O Matošu još jednom
Pišem još jednom o Matošu i zato što imam prijedlog: naime, u Hrvatskoj koja je i dalje u raljama građanskoga rata četrdesetih godina prošloga stoljeća, državna nagrada za kulturu ne bi smjela biti nazvana ni po kojoj osobi s jedne ili druge strane u tim vremenima. Nagrada bi trebala nositi ime A. G. Matoša, koje je u tom smislu, po prirodi stvari i epohi neutralno, o veličini Matoševoj da i ne govorimo, o njegovu hrvatstvu također, na kraju krajeva on je jedini velikan među hrvatskim književnicima koji je lijepo, javno i pribrano izjavio da je – hrvatski nacionalist.
Vele oni koji blokiraju dovršenje rodne kuće i kulturnoga centra u Tovarniku, između ostalog i ovo: jest da je rođen u Srijemu, ali je otamo odveden još tako malen da se ničega nije ni sjećao, pa što ćemo od toga raditi veliku priču. Je li baš tako? Što kaže na to Matoš? Kaže: “Sve više i više dolazim u dodir s mojom prošlošću, s vlastitim ostatcima moga bića na ovoj dragoj i krasnoj zemlji… Kao san je ova zemlja izvukla iz mene sve brige, svu težinu, pa moje ‘građanstvo’ ostade tek na površini, na odijelu, pa shvatam jasnije no ikada da sam ostao u duši Šokac i paor kao moji djedovi.” Njegov je djed još bio živ u vrijeme kada je Gustl pobjegao iz vojske i “kako nisam imao putna troška, prijeđem iz Vukovara preko Dunava k mom djedu, vascieloj Bačkoj poznatom meštru (učitelju) Grgi, koji je tada ljetovao u ubavom selu Plavni, kraj dunavskog rita, bogatog jelenima i pticama močvaricama… Moji rođaci, bački seljani, lijepo me ugostiše…”
Pišem još jednom o Matošu i zato što imam prijedlog: naime, u Hrvatskoj koja je i dalje u raljama građanskoga rata četrdesetih godina prošloga stoljeća, državna nagrada za kulturu ne bi smjela biti nazvana ni po kojoj osobi s jedne ili druge strane u tim vremenima. Nagrada bi trebala nositi ime A. G. Matoša, koje je u tom smislu, po prirodi stvari i epohi neutralno, o veličini Matoševoj da i ne govorimo, o njegovu hrvatstvu također, na kraju krajeva on je jedini velikan među hrvatskim književnicima koji je lijepo, javno i pribrano izjavio da je – hrvatski nacionalist.
Još nešto: čitateljicama i čitateljima ove kolumne poznato je da se već dugo zalažem za dovršenje obnove Matoševe rodne kuće i kulturnog središta na izloženom istočnom rubu Hrvatske, koji metar do granice sa Srbijom, ali možda nije svima poznato tko je sve u toj plemenitoj akciji, kojim to imenima oponira sadašnje vodstvo Matice hrvatske. Pa nabrajam članove odbora za izgradnju: Dubravko Jelčić, Ivan Aralica, Julijana Matanović, Nedjeljko Mihanović, Krešimir Nemec, Dubravka Oraić-Tolić, Pavao Pavličić, Josip Pavičić, Davorin Rudolf, Tomislav Sabljak, Đuro Vidmarović, Ivica Matičević, Stanislav Marjanović, Ivan Golub, pater Vladimir Horvat. Uz njih u odboru su legendarni branitelj Vukovara Ivan Anđelić Doktor, Ruža Marić, ravnateljica Gradskoga muzeja u Vukovaru, Božo Galić, župan vukovarsko-srijemski, te još mnogi (među njima potpisnik ovih redaka) kao i predsjednik Društva Antun Gustav Matoš, uporni Željko Anić… Sada vam je možda jasnije ili vam tek sada ništa nije jasno.
Vulgarna parada
Postoje dvije vrste istospolaca: jedni ne paradiraju, bave se svojim poslom i žive po svome, te oni drugi koji militantno i vulgarno bljuju ulicama u povorkama i guraju se pred kamere, ispod svakog dobrog ukusa. Ti su drugi zaslužni za omrazu kojoj su kolateralne žrtve i oni prvi.