S ovakvim Zoranom Milanovićem kao predsjednikom Republike, hrvatskoj javnosti ne će biti dosadno, ali je itekako upitno koliko njegovi verbalni okršaji s tekućom politikom i političarima, uz ograničene ustavne ovlasti, mogu doprinijeti rješavanju brojnih problema nagomilanih kroz 20-tak godina zbog promašenog polukancelarskog Ustava.
Obilježavanje druge godišnjice manadata predsjednika Republike Zorana Milanovića u komentarima i prosudbama usredotočilo se prvenstveno na specifični neuobičajen način njegovog poimanja i obavljanja najviše političke dužnosti u državi. Malo ili gotovo nikako nije se ni pokušalo ukazati ne širu dimenziju obnašanja njegove nove državničke dužnosti nakon što je prije toga bio i predsjednik Vlade. Ta šira dimenzija odnosi se na faktičnu ustavnu krizu kroz koju prolazi Repuiblika Hrvatska s Ustavom usvojenim nakon pobjede Stipe Mesića i Ivice Račana 2000. godine.
Treba podsjetiti da je pod prvim tzv. Božićnim Ustavom s polupredsjedničkim sustavom Hrvatska bila suočena s velikosrpskom agresijom, prešutno podržavanom od utjecajnog dijela međunarodne zajednice, ali je uz sve to hrvatski narod predvođen predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom ostvario svoj tisućljetni san o stvaranju vlastite nezavisne demokratske države. U tih 10 godina Tuđmanove Hrvatske uza sve taktičke pogrješke i teške ratne posljedice s 15.000 žrtava i ratnom štetom od nekoliko stotina milijardi dolara, zbrinjavanja pola milijuna izbjeglica, prije svega iz Bosne i Hercegovine, golemih ulaganja u obnovu porušene zemlje na kraju Tuđmanove vladavine, dakle 2000. godine, javni dug države iznosio je samo 50 milijardi kuna, što je uključivalo i dio naslijeđenog duga iz bivše Jugoslavije. Udio javnog duga u BDP-u iznosio je tek 37 posto. To su egzaktne činjenice koje nitko ne može osporiti, a simboliziraju uspješnost tadašnjeg polupredsjedničkog Ustava pod kojim je Hrvatska izborila samostalnost i uspješno zaliječila ozbiljne rane nanesene u velikosrpskoj agresiji.
Dolaskom na vlast šestojanuarske Mesić-Račanovske garniture koja je revolucionarno ukinula tadašnji polupredsjednički Ustav i ustrojila potpuno novi polukancelarski Ustav s nizom pogrešnih političkih i organizacijskih rješenja. Pod tim Ustavom Hrvatska je postala prvo članicom NATO-a što joj praktički garantira državnu vanjskopolitičku stabilnost, a potom i Europske unije u kojoj se, gubeći znatan dio vlastitog suvereniteta, po svim pokazateljima na samom dnu ljestvice zemalja članica. U ovih 20-tak godinan Hrvatska je pod kancelarskim vladama bilo HDZ-a kao stranke proistekle iz lijevog krila Saveza komunista Hrvatske, bilo SDP-a kao stranke koja se kao slijednica nikad nije distancirala od Saveza komunista Jugoslavije, dospjela u duboku društvenu, identitetsku, političku, demografsku, gospodarsku i moralnu krizu. Najbolje je to ilustrirati financijskim pokazateljima kao najpouzdanijim elementima (ne)uspješnosti političke kaste, dakle ne elite. U usporedbi sa stanjem 2000. godine kad se Hrvatska još oporavljala od ratnih posljedica, današnja mirnodobska Hrvatska ima javni dug od čak 365 milijardi kuna što iznosi čak 86 posto BDP-a i stalno raste (pogledajte na Googlu Brojač javnog duga), a ne pada kako to lažno tvrdi Andrej Plenković. To je ukupni rezultat djelovanja svih dosadašnjih koruptivnih i nesposobnih Vlada od 2000. godine, dakle Ivice Račana, Ive Sanadera, Jadranke Kosor, Zorana Milanovića i sada Andreja Plenkovića. Naravno u tome su u okviru ograničenih ustavnih ovlasti sudjelovali aktivno ili pasivno i predsjednici Republike od Stipe Mesića preko Ive Josipovića i Kolinda Grabar Kitarović dok na Pantovčaku nije zasjeo Zoran Milanović.
Već na samom početku Zoran Milanović dao je naslutiti da ne će biti nekakav fikus, jer je privatizirao vlastitu inauguraciju zanemarujući da ga je izabrao narod, a ne uzvanici koje je pozvao na Pantovčak. Prije svega treba podsjetiti da je Zoran Milanović postao predsjednik Republike iako iza sebe nije imao pozitivnu političku karijeru. Bio je premijer po učincima dosad najgore hrvatske Vlade koja je državu dodatno zadužila u inozemstvu za 74 milijardi kuna, dok je ideološki ostala vjerna svojoj prethodnici Savezu komunista Hrvatske. To se najizrazitije pokazalo u slučaju izručenja Njemačkoj dva bivša jugoslavenska agenta Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Zoran Milanović se zajedno s predsjednikom Republike Ivom Josipovićem zdušno zalagao za odbijanje njihovog izručenja pa je u tu svrhu donesen i zakon “lex Perković”. Iz tog razdoblje ostao je upamćen po izjavama što ih je dao u inozemstvu. Prva je bila da je Hrvatska “slučajna država”, a druga da se u Hrvatskoj dogodio građanski rat, dakle da Hrvatska nije bila žrtva velikosrpske agresije.
U ove dvije godine Zoran Milanović se i domaćoj i svjetskoj javnosti predstavio u svojem pravom svjetlu beskompromisno dijeleći epitete svojim političkim suparnicima, prije svega predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću i ratujući verbalno gotovo na dnevnoj bazi sa “slučajnim” hadezeovskim diletantom na čelu Ministarstva obrane Marijom Banožićem. Nije se istaknuo ni na vanjskopolitičkom planu, jer se u pravcu rješavanja statusa bosanskohercegovačkih Hrvata oslonio na Milorada Dodika koji je Republiku srpsku očistio od Hrvata. Zoran Milanović nudi rješenje hrvatskog problema u susjednoj državi uključivnjem srbijanskog predsjednika Vučića i turskog predsjednika Erdogana iako Turska ni po čemu nije sudjelovala u izradi Daytonskog sporazuma. Bio je spreman otići u Moskvu na obilježavanje sovjetskog Dana pobjede, što je otkazao, ali se sukobio s premijerom Plenkovićem u nabavi novog borbenog zrakoplova. Nimalo diplomatskim izjavama izazvao je reakcije Austrije i Ukrajine. Treba podsjetiti da se u svojoj prisezi obvezao da će svoju dužnost obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda te da će brinuti se za poštovanje ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, bdjeti nad urednim i pravednim djelovanjem svih tijela državne vlasti, te čuvati nezavisnost, opstojnost i jedinstvenost države Hrvatske. Na domaćem planu iako je učinio nekoliko poteza koji su honorirani kod konzervativnog dijela biračkoga tijela, pa je tako postao najpopularniji političar u zemlji, Zoran Milanović još nije do kraja raskrstio sa svojom ideološki naslijeđenom prošlošću. Kakav je to političar koji se zalaže za hrvatske državne i nacionalne interese, ako se na njegovoj listi za nove veleposlanike nalazi notorni zaštitnik mita o Jasenovcu Ivo Goldstein i bivši ministar unutarnjih poslova umiješan u slučaj svastike na splitskom Poljudu Ranko Ostojić, pa čak i Mihael Zmajlović, i to je dokaz da Zoran Milanović ideološki nije odlučno raskrstio sa svojim jugokomunističkim političkim naslijeđem. Na kraju treba raščistiti pitanje koji je Zoran Milanović pravi: onaj koji pljuje po hrvatskoj legalnoj postrojbi priznatoj od njegovog SDP-a kakvu predstavlja HOS, ili onaj koji na verbalnoj razini krčme ratuje s premijerom Andrejom Plenkovićem. Jedno je ipak sigurno: s ovakvim Zoranom Milanovićem kao predsjednikom Republike, hrvatskoj javnosti ne će biti dosadno, ali je itekako upitno koliko njegovi verbalni okršaji s tekućom politikom i političarima, uz ograničene ustavne ovlasti mogu doprinijeti rješavanju brojnih problema nagomilanih kroz 20-tak godina zbog promašenog polukancelarskog Ustava.