Kako se riješiti ultraljevičara? Za početak, možda, da im pošaljemo poruku “džaba ste krečili”! Holanđani su navodno 1672. ubili i pojeli svog premijera i njegovog brata jer su krali i loše vodili državu! Mi se, srećom, zadovoljavamo samo time da već dugo jedemo – govna. Započelo je to prilično davno, još od vremena kad smo pognuli glave nad time da su nam “ratni gubitnici” ušli u vladajuće strukture. Stoga nije ni čudo da kao gljive poslije kiše niču diljem Lijepe njihove spomenici partizanima koji predstavljaju zahvalu “oslobodiocima” koji su mnoge 1945. oslobodili života i imovine.

Autor: Zvonimir Hodak

Korona divlja i ruši rekorde. Izgleda da bi trebalo pozvati natrag turiste pa da se korona opet smiri. Valjda je to jedini način da se riješimo korone.

Međutim, ima jedan drugi hrvatski problem koji nije tako jednostavno riješiti. Kako se riješiti ultraljevičara? Za početak, možda, da im pošaljemo poruku “džaba ste krečili”! Holanđani su navodno 1672. ubili i pojeli svog premijera i njegovog brata jer su krali i loše vodili državu! Mi se, srećom, zadovoljavamo samo time da već dugo jedemo – govna. Započelo je to prilično davno, još od vremena kad smo pognuli glave nad time da su nam “ratni gubitnici” ušli u vladajuće strukture. Stoga nije ni čudo da kao gljive poslije kiše niču diljem Lijepe njihove spomenici partizanima koji predstavljaju zahvalu “oslobodiocima” koji su mnoge 1945. oslobodili života i imovine. Množe nam se i ulice te trgovi u znak zahvale čovjeku koji je “iskopao” 750 jama koje je zatrpao živim i mrtvim Hrvatima. Vratila nam se i zvijezda petokraka na Riječki neboder kao što su napravljeni i novi murali te mauzolej u Borovom selu koljaču Vukašinu Šoškočaninu. Sve je to liberalna demokracija. Obilujemo starim okamenjenim komunjarama i liberalnom demokracijom.

Ovih dana Zagreb je “zdrmao” mural posvećen Vukovaru, 204. gardijskoj brigadi i generalu Slobodanu Praljku. Revolucionarni građani iz Mjesnog odbora u Novom Zagrebu jasno su zatražili od “Možemo” da makne murale Praljka i 204. gardijske. Valjda zato jer oni su “Možemo”. Skupilo se nekoliko HOS-ovaca, Radeljak, na fejsu se javio dr. Herman Vukušić, došli su i BBB-i i hrabri su jugonostalgičari odmah skinuli hlače. Zapravo same su im pale. Ipak je završilo tako da “ne-Možemo”. Cijelu tu kašu oko murala zakuhao je naravno kuhar. Drug Tomislav Vukoja, kuhar u Studentskom centru. Skuhao je “supu” i sebi i svojima. Prvi se javio Tomašević s porukom “izvinite”, drugovi, “desila se greška”. Onda su se ultralijevi u Možemo, na čelu s Vukojom, branili kako je narodu i narodnostima smetao samo mural “ratnog zločinca” Slobodana Praljka, ali su drugovi iz HEP-a nehotice izbrisali sve.

Demokratski dijalog do konačnog obračuna


Kad je ujesen 1991. trebalo uzeti lovačke puške i obući tenisice, “rigidni desničari, ognjištari i nacionalisti, koji nisu željeli čekati da Sava potekne uzvodno, krenuli su, k’o Škorin Mata, u rat protiv treće armije Evrope”. Pobornici Jugoslavenske demokratske inicijative, taloga iz Yutela, tražili su tada da se sve riješi “demokratskim dijalogom” s Miloševićem. Valjda onako kako je to 1971, za vrijeme Hrvatskog proljeća, rekla njihova heroina Latinka Perović: “Vodićemo demokratski dijalog sve do konačnog obračuna”. Taj “demokratski dijalog” upoznali su Hrvati u ubavom razdoblju od 1945-48. “Konačni obračun” je zbroj onih koji su otišli u onih 750 jama diljem Hrvatske i Slovenije.

“Moš’ mislit’!” rekla bi Tanja Torbarina. Javio se i “ideolog”, zamjenik gradonačelnika, Luka Korlaet i objasnio radnom narodu, BBB-ima, HOS-ovcima, Dikanu, dr. Vukušiću kao i slučajnim prolaznicima “da oni nisu tako mislili” nego HEP… Naravno, nisu uopće mislili. Da su promislili ne bi nam grad bio zatrpan glomaznim otpadom. Naš dogradonačelnik Luka Korleat javio se još 2019. s porukom kako se nešto strašno “desilo” njegovom sinu prilikom obvezatnog posjeta školaraca Vukovaru: “Priča mi sin kako su u obaveznom posjetu Vukovaru djeca morala ustati i bez iznimke revat(!) onu Thompsonovu paradržavnu herceg bosno srce ponosno (namjerno sve pišem) malim slovima. Činjenica da su bili prisiljeni ustat i pjevat bilo što, a kamoli to smeće, me potpuno izbezumilo! Netko mora odgovarati”. Ne šizi Lukica! To je lijepa hrvatska pjesma. Čut ćeš je još mnogo puta jer je ljudi vole slušati. Stoga se skuliraj, naruči “pivce za živce” i drži se svog posla u Gradu. Odgovorili su ti BBB-si i nekolicina prolaznika. Ti, i oni koji misle kao ti, ostajete sve usamljeniji, jadni i nezaštićeni.

“Greška, Ante..” nekad je pjevala Severina. Kad smo već kod Seve, Renato Mišetić javlja na Fejsu: “Zaljubljena Severina ne odvaja se od srpskog producenta Filipa. Zlobni pak Boris McGrgić komentira vijest: “Naslagala ova više Srba od IV. gardijske…”

E sad, ne moraš imati maštu Urše Raukar, Ivane Kekin, Rade, Anke Mrak, Vilija Matule … i ostalih progresivnih drugova pa da skužiš kako oni sanjaju san o zabrani ZDS. Kad bi drugovima uspjelo da ishode zabranu ZDS-a, simbol pod kojim smo zgazili agresore u Domovinskom ratu, koja bi “izvinjenja” tek tada padala. Tada bi se oglasili oni koji su pod tim pozdravom izvjesili zastavu na Kninsku tvrđavu, a to bi “strefilo” osjetljive internacionalne dušice zadrtih kriptokomunista do kraja. Za sada je to tek zgodna tema za Krausa, Goldsteina i orjunaše kako bi se u javnosti čulo za njih i dalo do znanja Sorosu da se na brdovitom Balkanu pojavila dugo očekivana iskra “slobode”. Ista ona koja se pojavila 8. svibnja 1945. Jedino što vam za utjehu mogu poručiti je: drugovi, nikada ne odustajte od svojih snova!

Moj frend Roman B. povjerio mi se u subotu na špici: “Sanjao sam da nemam ni prebijene pare i čim sam se ujutro probudio san mi se ostvario”. Zato, nikada ne treba odustati od svojih snova.

Kad je ujesen 1991. trebalo uzeti lovačke puške i obući tenisice, “rigidni desničari, ognjištari i nacionalisti, koji nisu željeli čekati da Sava potekne uzvodno, krenuli su, k’o Škorin Mata, u rat protiv treće armije Evrope”. Pobornici Jugoslavenske demokratske inicijative, taloga iz Yutela, tražili su tada da se sve riješi “demokratskim dijalogom” s Miloševićem. Valjda onako kako je to 1971, za vrijeme Hrvatskog proljeća, rekla njihova heroina Latinka Perović: “Vodićemo demokratski dijalog sve do konačnog obračuna”. Taj “demokratski dijalog” upoznali su Hrvati u ubavom razdoblju od 1945-48. “Konačni obračun” je zbroj onih koji su otišli u onih 750 jama diljem Hrvatske i Slovenije.

Sjetih se, ne znam zašto, Saladina, etničkog Kurda na dvoru sultana Nur ad Dina. Obranio je svoje carstvo od upada križara Rikarda Lavljeg Srca i osvojio Jeruzalem. Nakon te bitke Saladin je dao pravo prolaska kršćanskoj vojsci kroz svoje zemlje unatoč nemilosrdnim pljačkama kršćanskih vojnika u njegovim zemljama. I Dante ga je u svojoj Božanstvenoj komediji uvrstio u “čestite ljude Limba”. Usporedimo Sultana Saladina, rođenog 1138. u Iraku i našeg “sultana”, ljubičice bijele, rođenog u Hrvatskom Zagorju. Saladin je pobijedio križare, pomilovao ih i pustio da odu. Zato ga je opjevao i Dante. Naš Joža je poubijao svoje neistomišljenike, ali je također opjevan i to tako da se nalazi između 10. i 12. mjesta najvećih zločincima XX vijeka. Usput rečeno, Slobodan Milošević je na 30. mjestu. Tito nije nikoga pomilovao, osim četnika koji su mu se pridružili pred kraj rata. Pitat ćete se čemu ovaj “izlet” u 1193. kad je Saladin umro? Samo zato da oni koji me čitaju ne nasjednu jeftinoj demagogiji potomaka onih koji su, nakon “pobjede”“ 1945. godine 1416 osuđenika na smrt žive zazidali u zloglasnoj Hudoj jami. Jeste li čuli ili čitali da su ikada Kraus, Goldstein, Klasić, Jakovina, Markovina ili netko od tih jugo-nostalgičara spomenuli Hudu jamu ili neko drugo stratište Hrvata nakon Drugog svjetskog rata? Niste! Ali zato stalno, dosadno, uporno i neargumentirano zapomažu kako treba zabraniti “ustaški” pozdrav ZDS. Njima je plakanje oko ZDS-a dimna zavjesa iza koje nastoje sakriti i zamagliti mega zločine kojih bi se legendarni Saladin sramio. Zato njih nema u nekom modernom umjetničkom djelu koje će živjeti kroz vjekove kao što živi Božanska komedija. Njih mogu glorificirati samo razni potomci njihovih su-istomišljenika kao što su Klasići, Jakovine, Markovine…

Revolucionarni građani iz Mjesnog odbora nisu u ovom slučaju pokazali očekivanu budnost. Ni Tomislav Vukoja, ni dogradonačelnik Lukica, ni sektaši iz “Možemo”. Potomci onih koji su nakon ustaša “naslijedili” židovske stanove u strogom centru Zagreba sretni su i zadovoljni. Sretni i zadovoljni jer je Zagreb napokon postao glavni grad bivše Jugoslavije.

Jim Elliot je napisao: “Nije lud onaj koji se odriče onoga što ne može zadržati da bi stekao ono što ne može izgubiti”.

Marcel Holjevac je stavio na fejs pravi “mural“: “Tito vrati se, napuni jame”.

Revolucionarni građani iz Mjesnog odbora nisu u ovom slučaju pokazali očekivanu budnost. Ni Tomislav Vukoja, ni dogradonačelnik Lukica, ni sektaši iz “Možemo”. Potomci onih koji su nakon ustaša “naslijedili” židovske stanove u strogom centru Zagreba sretni su i zadovoljni. Sretni i zadovoljni jer je Zagreb napokon postao glavni grad bivše Jugoslavije.

U centru Zagreba nitko ne reve Thompsonovu “Lijepa li si…” Kad nas razveseli Lepa Brena i napuni Arenu ne trebaju joj obožavatelji iz Knina, Plaškog i Borova sela. Zagrebački jugovići su u stanju napuniti Arenu“ za dvodnevni koncert s 40.000 tisuća “naših”. Ti sada žele preko “Možemo” prefarbati mural s likom Slobodana Praljka kao i slati pozive Maršalu da se vrati i napuni jame. Umjesto da se bave komunalnim temama, Možemo otvara stalno nove i nove ideološke. Naravno, kad ne možeš ili ne znaš kako nešto stvarno promijeniti da bude bolje u Zagrebu, najjednostavnije je isprovocirati neku ideološku aferu. Pitanje samo do kad…

Nedavno je jedan instruktor ronjenja ostao zabezeknut kada mu je neki polaznik ronilačke škole skresao pred svima: “Ne želim nositi masku, ne želim sudjelovati u tome gdje nas tretiraju kao ovce! I mi smo ljudi”.

Zar su zaboravili kako je Šerbedžija snimao film Dezerter u okupiranom Vukovaru?


Počelo je povijesno klanje po istočnoj Slavoniji. Tenkovi, posuti belim lalama, grme prema Vukovaru. Od Slobe se traži salata. Rade Šerbedžija se baš u to vrijeme povukao na rezervni položaj, u Srbiju. Zaobišao je “grad svoje mladosti” Vinkovce i produžio prema “gradu njegove starosti” – Beogradu. Godine 1992. Radiša snima “antiratni” film u Vukovaru pod nazivom “Dezerter”. Naivni bi mogli pomisliti kako je Rade možda snimao autobiografski film. Ali ne, uz Radu je u filmu glavni glumac bio i Radoš Bajić koji je izjavio: “Film je sniman u Vukovaru dok je ustaški snajper još uvijek tukao u njemu”.

Branimir Pofuk je blago začuđen. Pomalo i uvrijeđen pa kaže: “Koliko je to kilometara i koliko dana širok krug oko Vukovara i 18. studenog u kojem ne smije pjevati Rade Šerbedžija? I zašto baš on?” Brane prosto “ne može da veruje”. On je stari jugo-demokrat. On je protiv svih zabrana, osim kad je u pitanju Thompson. Da ga ne zabranjuju, Thompson bi pjevao i pjevao te trovao našu naprednu mladež od Triglava do Đevđelije!

Gledam TV seriju “Kako je obranjena Hrvatska”. Rat je počeo davne 1991. Izbjeglice iz Iloka sa svojom sirotinjom pune zagrebačke hotele. Počelo je povijesno klanje po istočnoj Slavoniji. Tenkovi, posuti belim lalama, grme prema Vukovaru. Od Slobe se traži salata. Rade Šerbedžija se baš u to vrijeme povukao na rezervni položaj, u Srbiju. Zaobišao je “grad svoje mladosti” Vinkovce i produžio prema “gradu njegove starosti” – Beogradu. Godine 1992. Radiša snima “antiratni” film u Vukovaru pod nazivom “Dezerter”. Naivni bi mogli pomisliti kako je Rade možda snimao autobiografski film. Ali ne, uz Radu je u filmu glavni glumac bio i Radoš Bajić koji je izjavio: “Film je sniman u Vukovaru dok je ustaški snajper još uvijek tukao u njemu”. Mene čudi zašto se on još danas čudi zašto ga u Hrvatskoj mnogi izvan vlasti i ljevičarskih krugova primaju s rezervom.

No, vratimo se još na trenutak filmu “Dezerter”. Film pokazuje kadrove iz okupiranog Vukovara. Međutim to ne smeta Pofuku da film veliča kao “antiratni”. Što misli Pofuk, gdje su tada bili Vukovarci? Boli njega ona stvar jesu li Vukovarci tada ležali u podrumima, branili se pred koljačima s druge strane Drine ili bili zarobljeni i batinani u srpskim batinaškim logorima. Njemu je jedino važno da je njegov Rade tada snimao “antiratni” film o srpskim pobjednicima.

Sad bi Rade u Vinkovcima i okolici, neposredno pred dan sjećanja na klanje 18. studenoga, počastio narod svojim koncertom. Na sreću to mu neće uspjeti jer su neki, možda više iz sigurnosnih razloga negoli iz pijeteta prema vukovarskim žrtvama, odlučili otkazati Radin koncert. Taj “bezočni” čin izbezumio je ljevičare i jugo-nostalgičare: “Gde su vam, drugovi, demokratski standardi?”

Njega ne zanimaju ni Ovčara, ni bolnica, ni 60.000 tisuća logoraša, ni što se događalo na Veleprometu, ni u Stajićevom, kao ni ono što su Srbi kasnije radili zarobljenicima u Nišu, Sremskoj Mitrovici i drugdje. Njega iz tog vremena zanima samo “um(j)etnički” angažman našeg Rade u razrušenom i okupiranom Vukovaru. Kakva “gnjusna hrvatska hipokrizija” pisao je Krleža još davne 1938. u svom djelu “Na rubu pameti”.  I sad bi Rade u Vinkovcima i okolici, neposredno pred dan sjećanja na klanje 18. studenoga, počastio narod svojim koncertom. Na sreću to mu neće uspjeti jer su neki, možda više iz sigurnosnih razloga negoli iz pijeteta prema vukovarskim žrtvama, odlučili otkazati Radin koncert. Taj “bezočni” čin izbezumio je ljevičare i jugo-nostalgičare: “Gde su vam, drugovi, demokratski standardi?” Možda se Radin koncert mogao relocirati na Ovčaru. Tamo su, valjda, u antiratnom raspoloženju, strijeljali 16-togodišnjake iz “ustaških” obitelji.

Na predstavi rock opere “Isus Krist superstar” glavni je glumac dobacio nezadovoljnoj publici: “Svatko svoj život upropasti onako kako misli da je najbolje!”

Malo Večernjakovih vijesti iz kulture. U Oslu je otvoren najveći muzej na svijetu posvećen samo jednom slikaru, autoru “Krika”, Norvežaninu Edvardu Munchu. Istodobno je u Zagrebu u Meštrovićevom paviljonu na bijenalu slikarstva otvorena izložba na kojoj izlaže sto slikara 1350 portreta narodnih heroja NOB-a. Jadni li su ti ljubitelji slikarstva u Norveškoj. Od svih skandinavskih zemalja Norveška je pružala najveći otpor Hitleru, a najveći norveški muzej posvećen je slikaru koji čak nije ni “narodni heroj”. Zato mi imamo čak 1350 “narodnih heroja”. Još nije znanstveno i povijesno utvrđeno koje su zasluge tih 1350 za nastanak 750 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji, kao i za 500 tisuća ubijenih nakon rata bez suda, suđenja i presuda. Oduševljena Maja Car javlja da su prvi puta u konkurenciji i murali uličnih umjetnika. Možda misli i na one Slobodana Praljka i Vukovarskog vodotornja…

Najnovije poskupljenje vode daje naslutiti da ćemo u siromaštvo ući i vodenim putem.

Izvor: direktno.hr

Komentari