Ispada sada kako su Perković, Mustač, Nobilo i Pupovac zaslužniji za stvaranje hrvatske od Merčepa, Blage Zadre i svih nas ostalih, bez obzira na to što smo mi dali dijelove tijela, živote i svoju krv, a udbaši tintu, pečate i potpise za generalske činove….koje sad izgleda naplaćuju.
Mustač i Perković su za eventualne zasluge dobili odlikovanja, činove i primanja, a za zločin su dobili zasluženu zatvorsku kaznu. Nisu osuđeni za nikakve zasluge već za ubojstvo, “gospodo” generali, a ubijalo se po njihovu naređenju Hrvate koji su se za Hrvatsku borili davno prije svih nas zajedno, uključujući i samog Tuđmana. Stoga ne mažite nam oči drekom uvjeravajući nas kako je to krema za sunčanje.
Sramotni prijedlog pojedinih generala o zahtijevu za pomilovanjem čelnika zloglasne udbe pokazuje uistinu temeljnu razliku između ljudi koji su pod prilikama koje postojale postali i ostali časnici i onih koji su se pod drugim prilikama pretvorili u oficire. Znam kako će biti upita mislim li pri tom i na Gotovinu. Mislim dakako! Njegova izjava na trgu nakon svih naših muka, prosvjeda, klečanja, žrtve i molitvi meni je rekla sve – Od časnika u Haagu i njega su na kraju napravili oficirom. Svi smo se mi “grijali”, neki samo pod vatrom metaka na crti bojišnice, a neki dodatno uz vatru koja grije iz političke kuhinje. Bez ove dodatne vatre ne postaje se general, ma koliko dobar netko bio kao vođa, ratnik, organizator ili zapovjednik.
Možda će nekima na prvu izgledati da su “časnik” i “oficir” sinonimi, dva izraza istog značenja, no upravo ovaj događaj pokazuje koliko je ogromna razlika između njih.
Još za vrijeme Domovinskog obrambenog rata mnogi smo se čudili kako su neki preko noći okićeni visokim činovima. Onima koji su bili izvan političkog sustava i “samo” časno odrađivali zadaće vezane za obranu od velikosrbijanske agresije, bez obzira na svoje realne zasluge, dogurali su najdalje do čina pukovnika. Napose je to bilo razvidno u redovima hrvatskih ratnika iz Vukovara, koje su baš ti udbini čelnici progonili i uhićivali. Eventualno bi dogurali do brigadira u mirovini. Zadnje odobrenje za visoke činove u Hrvatskoj vojsci, paradoksalno su davala ova dvojica udbinih nadzornika sigurnosnog sustava države i vojske, protiv čijeg su nastanka radili daleko dulje i revnije nego za njezino stvaranje. Ovakvo moje promišljanje vrijeme, povijest i posljednji događaji dokazuju.
Poznajem osobno mnoge muževe i žene koji su u vrijeme rata zapovijedali satnijama i bojnama, a završili kao natporučnici ili čak narednici, ili pak bez ikakvog vojničkog čina, a s druge strane imate one koji nikada u životu nisu zapovijedali ni s desetinom, a imaju visoke činove za koje su ih politički mentori predlagali, a Perković i Mustač te prijedloge sigurnosno odobravali. Pametnom dosta.
Abolirani su agresori i nositelji politike koja je priječila nastanak Hrvatske države. Sada aboliraju i nalogodavce ubojicama Hrvatica i Hrvata koji su se za hrvatsku borili puno, puno prije spomenutih generala što potpisuju ovaj sramotni zahtjev, puno prije Tuđmana, Gotovine, Domazeta pa i mene samoga, da budem precizniji.
Ako su ta dvojica udbaša danas najzaslužniji a stvaranje Hrvatske, dočim su istovremeno najzaslužniji za pola stoljeća njenog zatiranja, to znači da su odlučivali o ljudskim životima i karijerama, kako u Jugoslaviji tako i u Hrvatskoj.
Postoji tzv. urbana legenda kako je taj dvojac osigurao putovnicu za Tuđmana, te kako su kumovali putem svojih veza u dijaspori koju i kakvu hrvatsku državu će dozvoliti da nastane. Doduše malo im se omaklo u planovima ali su eto stvorili svoje pijune putem kojih vladaju čak i iz zatvorske sjene. Bez njih dvojice i njihove privole nitko tko njima nije odgovarao nije mogao postati generalom osim rijetkih koje nisu mogli spriječiti.
Ovo što se u ovom slučaju zbiva, razvidno i bjelodano pokazuje kako ova i ovakva hrvatska država s ovakvim generalima, ovakvom vlašću i s ovakvim pravosuđem nije ona Hrvatska za koju su se borili oni Hrvati koje su po nalogu Mustača i Perkovića progonili i ubijali, dok su pojedini “sadašnji” generali i admirali bili dio istog onog jugoslavenskog sustava kao Mustač i Perković.
Iako su nedavno u generalskom zboru tvrdili kako se generali neće baviti politikom, eto pokazuje se kako lažu. Nije li ovo što traže i podupiru političko pitanje?
U konačnici, neka si ti potpisnici postave pitanje tko je smjestio ubojstvo Mire Barešića, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića i mnogih drugih koji nisu htjeli hrvatsku po mjeri Mustača i Perkovića?
Kako bih dočarao svoj pogled na stanje stvari ispričat ću jednu istinitu priču koja se zbila na Jarunu za vrijeme Mimohoda OSRH a koja pokazuje našu i njihovu Hrvatsku: Stariji gospodin od kojih 80-tak godina dolazi tada s VIP akreditacijom, na ulazu ga presreću SIS-ovci, legitimiraju ga i gotovo nasilno iznose izvan kruga. Čovjek im na to onako hladno reče – Polako hrvatska mladosti, ne morate me silom gurati, sam ću se ispratiti. Samo želim vidjeti hrvatsku vojsku i nije mi namjera, iako imam akreditaciju, sjediti na tribinama s partizanima koji su mi protjerali i pobili familiju.
Ne prođe godina a da se ne sjetim tog događaja, baš kao ni onog kad su pokušali natjerati pripadnike Gardijskih postrojbi da u tzv. Povijesnom postroju nose zastave sa petokrakama partizanskih postrojbi, no nisu uspjeli pa su to onda zapovijedali ročnicima od kojih su mnogi plakali govoreći: “Što će mi ćaća reć ako me vidi da nosam zvizdu…”
Ispada sada kako su Perković, Mustač, Nobilo i Pupovac zaslužniji za stvaranje hrvatske od Merčepa, Blage Zadre i svih nas ostalih, bez obzira na to što smo mi dali dijelove tijela, živote i svoju krv, a udbaši tintu, pečate i potpise za generalske činove….koje sad izgleda naplaćuju.
Mustač i Perković su za eventualne zasluge dobili odlikovanja, činove i primanja, a za zločin su dobili zasluženu zatvorsku kaznu. Nisu osuđeni za nikakve zasluge već za ubojstvo, “gospodo” generali, a ubijalo se po njihovu naređenju Hrvate koji su se za Hrvatsku borili davno prije svih nas zajedno, uključujući i samog Tuđmana. Stoga ne mažite nam oči drekom uvjeravajući nas kako je to krema za sunčanje.
Mene nije sramota jer meni Mustač i Perković nisu zapovijedali i ništa im nisam dužan. Vas treba biti sram i bilo bi kad bi znali razliku između časnika i oficira. Ova dvojica Mustač i Perković nisu ništa drugo doli dva udbaška oficira a vi bi trebali biti hrvatski časnici. Ali nema ništa časno u tome što radite.
Bogu Vjerni – Za Domovinu Spremni
U ime Hrvatskog Vojničkog Reda
Mario Maks Slaviček