Ni “Erdutski”, ni “sporazum”, ni “mirna”, ni “re-integracija”. Pod pojmom mirne re-integracije Srba pobunjenika i okupatora, samo se legalizirao sprski imperijalizam i u samo srce hrvatske nacionalne državnosti nastanilo metastaze zloćudnog primarnog tumora odstranjenog operativnim zahvatom Oluja.


Kolokvijalni, ali i politički naziv za događaj, tzv. mirna reintegracija, nije ispravan. Re-integrirati znači vratiti u sustav, u cjelinu, vratiti pripadnost onome kome je oduzeta. Republika Hrvatska je tada bez rata, ali svakako prijeteći silom vratila hrvatsko Podunavlje u svoju teritorijalnu cjelinu. No, reintegriralo se nije samo teritorij, nego i ljude sa svim materijalnim i nematerijalnim vrijednostima i njihovim stečevinama, pa i političkim, koje su sa sobom donijeli iz vremena prije “sporazuma”. Je li Hrvatska tada “reintegrirala” pobunjene Srbe? Da bi ih reintegrirala, oni su morali svojevoljno u nekom razdoblju prije toga pripadati upravo takvoj Hrvatskoj. Jesu li? Nisu!

AUTOR: MARKO LJUBIĆ

Hrvatsko-srpski odnosi nisu mogući u Hrvatskoj. Tu se nema, niti smije bilo što hrvatsko-srpski odnositi. Ti odnosi su mogući, i smije ih biti, samo između Hrvatske i Srbije i između hrvatskog i srpskog naroda u BiH. Postojanje hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj, a ustavno i zakonski ti odnosi postoje, Hrvatska je usidrena u nakazni politički brak sa Srbijom iz kojega nema izlaza bez prekida unutarhrvatskih hrvatsko-srpskih političkih odnosa.

Ta sintagma, realitet i koncept se mora presjeći.

A evo izvorišta tih pogubnih odnosa.

Istodobno s obilježavanjem dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, 15. sječnja, kada se prisjećamo objave priznanja obnovljene hrvatske države od članica Europske Zajednice,  te 1992. godine, u Hrvatskoj se, većinom u uskim političkim krugovima obilježava i tzv. mirna reintegracija Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema.

Rijetko je što takvo izvorište dramatičnih političkih nevolja i dalekosežnih opasnosti za hrvatski narod, kao održavanje toga sporazuma živim, u dnašanjoj Hrvatskoj, a istodobno se toliko podcjenjuje razornost srpske interpretacije toga čina i potpune legalizacije te interpretacije u političkom poretku Hrvatske.

Doslovno sve oko toga sporazuma u današnjem političkom životu Hrvatske je pogrješno i zloćudno.

Pođimo redom.

Prvo, kolokvijalni, ali i politički naziv za događaj, tzv. mirna reintegracija, nije ispravan. Re-integrirati znači vratiti u sustav, u cjelinu, vratiti pripadnost onome kome je oduzeta. Republika Hrvatska je tada bez rata, ali svakako prijeteći silom vratila hrvatsko Podunavlje u svoju teritorijalnu cjelinu. No, reintegriralo se nije samo teritorij, nego i ljude sa svim materijalnim i nematerijalnim vrijednostima i njihovim stečevinama, pa i političkim, koje su sa sobom donijeli iz vremena prije “sporazuma”.

Je li Hrvatska tada “reintegrirala” pobunjene Srbe?

Da bi ih reintegrirala, oni su morali svojevoljno u nekom razdoblju prije toga pripadati upravo takvoj Hrvatskoj.

Jesu li?

Nisu.

Umjesto formalnog Beograda SDSS ureduje u Hrvatskoj


Pobunjeni Srbi u Podunavlju nisu pristajali na hrvatsku slobodnu državnost, nisu se osjećali njezinim dijelom, niti su dopuštali bilo kakavu koegzistenciju na istom teritoriju njih i bilo kakvoga modela hrvatske države, bez presudne nad-nadležnosti iz Srbije, kao što je bilo do 1990. godine. Upravo iz nepoznavanja i namjernog manipulativnog zanemarivanja statusa stvarne državne pripadnosti pobunjenih Srba od prije početka sukoba u S.R. Hrvatskoj u sastavu SFRJ, proizlaze današnje polemike oko toga je li se radilo o građanskom ratu ili agresiji Srbije na Hrvatsku.

Što se dakle dogodilo re-integracijom Srba?

Dogodila se politička udica, mamac za re-integraciju Republike Hrvatske u skoroj perspektivi pod okrlije Beograda u novu regionalnu zaajednicu i to u svim mogućim elementima, koja se nakon različitih poluskrivenih i skrivenih formi od 2000. godine do danas sad već službeno naziva starteški savez s re-integriranim Srbima, odnosno sa SDSS-om, kao  otvorenom političkom ekspoziturom Beograda, koja umjesto formalnog Beograda ureduje u Hrvatskoj.

Svakome slijepcu danas je jasno da velika većina Srba ni do 1990. godine politički nije pripadala nikakvoj, pa ni SR Hrvatskoj.

Pobunjeni Srbi u Podunavlju nisu pristajali na hrvatsku slobodnu državnost, nisu se osjećali njezinim dijelom, niti su dopuštali bilo kakavu koegzistenciju na istom teritoriju njih i bilo kakvoga modela hrvatske države, bez presudne nad-nadležnosti iz Srbije, kao što je bilo do 1990. godine. Upravo iz nepoznavanja i namjernog manipulativnog zanemarivanja statusa stvarne državne pripadnosti pobunjenih Srba od prije početka sukoba u S.R. Hrvatskoj u sastavu SFRJ, proizlaze današnje polemike oko toga je li se radilo o građanskom ratu ili agresiji Srbije na Hrvatsku.

Polazeći do toga da su pobunjeni Srbi bili građani SR Hrvatske, nužno proizlazi zaključak da se u Hrvatskoj vodio građanski rat. I to je temelj ukupne relativizacije srpske agresije, te izvorište potpune invalidnosti hrvatskih državnih politika iz kojih se generira progon i kriminalizacija hrvatskih branitelja i zaborav i nenadležnost za progon srpskih zločina i odgovornosti države Srbije, te pobunjenika.

Riječ re-integracija ne stoji, a zbog navedenog se na njoj inzistira.

Stoji u primjeni na reintegraciju ozemlja, jer je ozemlje okupirano i oteto, s njega protjerano nesrpsko, a prije  svega hrvatsko stanovništvo, ali je upravo taj pojam reintegracija primjenjen na Srbe na okupiranom području izvor opasnih i zlonamjernih interpretacija i iznimno opasnih politika. Srbi nikada nisu bili hrvatski građani, iako je ustav SR Hrvatske imao institut hrvatskog državljanstva, istim ustavom posve ravnopravan uz institut jugoslavenskog državljanstva, pa se na taj način hrvatsko državljanstvo nije nužno moralo poštivati kao temelj građanskih i ljudskih prava u SR Hrvatskoj. Iako su živjeli u Hrvatskoj, Srbi u unutarjugoslavenskoj Hrvatskoj, oni s okupiranih područja izvan svake sumnje svi, bili su državljani agresora. Nitko od njih nije pristajao na status hrvatskog državljanina, time ni građanina. Ne bi inače pucali protiv toga zahtjeva i statusa.

Zato se danas ne bi smjelo bilo kome post festum takav status priznati kao statusna činjenica u tom razdoblju, pa se stoga ni rat koji se vodio na prostoru Republike Hrvatske ne bi mogao ili smio pozivajući se na prethodna građanska prava ili građanski status Srba – nazivati građanskim ratom. Priznajući da su pobunjeni Srbi bili hrvatski građani, iako nisu ni po čemu, Hrvatska de facto pristaje na tumačenje rata kao – građanskog rata, i amnestira Srbiju od odgovornosti za agresiju i zla koja je počinila. Srbi su Hrvatsku napali kao jugoslavenski ili srbijanski građani i državljani, bez obzira jesu li živjeli u Glini, u Zagrebu ili su došli iz Srbije ili BiH. Netko tko je živio, odlučivao, djelovao na sve moguće načine na prostoru SR Hrvatske nije automatski bio – hrvatski građanin, jer je priroda državno-pravnih odnosa u bivšoj SFRJ to omogućavala.  Srbi koji su u startu odbili prihvatiti hrvatsku državnost izvan okvira nadležnosti SFRJ samo su potvrdili da nikada nisu ni bili hrvatski građani, a i pozivali su se na kontinuitet toga prava u SFRJ. Bili su građani SFRJ, jer im je to mogućavao hrvatski ustav u SR Hrvatskoj. Danas je besmisleno nekoga tko to nije ni bio, ni htio proglašavati samo zbog teritorija hrvatskim građaninom, jer status građanstva se ne ostvaruje samo temeljem teritorija na kojemu netko živi, a pogotovo mimo njegove volje u realnom vremenu.

Virus nepriznavanja hrvatske državnosti


Kad je re-integracija u izvorištu, onda se netko  nekome mora približiti kako bi se integrirao. Sliči li nekome razumnom danas u Hrvatskoj, to što pobunjeni Srbi rade kroz srpske institucije, na približavanje hrvatskim nacionalnim i političkim vrjednotama i ciljevima? Samo idiotima!

Te ljude se zato nije moglo re-integrirati, nego integrirati, uz to što se s pozicije zaštite hrvatske nacionalne slobode s tim ljudima nije smjelo ništa – reintegrirati jer su nosili zloćudni virus nepriznavanja hrvatske državnosti. Taj virus se moglo uništiti jedino – integracijom.

Re-integracija je sobom nužno nosila razornu klicu prihvaćanja ideje koja je bila pretpostavka agresije i okupacije, pa je iz nje nemoguće očekivati drugačiju mirnodopsku politiku i intgeraciju u hrvatski državni i politički nacionalni poredak na vrijednostima toga poretka. Kad je re-integracija u izvorištu, onda se netko  nekome mora približiti kako bi se integrirao. Sliči li nekome razumnom danas u Hrvatskoj, to što pobunjeni Srbi rade kroz srpske institucije, na približavanje hrvatskim nacionalnim i političkim vrjednotama i ciljevima?

Samo idiotima!

Ako se inzistira na pojmu re-integracije, omogućuje im se da u okviru toga pojma i procesa u samostalnoj Hrvatskoj državi nastave u političkom smislu djelovati kao drugo, suparničko, partnersko, strano ili neprijateljsko tijelo po vlastitom izboru. Na tome ne može počivati ni jedna suvremena nacionalna, demokratska država unitarnog tipa, kao što je Hrvatska.

Upravo tragom pogrješke u pojmu re-integracije, Pupovac, ali i cjelokupna srpska državna politika, a prije svega njihova SPC i sve srpske institucije, inzistiraju na pojmovima “mirna” re-integracija, te na temelju svojih strateških ciljeva kroz pojam “druge strane”- u Erdutskom sporazumu.

Također iznistiraju na pojmu “suživota”, što hrvatski državni dužnosnici, intelektualci, pa i narod prihvaćaju kao normalnu i redovnu činjenicu, koja lijepo i “novo-europski”zvuči. No, pojam “su-život” podrazumjeva dvije osobe, dvije strane, dva života jedan pored drugoga. Kad se pojam “su-život”pretvori u političku kategoriju dobijemo – dvije politike, dva politička identiteta, što nikako ne bi smjelo biti redovno, normalno i poželjno u Hrvatskoj, kao što nije ni poželjno, ni moguće u bilo kojoj pristojnoj nacionalnoj uređenoj državi.

Sporazum potpisan u okupiranom Erdutu niti je o mirnoj, niti je o reintegraciji


Danas je potpuno kapitulantski veličati zasluge tadašnjih hrvatskih pregovarača Vrkića i Škare Ožbolt, a pogotovo je tragikomično veličati i honorirati mirotvorstvo Stanimirovića sa srpske strane, jer su sve zasluge pripadale hrvatskom državnom rukovodstvu koje je Stanimirovića imalo s čim, i htjelo razoružati. Pa se on predao. A predaja nije mirotvorstvo. Zanemarivati temeljne činjenice oko toga procesa nastavak je politke de-suverenizacije Hrvatske, poznatije kao proces detuđmanizacije, s konačnim ishodištem u re-integraciji Hrvatske i bivše zajednice, a ne pobunjenih Srba u novu zajednicu.

Pogrješno je, odmah to treba reći u Hrvatskoj danas, čak i kolokvijalno tome sporazumu davati ime “Erdutski” i tako ga nazivati. Jer je u najmanju ruku “zagrebačko-erdutski”. Tadašnja ga je hrvatska država potpisala u Zagrebu, a druga strana u tom sporazumu, pobunjeni Srbi, odbili su doći u Zagreb, pa je sporazum potpisan u okupiranom Erdutu. Isticanje samo “erdutski” u kontekstu javne prepoznatljivosti sporazuma, znači da Hrvatska danas, politički i javno, ali i narodski prihvaća činjenicu da se Erdut, hrvatsko mjesto u Istočnoj Slavoniji, praktično poistovjećuje s drugom stranom, to  znači sa srpskom stranom. Jer prihvaćajući proces kao re-integraciju, favorizirajući su-život, ustavno pravno potvrđujući izvedene posljedice takvoga tumačenja, pristajemo i na polazište da je sporazum potpisan na tadašnjem srpskom teritoriju, jer je Erdut bio okupiran. Ako je re-integrirana politička ideja koja ga je okupirala i smatrala svojim, jasno je da se ta ideja nije odrekla “svoga”Erduta,niti bilo kojega dijela teritorija koji je reintegriran. Zato je u Srbiji Republika Srpska Krajina i danas privremeno izgubljena, ili privremeno okupiran teritorij koga će se jednoga dana morati osloboditi.

Ni pojam “mirna” uz re-integracija, nije pravilan naziv.

Jer, proces uključivanja okupiranih područja i ljudi pod jurisdikciju Republike Hrvatske nije uspjevao prije Oluje. Niti je za njega bilo šanse dok je Srbija imala potencijale kojima bi u vojnom smislu očuvala okupirana područja. Previše je svjedočanstava kako je to “mirna” izgledalo. Primjerice, neposredno prije povlačenja srpskih vojnih trupa s tih prostora, Klein se namjeri uz crkvu Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru na srpske vojne gulikrumpire, kako su se nakon kraha okupacije svi srpski pobunjenici prozvali, koji buše rupe u monumentalnoj građevini, kako bi ju sravnili sa zemljom. Bilo je izbušeno 26 golemih rupetina u zidinama crkve za vojni razorni eksploziv.

Upravo u tom tzv. Erdutskom sporazumu pokušava se uz hrvatsko političko kapitulantstvo, reafirimirati političko srpstvo, federalizam, samosvojnost i srpsku državnost u Hrvatskoj, sve do razine konfederalizma u sustavima obrazovanja, kulture, javne uprave i zastupljenosti u javnim i državnim institucijama.
Zašto uz sve navedene motive, Pupovac toliko inzistira na Erdutskom sporazumu kao izvorištu današnjih srpskih političkih prava u Hrvatskoj?

Što je u tome “mirno”?

Zbog toga bi se iz toga nazivlja svakako moralo izbaciti to “mirna”, a ostaviti samo nazivlje re-integracija Podunavlja i integracija pobunjenih Srba.

Srbi s okupiranih područja su se pristali integrirati, jer su bili otprilike u istoj poziciji kad razbojnika pri zločinu dočeka naoružana grupa specijalne policije, pozove ga na predaju, a on pri izboru poginuti ili se predati, odbaci oružje i ostane živ. I sad zbog toga postane mirotvorac!?

Srpskom “mirotvorstvu”,ali i tadašnjoj hrvatskoj pregovaračkoj “uspješnosti” na temelju koje nekolicina sudionika i dan danas nezasluženo uživa političke i statusne benfite nekakvih čudotvoraca treba jasno predpostaviti uspješnu i snažnu državnu politiku Franje Tuđmana kao jedini stvarni i potpuno presudni razlog i “mirotvotvorstva” i “pregovaračkog uspjeha”.

Zato je danas potpuno kapitulantski veličati zasluge tadašnjih hrvatskih pregovarača Vrkića i Škare Ožbolt, a pogotovo je tragikomično veličati i honorirati mirotvorstvo Stanimirovića sa srpske strane, jer su sve zasluge pripadale hrvatskom državnom rukovodstvu koje je Stanimirovića imalo s čim, i htjelo – razoružati. Pa se on – predao. A predaja nije mirotvorstvo. Zanemarivati temeljne činjenice oko toga procesa nastavak je politke de-suverenizacije Hrvatske, poznatije kao proces detuđmanizacije, s konačnim ishodištem u re-integraciji Hrvatske i bivše zajednice, a ne pobunjenih Srba u novu zajednicu.

To se danas očituje u politici koja upravo u tom tzv. Erdutskom sporazumu pokušava uz hrvatsko političko kapitulantstvo, reafirimirati političko srpstvo, federalizam, samosvojnost i srpsku državnost u Hrvatskoj, sve do razine konfederalizma u sustavima obrazovanja, kulture, javne uprave i zastupljenosti u javnim i državnim institucijama.

Zašto uz sve navedene motive, Pupovac toliko inzistira na Erdutskom sporazumu kao izvorištu današnjih srpskih političkih prava u Hrvatskoj?

Zato što su taj sporazum potpisale – dvije strane. Hrvatska država i srpska strana. Pupovac naravno zanemaruju kriminalnu međunarodnu poziciju tadašnje srpske strane, to se ne ističe niti se govori o tome, jer su bili okupatori, eksponenti u Europi neviđenih zločina nakon II. svjetskog rata i osuđeni od svih tada relevantnih međunarodnih institucija. A djelovali su na teritoriju međunarodno priznate Republike Hrvatske. Upravo zbog nužde da se ta kriminalna pozicija izbriše, jako se i ciljano inzistira na svim gore spomenutim pogrješnim izvorištima, nazivlju i interpretaciji. Jer, jedini način brisanja tih činjenica je biti druga strana i imati status – trajnoga pregovarača.

Tada legalno zadržavaš pravo na obranu onoga što si radio ranije.

“Druga strana” – temeljno pupovčevsko i velikosrpsko strateško uporište


Kad ste čuli zadnji put, ili kada uopće iz Pupovčevih ili bilo čijih srpskih službenih, ili vjerskih institucija ili usta riječ – nacionalna manjina?
Nikada! Niti nećete sve dok država u Hrvatskoj radi budalu od sebe i pred svojim narodom, te pred svijetom koji se već odavno prestao iščuđavati i križati zgranut sumanutim hrvatskim državnim idejama i politikama, pa nakon prvotnog čuđenja počeo to iskorištavati za svoje interese i geostrateške igrice.

Ta druga strana je temeljno Pupovčevo uporište, i temeljno velikosrpsko strateško uporište. Zato je njemu i srpskim institucijama, te svim Srbima u Hrvatskoj koji danas ne priznaju hrvatsku državnost, Srbiji kao susjednoj državi i prije svega SPC-u, dragocjen hrvatski pristanak na izvorište toga zagrebačko-erdutskog sporazuma, kao temeljnog oslonca današnjih srpskih prava, ali i novih zahtjeva u suvremenoj Hrvatskoj. Zato se Pupovac ponaša kako se ponaša, zato se Porfirije ponaša kako se ponaša.

Taj pojam “druga strana”, je kvaka.

A nema, niti smije biti  u hrvatskoj državnoj politici i nacionalnoj državnosti, druge strane.

Stvarno uporište za prisilnu integraciju Srba u Podunavlju i re-integraciju podunavskog ozemlja je bila, kako smo rekli, hrvatska državna i nacionalna nadmoć, odlučnost, međunarodno pravno uporište, a u formalnom smislu pismo predsjednika Tuđmana Vijeću sigurnosti UN, u kojemu nema spomena o “drugoj strani”, ovakvim ili onakvim Srbima, pobunjenim i nepobunjenim, nego se govori međunarodno jasnim i primjerenim terminima – o srpskoj nacionalnoj manjini.

Kad ste čuli zadnji put, ili kada uopće iz Pupovčevih ili bilo čijih srpskih službenih, ili vjerskih institucija ili usta riječ – nacionalna manjina?

Nikada.

Niti nećete sve dok država u Hrvatskoj radi budalu od sebe i pred svojim narodom, te pred svijetom koji se već odavno prestao iščuđavati i križati zgranut sumanutim hrvatskim državnim idejama i politikama, pa nakon prvotnog čuđenja počeo to iskorištavati za svoje interese i geostrateške igrice.

Pismo Vijeću sigurnosti je bio temeljni preduvjet za odluku o jednogodišnjem produženju mandata međunarodnih snaga u kojemu se Podunavlje moralo reintegrirati i integrirati najkasnije do 15. sječnja 1998. godine, jer nakon eventualnoga neuspjeha – slijedi vojna akcija oslobađanja okupiranih teritorija.  A kao jamstvo toga pisma služile su gardijske brigade na prilazima – Podunavlju. Zagrebačko-erdutski sporazum je bio samo zbroj operativnih postupaka u točno određenom razdoblju, njih 14 slovom i brojem, koji su se morali ispuniti te zatvoriti poglavlje – reintegracije i integracije.

Status nacionalne manjine Srbima u Hrvatskoj ne omogućava razvoj imperijalnog projekta velike Srbije, niti nastavak reafirmacije agresije kao nekakvog srpskog prava u političkom i to legalnom hrvatskom državnom poretku. Primjerice, “druga strana” i srpska državnost u državno-političkom poretku Hrvatske omogućuju reafirmaciju četništva, legalizaciju progona Marka Juriča zbog ukazivanja na četništvo, dok status nacionalne manjine nameće odreknuće od kokarde i kazneni progon četnika u Hrvatskoj.

Ispunjenjem tih 14 točaka, taj sporazum je postao povijesna činjenica bez ikakvoga formalno-pravnog učinka na buduće odnose u Hrvatskoj.

A u Pismu je definiran status nacionalne manjine, koja nije nikakva strana, nego sastavnica hrvatske političke organske cjeline bez izuzetka. Jedna Hrvatska, cjelovita, jedinstvena s jednom nacionalnom državnom politikom, koja se ne naziva srpskom i koja je suprotnost političkom srpstvu.

O statusu nacionalnih manjina postoje jasna međunarodna pravila, norme i iskustva, pa nema mogućnosti muljanja i suprotnih interpretacija.

Status nacionalne manjine Srbima u Hrvatskoj ne omogućava razvoj imperijalnog projekta velike Srbije, niti nastavak reafirmacije agresije kao nekakvog srpskog prava u političkom i to legalnom hrvatskom državnom poretku. Primjerice, “druga strana” i srpska državnost u državno-političkom poretku Hrvatske omogućuju reafirmaciju četništva, legalizaciju progona Marka Juriča zbog ukazivanja na četništvo, dok status nacionalne manjine nameće odreknuće od kokarde i kazneni progon četnika u Hrvatskoj.

Pa danas upravo na tom primjeru razmotrimo što znači –reinterpretacija, netočnost, krivotvorenje i pristajanje na to.

Upravo na inzistiranju na Erdutskom sporazumu, Hrvatska je nakon oslobođenja zemlje od srpske okupacije politički posrnula. Jer je legalizirala kroz ustav i zakone “drugu stranu” i “drugostranost”, ili različitost ispod koje se skriva temeljna suprotnost vlastitom opstanku. Druga strana znači dvije državnosti na jednom međunarodno priznatom jednonacionalnom političkom državnom prostoru, to nadalje znači latentan sukob, a to u konačnici znači, ili legalizacija razornog federalizma, ili uništenje srpske državnosti na hrvatskom državnom prostoru.

Treće mogućnosti nema.

Stoga je, ili nužno resetiranje hrvatske državne i svih nacionalnih politika i vraćanje na stvarna ishodišta hrvatske državnosti, ili redefinicija država u federalnu državu tragom usklika Kreše Beljaka o novome bratstvu i jedinstvu. Ovo je točka na kojoj Plenkovića i HDZ-evo političko rukovodstvo danas treba otvoreno i eliminacijski pitati – što to podrazumijevate pod strateškom suradnjom sa SDSS-om?

Tko se čemu ili kome prilagođava, Plenković erdutizaciji Hrvatske,ili Pupovac statusu nacionalne manjine?

Što vi mislite?

Zato ne treba slaviti ni “mirnu”,ni re-integraciju, a pogotovo  “mirnu re-integraciju”,  jer se pod pojmom mirne re-integracije Srba pobunjenika i okupatora, samo legalizirao sprski imperijalizam i u samo srce hrvatske nacionalne državnosti nastanilo metastaze zloćudnog primarnog tumora odstranjenog operativnim zahvatom Oluja.

Liječenje se zasniva na nazivanju događaja imenom i prezimenom, uspostavi jedino valjane i moguće intepretacije i tumačenja, a iz toga na izvođenju svih državnih formalno-pravnih sustava u kojima će i Srbi i Hrvati u Hrvatskoj imati posve jasnu poziciju za pokušaj ostvarivanja novih, boljih odnosa.

Bez toga imamo posrnulu Hrvatsku, koja se putem mamca re-integracije i “erdutskog sporazuma” re-integrira u novi zagrljaj sa Srbijom, jer se na toj osnovici Srbi neće integrirati u Hrvatsku, a integrirati se –nešto očito “strateški” mora. K’o u slavonskoj bećarskoj pjesmi – il me ženi, ili tamburu kupi, ja u nešto udarati moram! Ovu ženidbu je sudbinski bitno onemogućiti, kao i to da nam glave postanu tambure u duhu interpretacije “Erdutskog sporazuma”.

Komentari