Autor: Dinko Dedić

Na ovdje priloženi isječak s Facebooka, sa slikom Stipe Mlinarića Ćipe, objavljeno je dosta komentara, od osporavanja broja od deset tisuća Srba koji su u Domovinskom ratu sudjelovali na hrvatskoj strani, koliko ih je Ćipe naveo (što je predmet točnih ili netočnih podataka), do uvjeravanja kako to nisu bili Srbi u hrvatskim redovima nego tek pravoslavci itd.

Pod dojmom sam da većina Hrvata nije na čistu s pojmovina etničkog Hrvata, političkog Hrvata ili napr. Hrvata katolika.

Može se i katolik osjećati Srbinom kao i pravoslavac Hrvatom, pa i onaj kršten u SPC. Ono što je bitno: iznad vjere, iznad etničke i iznad genetičke pripadnosti (ako se ta može DNK analizom uopće jasno uspostaviti), iznad naslijeđa, iznad odgoja i iznad opredjeljenja svojih roditelja, iako sve to može utjecati i najčešće utječe, svatko je na kraju ono što se osjeća i kako se identificira i sve drugo zajedno to ne može opovrgnuti.

Ako Hrvat može biti jedino onaj tko je prepoznataljiv kao prakticirajući katolik (onaj koji živi u duhu katoličke vjere), onda u današnjoj vladi prepoznajem samo jednoga, a u Hrvate općenito bi se moglo ubrojati onoliko ljudi koliko ih svake nedjelje ide na misu.

Hrvatske vlasti ne žele priznati niti poduprijeti Hrvatsku pravoslavnu crkvu, jer se kao vrag tamjana boje da ne bi bili prozvani obnoviteljima i restauratorima HPC uspostavljene za vrijeme NDH.

Istovremeno zanimljivo je pitanje, može li se pripadnik SPC identificirati kao Hrvat. Pretpostavljam da ga u tome ne bi spriječila Hrvatska, ali bi ga izopćila SPC.

Postoji emocionalni “zov krvi i tla”, ali bi sasvim dovoljan bio zov tla, kada bi u Hrvatskoj bio ozakonjen, pored etničkog Hrvata i status POLITIČKOG HRVATA, čime bi pojam nacionalne manjine postao besmislen. Kada status političke nacionalnosti ne bi postojao, onda bi napr. Australija bila sastavljena od 150 nacionalnih manjina bez ikoga u većini, a nema niti jedne, niti se itko na nju poziva, kao ni u većini drugih država na svijetu.

Naravno da je čudno što u Hrvatskoj danas žive ljudi koji se osjećaju Srbima, a čiji preci nekoliko stoljeća žive u Hrvatskoj i nemaju nikakva saznanja o tome koji je, odakle je, kako je i kada je njihov originalni srpski predak, ako je uopće, stigao u Hrvatsku. To je posljedica utjecaja vjere, odgoja, privilegija i politike, posebno one nametane skoro cijelim tokom prošloga stoljeća o Hrvatskoj kao domovini Srba i Hrvata, podjednaka zajedničkog suvereniteta.

Pa ipak, ako je u tom ozračju, u Hrvatskoj odrastao netko tko je odgojen, kršten i na sve načine uvjeren da je Srbin i ako je kao takav u Domovinskom ratu pristupio u redove Hrvatske vojske i branio hrvatsku domovinu protiv ljudi s kojima dijeli nacionalnu pripadnost, onda mu treba čestitati, jer on je imao izbora, on je po svijesti i savjesti odlučio, a ne po tome kako mu je predodređeno.

Ćipe tvrdi, a i iz drugih izvora sam čuo, da ih je bilo oko deset tisuća, a ako ih nije bilo toliko onda se radi tek o krivim brojevma, ali ne i o krivim pojmovina. Doduše osobno znam samo jednoga i njega bi odlikovao. Pretpostavljam da i svi drugi znaju o kome se radi. Zašto se drugi javno ne profiliraju, odgovorne su hrvatske stranke koje su dolazile na vlast od osamostaljenja do danas i sa sobom na vlast dovodile isključivo one srpske prestavnike koji su osobno, nasljedno ili po uvjerenju na strani onih koji su Hrvatsku okupirali, pa se ovi koji su Hrvatsku branili osjećaju izopćenima i nepoželjnima, i među Srbima i među Hrvatima.

Komentari