Euro s onoga svijeta

U svemu tomu ljetnom uživanju, deranju normalnih furešta i sličnih radosti, svijetla je točka skoro puštanje u promet Pelješkoga mosta, koji će se zvati, službeno je zaključeno – Pelješki most. Na zahtjev Sarajeva, a budući da za njih i dalje postoje otvorena pitanja o visini, prije otvaranja ispod mosta će proći Peđa Grbin i Raspudić. Za pelješku svečanost biti će malo izmijenjena hrvatska himna riječima Mila si nam ti spojena.

Dalmacija suha kao barut, požar do požara olujnih razmjera, a o uzrocima najvećega još ne znamo ništa. Obično se krivcima proglase dalekovod, munja, sitni psihopat piromanskoga nagnuća, nadalje u nešto širem razmišljanju oni koji čiste palubu za novo građevinsko zemljište, a gotovo se nitko ne usudi pomisliti da potpaljivač možda dolazi iz redova onih šibicara koji na taj način snuju i realiziraju odmazdu za već davnu Oluju. Ne bi bilo politički korektno, ah. Kako bilo, korektno ili nekorektno, Dalmacija ima već toliko rana da si nove ne može priuštiti i zato policijska istraga mora biti djelotvorna i obuhvatiti sve moguće uzroke, od “spaljivanja korova” do zloćudne namjere. Vatrogasci su učinili i čine svoje, riskiraju živote za malu plaću, imaju sve bolju opremu, tvrdi se, osim što je zračna potpora nedovoljna jer je uvijek nešto na remontu.

Doduše, požari se rasplamsali diljem južne Europe, Mediteran u plamenu, toplinski valovi, sreća je jedino da Putin zaustavlja plinske valove prema zapadu. Za sada se zapadnjaci ne boje smrzavanja, naprotiv, vruće im je, putuju, kupaju se, a što će biti kada dođe zima, tko živ tko mrtav, pa nisu ljudi vjeverice da misle toliko unaprijed i stvaraju zalihe. Hrpimice stižu turisti u Hrvatsku raznim prijevoznim sredstvima, od motocikla do kruzera koji su vjerojatno najodurnija izmišljotina, megapolisi s golubarnicima, morske mamutice nagrđuju plemenitu ljepotu našega mora i arhitekturu starih gradova, uplovljavaju kao slon u staklarnicu, usput prazne silne zahode i kojekakvo smeće, baš u skladu s elitnim turizmom koji propovijedamo. Nagrnu kruzeraši u gradove, naprave gužvu, popiju limunadu i odu, možda kupe suvenir, omanji i jeftin. Nije čudo da lokalci spašavaju glavu bijegom čak do Beča i utapaju očaj u kuplerajima.

Janša s pravom govori o genocidu četrdeset pete kao “rodonačelniku” svih genocida koji su se poslije dogodili na jugoistoku Europe. Činjenica je da genocid o kojemu govori Janša nikada nije proglašen genocidom. Kao Slovenca, Janšu muči što su komunistički pokolji u većem dijelu počinjeni u njegovoj zemlji, što je jugoslavenska soldateska zločinima oskvrnula Sloveniju. Nama u Hrvatskoj treba biti mučno što ni nakon svih poznatih podataka i svjedočanstava nikada u slobodnoj, demokratskoj državi, užasni masovni zločin nije proglašen genocidom, deklaracijom Hrvatskoga sabora primjerice…

A nama je potreban održiv, specijalizirani turizam. Recimo posebna ponuda za međunarodna piromanska društva, razgledavanje požara i slično, uz domaće delicije na žaru.

U svemu tomu ljetnom uživanju, deranju normalnih furešta i sličnih radosti, svijetla je točka skoro puštanje u promet Pelješkoga mosta, koji će se zvati, službeno je zaključeno – Pelješki most. Na zahtjev Sarajeva, a budući da za njih i dalje postoje otvorena pitanja o visini, prije otvaranja ispod mosta će proći Peđa Grbin i Raspudić.

No dosta o turizmu, prometu i mostovima, s napomenom da će za pelješku svečanost biti malo izmijenjena hrvatska himna riječima Mila si nam ti spojena. Pisati mi je o prošlom tjednu u kojemu se prošlost vratila na velika vrata, nehotice. Tjedan je počeo sjećanjem na genocid u Srebrenici, a HTV prikazao film Quo vadis, Aida. Na kraju tjedna pak film u Puli, Šesti autobus Eduarda Galića i sina o genocidu u Vukovaru i hrvatskom Podunavlju, zločin koji nema status genocida, a zašto nema ne zna se, tako su odlučili oni koji su u realnom vremenu mogli spriječiti genocid u Hrvatskoj kao i onaj u Srebrenici (i BiH u cjelini) da su htjeli, a nisu. Stanoviti novinar raspisao se o svima onima koji negiraju srebrenički genocid, nitkovima znači, ali je iz nepoznatih razloga uvrstio i Janeza Janšu, ni krivog ni dužnog. Elem, Janša nije negirao taj noviji genocid, nego je podsjetio da je bilo i većih, mnogo većih nakon svršetka Drugoga svjetskog rata u Europi, primjerice pokolji u Sloveniji, reče, misleći naravno na Bleiburg i Križne putove, s tezom da je duga šutnja o njima “senzibilizirala” zločince i dala im maha desetljećima poslije – u Srebrenici. Spomenuti novinar zamjera Janši što je na neki način umiješao komuniste u srebrenički događaj, a nisu oni krivi, veli pisac, nego velikosrpska ideologija. A što je istina, znamo, kojoj je armiji pripadao Mladić, jugoslavenskoj pod nadzorom partije, znači velikosrpskoj od postanka,”narodnoj” sve dok su ostali narodi pristajali biti pod srpskom čizmom, a onda otvoreno srpskoj u ratovima devedesetih. A žrtve su bili, i četrdeset pete i devedesetih Hrvati i muslimani zvani sada Bošnjacima, Križni putovi obnovljeni svršetkom prošloga stoljeća u Vukovaru i Srebrenici. Zato Janša s pravom govori o genocidu četrdeset pete kao “rodonačelniku” svih genocida koji su se poslije dogodili na jugoistoku Europe.

Ima tu još nešto, o čemu je u ovoj rubrici pisano, ne jednom. Činjenica je da genocid o kojemu govori Janša nikada nije proglašen genocidom. Kao Slovenca, Janšu muči što su komunistički pokolji u većem dijelu počinjeni u njegovoj zemlji, što je jugoslavenska soldateska zločinima oskvrnula Sloveniju. Nama u Hrvatskoj treba biti mučno što ni nakon svih poznatih podataka i svjedočanstava nikada u slobodnoj, demokratskoj državi, užasni masovni zločin nije proglašen genocidom, deklaracijom Hrvatskoga sabora primjerice, nego štoviše godinama i godinama prepuštamo piskaralima i parapovjesnicima da relativiziraju, „objašnjavaju“ zašto su komunisti „morali učiniti“ što su učinili.

Euro s onoga svijeta iskočio je iz stoga sijena, a mi ga trebamo prožvakati, kao goveda. Drčni šef HNB-a objasnio nam je da napuštamo egzotičnu valutu i uzimamo drugu po redu svjetsku monetu, pa postajemo ne samo europska nego i svjetska sila, ne moramo se više sramiti. Egzotična valuta! Kao da smo do sada doista trgovali kožicama jadnih malih životinja ili su školjke bile platežno sredstvo kao ponegdje u Polineziji. A ne, kuna nam je dobro služila, s njom smo postigli sve što smo (ipak) postigli, nije skakutala nego se brzo stabilizirala, a i sada je stabilna…

Eto kamo nas je odveo prošli tjedan, a sve u svjetlu i svijetu filmova.

Ljeto je, navodno vrijeme za lakše teme. Pa hajmo. Jedna je bezlični euro koji se već stidljivo pojavljuje, kuca na vrata. Euro s onoga svijeta iskočio je iz stoga sijena, a mi ga trebamo prožvakati, kao goveda. Drčni šef HNB-a objasnio nam je da napuštamo egzotičnu valutu i uzimamo drugu po redu svjetsku monetu, pa postajemo ne samo europska nego i svjetska sila, ne moramo se više sramiti. Egzotična valuta! Kao da smo do sada doista trgovali kožicama jadnih malih životinja ili su školjke bile platežno sredstvo kao ponegdje u Polineziji. A ne, kuna nam je dobro služila, s njom smo postigli sve što smo (ipak) postigli, nije skakutala nego se brzo stabilizirala, a i sada je stabilna, priviknuli se na nju i oni koji su ju svojedobno dočekali na nož kao ustašku. Osim toga, ostati „egzotičan“ u ovom sve više uniformnom svijetu velika je prednost, suvremeni je čovjek gladan za egzotikom i cijeni ju.

Bioraznolikost, raznolikost jezika, raznolikost valuta – zanimljivosti i posebnosti, originalnosti, identitetske oznake države i nacije, a ne jednakost u sivilu i mraku nadzirane stvarnosti. To više, glede eura, što nikako ne možemo pojmiti kako opstaju europske zemlje koje ne daju svoju valutu, a čini se da im ne ide loše, mnogima puno bolje nego nama. Egzotične zemlje, valjda. Imaju znatno veće plaće, bolje žive. Kako to? Što mi imamo? Investicijski rejting podignut od tri fićfirića i sva su lica ozarena, eto sada smo BBB plus s velikim izgledima, narod prati i pita se kada će i njemu biti podignut rejting. Odgovor je klasičan: vi već živite bolje, samo to još je osjećate. Ne može se sve podići odmah. Prvo cijene svega i svačega, a tek zatim standard. Korak po korak.

Dotle, jedina je sreća što je završila školska godina i Sabor otišao na ljetovanje. Ocjena Sabora varira između dva i dva i pol, navodno je predsjednik H. sabora pritiskao anketare i tražio da povise ocjenu, ne baš na pet, ali barem na tri, ali nije uspjelo. Da zaokruže, da. A glede škola i ocjena afera je još u tijeku, pa dok se ljudi zabavljaju lukavci već provode manju reformu koja cilja osnovnoškolce stavljajući ih pred dilemu hoće li slušati vjeronauk ili novi predmet zvan Kritičko mišljenje. Znači, pitat će dijete od nepunih sedam godina što želi. A kaj je to kritičko mišljenje, čudit će se dijete. Što te briga, mali, glavno da nije vjeronauk. Moraš imati vjeru u novi predmet, a bit će i nagrada. Tko upiše Kritičko, dobit će sladoled… Na kraju će umjesto djeteta naravno odlučiti roditelji.

O turistu Vučiću

Siroti Vučić, posve ga razumijem. Više se ne može ni kretati po srpskome svetu kako je bio naučio u vrijeme školovanja kod starijih četnika. Blamaža, da. Sada s nenajavljenim posjetima treba pričekati da nestane hrvatski svijet, na čemu se u Hrvatskoj zdušno radi. No za to treba ipak još neko vrijeme.

Srbijanski Vučić vidi da se morski turizam u Hrvatskoj lijepo razvija, i predobro, a kontinentalni nešto šepa, pa je u cilju njegova unaprjeđenja odlučio dio ljetnog odmora provesti u Slavoniji, malo na Savi, a malo u Pakracu gdje uglavnom, drži, završava transverzala koja iz Moskve ide preko Beograda. Zato me čudi što je Vučićeva plemenita gesta izazvala tako burnu reakciju hrvatskih vlasti, koja se protokola drži kao pijan plota. Pa što ne bi čovek šalabajzao po Hrvatskoj kako mu se spukne, što se ne bi onako privatno i neslužbeno odmarao kao običan turist.

Osim toga, nije da se nije najavio, javio se Pupovcu, znači hrvatskoj vlasti, i to je trebalo biti dovoljno. Govore mnogi da je htio izazvati požar, ovaj put u donekle prenesenom smislu, da je htio provocirati i vrlo je nesretan zbog takvih tumačenja. Siroti Vučić, posve ga razumijem. Više se ne može ni kretati po srpskome svetu kako je bio naučio u vrijeme školovanja kod starijih četnika. Blamaža, da. Sada s nenajavljenim posjetima treba pričekati da nestane hrvatski svijet, na čemu se u Hrvatskoj zdušno radi. No za to treba ipak još neko vrijeme.

Izvor: hkv.hr