Sreća je u nesreći što smo mi Hrvati (Mi Hrvati!) toliko navikli na nedaće da nas ni ova velepošast ne može učiniti nesretnima. Tako barem kaže globalna anketa po kojoj smo negdje na 25. mjestu među stotinu i pedeset zemalja i naroda, pri vrhu po sreći ili barem osjećaju sreće. Tu, felix Croatia, rekao bi neki Habsburgovac…
A kako ne bismo bili sretni? Riješili smo se svih muka, prepustili smo strancima da se bakću i znoje, prebiru novac u bankama i dovijaju se kako ljudima istresti novac iz džepova, uvaliti im kredite u švicarcima i slično, a mi sretnici samo gledamo i uživamo. Oni se muče, otvaraju trgovačke lance, a mi sretni, slobodni, bez lanaca kupujemo smeće i veselimo se. Uvalili smo tuđincima i naftu, i to na rafiniran način, prepustili im farmaceutsku industriju da nas ne boli glava od silne kemije, vratili se ljekovitom bilju, a pomalo i konoplji.
Nalijeće proljeće na zemlju Hrvatsku, lete žuti leptiri i stranice žutoga tiska, vrane napadaju ljude, krtice kupuju sunčane naočale, moj pas već kopa rupe za sadnice. Zaraza postaje dramatičnom, cjepivo se vrlo ravnomjerno dijeli između bogatih i siromašnih, s tim da siromašni barem nemaju nuspojave. U siromašne ponešto spada i Europska unija, više siromašna glede političkoga vodstva i pameti nego novčano, te se osjeća tužno kao prevarena žena koja je bila napisala loš predbračni ugovor i sada je izdijeljena. Nema cjepiva ni za najmanju djecu poput Hrvatske koju je udomila u sretnije doba, mališani trče unaokolo i plaču, skupljaju mrvice koje padnu sa stola. Hrvatsko siroče Europske unije djetinjasto se držalo skuta Majke Jurope osjećajući se sigurnim, Majka će se pobrinuti i sve će biti u redu, ona ima stečevinu. Kadli, vidi sada dijete da je i Majka ostala na ulici, izigrali je veliki igrači. Pa su i djeca počela vikati na Majku, da je loše igrala i ostala kratkih rukava, ali koje vajde od toga kada curice poput Hrvatske imaju tek desetak eugodina i mogu samo jecati, još su premalene da bi mogle same odlučivati.
Sreća je u nesreći što smo mi Hrvati (Mi Hrvati!) toliko navikli na nedaće da nas ni ova velepošast ne može učiniti nesretnima. Tako barem kaže globalna anketa po kojoj smo negdje na 25. mjestu među stotinu i pedeset zemalja i naroda, pri vrhu po sreći ili barem osjećaju sreće. Tu, felix Croatia, rekao bi neki Habsburgovac.
A kako ne bismo bili sretni? Riješili smo se svih muka, prepustili smo strancima da se bakću i znoje, prebiru novac u bankama i dovijaju se kako ljudima istresti novac iz džepova, uvaliti im kredite u švicarcima i slično, a mi sretnici samo gledamo i uživamo. Oni se muče, otvaraju trgovačke lance, a mi sretni, slobodni, bez lanaca kupujemo smeće i veselimo se. Uvalili smo tuđincima i naftu, i to na rafiniran način, prepustili im farmaceutsku industriju da nas ne boli glava od silne kemije, vratili se ljekovitom bilju, a pomalo i konoplji. Upropastili smo brodogradnju i bacili se na sagene i trupice, veslamo sretni dok drugi grade grdosije koje začepljuju Sueski kanal. Od većih poljoprivrednih i prehrambenih sustava ostali su Belje i Podravka, ali i njih ćemo se riješiti da budemo posve sretni. Medije smo dali strancima, hrvatske ovce čuvaju i nadziru nedomaći pastiri. U turizmu smo još pomalo nesretni, ali radimo na tome da hotele uvalimo Arapima i ostalim zainteresiranima, a mi pijemo kavu na terasi i gledamo kako se pate. Mostove smo zaboravili graditi, a kada nam ih drugi izgrade, mi ćemo sretnici spavati ispod mosta. Pomalo se, i sve brže, rješavamo i djece koja donose samo brige, trče po kući, deru se i prave nered, dobro nam je, za razliku od onih koji imaju puno djece pa ne stignu uživati. Ako i imamo koje dijete, čim malo naraste šaljemo ga iz zemlje da bismo imali mir u kući, da budemo sretni. Biramo ljude koji tvrde da su političari, iako znamo da nisu, samo da bismo se zabavljali i bili sretni, a kada nam dosade biramo još gluplje i svi se radosno smijemo. Sve nas je manje, ali na sreću uvozimo ljude iz drugih, trećih i četvrtih zemalja,oni neka delaju da ono malo Hrvata što ih ostane budu bezbrižni i sretni. Na kraju, kada Hrvata uopće više ne bude, i opet će u Hrvatskoj (ili kako će se već zvati) svi biti sretni što ih nema. Za stotinu godina, dvije ili tri, djeca novih stanovnika pitat će tatu ili mamu tko je tu živio prije njih, a oni će reći da ne znaju pouzdano, samo znaju da je ovdje bio neki sretan narod koji je od silne sreće nestao. Bio je to, kažu, hrabar narod koji se borio za slobodu, a kada mu je uspjelo, sloboda mu se tako svidjela da se oslobodio svega što je imao.
Pupovac, a on je onaj šporki, veli kralj, to jest Pupovac se bavi čaršijskim lopovlukom što je viša dimenzija od etnobiznismena. Predstavlja se kao zaštitnik Srba, a nije, njihov je protektor Milanović, ne samo kralj Hrvata nego i srpski vožd u Hrvatskoj, porijeklom iz Dalmacije, otac svih siromašnih, manipuliranih Srba, dok je Pupovac samo šerif urbane srpske čaršije koja bere lovu.
Nije sve tako strašno, ostat će možda mitovi i legende o zlatnom dobu iz prvih desetljeća 21. stoljeća kada je kralj sretne zemlje bio Milanović, kancelar Plenković, a peharnik Jandroković. Njihova urnebesna kohabitacija držala je narod u stanju razdraganosti, premda različiti bili su isti. Kralj je volio talijanske filmove, ne toliko vestern špagete koliko crne komedije poput “Brutti, sporchi, cattivi” iliti ružni, prljavi, zli, znači nema “Dobar, loš, zao” jer dobar nije nitko. Tu je Zoki malo pretjerao, pa ne može za Plenkovića reći da je ružan premda se ogradio da ne misli na “fizičku pojavnost”, znači drži Andreja privlačnim (što nas vodi do drugoga zaključka) kao što i Andrej misli za sebe i tako lijepo o sebi govori da je čudo jedno. Nego je ružan, veli Milanović, jer govori ružno, seljački i divljački o kraljevoj favoritkinji. O toj dvorskoj dami je nešto u padobranskom stilu rekao i Pupovac, a on je onaj šporki, veli kralj, to jest Pupovac se bavi čaršijskim lopovlukom što je viša dimenzija od etnobiznismena. Predstavlja se kao zaštitnik Srba, a nije, njihov je protektor Milanović, ne samo kralj Hrvata nego i srpski vožd u Hrvatskoj, porijeklom iz Dalmacije, otac svih siromašnih, manipuliranih Srba, dok je Pupovac samo šerif urbane srpske čaršije koja bere lovu. Tako je priča o vrhovnom sudu i vrhovniku suda posve otišla u drugom smjeru, prema tzv. srpskom pitanju u Hrvatskoj i otkrila podjele u manjinskom pravoslavnom biću – na pupovčane i zokijevce. Ugrožen pojavom novoga vožda, Pupovac se pojavio pred kamerama nespreman, dezorijentiran, potresen i naravno ugrožen, nešto propentao o Hrvatskoj i Baniji koju je irinejski odvojio od Hrvatske s mislima na krajinu, dan poslije se pribrao i govorio nešto u Ustavu, dok su mu i dalje stizale nove poruke s Pantovčaka, sve jedna točnija od druge. Na kraju je odustao i otišao u šumu. To jest na Sljeme. Mogao je šetkati i prekrasnom okolicom Pakraca zajedno s Đakulom, možda bi otkrili skriveni grob ubijenog dr. Šretera, utemeljitelja HDZ-a na pakračkom području.
Pupovčeva je tragedija u tomu što ga Zoki dobro poznaje, pa izvlači intrigantne storije iz godina više-manje srdačne komunkacije, doduše opterećene sitnim i krupnim ucjenama, navlačenjem za rukave po hodnicima. Zna Milanović više od običnih Hrvata, jer se za šankom više toga dozna nego ozna. Običnim Hrvatima Pupovac ide na jetra, ali ne znaju detalje, pa su sada zadovoljni što ih je Milanović prosvijetlio. No, Pupovac se ne treba brinuti za svoj status utvrđen ni manje ni više nego hrvatskim Ustavom u koji je uveden na velika vrata, priglupim izbornim zakonom, a u praksi koalicijom s najbrojnijom hrvatskom strankom čiji su vrhovnici postali metama kao i on sam, te se za budućnost ne treba brinuti. Rezultat topničke paljbe na ružne, prljave i zle bit će zbijanje redova hrvatsko-pupovačke koalicije. Jedino što će se promijeniti jest ulazak Milanovića u Pupovčev godišnji bilten nepoćudnih Hrvata, pa ćemo se Zoki i ja napokon negdje susresti.
Malo svjetlosti unio je, neočekivano, SDP-ov kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika, Klisović, šaljući unaokolo kartu Hrvatske do Zemuna…
SDP se ispričao Srbiji što je četrdeset pete ili koje ono, Hrvatskoj oduzela lijep komad teritorija na kojemu do ušća Dunava vladaju Srbi i SPC, što je tolerantni Porfirije shvatio kao prijateljsku gestu. O izjavi kneza Trpimira da vlada Hrvatskom od mora do Dunava, bolje je ignorantima i ne govoriti.
Treći pogođen strjelicom s Pantovčaka, onaj zli, je peharnik kojemu je Milanović natočio mnogo toga gurajući ga u klub suverenacista, što je nov prilog jezičnom bogatstvu, ali i konačna potvrda što predsjednik države misli o suverenistima, on, suveren suverene države Hrvatske, Bože mili kud je zašo. I tako se pantovčački mislilac, nakon što je imao nekoliko točnih, velim, opažanja, izgubio u mislima, odlutao na kvaziljevičarske poljane i floskule tzv. radničke fronte, dokazujući da u toj ludosti ima sistema. Ne može iz te kože. Baš kad narod pomisli da Milanović napokon progovara u ime naroda, Zoki ode ukrivo, padne s tenka iako je neko vrijeme dobro gađao. Kad smo pri tome, ne zaboravite da je Milanović i vrhovni zapovjednik vojske koja treba čuvati suverenitet i teritorijalni integritet zemlje Hrvatske, vojske koja je naoružana visokim moralom, ali niskim brojem oružja, dok se Srbija lijepo oporavila i naoružala do zuba ne samo cjepivom, što antisuverenističkoga suverena ne brine, inače bi o tome valjda nešto progovorio. Malo svjetlosti unio je, neočekivano, SDP-ov kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika, Klisović, šaljući unaokolo kartu Hrvatske do Zemuna. A kakvo je znanje i obrazovanje naših vrlih novinara, pokazala je njihova reakcija. Ustvrdili da Hrvatska nikada nije bila do Zemuna, i to posve ozbiljno. Zemljovid Banovine Hrvatske nikada nisu vidjeli, barem su ga mogli proučiti u subotnjem prilogu dnevnih novina o trideset godina nezavisnosti RH, odnosno neovisnosti, jer se nezavisnost ne smije rabiti poradi NDH, valjda. Samo zastupnici mogu biti nezavisni. Neki obrazovani novinski poslenik čak vrlo humoristično govori da je tom kartom “čvaknuta” i Boka kotorska. Ne zna da je čvaknuta Hrvatskoj 1945. kao i lavlji dio Srijema, čemu se bio suprotstavio Hebrang pa je (i poradi toga) završio kako je završio. Tako, eto, bivši studenti Fakulteta političkih znanosti. SDP se ispričao Srbiji što je četrdeset pete ili koje ono, Hrvatskoj oduzela lijep komad teritorija na kojemu do ušća Dunava vladaju Srbi i SPC, što je tolerantni Porfirije shvatio kao prijateljsku gestu. O izjavi kneza Trpimira da vlada Hrvatskom od mora do Dunava, bolje je ignorantima i ne govoriti.
Spomenuo sam Porfirija koji se u Beogradu oslobodio zagrebačkih hemunga i dao intervju naklonom reporteru HTV-a Draganu Nikoliću, a Hrvatska televizija ga objavila i rasrdila hrvatski narod, štoviše, prikupljaju se potpisi kojima bih se rado pridružio, ali ne znam kako jer sam tehnološki idiot, no ovim putem prosim da me potpišu oni koji znaju. Porfiria je inače u medicini poznat pojam, neka boleština čini se dosta teška, nema veze s Porfirijem, spominjem tek tako, usput. Za one koji ne znaju o čemu je riječ: srpski je patrijarh našao neka dubiozna pisma nadbiskupa Stepinca papi, do sada nepoznata, ali inkriminirajuća svakako. Zašto su tek sada isplivala i tko tu laže? Naš postulator za njih ne zna ili ih je vidio, ali nije mogao pročitati jer su pisana na ćirilici, pismu koje je Stepinac rabio u korespondenciji s Vatikanom. U Rimu znaju ili su znali, na kraju krajeva Konstantin koji uze ime Ćiril umro je u Rimu i ondje pokopan, premda ga je Metodije htio prenijeti u Solun.
Joško Juvančić
Jedan od najvećih redatelja u povijesti hrvatskoga teatra, Joško Juvančić, umro je prošloga tjedna u Dubrovniku, gdje je i rođen.
Kada sam sredinom osamdesetih na neobjašnjiv način dobio mandat kao ravnatelj Trešnje, na repertoaru je već bila Crvenkapica u Juvačićevoj režiji, vrlo originalna i zabavna, a održala se dug niz godina. U vrijeme mojega ravnateljstva koje se, s prekidima zbog politike i rata, produljilo skoro do svršetka devedesetih, Jupa je režirao tri predstave. Jedna, zapamćena, bila je Šotolino “Pile na ražnju”…
Cijela ili gotovo cijela stara garda hrvatskoga glumišta otišla je s ovoga svijeta u nepunu godinu dana. Jedan od najvećih redatelja u povijesti hrvatskoga teatra, Joško Juvančić, umro je prošloga tjedna u Dubrovniku, gdje je i rođen. Pisali su tih dana o njemu mnogi, s uvažavanjem i toplinom, na portalu HKV-a najpozvaniji autor, i sam redateljski velikan Miro Međimorec. Ja ću se zadržati na Jupinim režijama u Gradskom kazalištu Trešnja i na našem dugogodišnjem poznanstvu i suradnji. Kada sam sredinom osamdesetih na neobjašnjiv način dobio mandat kao ravnatelj Trešnje, na repertoaru je već bila Crvenkapica u Juvačićevoj režiji, vrlo originalna i zabavna, a održala se dug niz godina. U vrijeme mojega ravnateljstva koje se, s prekidima zbog politike i rata, produljilo skoro do svršetka devedesetih, Jupa je režirao tri predstave. Jedna, zapamćena, bila je Šotolino “Pile na ražnju” (Šotola je sam dramatizirao svoj sjajni roman iz Tridesetgodišnjega rata, specijalno za Trešnju, posredstvom prevoditeljice Dagmar Ruljančić). Zabljesnula je glumica Višnja Babić, uz nju vrlo dobar Vili Matula. Druga Juvančićeva režija bio je Nazorov Bijeli jelen, gotovo neizvediv sa živim glumcima, ali je Jupa pronašao ključ. No ključna predstava u našoj suradnji bila je Zagrebačka legenda po mojem tekstu, pisanom za otvorenje nove zgrade Kazališta Trešnja 1999. Zgrada je građena deset godina, a ni za otvorenje još nije bilo sve na svom mjestu, rundbina je bila postavljena, ali je motor negdje zapeo na putu i nije se znalo hoće li stići do premijere. Zapeo je i Juvančić negdje u Dubrovniku, bilo je malo nervoze, ali ne kod njega, stigao je na vrijeme i glumcima prepričao prijeteća pisma koje sam mu slao. Smijao se, glumci se hihotali. Kada se nakon čitaćih proba prešlo na pozornicu, scenci su nogama okretali okretnu binu, ponekad i glumci, pa i redatelj, zabavno svakako. I za glazbu, važan dio te predstave, htio sam najbolje (tada već nisam bio ravnatelj ali ostadoh kao neke vrsti umjetničkog ravnatelja), a Jupa predložio Đelu Jusića koji je napisao tako dobre melodije da sam se smrznuo, odsvirao mi ih je na klaviru i bio sam oduševljen. Uopće, ne slučajno, htjelo se na otvorenju zgrade najvećega kazališta za djecu i mlade u Hrvatskoj, spojiti Dubrovnik gdje je sve počelo u davnoj teatarskoj prošlosti, sa Zagrebom koji je u novijoj povijesti preuzeo primat, a i komad je bio tako pisan da poveže more sa sjeverom.
Motor je stigao nekoliko dana prije premijere, na brzinu montiran i sve je prošlo glatko, režija majstorska, glazba vrhunska kao i kostimi i scenografija, u glavnim ulogama Višnja Babić koja je godinama nosila repertoar Trešnje, i raspjevani mladi Nikša Kušelj.
Ravnatelj kazališta nema što tražiti na pokusima, pa ni umjetnički, samo iritira redatelja i glumce. No, ja sam tu i tamo sjedio daleko u mraku, pušio na užas vatrogasaca i pratio kako radi Juvančić. Raditi je teška riječ, rade samo nesigurni redatelji. Jupa se igrao, kretao se, tu i tamo nešto prozborio, ali je imao nadzor nad cjelinom i detaljima, imao je oko na svakom glumcu i nije dopuštao šmiranje, sarkastičan, ironičan, dosjetljiv, nije se služio vikom i galamom kao toliki, njegove su pometovske doskočice na račun glumca bile puno poticajnije, glumac pronalazio u sebi što o sebi do tada nije znao.
Kada sam otišao, a došli divlji, Juvančić više nije režirao u Trešnji, čini mi se. Sretali smo se u kazalištima, na ulici, u kavanama, bivao je sve stariji, ali i dalje isti onaj legendarni Jupa, nasmijan i lucidan. Negdje od početka prošle godine nije ga više bilo u kavani gdje je obično zalazio, u Gajevoj. Od njegova sina Hrvoja doznavao sam u kakvom je stanju, iz kuće nije izlazio. Kada je stigla vijest o smrti u Dubrovniku, pogodila me kao rijetko koja smrt, tako česta u zadnje vrijeme. Zbogom, dragi i poštovani Jupa.