Značaj parlamentarnih izbora 2020. ne valja gledati samo po učincima HDZ-ove vlast u prošlom mandatu, niti po učincima SDP-ove vlasti u pretprošlom. Time bi značaj ovih izbora bio dramatično smanjen. Ove izbore treba gledati u kontekstu ne samo onoga što se dogodilo pred 20 godina, nego i u kontekstu onoga što se dogodilo pred 30 godina, kada su tek stvarani planovi za uspostavu samostalne države ali istovremeno i udareni temelji Hrvatske kakva je danas.
Do samih početaka hrvatske države treba posegnuti da bi se shvatio značaj parlamentarnih izbora 2020.
Govoreći o korijenima stanja u kojemu se danas nalazi hrvatska država, često se spominje prijelom stoljeća i period koji je nastao nakon smrti dr. Franje Tuđmana, svega 20 dana prije nego što je sat otkucnuo prijelaz u novi milenij. Temelji za taj politički zaokret međutim, stvoreni su čak i prije nego što je Hrvatska proglašena samostalnom i prije nego što je buknuo Domovinski rat.
Lik Franje Tuđmana i vojno-političko čudo kojim je protiv svih racionalnih, vanjskih i unutarnjih faktora s lica zemlje nestala najprije versailleska, i nakon nje jaltska tvorevina Jugoslavija i na njenom zgarištu nikla samostalna Hrvatska, pa makar bila uru dugačka i uru široka, pretvoreni su u mit, a mit u svijesti jednog naroda vrijedi rušiti samo onda kad ga može zamijeniti veći i bolji mit.
Detuđmanizaciju su nastojali provesti međusobno suprotstavljeni, i oni jugoslavenske i oni antijugoslavenske orijentacije, svaki s njima valjanim razlozima. Koliko smo samo prigovora primili s naše državotvorne i suverenističke strane, tipa “Što će vam Franjo Tuđman na naslovnoj stranici Projekta Velebit, uz likove poput Ante Starčevića, Stjepana Radića i Brune Bušića”. Do najboljeg odgovora na to pitanje smo došli prof. dr. Josip Jurčević i ja u jednom kratkom razgovoru ispred Hrvatskog doma u Melbourneu, a sastoji se u kratkom zaključku – “Koga ćemo to iz novije hrvatske povijesti hrvatskomu narodu ponuditi u zamjenu, ako mu idemo rušiti mit Franje Tuđmana?”
Nije 1990. ili ’91. bilo vrijeme razmišljati kako će Hrvatska izgledati nakon 30 godina, nego vrijeme učiniti sve da se protiv svih izgleda, njena samostalnost nekako ipak ostvari. Uz već postojeći front protv superiorne velikosrpske vojne sile, nije uputno bilo otvarati drugi unutar-hrvatski front s bilo bivšim, bilo aktivnim nosiocima represivnog aprata tek minule Jugoslavije, koji su se našli zatečeni i bez države i bez vlasti, kao janje bez matere.
Pod imenom pomirbe koju je Bruno Bušić razradio kao pomirenje sinova ustaša i partizana, program je ’91. radi nastale situacije prilagođen kao pomirba ubojica i ubijanih, kao kontradiktorno izmirenje dobra i zla, kako bi se moglo apsorbirati i neutralizirati jugoslavenski aparat kolokvijano poznat kao udba, notorna imena kao Perković, Manolić, Mustač, Vugrinec, Boljkovac i tisuću drugih niže rangiranih djelatnika.
Udbina “usluga” nije došla bez svoje cijene a ta je bila u formi garancije njihove sigurnosti i njihova prosperiteta u novonastaloj državi. Jedan od uvjeta da bi se ta cijena mogla zadovoljiti, bila je i eliminacija iz svakog oblika vlasti državotvornih i suverenističkih snaga koje su već imale razrađen državotvorni program, a koji je po svojoj antijugoslavenskoj prirodi obavezno uključivao eliminaciju udbe i njezinih nosioca iz hrvatske vlasti i kazneno procesuiranje, barem onih koji su bili djelatni u progonu, mučenju i likvidacijama političkih protivnika Jugoslavije u domovini i u izbjeglištvu. Tako je stvoren politički ambijent koji je dodatno unaprijedio poziciju tih snaga u Hrvatskoj i mogućnost prilagoditi se novim prilikama i preuzeti vlast. Nije to bio plan Franje Tuđmana ali kada su se jednom dokopali vlasti, bilo je iznad i izvan njegove moći bilo što tim povodom učiniti. Njegovo obećanje Nikoli Štedulu, predsjedniku Hrvatskoga državotvornog pokreta 1991. godine, da ćemo se s njima nakon rata obračunati, 1995. nije vrijedilo “papira na kojemu je napisano”.
Moglo je to biti proizvod naivnog uvjerenja da poput njega (Tuđmana) i oni mogu s ljubavlju prigrliti Hrvatsku, ili pragmatičnog zaključka da je bolje ostvariti ikakvu nego nikakvu državu, ali je danas je sve to skoro bespredmetno osim za prepoznavanje vremena u kojem živimo danas i za utvrđivanje povijesne istine, čija je uspostava danas također upitna i ostati će dok god na snazi stoji stara sovjetska, boljševička i staljinistička floskula po kojoj su stotine tisuća Rusa i deseci tisuća “jugoslavena” završili strijeljani ili zatočeni po gulazima, poznata kao revizionizam, uključujući i tzv. “historijski revizionizam”.
Paralelno sa zaključkom o tome kako će Hrvatsku na bojnom polju osloboditi “sve što hrvatski diše”, stvorena je i koncepcija dvopartijske vlasti, s HDZ-om kao pokretom koji će apsorbirati, ili ako ne može apsorbirati onda eliminirati, sve što se može opisati kao nacionalno, tradicionalno, katoličko, povijesno i konzervativno, i s SDP-om koji će na drugoj strani apsorbirati sve što se može povezati sa komunizmom, socijalizmom, socijal-demkracijom, ateizmom i jugoslavenizmom.
Uspjeh programa duboke države najvidljiviji je kroz sudbinu HSP-a čije mnogobrojne frakcije danas mogu u koaliciju s bilo kim, ali ni pod koju cijenu jedna s drugom, i kroz sudbinu HSS-a, koji je završio točno tamo gdje je završilo ono Tuđmanovo lijevo krilo Mačekova HSS-a, u “bratstvu i jedinstvu” pod vodstvom Kreše Beljaka, jeftine, neotesane i banalne reinkarnacije bana Šubašića.
Posebno je Franji Tuđmanu na srcu bio HSS, iz čijega se, barem tzv. lijevoga krila u mladosti preselio u partizane, a kojega je trebalo ugraditi u HDZ i onemogućiti njegov razvoj kao zasebne, potencijalno moćne povijesne i HDZ-u suprotstavljene hrvatske stranke. Na drugoj strani, opasnost je za HDZ predstavljala Stranka prava, koja je radi svoga povijesnog značaja i potencijala uzeti velikog maha, također predstavljala opasnost, te ju je trebalo ugraditi u HDZ, otupiti joj oštricu i utopiti ju u pokret svega i svačega.
Dok su oduševljeni Hrvati slavili ratnu pobjedu i dizali zastave, dok su ujedinjene bojne i brigade slavodobno marširale hrvatskim ulicama a razdragani narod na njih bacao cvijeće, političko ustrojstvo novonastale države poprimalo je svoje oblike i u tom uobličavanju hrvatske države pokazalo neviđeni uspjeh i sposobnost odolijevati vremenu i prilagođavati se promjenama, da do današnjih dana tu strukturu duboke države nitko nije mogao uzdrmati. Uspjeh tog programa duboke države najvidljiviji je kroz sudbinu HSP-a čije mnogobrojne frakcije danas mogu u koaliciju s bilo kim, ali ni pod koju cijenu jedna s drugom, i kroz sudbinu HSS-a, koji je završio točno tamo gdje je završilo ono Tuđmanovo lijevo krilo Mačekova HSS-a, u “bratstvu i jedinstvu” pod vodstvom Kreše Beljaka, jeftine, neotesane i banalne reinkarnacije bana Šubašića.
Godine 1991. u Zagrebu, suočen sa strukturom vlasti i rasporedom snaga proisteklih iz jugoslavenskih struktura kojima je predsjednik Tuđman bio apsolutno zaokružen sa svih strana i nedostupan osim kroz njihov filter, naslutio sam kakva bi sudbina mogla zadesiti jednom osamostaljenu Hrvatsku, ali nije tada uputno bilo iskazivati zle slutnje entuzijastima koji su već sanjali novu Švicarsku. U hrvatskom političkom bazenu se našla jedna hobotnica okružena morem ribica, s jednim jedinim ciljem, da joj krakovi narastu što dulji i da ih pruži na sve strane tog bazena i daleko u njegovu budućnost.
Sve ono nacionalno potisnuto je internacionalnim, sve tradicionalno “liberalnim”, sve što je trebalo omogućiti povratak svijetom rasutoga naroda zamijenjeno je njegovim još većim odlaskom i sve što je bio san o hrvatskom usponu prema vrhu Europe, zamijenjeno je njezinim padom na europsko dno. Ostvarivano je to kroz sve godine kroz mandate samo dviju dominantnih stranaka i nikoga više.
Miroslav Škoro – katalizator koji omogućuje progres i promjenu
Pojam kojim bi okitio fenomen Miroslava Škore potječe iz kemije gdje predstavlja substancu koja omogućuje kemijsku reakciju bez da sama u tom procesu bude konzumirana a zove se KATALIZATOR. U širem značenju riječi, katalizator predstavlja nekoga tko ostvaruje progres i promjenu.
U tom ozračju, ove završne godine jednog desetljeća, u vrijeme najveće partikularizacije suverenističke i državotvorne misli i strukture, sa stotinama malih suverenističkih, međusobno često suprotstavljenih grupa i pojedinaca, pojavio se jedan lik kojega je još nedavno teško bilo i zamisliti kao faktor koji će uspjeti okupiti većinu rasutog državotvornog stada i prevoriti ga u koherentnu političku silu od koje danas drhti 20-godišnji sustav, duboka država i cijela jedna klasa ugojenih doživotnih političara, koja si je kroz 2 desetljeća sagradila utvrdu namijenjenu čuvati svoje pozicije u nedogled.
Taj lik koji dolazi iz profesije iz koje se rijetko pojavljuju ljudi kadri okupiti više od 5 ili 6 ljudi u jednu harmoničnu glazbenu grupu, bez značajnog političkog iskustva, zove se Miroslav Škoro. Sam za sebe on zaista ne znači puno, pjevač domoljubnih pjesama, vinogradar, uspješan poslovni čovjek s potencijalom sebi i svojoj obitelji stvoriti zavidan materijalni položaj. Unatoč njegova početnog političkog angažmana i kao diplomat i kao saborski zatupnik, on je sve to davno ostavio i posvetio se pragmatičnoj uporabi svoga talenta, a da nitko nije zamjetio njegov najveći talent, onaj kojega nitko u svijetu hrvatske suverenističke politike kroz sve ove godine nije pokazao, iako se na toj političkoj sceni nalazi veliki broj talentiranih, sposobnih, stručnih i raznim vrlinama nadarenih ljudi.
Dolaze mi na pamet pojmovi vođe i ujedinitelja, ali ne mislim da su najbolji. Škoro je osnovao stranku i u nju uključio broj talentiranih ljudi, ali ta tek stvorena stranka sama za sebe, ne bi imala niti malo većeg izgleda na izborima ostvariti više nego što to imaju od Vukovara do Dubrovnika raštrkane grupe i pojedinci.
Kada je inače vrlo popularna Predsjednica Hrvatske odlučila, najverojatnije radi izborne infrastrukture koju je posjedovao HDZ, svoju kampanju apsolutno prepustiti u ruke HDZ-a, njezina sudbina je bila zapečaćena. Kao nezavisna kandidatkinja u borbi za reizbor je imala velikih izgleda pobijediti, ali čim je dovolila da HDZ njezinu kampanju pretvori u svoju strančku, njezin izbor više nije bio predmet njezine popularnosti, nego HDZ-ove nepopularnosti.
Pojam kojim bi okitio fenomen Miroslava Škore potječe iz kemije gdje predstavlja substancu koja omogućuje kemijsku reakciju bez da sama u tom procesu bude konzumirana a zove se KATALIZATOR. U širem značenju riječi, katalizator predstavlja nekoga tko ostvaruje progres i promjenu.
Ne tako davno, Miroslav Škoro se na osnovu svoje pjevačke popularnosti pojavio kao treći kandidat u borbi za simbolično značajniju ulogu, ali u stvarnosti ulogu s uskim ovlastima. Kada je inače vrlo popularna Predsjednica Hrvatske odlučila, najverojatnije radi izborne infrastrukture koju je posjedovao HDZ, svoju kampanju apsolutno prepustiti u ruke HDZ-a, njezina sudbina je bila zapečaćena. Kao nezavisna kandidatkinja u borbi za reizbor je imala velikih izgleda pobijediti, ali čim je dovolila da HDZ njezinu kampanju pretvori u svoju strančku, njezin izbor više nije bio predmet njezine popularnosti, nego HDZ-ove nepopularnosti.
Ankete su već na početku pokazale da Kolinda Grabar Kitarović u tom HDZ-ovom zagrljaju, u drugom krugu ne može pobijediti Zorana Milanovića ali može Miroslav Škoro. Problem za HDZ je se sastojao u tome da Miroslav škoro u drugom krugu pobjeđuje ne samo Milanovića nego i Kolindu Grabar Kitarović, a za duopol vlasti koji uključuje i poziciju i opoziciju, Škoro je kao prvi kandidat izvan političkog tog političkog ustrojstva, bio najgore riješenje.
Za HDZ koji je nastojao da KGK pobijedi, Milanović je ipak bio bolje riješenje nego Miroslav Škoro.
Ako bi Milanovićeva pobjeda prestavljala nagori izbor za HDZ, onda optužbu da je Škoro pokrao Predsjedničine glasove treba izvrnuti i ustvrditi da je HDZ kao nositelj njezine kampanje ukrao Škorine glasove, jer je bilo svima jasno da u drugom krugu jedino on može pobijediti Milanovića.
Očito je da se HDZ ponovo nalazi u toj fazi kada su svi izgledi da će vlast predati SDP-u. To se pokazalo na dvojim dosadašnjim izborima. Kao i do sada, taj bi se proces još jednom ponovio po ustaljenom pravilu: najprije se svojom lošom politikom HDZ dovede u stanje nepopularnosti kada pobjedu odnosi SDP, a onda se nakon jednog mandata SDP istroši i HDZ ponovo dolazi na vlast. Tako je to zamišljeno i tako je to ostvarivano kroz sve godine nakon smrti predsjednika Tuđmana. A onda se na političkoj sceni pojavio Miroslav Škoro.
Bilo kako bilo, nakon izbora Škorin značajan uspjeh i podrška koja mu je za samo mali postotak glasova uskratila prolazak u drugi krug i tamo sigurnu pobjedu, proglašena je nevažećom za nadolazeće parlamentarne izbore. Škoro je poslužio kao HDZ-ova isprika za svoj, nakon gubitka na Europskim izborima, drugi po redu pad.
Svi smo svjesni da SDP nikad nije došao na vlast vlastitom zaslugom, nego zaslugom HDZ-a, i očito je da se HDZ ponovo nalazi u toj fazi kada su svi izgledi da će vlast predati SDP-u. To se pokazalo na dvojim dosadašnjim izborima. Kao i do sada, taj bi se proces još jednom ponovio po ustaljenom pravilu: najprije se svojom lošom politikom HDZ dovede u stanje nepopularnosti kada pobjedu odnosi SDP, a onda se nakon jednog mandata SDP istroši i HDZ ponovo dolazi na vlast. Tako je to zamišljeno i tako je to ostvarivano kroz sve godine nakon smrti predsjednika Tuđmana.
Svi su izgledi bili da će se taj proces i dalje nastaviti, unatoč sitnih igrača koji ili neće prijeći izborni prag, ili će se sa par zastupnika naći u Saboru, priključiti se vladajućoj stranici ili ostati kao opozicija bez uspjeha gunđati sa saborske margine, držati govore praznim saborskim klupama na koje nitko ne obraća pažnju, kao što je bio slučaj s Mostom koji je oprobao i jedno i drugo.
Cijeli je taj i takv sustav zapravo odgovarao vladajućem dvopartijskom konglomeratu, dok god mali igrači dolaze svaki za sebe, razjedinjeni, neusaglašeni i razbijeni, baš kako je to bio zamišljeno još u prvim počecima kada je stvoren koncept dvopartjske vlasti i kada su uspostavljeni mehanizmi za njenu takvu trajnu vladavinu, kako sam opisao u prvom dijelu ovoga teksta.
A onda se neočekivano na sceni pojavio Miroslav Škoro
Glavna i jedina značajna zadaća ove koalicije oko Domovinskog pokreta danas je izboriti se u Hrvatskom saboru za toliko mandata koliko bi bilo dostatno, u idealnom smislu preuzeti vlast, a u realnijem osvojiti dovoljno mjesta kojima bi mogli diktirati termine i natjerati taj, lijevo-desno nigdje moga stana HDZ, ili u “lijevo” i veliku koaliciju s SDP-om ili u “desno”, odluče li pristati na osnovne zahtijeve Škorine koalicije…
Za široku hrvatsku glasačku masu, koju se može najbolje sagledati kroz društvenu mrežu poput Facebooka, jer na njemu svatko ima priliku reći što misli, politika nije shvaćena kao pragmatička nauka o mogućemu, nego apsolutna kategorija poput domovine, koju ili voliš ili ne voliš. Nisam siguran je li to stvoreno kombinacijom južnjačkoga mediteranskog temperamenta i balkansko-bizanstskog apsolutističkog cijelostoljetnog utjecaja, ali političke čimbenike se dijeli, uglavnom u dvije apsolutno isključive kategorije, na nas i na njih, na crne i na crvene, na apsolutno dobre i na apsolutno loše, na prijatelje i neprijatelje, kao na nogometnoj utakmici s navijačima koji su došli pljeskati svaki potez svoga tima i bukati na svaki potez protivničkoga.
Ta je karakteristika bila izvrsno korištena i tokom te vladavine HDZ-a i SDP-a, pa se svim silama nastojalo takvu podjelu održavati čak i onda kada u stvarnom smislu, među tim “međusobno isključivim” političkim polovima nije bilo nikakve razlike. Tek onda, kada je na suverenističkoj strani politike, kao što je bio slučaj za vrijeme Sanadera i kao što je danas za Plenkovićeve vlasti, sve počelo više izgledati kao da i nema naših, nego su svi njihovi, jedni otvoreno a drugi pritajeno, nastalo bi komešanje ali bez temeljitih posljedica.
Ovaj puta međutim, na sceni se kao faktor pojavio Miroslav Škoro. Mnogi sada i njega idealiziraju i dovode na pijedestal političke perfekcije ali to nije stvarna slika političke stvarnosti i nije ni potrebna osim možda da bi se dobilo glasove onih koji politiku gledaju tako pojednostavljeno. Glavna i jedina značajna zadaća ove koalicije oko Domovinskog pokreta je izboriti se u Hrvatskom saboru za toliko mandata koliko bi bilo dostatno, u idealnom smislu preuzeti vlast, a u realnijem osvojiti dovoljno mjesta kojima bi mogli diktirati termine i natjerati taj, lijevo-desno nigdje moga stana HDZ, ili u “lijevo” i veliku koaliciju s SDP-om ili u “desno”, odluče li pristati na osnovne zahtijeve Škorine koalicije, kojih se ova ne može odreći, jer ti zahtijevi leže u načelima oko kojih je ta koalicija okupljena i čijim kršenjem ne može ni postojati. Ta načela prvenstveno prestavljaju povratak Hrvatske pod suverenu vlast njezina naroda, danas pretvorenog u bespomoćnog promatrača a ne u kreatora vlastite sudbine, gdje vrlo značajno mjesto zauzima promjena izbornoga zakona, kako bi se i za budućnost moglo spriječiti ponovno otuđenje vlasti od onih koji joj daju legitimetet vladati po volji naroda, a ne po volji nekoga izvan Hrvatske i često protiv njegove volje.
Šteta je što nisu svi uvidjeli centralni cilj ostvariv kroz koaliciju koju je pod uvjetima koji postoje, jedino Miroslav Škoro može ostvariti, a to je udruženi zajedno, Sabor osvojiti sa što više mandata i stvoriti blok koji može vladati ili u najmanju ruku, koji može odllučivati kako će se vladati.
Nije Domovinski pokret neka nadpolitička idealna koalicija sastavljena od golih idealista i ne treba biti. I ne može biti. I tu se komešaju osobne ambicije i nacionalni interesi. I tu se vodi borba za liste i za brojeve pod kojima će netko zauzeti istaknutije mjesto.
Šteta je što nisu svi uvidjeli centralni cilj ostvariv kroz koaliciju koju je pod uvjetima koji postoje, jedino Miroslav Škoro može ostvariti, a to je udruženi zajedno, Sabor osvojiti sa što više mandata i stvoriti blok koji može vladati ili u najmanju ruku, koji može odllučivati kako će se vladati.
Šteta je što to nije shvatio Most ni bračni par Raspudić, Bruna Esih sa Nezavisnima ili Marijana Petir. Nadati se je tek da će Mostovci i koalicija oko Brune Esih, budu li izabrani, shvatiti centralni smisao ovog velikog suverenističkog saveza, usaglasiti se u Saboru s njima i pritiskom koji može ostvariti samo velik i brojan blok, promijeniti Hrvatsku na bolje, jednom i za uvijek.
Taj katalistički Škorin faktor, s druge strane, jako su dobro prepoznali oni koji promjene što ih nagovještava koalicija oko Domovinskog pokreta vide kao veliku opasnost, pa su protiv Škore organizirali kampanju s desna i s lijeva smišljenu toliko panično, da će u najvećem broju slučajeva zapravo ići u korist Miroslava Škore, jer su “argumenti” protiv njega toliko isforsirani da će kod običnog čovjeka postići suprotan efekt.
Kada Bog nekome oduzme pamet
Možda će mnogi zažaliti što prilike nisu iste kao u Jugoslaviji, gdje bi Škoro završio na Golom otoku ili s metkom potilju, ali se od likvidacije koja se na engleskom popularno naziva “character assassination” niti malo ne suzdržavaju.
Izmimišljanje nekog agenta kodnog imena “Lunjo” koji po Njemačkoj sakuplja sredstva za udbu, bez i jednog dokumenta u prilog te tvrdnje za sigurno neće odvratiti nikoga, čak ni onoga sa samo pola mozga.
Pokušaj pretvaranja Škore u komunistu radi članstva u Savezu omladine, što smo svi mi školovani u Jugoslaviji automatski postajali, a uz fotografiju njega s gitarom u ruci za evidenciju, samo pokazuje koliko je desperatna ta duboka država sačuvati svoju poziciju pod svaku cijenu. Možda će mnogi zažaliti što prilike nisu iste kao u Jugoslaviji, gdje bi Škoro završio na Golom otoku ili s metkom potiljku, ali se od likvidacije koja se na engleskom popularno naziva “character assassination” niti malo ne suzdržavaju.
Niti malo banalniji nije pokušaj optužiti Škoru da je bio ratni dezerter prije nego što je itko znao da će rata biti, da se “udao” u četničku obitelj i po optužbi Bernarda Luketicha iz Hrvatske bratske zajednice nastupao u četničkim klubovima sa svojim repertoarom pjesama. U međuvremenu HBZ se ogradila od te izjave a ja od poznatih iz Chicaga koji su u to vrijeme bili aktivni u hrvatskoj zasjednici nisam mogao naći nikoga tko bi imao ikakva pojma o takvim Škorinim nastupima.
Takve optužbe će mnoge koji promatraju cijelu tu prljavu kampanju navesti na zaključak – Ako je to sve što su mogli upotrijebiti protiv njega, onda on mora biti dobar. Ujedinjena fronta protiv Miroslava Škore, u kojoj su se unisono ujedinili Plenković, Vučić, Jandroković, Dodik, Pupovac, Komšić i cjela balkanska svita, više govori o njima nego o Škori.
Legitimno je biti protiv Škore zastupajući neku drugu opciju, ali nastupati ovako prljavo samo pokazuje desperaciju lišenu svake pameti.
Naš narod kaže – Kad Bog nekoga hoće kazniti, onda mu oduzme pamet.
Uvodni dio u ovu površnu analizu značaja ovih parlamentarnih izbora možete pročitati OVDJE.