“Moja kućica, moja slobodica – moja ženica moja dječica”. To je pozicija čovjeka koji je drhteći od straha, pogasio svjetla da izgleda kao da nije kod kuće, pokupio ženu i djecu i sakrio se u najdalji ugao svoje “kućice”, dok mu je udba odvodila susjeda u lancima a njegova ženica i dječica ostajala bez oca, ili danas dok mu susjed pakira kofere, napušta svoju slobodicu i odlazi u bijeli svijet sa svojom ženicom i dječicom, dok korumpirani ministri njegove vlade zlorabeći svoju privilegiranu poziciju zgrču milijune, u siromašnoj državi u kojoj, da bi se jedan čovjek toliko obogatio, tisuću drugih treba toliko osiromašiti, da im jedini izbor ostaje pokupiti prnje i otići preko granice ili odbaciti svoju kukavičku masku sa kućom, slobodom, ženom i djecom u deminutivu, i pobuniti se.

Autor: Dinko Dedić

Davno prije Domovinskog rata i hrvatske samostalnosti, kao emigrantski novinar, u jeku izbjegličkog antijugoslavenskog organiziranja i djelovanja (na sve moguće načine) s ciljem uspostave hrvatske samostalnosti, pojam branitelja nije postojao u mojoj svijesti ni kao koncept. Niti danas nisam siguran je li “branitelj” dovoljno dostojanstven pojam za hrvatskog ratnika i borca iz Domovinskog rata.

Hrvatska je protiv volje svoga naroda bila utamničena i jedini logičan cilj je mogao biti svoju tamnicu srušiti i svoga tamničara svrgnuti. Pozivali smo se u emigraciji na Povelju Ujedinjenih naroda po kojoj narod ima pravo na samoodređenje, i kada bezuspješno iscrpi sva mirnodobska srestva, pravo izboriti ga silom.

Taj pojam rušenja i svrgavanja, sa sobom nosi prizvuk agresije, pa je, pretpostavljam iz diplomatskih razloga, predstaviti svijetu sebe kao žrtvu, nekoga tko nije sklon bilo kakvom nasilju nego je tek prisiljen braniti se, prihvaćen termin branitelja, što je diskutabilno, jer nas dovodi u poziciju zaključiti da je “hrvatski narod sretno živio u svojoj domovini Jugoslaviji, u bratstvu i jedinstvu ravnopravnih naroda, i do 1991. nije imao potrebe pozivati se na ustav iz 74. i pravo na samostalnost, dok se nije pojavio Slobodan Milošević, oskvrnuo tu ravnopravnost i natjerao nas proglasiti samostalnost, koju smo onda morali braniti od srpske agresije, velikosrpskih pretenzija i svega zla koje je donijela njegova politika, a koje prije toga nije postojalo”.

U tom slučaju mi koji smo se za hrvatsku samostalnost borili prije Miloševića postajemo teroristi i svi oni koji su u domovini padali u zatvore a u izbjeglištvu bili ubijani, zaslužili su što ih je zateklo.

Znači li to da je gušenje Hrvatskog proljeća bilo opravdano jer je iz kalendarske pomutnje započeto 3 godine prije ustava iz 74., kada, prema toj logici, nismo imali pravo na samoodređenje?

Ne znam tko je postavio današnju skalu hrvatskoga prava, gdje prestaje naše i nastaje tuđe, gdje se obrana pretvara u napad, gdje je linija koja dijeli junaštvo od kukavičluka i muževe od splašenih spodoba kojima je pri rođenju po vanjskim indikatorima pripisan muški rod.

Ako je obrana hrvatske posavske postojbine u Bosni u Hrvatskoj proglašena agresijom na tuđe, kako bi onda bio okarakteriziran oružani povratak Srijema i Bačke iz kojih je 1945. protjerano hrvatsko stanovništvo a pokrajine naseljene Srbima i pripojene Srbiji. Bi li osloboditelji tog prostora nosili ime branitelja?

Rastući, ja sam idolizirao rakovičke pubunjenike i velebitske ustanike a danas gledam kako branitelji iz posljednjeg rata polako postaju jednim od razloga zašto je “najbolje zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti” i mrak mi pada na oči pred pomisli kakva bi ta budućnost mogla biti, ako je zasnovana na zaboravljenoj prošlosti.

Moglo bi se dalje elaborirati na ovu temu i o tome na čemu počiva hrvatsko pravo na samostalnost i koji su temelji hrvatske države, ali ovo bi trebao biti samo uvod u jednu drugu temu, vezanu uz pojmove prava i pravde, ponosa, dostojanstva, muškosti i muževnosti, bez obzira na to ima li razlike između pojmova rušiti nepravdu ili se boriti za pravdu.

Unio sam u temu pojam muževnosti, koji u postojećem ozračju može izgledati politički nekorektan, ali ću se drznuti podrediti političku korektnost biološkoj, jer me je jedan tekst Ivana Ike Mandurića na njegovoj FaceBook stranici, podsjetio na jedan moj tekst objavljen u emigrantskom Hrvatskom tjedniku, davno prije Miloševića, samostalnosti i branitelja.

Ne proizlazi naš odabir nazivati se braniteljima umjesto rušiteljima, pa makar se radilo i o tamnici u koju smo nepravedno strpani, samo iz naše diplomatske proračunatosti, nego proizlazi i iz našeg mentaliteta koji najbolje predstavlja hrvatska riječ žrtvoslovlje, kao svojevrsna mazohistička spremnost trpiti nepravdu do granica besmisla, dok ti, kao što su radili srpski agresori u Domovinskom ratu, ne zapale kuću, ne siluju ženu i djecu ne pobacaju u zid, kada mi konačno postajemo hrabri muževi, izvrsni ratnici, heroji, branitelji naših prava i šampioni univerzalne pravde, kao da za to nismo imali dovoljno razloga prije Domovinskog rata i kao da za to nismo imali potrebe nakon njega.

Ivan Ike Mandurić svoj tekst naslovljava pitanjem “Gdje su hrvatski muževi?” a mi znademo značenje tog pojma koji u jednini označava heteroseksualnog bračnog partnera a u množini impozantni stup dostojanstva, ponosa, sigurnost i mnogih vrlina na kojima je preživjelo ovo naše društvo na svim razinama, od obiteljske zajednice do nacije i države.

Pokušao sam u svom tekstu, napisanom prije nego što se hrvatski rat za samostalnost prebacio u domovinu, razgolititi Hrvata koji je našao pogodnim suziti svoje odgovornosti muža i nositelja muževnosti, i osloboditi se odgovornbosti prema sudbini porobljene domovine, onom toliko uvježenom hrvatskom izrekom “Moja kućica, moja slobodica – moja ženica moja dječica”. To je pozicija čovjeka koji je drhteći od straha, pogasio svjetla da izgleda kao da nije kod kuće, pokupio ženu i djecu i sakrio se u najdalji ugao svoje “kućice”, dok mu je udba odvodila susjeda u lancima a njegova ženica i dječica ostajala bez oca, ili danas dok mu susjed pakira kofere, napušta svoju slobodicu i odlazi u bijeli svijet sa svojom ženicom i dječicom, dok korumpirani ministri njegove vlade zlorabeći svoju privilegiranu poziciju zgrču milijune, u siromašnoj državi u kojoj, da bi se jedan čovjek toliko obogatio, tisuću drugih treba toliko osiromašiti, da im jedini izbor ostaje pokupiti prnje i otići preko granice ili odbaciti svoju kukavičku masku sa kućom, slobodom, ženom i djecom u deminutivu, i pobuniti se.

Ja se u svom tekstu nisam osvrtao na teološki aspekt muževnosti, ni na bračne odnose muškaraca i žena poput Ivana Ike Mandurića, ali mi ne smeta njegovo poimanje muža i muškarca jer i ja dolazim iz vremena kada se nisu nosile roza kravate. Dapače, nedavno sam naljutio jednog poznanika koji je nosio roza vestu a ja ga pitao – prave li se takve i za muškarce?


Ivan Ike Mandurić: Gdje su nestali muževi?

Nezamislivo mi je kako neki muž može sebi objasniti kako i zašto je prepustio drugima da se brinu za sigurnost društva i svijeta, dok se on samo bavi svojom obitelji. Kome je to onda prepustio? On i pred drugim muškarcima mora biti muškarac, a to ne može ako s njima nije bio u društvenim borbama od kojih živi. On, takav, mora biti njonjav pred njima, i pred djecom i ženom, i pred sobom samim.

Autor: Ivan Ike Mandurić

Muškarac stisnut u četiri zida vlastitoga doma nikada neće spoznati što u sebi nosi. U takvom prostoru on je inferioran ženama, pa jedino što može postići jest da je svednevice razočarava. U današnje vrijeme previše smo izloženi tezama kako on mora brinuti tek o obitelji, i kako je to njegovo jedino poslanje: biti sa svojom ženicom i dječicom, kupovati namirnice, usisavati tepih, prati rublje, te tu i tamo popraviti pokoji kvar… Sa svojom obitelji odlaziti na idilične izlete, piknike, u dvorištu se igrati sa sinčićem… Gajiti dobre odnose sa punicom i njenom rodbinom… Ta, i sveti Josip je bio baš takav?

Ja u to ne vjerujem. Meni je ta slika okljaštrena. To nije cjeloviti muškarac. Gdje je tu briga za Domovinu, zavičaj, selo, grad, državu, svijet? Jedan muškarac, da bi sebe osjetio i otkrio, mora izići daleko od doma, i vidjeti kako tamo stvari stoje. On je taj koji ima zov uspeti se na najviše planine koje ga okružuju, i na najudaljenije pučine, i tamo svijet staviti pod kontrolu. Jer, kad opasnosti dođu do praga obiteljskog doma, onda ni njonjavi muškarac koji u njemu prebiva, i koji je do tada uredno slušao svoju ženu, neće moći zaštititi ni svoju ženu, ni dječicu, ni svoj parkić, ni kućicu, ni tepih, ni šoping, ni svoja idilična popodneva, ni igrice sa sinčićem…

Ako muškarac dopusti da mu žena kaže kakav treba biti, on samo može postati loša žena. Jer njoj nije dano razumjeti što on nosi u srcu. On se i pred materom i pred svim ženama mora izboriti za svoj poziv da bude muškarac: ratnik, lovac, fajter, političar, aktivist, lider, vođa, vladar i čuvar svega svijeta – da ne bi iz njega krenula neka aždaja prema onima koje treba i mora štititi.

Muškarac nije samo poslan svojoj obitelji. Laž je da je svetom Josipu samo to bilo na srcu. Muškarac je domoljub. On ima potrebu, i u srcu dužnost, da brani i ureduje sav svijet, kroz sve dopustive i moguće oblike borbe. I to toliko da on smije, i ima poziv, ako treba, i ostaviti svoju ženu i djecu, te za domovinu i čovječanstvo umrijeti. To je, kladim se i tvrdim, i sveti Josip bio spreman, i sav svoj život nosio u srcu. Nezamislivo mi je da bi Bog nekom Josipu, koji nije osjećao zov Domovine, povjerio svoga sina.

Svakomu normalnom muškarcu je tijesno u četiri zida vlastitoga doma sve dok nema uvid kako stvari stoje oko kuće, sela, grada, u državi, svijetu. No, tek ako je i tamo prisutan, i dao svoj doprinos, i tek iz te perspektive, on može uspostaviti i sa svojim domom iznutra, jer tek tada on može biti otac svojoj djeci koji odiše sigurnošću, mirom i snagom, i prema svojoj ženi.

Nezamislivo mi je kako neki muž može sebi objasniti kako i zašto je prepustio drugima da se brinu za sigurnost društva i svijeta, dok se on samo bavi svojom obitelji. Kome je to onda prepustio? On i pred drugim muškarcima mora biti muškarac, a to ne može ako s njima nije bio u društvenim borbama od kojih živi. On, takav, mora biti njonjav pred njima, i pred djecom i ženom, i pred sobom samim.

Muškarac ne mora po sebi biti ni fizički ni intelektualno superioran nad drugim muškarcima. Kakve god da talente nosi, on može biti pravi muškarac – onaj koji revno i spremno bdije nad cijelim okružjem u kojemu je njegov dom, dajući sve od sebe. Sve to je u sebi nosio i Muž Marijin. Uvjeren sam da je, prije nego mu je Bog povjerio jedinstvenu zadaću, sa svom pozornošću i aktivnošću, pratio i davao sve od sebe da uredi društvo u kojemu će živjeti i podizati obitelj. Je li se znao tući? Rukovati oružjem? Naravno! Rješavati razmirice, ukrotiti nasilnike? Pa naravno! Preuzeti inicijative u svomu gradu, organizirati zajednice? Pa naravno: sve to i puno više od toga.

Izvor: Ike Mandurić – FaceBook

 

Komentari