Tamo gdje se za jasno i nedvojbeno dokidanje suvereniteta zahtijeva poslušnost, treba reći da je neposluh istinski temelj suvereniteta a poslušni po prirodi riječi završavaju u sluganstvu.


Projekt Velebit već 4 godine izlaže parolu “Samo složni su jaki – Samo jaki su slobodni!” Tako je hrvatska država uspostavljena i jedino tako može biti sačuvana, bez obzira odakle nadirale imperijane tendencije, iz Beča, Pešte, Beograda ili Bruxellesa. Kao narod bez vlastite države smo preživjeli nekoliko imperija koje su pred našim očima nestale a mi ostali. Hoćemo li s državom uspjeti preživjeti nove imperijalne planove, ne bi trebalo biti pitanje čiji odgovor dolazi s dozom dvoumice, ali na žalost dolazi. S ovim izborima ostvarili smo početak od manjinskih suverenističkih 24 mandata, daleko slabiji od 3 puta malobrojnijih a ipak daleko moćnijih 8 mandata onih koji se nazivaju manjinom a dozvoljeno im je ponašati se kao većina.

Autor: Dinko Dedić

Vlast ima planove za Hrvatsku koji se prema dosadašnjem načinu ostvarivanja nalaze u dubokoj protimbi s pojom suverenizma, iako im je dato ime “novog suverenizma”.

Što se dogodilo u hrvatskim parlamentarnim izborima, većina analitičara gleda s klasične pozicije odnosa snaga između HDZ-a i SDP-a, gdje svi drugi služe tek da bi popunili brojeve jednih ili drugih, kako bi ostvarili većinu. To je princip na kojemu je hrvatska politika živjela sve godne svoje samostalnosti, a zove se princip manjeg zla. Na tim osnovama je i uspostavljen ovaj poredak a omogućio ga je prvi hrvatski predsjednik Dr. Franjo Tuđman, jer da ga nije htio, SDP-a ne bi ni bilo, nego bi se njegovo vodstvo utopilo u lustraciji a stranka bila raspuštena kao relikt jugoslavenske prošlosti.

HDZ je s druge strane bio konstruiran kao pokret koji bi obuhvatio sve, od onog tzv. lijevog krila HSS-a iz čijih je redova Tuđman davne 1941. otišao u partizane, pa do HSP-a iz čijih je redova povijesnim razvojem događaja i stranačkom genezom nikao Ustaški pokret.

Takav model mogao se ostvariti jedino ako se ne dozvoli jačanje suverenističkih stranaka na desnoj strani hrvatske politike, pa se odmah krenulo u akciju razbijanja HSP-a i HSS-a kao zasebnih stranaka, koje bi, kad bi im se dozvolilo razvijati se samostalno, radi svojih dubokih korijena u hrvatskomu narodu, mogle čak i ugroziti tako zamišljeni sustav. HDZ-ovi “HSS-ovci” i “pravaši”  koji su poslani izvršiti taj posao, sada sasvim bespotrebni i potrošeni, još uvijek su među nama.

Tako je zamišljena hrvatska politička struktura, sa uvijek slabijim SDP-om, koji će na ljevici progutati sve lijeve strančice i s neuporedivo jačim HDZ-om, koji će na desnici progutati sve desne strančice. Tako oslabljene treće stranke desnice i partije ljevice, moći će ući u Sabor s po nekoliko mandata, pomoći održavanju slike “stvarne i nepatvorene pluralističke demokracije”, popunjavati brojeve, glasovima doprinositi jednoj ili drugoj strani i životariti na saborskim marginama.

Tako je to bilo zamišljeno i tako se ostvarivalo dok je predsjednik Tuđman bio živ, a onda su stvari krenule naopako pa i naglavačke. SDP koji nikada nije smio ugroziti HDZ-ovu vlast, na prijelomu stoljeća se odjednom našao na vlasti a HDZ u oporbi. Na čelo HDZ-ove vlasti dolazili su jedan iza drugoga neki nepredviđeni ljudi i struktura se znala temeljito uzdrmati. U dva navrata kada je HDZ izgubio vlast, u pomoć je došla teorija manjeg zla i hrvatska neorganizirana suverenistička većina je prevagnula.

Rascjepkavanje HSP-a nastavilo se, sada po svojoj vlastitoj inerciji, do tih granica da se danas nalazi u poziciji gdje su razbijeni ostaci te stranke voljni ići u koaliciju s raznim drugim strankama ali nikako jedna s drugom. HSS se s druge strane prevorio u svoju vlastitu suprotnost i u procesu dezintegracije se pod vodstvom Kreše Beljaka našao u koaliciji s SDP-om, tamo gdje nikad nije po svom svijetonazoru mogao, niti po tom orignalnom raspredu smio.

Dok su svi oni koji su osnovani 90-ih godina za Tuđmanova života zauzeli svoja minorna mjesta u hrvatskom parlametarnom sustavu pod dominacijom HDZ-a i SDP-a i na tim mjestima životarili i životare i danas, neočekivano su se znale pojaviti neke nove neplanirane skupine, poput Živog zida ili Mosta, nepriučene rasporedu koji je postojao, s kojima se je trebalo obračunati da ne bi ugrozile sustav. Granica tolerancije se kretala negdje oko 10 mandata, i kada bi netko prešao taj prag, upalile bi se crvene lampice duboke države i slijedila je intervencija, kao što je bio slučaj s Mostom kojeg se toleriralo dok god je stajao na liniji, ali kada je pokušao mijenjati tokove i ugrožavati sustav, poduzete su izvanredne mjere i opasnost je otklonjena.

Bilo je slučajeva kada se i u okviru samog HDZ-a netko počeo ponašati mimo nepisanog protokola, kao što je bio slučaj s Karamarkom, pa je sustav i njega uklonio i to baš uz pomoć Mosta koji u svom naivnom entuzijazmu nije shvatio da je istovremeno i sebi iskopao grob.

Nadam se da će ova toliko pojednostavljena slika geneze hrvatske politike do danas biti prepoznatljiva onima koji odluče ovo pročitati, a trebala bi poslužiti da rasvijetli sliku i priliku ovoga trenutka, koji bi, barem sa suverenističke pozicije trebalo sagledati sasvim drugačije a ne po onoj staroj i već toliko puta upotrijebljenoj šabloni manjeg zla.

Kao da je neka nevidljiva ruka pomiciala figure na šahovskoj ploči hrvatske politike


Jesu li se propast Nezavisnih za Hrvatsku i Živog zida dogodile slučajno ili je neka nevidljiva ruka duboke države dubokih džepova pomicala figure na hrvatskoj političkoj ploči u periodu koji je vodio do tek održanih izbora, sada možda nije ni važno. Sve je išlo kako je “trebalo” prema izborima da se obave onako kako su se uvijek obavljali, da se na sceni niotkuda nije pojavio jedan faktor u formi katalizatora svega na toj razbijenoj suverenističkoj desnici, u liku popularnog pjevača Miroslava Škore.

U periodu koji gravitira prema tek održanim izborima, na sceni se pojavila nova grupacija u kojoj sam prepoznao potencijal. Bili su to Nezavisni za Hrvatsku sa Zlatkom Hasanbegovićem, žrtvom Plenkovićeva čišćenja preostalih Karamarkovih repova u HDZ-u i karzimatične Brune Esih, “Lijepe plavke” koja je mnoge šarmirala i izgledom i razumom. U periodu nakon europskih izbora, u jednom neočekivanom i teško objašnjivom zahvatu, ta je struktura implodirala a i danas je teško reći je li se to dogodilo vlastitom samodestrukcijom ili je na neki način potpomognuto od onih koji su poput mene u njima vidjeli potencijal i odlučili ih zadaviti dok su još mali, jer kad narastu, biti će to mnogo teže. Razdvojeni u dvije male skupine, Hasanbegović i Bruna Esih su bili neutralizirani.

Još je bizarniji primjer Živog zida, koji se raspao u istom tom periodu, s reputacijom požtvovnih i nesebičnih ljudi koji sve daju od sebe i ništa ne uzimaju za sebe, da bi se posvađali oko podjele plijena među glavnim akterima. Kao da je neka nevidljiva ruka čistila teren za nadolazeće izbore.

Niti već nekoliko godina obezvlađeni i obezglavljeni Most od kojega je više otpadalo nego što je prilazilo nije izgledao da bi mogao ugroziti sustav, kao što je bio slučaj u periodu prošlih parlamentarnih izbora, da ga nije iznenada na noge digao spasonosi bračni par Raspudić, intelektualno superioran svemu što se može naći na toj hrvatskoj desnici, prema kojoj sve godine ovoga stoljeća nisu pokazale niti malo milosti.

Nekoliko manjih grupacija udružilo se u savez poznat kao Hrvatski suverenisti, ali ni tako udruženi nisu imali naročitog izgleda na bilo koji način ugroziti sustav, kao što ga nije mogao ni referendum za poništenje Istanbulske konvencije, kojemu je opet s desnice u rebra skočila nova skupina s drugim referendumom na sasvim drugu temu izbornoga zakona, da bi ih na kraju HDZ kroz Lovru Kuščevića oboje solidno pokopao, najprije njih a onda i Lovru Kuščevića.

Je li se sve to dogodilo slučajno ili je neka nevidljiva ruka duboke države i dubokih džepova pomicala figure na hrvatskoj političkoj ploči u periodu koji je vodio do tek održanih izbora, sada možda nije ni važno. Sve je išlo kako je “trebalo” prema izborima da se obave onako kako su se uvijek obavljali, da se na sceni niotkuda nije pojavio jedan faktor u formi katalizatora svega na toj razbijenoj suverenističkoj desnici, u liku popularnog pjevača Miroslava Škore.

Najprljavija kampanja koju sam ikada u životu vidio


Na osnovu jedne fotografije s gitarom u omladinskom klubu, Škoro je proglašen za okorijelog komunistu. Za odlazak iz Hrvatske 1989. je proglašen za dezertera. Radi jednog čovjeka iz njegove stranke je proglašen za ruskog agenta koji radi za interesu ruskog kapitala. Optužen je za rezervnog HDZ-ovog igrača, za SDP-ovca koji će kao i u predsjedničkim izborima, na vlast dovesti SDP. I sve to bez ikakva dokaza, da bi sada nakon izbora počele curiti informacije…
Moram izjaviti kako mi se gade svi oni koji su organizirali i financirali taj podmukli i nečasni posao, i oni koji su svoje portale i televizijske emisije stavili u službu najprljavije političke kampanje s kojom sam se ikada sreo, i da mi se gade svi oni koji su u toj podmukloj, zaplotnjačkoj raboti svjesno sudjelovali, pa da im je upravo donijelo svakome po 100 tisuća kuna, a stranci 100 mandata.

Pojavio se kao protukandidat arogantnom bivšem SDP-ovom predsjedniku vlade titoističkih nazora Zoranu Milanoviću i postojećoj predsjednici, simpatičnoj i šarmatnoj Kolindi Grabar Kitarović, koja je uspješno obavljala protokolarni dio svoga posla i uživala simpatije mnogih Hrvata posebno suverenističke provenijencije.

I ankete su pokazivale a i opći dojam je bio, posebno nakon što je HDZ njezinu kampanju pretvorio u svoju stranačku, da će u drugom krugu Kolinda teško tući Milanovića, ali da bi Škoro mogao s lakoćom pobijediti i Milanovića i Kolindu.

Pogledamo li veliku sliku, i Milanović i Kolinda su bili dijelom sustava, a Škoro je bio ousider, netko tko bi mogo narušiti taj sustav. Dobio je značajan broj glasova ali nije ušao u drugi krug.

Svi oni koji još i danas politiku gledaju kroz prizmu manjeg zla, Škori su zamjerili što i on nije postupio po toj formuli i osobno podupro Kolindu, ne shvaćajući da Škoro nije na scenu došao supotstaviti se bilo kojoj osobi nego sustavu čijim su i Kolinda i Milanović bili djelom cijelog svog političkog života, bez obzira i usprkos toga što predstavljaju veće ili manje zlo.

Sa kreditom od nešto manje od pola milijuna glasova iz Predsjedničkih izbora, kada je odlučio krenuti kao kandidat u parlamentarne izbore, bez obzira što je tek osnovao stranku, što nije imao nikakvu infrastrukturu, crvene lampice za uzbunu duboke države popucale su od žmirkanja. Kompletan državni aparat je stavljen u pogon. Dijelom radi toga što jesen donosi gospdarske probleme a dijelom kako bi se Škori uskratilo vrijeme za konsolidaciju suverenističkih snaga desno od HDZ-a, sazvani su izbori čim prije, makar i u najvećem jeku pandemije, kao što se i pokazalo, a protiv Škore je u pogon stavljena naveća mašinerija destrukcije ljudskog karaktera koju sam kada vidio. Ne birajući sredstva koja se mogu upotrijebiti, niti sredstva koja treba utrošiti, počela je regrutacija na sve strane, komentatora, portala i televizija, s desna i s lijeva, koga se god moglo i kako god motivirati, da se Miroslava Škoru uništi pod svaku cijenu. Nikada u Hrvatskoj niti protiv njenih najvećih pa i ratnih neprijatelja, nisu korištene obitelji, žene i djeca ali za borbu protiv Škore nije bila granica. Čak se suradnjom iz Beograda pokušalo nabaviti materijal kojim bi ga se kompromitiralo, da je kampanja često izgledala kao “Adria Tour” u beogradsko-banjolučko-zagrebačkoj koprodukciji. Njegova supruga, rođena u Americi s anglosaksonskim imenom, školovana kroz katolički školski sustav, s jednim od roditelja iz Hrvatske pravoslavnog porijekla, pretvorena je u notornu četnikušu s nožem među zubima, badava što je u jeku rata sa svojom mužem doputovala u Hrvatsku, ništa nije pomagalo – vrlo neka netipična “četnikuša”. Škoro je prikazan kao pjevač po chicaškim četničkim klubovima, bez i jednog dokaza, makar i jedne blijede fotografije. Nazvao sam poznate u Chicago i nitko živ to ne zna. Bratska zajednica se od tvrdnje ogradila, ali nije pomagalo. Jedan ga je “pravaš” nazvao udbašem koji je za udbu po Europi sakupljao novac. Na osnovu jedne fotografije s gitarom u omladinskom klubu je proglašen za okorijelog komunistu. Za odlazak iz Hrvatske 1989. je proglašen za dezertera. Radi jednog čovjeka iz njegove stranke je proglašen za ruskog agenta koji radi za interesu ruskog kapitala. Optužen je za rezervnog HDZ-ovog igrača, za SDP-ovca koji će kao i u predsjedničkim izborima, na vlast dovesti SDP. I sve to bez ikakva dokaza, da bi sada nakon izbora počele curiti informacije, od Ćire Blaževića kako su i njega pokušali regrutirati da Škoru lažno optuži za nastupe po četničkim klubovima u Srbiji i od Mladena Grdovića da su on i Kerum djelovali protiv Škore u dogovoru s HDZ-om, da moram izjaviti kako mi se gade svi oni koji su organizirali i financirali taj podmukli i nečasni posao, i da mi se gade svi oni koji su u toj podmukloj, zaplotnjačkoj raboti svjesno sudjelovali, pa da im je upravo donijelo svakome po 100 tisuća kuna, a stranci 100 mandata.

Bilo je očekivano da će rezultati izbora razliku između HDZ-a i SDP-a brojati u nekoliko mandata, ali je HDZ pobijedio s dvoznamenkastom razlikom, što su svi oni zaglavljeni u teoriji manjeg zla vidjeli kao najbolji rezultat koji se mogao očekivati. Oni koji su na hrvatsku političku stvarnost počeli gledati izvan a ne iz sustava, susreli su se s drugačijim zaključcima. Pobjeda bilo koje od dvije stranke, koja bi joj omogućila mandat bez da moraju računati na suvereniste (DP i Most), značila je poraz, odnosno pobjedu postojećeg sustava. Jedino onaj koji ima brojeve pri saborskom glasanju može donositi promjene ili sve ostavljati kako je bilo i nitko drugi. Jedina alternativa tome je ono što se događa u Srbiji a za to Hrvatska nema ni želuca ni uljudbenih predispozicija.

Svi koji gledaju raspored unutar sustava, vide koliko je osvojio HDZ a koliko SDP, ne misleći da na idućim izborima raspored može biti obrnut. Oni koji u sustav gledaju sa željom da ga promjene, vide koliko su dvije stranke odnijele zajedno, a to je više nego dvotrećnska većina, koja će bez obzira na privid nepremostivih razlika, bude li trebalo, zajedno izglasati promjene u cilju održanja sustava onakvim kakav je, bilo da se radi o izboru Ustavnih sudaca, oduzimanju političke moći Hrvatima izvan Hrvatske ili bilo čega na obostranu korist.

Hladni, proračunati, sposobni i bezemocionalni Andrej Plenković


Lice novog tuđmanizma i modernog suverenizma.

Hladnog, proračunatog, sposobnog i bezemocionalnog europskog birokratu Plenkovića ne mogu zaobići a da ga ne navedem kao značajan faktor za pobjedu europskog plana na rascjepkanom Balkanu. Velikim je djelom on zaslužan za ishod ovih izbora, a razlika između njega i nadobudnog Bernardića, više je nego očita. Plenković je sagradio strukturu u kojoj postoji raspored dužnosti, u kojoj se zna tko će voditi čiste a tko prljave poslove. Plenković se ne treba bacati na uperena koplja kao što je preostalo Bernardiću sam se identificirati s Titom. Plenković ne može izbjeći da osobno ne ode u Jasenovac, ali može poslati nekoga manje primjetnog i u Brezovicu i u Srb i s vijencem na Sutjesku. Naći će se komisija koja će odlučiti o sudbini pozdrava “ZDS” i komisija koja će maknuti nepoželjnu hosovsku ploču iz Jasenovca i neće se naći komisija koja će s dnevnog reda skinuti centralni srpsko-hrvatski simbol kolektivne hrvatske krivnje, Jasenovac, a predsjednik vlade će uvijek ostati čist, s odgovornošću na nekom drugome. Takvu organizaciju niti osobnu spodobnost Bernardić ne posjeduje, jer nije odgojen u europskoj visokoj školi diplomacije i političke manipulacije.

Plenković može prema potrebi Tuđmana kovati u zvijezde. Zato postoji koalicijski partner koji će Tuđmana na naslovnoj stranici svojih novina staviti “tamo gdje mu je mjesto”. Ne treba Plenković, čak da se s tim duboko slaže, sve što je desnije od HDZ-a nazivati fašistima. To će učiniti drugi koalicijski partner ili više njih. I tako redom. Bitno je da se Hrvatsku iz temelja mijenja, sada nakon ovih izbora već u drugoj fazi procesa, bez osobnog ekscesa, tiho i po planu, pred zamagljenim očima onih koji se s “njegovim” finalnim planovima nikada ne bi složili, ali će tolerirati jedan po jedan, sitne korake na putu pretvaranja Hrvata na unutarnjem planu u poslugu za udoban odmor europskih turista a na vanjskom za radnu snagu, po mogućnosti što školovaniju, za gladnu europsku industriju.

Što će Hrvatskoj poljoprivreda kada Europa obiluje tonama smrznutog i presmrznutog mesa koje netko drugi više neće kupiti a ima li “humanijeg” posla nego slabo plaćenima ponuditi jeftinu hranu. Što će Hrvatskoj industrija kada već drugdje postoji, s kapacitetom pokriti i Hrvatsku i Europu i svijet. Neka Hrvatska dade ono što ima, sirovnu u formi radne snage.

Hrvatska Europi treba za njene radnike koji na Jadran dolaze na zasluženi odmor, uslugu, sobarice, konobare koji će svojim gostima odgovarati “Izvolite gospodine”, “Što za vas mogu učiniti gospodine”, “Vaša želja, meni naredba gospodine”.

Ne može tu ulogu vršiti SDP niti im je ikada bilo namjenjeno. Oni su namijenjeni za drugu violinu da bi se ostvarivala slika demokratske harmonije. Oni koji nisu imali sluha nego su galamom narušavali harmoniju, Glasnović i Culej, i Maras da se ostvari ravnovjesje, sada su uklonjeni.

Na nesreću, nepredviđeno, Most zahvaljujući Raspudićima i još dvostruko brojnija i time opasnija koalicija Domovinskog pokreta zahvaljujući, unatoč svih napora nedotučenome Škori, iako je izbjegnuta opasnost da uzdrmaju sustav, u veliki dom hrvatskoga naroda i europskih ciljeva, ulazi kao remetilački faktor koji može po malo potkopavati tri stupa na kojima počiva stabilnost sustava, HDZ, SDP i osam garantiranih “predstavnika” manjina.

Nad Mostom i DP-om će se u idućem periodu nastojati primjeniti različite metode, ne bi li ih se privolilo ili prisililo prihvatiti ulogu minornih parnera koji će se uklopiti u sustav a ne ga rušiti. Oni se smiju uljuđeno protiviti, dapače. Ali ne smiju narušavati sustav niti, nedajbože jačati, uspijevati u razotkrivanju podmuklih planova, stjecati podršku i snažiti se. Neki će se suprotstaviti namijenjenoj ulozi da tu budu kako bi ih se vidjelo a ne kako bi ih se čulo. Protiv njih više neće biti potrebna brutalna predizborna kampanja kakavu je doživio Škoro. Nema više stiske s vremenom i neće trebati žuriti, ali će se na testu naći svi, jedni u obrani postojećeg poretka a drugi u namjeri mijenjati ga iz temelja.

Jedno je sigurno – ovim je izborima u igru unešena nova kvaliteta čija je glavna karakteristika promjena sustava za povratak suvereniteta hrvatskomu narodu i spas njegove države umjesto samo prebacivanja stolica na palubi tonućeg Titanika.

Unatoč komforne pobjede, pred Plenkovićem se nalazi najizazovniji period od Domovinskog rata, u formi nezapamćene gospodarske krize koju se uspjelo ne potencirati tokom predizborne kampanje, ali koja dolazi kao Slava Ocu nakon Zdrave Marije.

Ako šefovi države u kojoj živim ne mogu zanijekati da pred njima stoje neviđeni napori kako bi umanjili posljedice dolazeće recesije, na žalost, neće se ni Hrvatska moći izvući bez rana, a najveća bi mogla biti baš ona najpogubnija – još više povećano iseljavanje, ne kao kategorija boljeg ili goreg materijalnog stanja, nego kao kategorija opstanka ili nestanka ovog naroda.

Suverenistička snaga od nedovoljnih 24 mandata koji se ipak ne može ignorirati, pred sobom ima ogroman izazov, ostati u velikim cipelama koje su poredizbornim obećanjima obuli. Već su se u samom početku osjetile slabosti izostankom Brune Esih iz zajedničkog pothvata, odlaskom Marijane Petir pod okrilje HDZ-a i neusaglašenim zajedničkim nastupom Mosta i DP-a. Hoće li se suverenisti sada udružiti i pojačati svoju poziciju ili će se nastaviti rasipati, ostaje vidjeti.

Jednom davno u vrijeme Jugoslavije smo sjeli uspoređivati gospodarski kapacitet Jugoslavije i Australije, jer su obje države imale podjednak broj stanovnika i čak se i sami zaprepastili kada smo ustanovili da jedna cesta koja se na 80 km proteže od Melbournea do Geelonga ima više industrije nego cijela Jugoslavija zajedno. Kako u Australiji nije moguće bilo izbjeći otvorene prijetnje o krizi koja dolazi a u hrvatskoj predizbornoj kampanji je, meni nije jasno. Kako je priča o milijardama eura koji po posebnim vezama vladajuće garniture i njena vođe nepovratno dolaze u Hrvatsku spasiti ju od recesije, uspjela otkloniti zle slutnje, može se objasniti jedino nedostatkom kolektivne nacionalne političke zrelosti. Lako je da to ima nešto s Jeffersonovom maksimom o važnosti slobode tiska i s diskretnim sastanku vlade s predstavnicima izabranih medija, o kojemu su nagađati ostali samo oni neupućeni koji na njega nisu pozvani i s nedostatkom hrabrosti onih koji znaju bolje od većine, izaći u javnost s imenom, prezimenom i u vlastitim cipelama stati i zahijevati bolje odgovore od onih koji nepotkrijepljeni ne drže vodu.

Suverenistička snaga od nedovoljnih 24 mandata koji se ipak ne može ignorirati, pred sobom ima ogroman izazov, ostati u velikim cipelama koje su poredizbornim obećanjima obuli. Već su se u samom početku osjetile slabosti izostankom Brune Esih iz zajedničkog pothvata, odlaskom Marijane Petir pod okrilje HDZ-a i neusaglašenim zajedničkim nastupom Mosta i DP-a. Hoće li se suverenisti sada udružiti i pojačati svoju poziciju ili će se nastaviti rasipati, ostaje vidjeti.

Projekt Velebit već 4 godine izlaže parolu “Samo složni su jaki – Samo jaki su slobodni!” Tako je hrvatska država uspostavljena i jedino tako može biti sačuvana, bez obzira odakle nadirale imperijane tendencije, iz Beča, Pešte, Beograda ili Bruxellesa. Kao narod bez vlastite države smo preživjeli nekoliko imperija koje su pred našim očima nestale a mi ostali. Hoćemo li s državom uspjeti preživjeti nove imperijalne planove, ne bi trebalo biti pitanje čiji odgovor dolazi s dozom dvoumice, ali na žalost dolazi. S ovim izborima ostvarili smo početak od manjinskih suverenističkih 24 mandata, daleko slabiji od 3 puta malobrojnijih a ipak daleko moćnijih 8 mandata onih koji se nazivaju manjinom a dozvoljeno im je ponašati se kao većina.

Vlast ima planove za Hrvatsku koji se prema dosadašnjem načinu ostvarivanja nalaze u dubokoj protimbi s pojom suverenizma, iako im je dato ime “novog suverenizma”. Dubravko Ljubić je 10. srpnja u tekstu na stranicama Projekta Velebit izvrsno obradio tu temu, rekavši između ostalog da “Izrazi poput novi suverenizam, ili primjerice nova korektnost, u sebi u pravilu sadrže negaciju izvornog sadržaja. Suverenitet ili postoji ili ga nema. On ne može biti ni nov ni star, već jedino može biti originarni izraz narodne vlasti”.

Tamo gdje se za jasno i nedvojbeno dokidanje suvereniteta zahtijeva poslušnost, treba reći da je neposluh istinski temelj suvereniteta a poslušni po prirodi riječi, završavaju u sluganstvu.

Komentari