U političkom životu RH, u društvu općenito, zagađivači iz jugoslavenskih vremena nisu tako glatko nestali. Viđamo ih svakodnevno, ne skrivaju se u mraku, drže skupove, snimaju filmove, objavljuju knjige, imaju svoje novine, svoje stare i nove (Novosti) frustracije, te prvi prosinca ne obilježavaju početkom Došašća nego došašća Jugoslavije u kojoj su došli na svoje, to jest zavladali mnogim naivnim narodima, milom ili silom. Plač velikosrpske klateži za Jugoslavijom posve je nerazumljiv, jer u Hrvatskoj i izvan Jugoslavije imaju isti, povlašteni tretman, čak i mnogo bolji, svaka ih vlast tetoši i uzima u vlast na ovaj ili onaj način. Svi koji su protiv takvoga paradoksalnog ulagivanja tipovima koji u Hrvatskoj vrijeđaju Hrvatsku, pripadaju po novoj nomenklaturi krajnjoj desnici ili ultradesnici.
Svršetkom studenoga temperature privremeno ispod ništice, tek toliko da mjesec u finišu opravda ime. Nenaviknuti na hladnoću, u Zagrebu i Splitu neki su počeli paliti automobile na parkiralištima ispred stambenih zgrada. Na Mars sletjela letjelica od koje ćemo doznati ima li života na ratničkom planetu. Letjelica je bez ljudske posade, a s kakvom će se vratiti ostaje vidjeti.
Svakako nam žurno treba drugi planet jer ovaj koji se naziva Zemljom potrošili smo u kratko vrijeme, u stvari u zadnjih svega stotinu pedeset bezumnih godina, žrtvovali jednu tako lijepu kuglu na oltaru “razvitka, napretka čovječanstva” i sličnih lažnih vijesti, uz velike i manje ratove oko “resursa” koji su na izmaku.
Hrvatska u tom smislu, ekološkom i klimatskom, nema previše putra na glavi, budući da se nikada nije bjesomučno razvijala pa diše bolje od ostatka svijeta, a ima i vode na bacanje, što i čini. Ako je što ostalo od industrijskih zagađivača iz vremena krepane Jugoslavije, uglavnom je uspješno uklonjeno, i zato mirno i nevino možemo pratiti natezanja onih iz G20 koji klimatske promjene ne opažaju, i ne će sve dok nam svima ne bude počelo doslovce gorjeti pod nogama, a ne samo njima.
U političkom životu RH, u društvu općenito, zagađivači iz jugoslavenskih vremena nisu tako glatko nestali. Viđamo ih svakodnevno, ne skrivaju se u mraku, drže skupove, snimaju filmove, objavljuju knjige, imaju svoje novine, svoje stare i nove (Novosti) frustracije, te prvi prosinca ne obilježavaju početkom Došašća nego došašća Jugoslavije u kojoj su došli na svoje, to jest zavladali mnogim naivnim narodima, milom ili silom. Plač velikosrpske klateži za Jugoslavijom posve je nerazumljiv, jer u Hrvatskoj i izvan Jugoslavije imaju isti, povlašteni tretman, čak i mnogo bolji, svaka ih vlast tetoši i uzima u vlast na ovaj ili onaj način. Svi koji su protiv takvoga paradoksalnog ulagivanja tipovima koji u Hrvatskoj vrijeđaju Hrvatsku, pripadaju po novoj nomenklaturi krajnjoj desnici ili ultradesnici.
Tu retoriku preuzela je, odnosno plasirala, tzv. umjerena desnica, a kada je desnica u Hrvatskoj umjerena i umivena, onda se klatež razmaše pa postane nasilna te smo na prijelazu studenoga u prosinac imali nekoliko “slučajno” povezanih i jednako odvratnih granatiranja Hrvatske s pozicija jugoslavenskih i velikosrpskih (što je isto), s nikada zamrlim optužbama, sada opet krajnje agresivnim, da je našom zemljom zavladao fašizam, nacizam, biciklizam i slično, pa se umivena desnica našla u situaciji da mora reagirati, a našla se zato jer je sve učinila da se nađe. I opet će. Svi navedeni povezani “slučajnici”(pravobraniteljica, IDS, SDSS, SDP) neodoljivo podsjećaju na “slučaj Žanko” koji je zbog divljačkih optužaba o šovinizmu i ustašizmu u tadanjoj SRH postao trn u oku nacionalno već više-manje probuđene partijske hijerarhije i izazvao ju da se brani i u toj obrani postane sudionikom pokreta koji nazivamo Hrvatskim proljećem.
Pokretači pokreta za hrvatsku samostalnost, sada gotovo pretvoreni u disidente
Rastrojena ljevica jedinoga saveznika ima u desnom centru, što, primjerice, “Novi list” sjajno analizira, a da bi sve bilo lijepo i razborito, navodno, provlači se teza da je za buđenje nepostojećeg ustaštva u Hrvatskoj kriv Tomislav Karamarko, odnosno da je Plenković spasio Hrvatsku od ustaštva, premda, eto, baš ovih dana dok je Plenković na vlasti haranga postaje sve opakijom. Zaključak: bilo kakva hrvatska vlast nije dobra ni poželjna, kao ni bilo kakva hrvatska država, pa makar i SMS država. Usput: pročitao sam Karamarkovo “priznavanje krivnje” i sve što je napisao potpuno je točno, a ujedno je razvidno zašto nije bio po volji ni Bruxellesu, ni crvenima ni pupovčanima – znači, kad se bratska srca slože, itd.
Na nedavnom Interliberu došla mi je u ruke, to jest dao mi ju je u ruke Ante Žužul, knjiga “Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija” autora Wollfyja Krašića. Iz predgovora Ive Banca izdvajam (prepričavam) rečenice koje opisuju kako se i tada podmetalo Hrvatskoj sličnim metodama kao i sada: “Početkom prosinca 1970. Dragutin Haramija, predsjednik IV Sabora SRH poslao je pismo Mitji Ribičiću u kojemu je optužio SIP-ove operativce kako šire insinuacije da je hrvatsko vodstvo u dosluhu s dr. Brankom Jelićem (HNO) koji je živio u Berlinu i navodno uspostavio veze s Moskvom. S gledišta tih veza Hrvatska bi bila neovisna pod komunističkom upravom – od Trsta do Drine – unutar sovjetskog lagera, a poredak bi bio socijalizam sovjetskog tipa. Zauzvrat, SSSR bi dobio baze u Mostaru i Rijeci. (Izvor tvrdnja bio je V. Tomulić, Jelićev pomoćnik, u stvari agent jugoslavenske obavještajne službe.)… Ta je izmišljotina koju je Tripalo nazvao proizvodom bolesne mašte, imala dramatične posljedice, a dobro je smišljena da poveže ‘neprijateljsku emigraciju’ s Brežnjevom, odnosno ‘fašizam’ sa sovjetizmom, pa u taj paket stavi proljećare – svi su strahovi lijepo umotani i Hrvatsko je proljeće krenulo prema slomu, hrvatski sveučilištarci i matičari pozatvarani, a Đoko je opet došao na svoje. Kažem, sada se stvari ponavljaju u nešto izmijenjenim okolnostima, ulogu Savke i Tripala ima (najuže) vodstvo sadašnje umivene desnice koja se užasno boji desnice, a iznutra (rečeni slučajnici) i izvana tjera ju se da bude što ne bi trebala biti, pa i vođe moraju biti iz posve drugoga miljea nego što su autentični pokretači pokreta za hrvatsku samostalnost, sada gotovo pretvoreni u disidente.
Rastrojena ljevica jedinoga saveznika ima u desnom centru, što, primjerice, “Novi list” sjajno analizira, a da bi sve bilo lijepo i razborito, navodno, provlači se teza da je za buđenje nepostojećeg ustaštva u Hrvatskoj kriv Tomislav Karamarko, odnosno da je Plenković spasio Hrvatsku od ustaštva, premda, eto, baš ovih dana dok je Plenković na vlasti haranga postaje sve opakijom. Zaključak: bilo kakva hrvatska vlast nije dobra ni poželjna, kao ni bilo kakva hrvatska država, pa makar i SMS država. Usput: pročitao sam Karamarkovo “priznavanje krivnje” i sve što je napisao potpuno je točno, a ujedno je razvidno zašto nije bio po volji ni Bruxellesu, ni crvenima ni pupovčanima – znači, kad se bratska srca slože, itd.
Koalicijski partneri desnoga centra sada se zabavljaju, nepostojećem HNS-u dan je resor obrazovanja, znači hrvatske budućnosti s kojom eksperimentira kao u stara vremena alkemičari, traži kamen mudraca i ne nalazi ga. Pupovac i družba lutaju po Hrvatskoj ne bi li gdje našli, osim poznatih, do sada nepoznate tragove NDH i povezali ih sa sadašnjošću. Centristi sve to mirno gledaju, pa i kada su u igri prozirna podmetanja, dovlačenja iz Srbije mutnih likova nešto lukavijih od Vučića i njegovih ministara, a neupućeni kakvi jesu, i oni iz škola jugoslavenske historiografije, marksizma i lenjinizma, dopuštaju da se javno govori kako su u Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata, jedino u Hrvatskoj(!), postojali logori za djecu – potvora koja se prenosila i na doba srpske agresije devedesetih, o ubijanju srpske djece, što je koštalo života mnoge ranjene hrvatske branitelje u trenutku okupacije Vukovara.
Pa kad ne će hrvatska država RH ili SMS, hrvatski znanstvenici gotovo u ilegali moraju dokazivati istinu: da tzv. logor za djecu u Jastrebarskom nije bio logor nego mjesto gdje su djeca spašavana, da u Sisku nije bio logor – o čemu je prošastih dana održan znanstveni skupa bez odjeka u “službenim” medijima, pod naslovom “Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku”, u organizaciji Sisačke biskupije, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Djeca su bila smještena u Sokolani, samostanu sv. Vinka, Reissovu skladištu i školi u novom Sisku, dovedena izgladnjela, bolesna, i mnogima nije bilo spasam ali je većina ipak preživjela.
Od 7000 ratne siročadi na području Hrvatske umrlo je 1152 nesretnih mališana. Nema ni jednog dokaza da je i jedno jedino dijete ubijeno. Nesreća te djece bila je velika, sudbine tužne, ali lažima o “logorima za djecu” ionako velika tragedija ne će biti umanjena, štoviše. No, poslužit će, i jest, u pupovačkim makinacijama usidrenim u NDH (na čijem su području djeca spašavana zahvaljujući heroinama poput Dijane Budisavljević, predanim liječnicima, časnim sestrama i svećenstvu uključujući Stepinca, ali kako bi svi oni to mogli činiti bez dopuštenja režima, teško je zaključiti).
Izvući pouke, ako nije kasno
Crnogorci za stotu obljetnicu prihvatili rezoluciju o ništavnosti nasilnog pripajanja Crne Gore Srbiji odnosno Jugoslaviji, kada je nestala Kraljevina Crna Gora i nije se pojavila na zemljovidima donedavno, ne kao kraljevina, zemlja koja se “emancipirala” (ne zaboravljamo da je Srbija gurnula Crnu Goru ne samo u Prvi svjetski rat nego i u rat protiv Hrvatske devedesetih, za što je, za razliku od Srbije, izrazila kajanje, čak platila odštetu zarobljenim Hrvatima, što Srbiji ne pada na pamet)…
“Šokiran” događajima u Montenegru, Vučić pokazuje da je neizliječeni Miloševićev šegrt. I da mu Hrvatska, uz RS, ostaje jedino poprište gdje ima pouzdane saveznike, koji znaju posao, napuhuju balone i pripremaju teren stalnim i sve agresivnijim tezama o RH kao zemlji u kojoj se povampirilo ustaštvo toliko strašno da će na kraju zahtijevati intervenciju Srbije. I hajdmo ispočetka.
Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS.
Stogodišnjica SHS odnosno Jugoslavije probudila je povijesnu svijest naroda i država koje su 1918. uplovile u terorističku državu, koja im je oduzela i državnost i novac, ponizila ih i ubijala (ne samo prosinačke žrtve, sjetimo se stradanja u Posavini). Ne sjećam jesmo li mi proglasili ništetnim sramotnu odluku Narodnog vijeća, to jest adresanata koji su putovali u Beograd na čelu sa zubarom Pavelićem, ali vidim da su Crnogorci za stotu obljetnicu prihvatili rezoluciju o ništavnosti nasilnog pripajanja Crne Gore Srbiji odnosno Jugoslaviji, kada je nestala Kraljevina Crna Gora i nije se pojavila na zemljovidima donedavno, ne kao kraljevina, zemlja koja se “emancipirala” (ne zaboravljamo da je Srbija gurnula Crnu Goru ne samo u Prvi svjetski rat nego i u rat protiv Hrvatske devedesetih, za što je, za razliku od Srbije, izrazila kajanje, čak platila odštetu zarobljenim Hrvatima, što Srbiji ne pada na pamet).
Taj montenegrijanski čin osupnuo je Srbiju i Vučića, a kako i ne bi. Često se služim zemljopisnim atlasom iz 2001. u kojemu su nacrtane granice države koja se zvala “Srbija i Crna Gora”, teritorijalno posve pristojna i s izlazom na more, kadli, eto, drugo oko u glavi se samo izbilo… I Kosovo se osamostalilo, na Sandžaku stalno vrije, ni Vojvodini nije više najugodnije, RS u BiH sve nešto pokušava jače se povezati sa Srbijom, ali ne ide, ne daju gospodari svijeta, pa Dodiku preostaje paradiranje sa svojom zastavom u Sarajevu i puzajućim stvaranjem paravojske, što može dovesti do novoga rata i hajdmo ispočetka. Ne dao Bog. No “šokiran” događajima u Montenegru, Vučić pokazuje da je neizliječeni Miloševićev šegrt. I da mu Hrvatska, uz RS, ostaje jedino poprište gdje ima pouzdane saveznike, koji znaju posao, napuhuju balone i pripremaju teren stalnim i sve agresivnijim tezama o RH kao zemlji u kojoj se povampirilo ustaštvo toliko strašno da će na kraju zahtijevati intervenciju Srbije. I hajdmo ispočetka.
Hrvatska se, doduše, malo udaljila od istočnoga susjeda koji joj bez prestanka radi o glavi, malo se srednjoeuropeizirala, u Zagrebu je održan skup Srednjoeuropske inicijative – usporedo sa G20 – u njoj je mnogo zemalja koje “ne idu u Marakeš”, a zašto ne idu službenoj hrvatskoj politici nikako nije jasno. Onima koji ne idu, nije jasno zašto hrvatska vlast drži hrvatski narod nepismenim, pa mu ne da ni na hrvatski preveden tekst za koji marakešani trebaju dignuti ruku. Bez obveze. Ha. Dok kršćane ubijaju po Azijama i drugdje više nego u doba Dioklecijana. Pokret žutih prsluka u Francuskoj samo je naoko financijski. Simpatični, ha, Macron koji je htio postati novi Napoleon, i dalje ima gard čovjeka koji je progutao metlu i pametniji je od naroda, što znači da će biti pometen. Službena vlast u Hrvatskoj treba malo pogledati što se to oko nje događa, i izvući pouke, ako nije kasno.
Foto: Princ George (kasnije kralj Geoge VI) na vjenčanju Aleksandra Karađorđevića 8. lipnja 1920. “Kako bijaše na početku….”
