Navršilo se godinu otdana kako su se Vatreni iz Rusije vratili u Zagreb gdje ih je dočekao dvoznamenkasti postotak svih domovnskih Hrvata, njih šestoznamenkastih pola milijuna. U isti dan se navršilo 50 godina kako je Neil Armstrong nogom stupio na mjesec, baš u vrijeme kada se u Hrvatskoj, iza tamnih oblaka pojavilo proljetno sunce i počelo zagrijavati Domovinu. Svega smo par tjedana od Dana pobjede s onim što nam je od toga ostalo, s filmovima i fotografijama koje nam zorno pokazuju lica koja ujedno zrače osjećajem pobjede i ne samo nadom, nego vjerom u sretnu budućnost. Moglo bi se ovom vremenu pripisati još još nekoliko nadnevaka, što radosnih što tužnih, pa slobodno možemo reći “vremana su bremenita”.
Doček Vatrenih u Zagrebu . . . . i njegov završetak
Za njih, za duboku i za plitku državu, i vatreni igrači i plameni navijači su bili samo jeftina zabava koja ih se uopće ne dodiruje i može potrajati samo u okvirima njihove tolerancije i do granice njihova strpljenja. Ništa njima nije značila volja Vatrenih da na pozornicu dođe Thompson, niti volja naroda da ga vidi kako zajedno s njima slavi pobjedu. Znali su i kakava će biti reakcija jer nas poznaju bolje nego što mi poznajemo sebe. Inače ne bi riskirali pobunu kad su isključili mikrofon.
Televizija je cijelu naciju dostojno podsjetila na to što je pred godinu dana Hrvatima značilo osvajanje drugog mjesta na svjetskom prvenstvu. Svijet je inače nemilosrdan prema drugima i nitko ne pamti tko je drugi stigao na Antarktik ni tko se drugi popeo na Mt Everest. Međutim, dan kada su Vatreni, kada je apsolutni “underdog”, dospio u finale svjetskog prvenstva, oni su postali, ako ne službeni pobjednici a ono za sigurno sentimentalni pobjednici i ne samo u očima pristranih Hrvata, niti samo u očima “nepristranog” svijeta, nego i u raskolačenim očima i onih koji hrvatskom uspjehu u bilo kojem kontekstu, nisu skloni.
Uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije, svakoj njihovoj pobjedi na tom putu, pored Srbije, nije se veselila tek jedna manjinska, sluganska, europsko-balkanska, marginalizrajuća ali ne i marginalna, sekcija naroda u Hrvatskoj. Manjinska, kažem, ali samo po volumenu ali ne i po masi, ne i po utjecaju. Dapače, oni su smješteni među uhljebljene i umrežene, među zagrijane, zaigrane i razigrane, one koje ne karakterizira drhtanje nego drmanje, smještene u tri kategorije vlasti i k tome u medije i u s proračunskin sredstvima potumplane nevladine udruge, one udomljene u visokim domovima, nastanjene na gornjim katovima, s vilama najlbližima obali, s kućama na reklasificiranim parcelama, s mercedesima u maminim dvorištima, toliko moćnima da im ni vozačka dozvola nije potrebna, s teflonom premazanima tako da se za njih ne lijepe ni prekršaji, ni presude ni kazne.
Bez obzira na njena vrludanja, snalaženja i nesnalaženja u nemirnom hrvatskom interijeru, izvan granica a posebno na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, Predsjednica je odigrala vrlo pozitivnu ulogu. Međutim, oni nisu mogli smisliti njezinu nasmijanu kockastu pojavu koja je zračila optimizmom. Oni bi najradije da je “diplomatski, državnički i dostojanstveno” u loži za visoke uzvanike sjedila u crnini, sa željeznim licem i drvenim tijelom.
Pokazali su vladajući tim činom gdje se nalaze u odnosu i na Hrvatsku i na cijeli njegov narod, tamo gdje su se od početka nalazili i gdje se danas nalaze i gdje će biti dok god tih pola milijuna “suverenih” nosioca hrvatske državnosti pristaje šutke i poslušno, kada im se isključi struja na mikrofonu, ponizno i pokorno, bez riječi protesta, razići se kućama, baš kao da to nije bio nasilni čin, nego najavljena i na listu zapisana zadnja točka programa dočeka.
Hrvatska televizija dostojno je prikazala atmosferu pri dočeku vatrenih pred godinu dana, s izuzetkom, po mom sudu, naindikativnijeg trenutka koji stoji kao najznačajniji pokazatelj svega što sam o vladajućima ranije rekao, momenta kada su jasno pokazali tko drma a tko drhti, kada su isključili mikrofon i svima u stilu britanske kraljice Victorije rekli “We are not amused” (Ovo nam više nije zabavno).
Za njih, za duboku i za plitku državu, i vatreni igrači i plameni navijači su bili samo jeftina zabava koja ih se uopće ne dodiruje i može potrajati samo u okvirima njihove tolerancije i do granice njihova strpljenja. Ništa njima nije značila volja Vatrenih da na pozornicu dođe Thompson, niti volja naroda da ga vidi kako zajedno s njima slavi pobjedu. Znali su i kakava će biti reakcija jer nas poznaju bolje nego što mi poznajemo sebe. Inače ne bi riskirali pobunu kad su isključili mikrofon.
Pokazali su vladajući tim činom gdje se nalaze u odnosu i na Hrvatsku i na cijeli njegov narod, tamo gdje su se od početka nalazili i gdje se danas nalaze i gdje će biti dok god tih pola milijuna “suverenih” nosioca hrvatske državnosti pristaje šutke i poslušno, kada im se isključi struja na mikrofonu, ponizno i pokorno, bez riječi protesta, razići se kućama, baš kao da to nije bio nasilni čin, nego najavljena i na listu zapisana zadnja točka programa dočeka.
Volja naroda će ostati ignorirana dok ne prevlada njegova nevolja a gdje se nalazi ta granica, mogao bi sa sigurnošću reći za većinu stranih naroda koje poznajem, ali ne mogu reći za hrvatski narod.
Amerikanac na Mjesecu i Hrvat u Proljeću
Hrvatsko proljeće kao preteća, kao visibaba i vijesnik hrvatskog osamostaljenja, ostaje jednom od rijetkih svjetlih točaka u mom životu i sjećanjima upozorava kako ova pasivnost i apatija koja danas vlada u Hrvatskoj, ne može biti ni normalna ni prirodna ni očekivana ni shvatljiva ni opravdana. Pod onim daleko težim i opasnijm uvjetima, u jugoslavenskom okviru, ponašanje hrvatskih studenata, jednog dijela hrvatskih političara, hrvatskih novinara i Matice hrvatske, uspoređeno s njihovim ponašanjem danas, bode u oči.
Istog dana, prošlo je 50 godina otkako je čovjek nogom stupio na mjesec, koincidentno s pojavom Hrvatskog proljeća, kada je zapadni svijet pokazao dozu hrabrosti i s 20% šanse na uspjeh, poslao trojicu najhrabrijih u “osvajački pohod” na Mjesec, a hrvatski narod također pokazao svoju hrabrost kakvoj danas nema ni traga ni glasa. Kao i danas, tadašnji proljetni pojam demokratizacije u riječima, u tišini svijesti je zvonio težnjom k slobodi i državnoj nezavisnosti.
Nije mi baš uputno pisati i tome kako je Neil Armstrong zaista ostavio trag svojih ogromnih cipela na prašnjavom Mjesecu, jer je baš ova “moja” strana hrvatskog, kako to gen. Glasnović kaže, mentalnoga sklopa, neobično sklona teorijama mega-zavjere, uključujući i tu da se nitko nikada nije spustio na Mjesec, nego da je sve snimljeno, navodno u nekom pomjesečarenom studiju u Engleskoj.
Međutim, ja ne mogu odoljeti, jer sam sasvim slučajno i sam ubrojen među 400 tisuća ljudi koji su na jedan ili drugi način sudjelovali u ostvarenju programa poznatog kao Apollo 11.
Nakon završene mature i položenog prijemnog ispita na Pravnom fakultetu u Zagrebu, zahvaljujući tome da sam imao mamu zaposlenu u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj i njemačkom programu zapošljavanja studenata iz stranih država tokom ljetnog raspusta, te 1969. sam, kao kao i prethodne 68., dobio priliku “raditi” u zasigurno najpoznatijoj industriji optike na svijetu “Carl Zeiss” u Njemačkoj, u gradu Aalenu, u pokrajini Baden Württemberg, pedesetak kilometara istočno od Stuttgarta. Stavio sam rad pod navodnike, jer je cijeli program bio zamišljen kao sredstvo za promociju njemačke industrije, pa sam vrijeme provodio upoznavajući se s dostignućima Zeissove optike.
Incidentno, Carl Zeiss je proizvodio leće za kamere i druge optičke naprave korištene u Apollo programu, a ja sam se između ostalog, baš tada našao zaposlen u laboratoriju čiji rad je bio namijenjen za Apollo 11. Nakon što je Kennedijev plan slanja čovjeka na mjesec uspio, našao sam se tako na listi zaslužnih za taj uspjeh, pa je mojoj mami uručeno odličje za moje “zasluge”. Nije baš bilo da se mogu hvaliti time što sam slučajno zatečen na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Nisam tada mogao ni sanjati da ću se dvije godine kasnije, nakon što Hrvatsko proljeće bude ugušeno, ponovo naći u Njemačkoj, ovaj puta kao izbjeglica, tražeći neku oazu sigurnosti bilo gdje pod Mesecom, nakon što mi je Sunce bilo ugašeno.
Hrvatsko proljeće kao preteća, kao visibaba i vijesnik hrvatskog osamostaljenja, ostaje jednom od rijetkih svjetlih točaka u mom životu i sjećanjima upozorava kako ova pasivnost i apatija koja danas vlada u Hrvatskoj, ne može biti ni normalna ni prirodna ni očekivana ni shvatljiva ni opravdana. Pod onim daleko težim i opasnijm uvjetima, u jugoslavenskom okviru, ponašanje hrvatskih studenata, jednog dijela hrvatskih političara, hrvatskih novinara i Matice hrvatske, uspoređeno s njihovim ponašanjem danas, bode u oči. Međutim, za te usporedbe čovjeku su potrebne poodmakle godine, a ljudi poodmaklih godina nisu veliki pokretači.
Glas hrvatskog nezadovoljstva može se čuti na stranicama marginaliziranih medija kratkog dometa, ali, dok hrvatsko nezadovjstvo ne ostavi otisak svoje cipele na hrvatskoj ulici, kao što je Neil Armstrong ostavio na Mjesecu, to će samo poslužiti kao ventil za regulaciju pritiska.
Hrvatsko nezadovoljstvo nalazi lažnu zadovoljštinu time što s vremena vrijeme neke osobe bivaju maknute s ministarske pozicije iako znadu da će na njihovo mjesto doći isti ili gori od njih. Hrvatska se veseli što će jedna vlada izgubiti izbore iako je svjesna da će na njezino mjesto doći jednaka ili gora. Hrvatska se općenito bavi ljudima a ne sustavom, iako je sustav taj koji na vlast dovodi loše ljude, a ovi se u njega od početka perfektno uklapaju ili pak dobre ljude koje će taj sustav u procesu prilagodbe pokvariti i prilagoditi ih svojim potrebama, a ako ih ne uspije prilagoditi, izbaciti ih. Tako se Hrvatska već treću deceniju vrti u krug, od izbora do izbora, od nade do razočaranja, od ekstatičnog dočeka Vatrenih na Jelačićevom trgu do tihog razlaza kada “njegova” vlast zaključi da se kontrolirano veselje GRAĐANA, pretvorilo u nacionalističko divljanje fašistoidnih HRVATA. Hrvati vole prikazivati slike dočeka i kriti slike razlaza, što može unaprijediti viziju naših želja ali ne i sliku naše stvarnosti. Glas hrvatskog nezadovoljstva može se čuti na stranicama marginaliziranih medija kratkog dometa, ali, dok hrvatsko nezadovjstvo ne ostavi otisak svoje cipele na hrvatskoj ulici, kao što je Neil Armstrong ostavio na Mjesecu, to će samo poslužiti kao ventil za regulaciju pritiska.
Dokle će to ići ovako? Dok god vi budete htjeli.