“Za ubojice moga oca i mnogih drugih nevinih ljudi!
Potpisnici zahtjeva za pomilovanje dvojca osuđenog na doživotnu kaznu zatvora zbog pomaganja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, a koji je sastavio njihov odvjetnik Ante Nobilo su Rojs, Ivan Čermak, Marinko Krešić, Pavao Miljavac, Ante Gotovina, Krešimir Ćosić te Davor Domazet Lošo.
Sjedite mi u kući od kad sam se rodila! 
Kako vas nije sramota?!”
(Andrea Jelena Barešić)


Na saznanje o neminovnom raspadu Jugoslavije, Perković, Mustač i cijela udbina tzv. hrvatska garnitura je shvatila da im preostaje spašavati glavu, jer su počinili zločine za interes Jugoslavije koja nikome više nije trebala i kojoj je isteklo vrijeme.
Ponudili su se Tuđmanu u službu, a on ih je računajući da će time spriječiti otvaranje još jednog fronta protiv svojih namjera ostvariti hrvatsku samostalnost, prihvatio po principu “crnog đavla”. Danas se umirovljeni generali o Perkoviću i Mustaču konačno javno izjašnjavaju u superlativima, kao o ljudima bez kojih ne bi bilo ni Tuđmana, ni HDZ-a, ni njih, ni naoružanja, ni samostalne Hrvatske.

Autor: Dinko Dedić

Nisu više osobito važni ni Perković ni Mustač. To je stara, potrošena, smrdljiva udbaška masa u stanju raspada. Značajni su tek oni koji ih danas žele pomilovanjem nagraditi za zločine što su činili u obranu jugoslavenskog carstva zla, jer time pljuju na grobove svih koje su Perković i Mustač poslali u smrt kako bi zaustavili borbu za hrvatsku samostalnost, a to nije bio samo Stjepan Đureković.

Da Zapad nije bio u najmanju ruku šutnjom impliciran u ubojstva boraca za hrvatsku samostalnost iz vremena prije Domovinskog rata, proces Perkoviću i Mustaču bio bi proširen na mnoga druga ubojstva počinjena u vrijeme kad su se oni u zapovjednom i provedbenom lancu likvidacija hrvatskih emigrantskih aktivista, nalazili kao neizostavna karika. Bila su to vremena čuvanja Jugoslavije pod svaku cjenu, kada su zapadne službe surađivale s udbom, u vremenu kada je toleriran bio tek pasivni antikomunizam a aktivno antijugoslavenstvo bilo kažnjavano smrću, gdje su udbini ubojice izvršavali naređenja a zapadne službe okretale glavu na drugu stranu.

Na saznanje o neminovnom raspadu Jugoslavije, Perković, Mustač i cijela udbina tzv. hrvatska garnitura je shvatila da im preostaje spašavati glavu, jer su počinili zločine za interes Jugoslavije koja nikome više nije trebala i kojoj je isteklo vrijeme. Opasnost im je prijetila iz Beograda jer nisu bili iz srpskog korpusa gdje ih više nisu trebali i odakle ih je nova postjugoslavenska srpska politika svrstala među neprijatelje. Opasnost im je prijetila iz Zagreba, jer su za interese Beograda organizirali ubojstva onih Hrvata koji su se u vrijeme Jugoslavije borili za uspostavu hrvatske samostalnosti. Ponudili su se Tuđmanu u službu, a on ih je računajući da će time spriječiti otvaranje još jednog fronta protiv svojih namjera ostvariti hrvatsku samostalnost, prihvatio po principu “crnog đavla”. Današnjim zahtjevom za pomilovanje Perkovića i Mustača i dodatnim izjavama, generali danas po prvi puta javno tvrde da je Republika Hrvatska proizvod udbine volje, jer bez njih ne bi bilo ni Tuđmana ni HDZ-a ni njih ni naoružanja.

Jednako kao i Perković i Mustač, neki (naglašavam neki) od jugoslavenskih “oficira” koji su prešli na hrvatsku stranu, dok su ova dvojica kroz udbu likvidirali “neprijateljsku emigraciju”, služili su u JNA i ostali bi tamo da im raspad Jugoslavij ie srpsko čišćenje redova nije označilo kraj karijere, baš kao i ovoj dvojici. Neki su se čak i zadržali dulje od Perkovića i Mustača i dobrano okasnili s povratkom.

Na protivljenje vodstva HDP-a direktno predsjedniku Tuđmanu za stavljanje ljudi iz HDP-a pod komandu onoga koji im je radio o glavi, njegov je finalni odgovor bio da tako mora biti dok traje rat, “a poslje rata će mo s njima obračunati”. Do lustracije i obračuna nikad nije došlo… Najlogičnije objašnjenje je da ih jedom ukopane u vlast i duboku državu, nije više bilo moguće samo tako odstraniti i da bi prije oni obračunali s Tuđmanom nego li on s njima.

Jedini motivi Perkovića i njegove garniture od 800-tinjak ljudi, bili su opstanak i zaštita od pravde i osvete. S tim u vidu priključili su se uz određene uvjete, glavni od kojih je bio da se one bivše antijugoslavenske emigrante iz čijih su redova likvidirali Hrvate, stavi pod kontrolu Josipa Perkovića kao ključnog čovjeka u “sporazumu” s Tuđmanom, kako bi ih imao na oku i bio u stanju preduhitriti eventualnu zavjeru protiv njega i njegovih, i likvidirati ih na vrijeme ako se ukaže potreba. Tako je između ostalih, učinjeno i s čanstvom i vodstvom HDP-a, a Miro Berešić je po tom planu uskoro bio likvidiran jer su od dana kad je stupio na tlo Hrvatske, sva udbina zvona zvonila na uzbunu.

Na protivljenje vodstva HDP-a direktno predsjedniku Tuđmanu za stavljanje ljudi iz HDP-a pod komandu onoga koji im je radio o glavi, njegov je finalni odgovor bio da tako mora biti dok traje rat, “a poslje rata će mo s njima obračunati”. Do lustracije i obračuna nikad nije došlo a najčešće objašnjenje je bila smrt predsjednka Tuđmana. Ta je međutim uslijedila 4 godine kasnije i u međuvremenu se taj “obračun” mogao provesti u formi lustracije ili na koji drugi način. Najlogičnije objašnjenje je da ih jedom ukopane u vlast i duboku državu, nije više bilo moguće samo tako odstraniti i da bi prije oni obračunali s Tuđmanom nego li on s njima.

Nasuprot tvrdnjama mnogih da su temelji tzv. duboke države saliveni nakon 2000-te godine, udba je još od 1990. poput hobotnice počela puštati svoje krakove u sve pore vlasti, počevši od obavještajnog sustava, pa kroz redove vojne, izvršne i zakonodavne vlasti sve do sudstva. Od početnog desperatnog pokušaja nakon raspada Jugoslavije spasiti glavu, doveli su se u poziciju upravljati državom iz duboke pozadine sve do današnjih dana.

Lustracija je uspješno spriječena na štetu onih koji su ju htjeli i na čast, slavu i napredak onih koji su trebali biti lustrirani. Ne sadrži se, kako to mnogi misle, neuspjeh u provodu lustracije u tome što pravda neće biti zadovoljena, nego u tome što će zavladati nepravda, što će država biti stavljena u službu nelustriranih i na njihovu korist.

Tek je pod velikim njemačkim pritiskom, pravda za Perkovića i Mustača bila ostvarena izvan Hrvatske koju uza sva nastojanja, uključujući i “Lex Perković” nisu mogli spriječiti. Odmah je u akciju stupila, u vlast ukopana i dobro razgranata udbina mreža i ostvarila njihovo izručenje u Hrvatsku, preinaku doživotnih kazni u vremenske i sada konačno poduzela finalni potez da ih se svega 8 godina od zatočenja u Hrvatskoj, puno prije roka određenog za moguće pomilovanje, oslobodi iz zatvora kao nagradu za zasluge u Domovinskom ratu a time automatski i za zasluge u čuvanju Jugoslavije i u tom procesu za ubiijanje Hrvata koji su se borili za uspostavu hrvatske samostalnosti, jer nije moguće ljude presjeći na dvije polovine a da oni to prežive. Slično je to nekim suverenistčkim pokušajima poloviti Tita na antifašističkog heroja do ’45 i komunistkog zločinca nakon ’45.

Lustracija je uspješno spriječena na štetu onih koji su ju htjeli i na čast, slavu i napredak onih koji su trebali biti lustrirani. Ne sadrži se, kako to mnogi misle, neuspjeh u provodu lustracije u tome što pravda neće biti zadovoljena, nego u tome što će zavladati nepravda, što će država biti stavljena u službu nelustriranih i na njihovu korist.

U provedbi plana koji seže dublje od površine, s Nobilom i potpisanim generalima na površini, očito je da se ne radi tek o pomilovanju Parkovića i Mustača, koje još za sada ostaje upitno sve dok se o tome finalno ne izjasni predsjednik Milanović i njemačko pravosuđe, nego i o njihovu pretvaranju iz zločinaca u “heroje hrvatskoga naroda”, što se jasno vidio po zasebnim izjavama dvojice generala potpisanih na zahtjev za pomilovanje upućen predsjedniku Milanoviću1, Rojsa2 i Domazeta Loše3.

Čak bi mogli reći da nam je povijest ovim događajima donekle sklona, jer uloge raznih njezinih aktera postaju jasne tek nakon njihove smrti. Ovdje imamo žive i Perkovića i Mustača i generale koji su svi za današnjicu irelevantni, nemalo kao da su već pomrli, nego tek postaju značajni kako bi se makar onima koji još žmirkaju, pokazao put koji nas je i zašto nas je doveo ovamo gdje smo…

Nekima su događaji sa samog početka rata, udbinim preuzimanjem obavještajnog sustava i daljnjim širenjem na druge grane vlasti, imenovanjem Josipa Manolića za prvog predsjednika vlade još 1990. i drugim indikatorima, najavili kakvu bi sudbinu mogla doživjeti jednom osamostaljena i oslobođena Hrvatska, čak i 30 godina kasnije. Drugima su tek 2000-te neke stvari postale jasnije, a većina ni danas nema pojma ili uopće ne mari što im se događa. Po raznim popratnim komentarima, ovo što se danas događa oko pokušaja pomilovanja za Perkovića i Mustača, zateklo je mnoge i nalaze se zaprepašteni, a zapravo događa se nešto neminovno i potrebno, jer tek prolaskom mnogih desetljeća događaji izlaze na površinu, razotkriva se tko je tko i povijest se bistri. Čak bi mogli reći da nam je povijest donekle sklona, jer uloge raznih njezinih aktera postaju jasne tek nakon njihove smrti. Ovdje imamo žive i Perkovića i Mustača i generale koji su svi za današnjicu irelevantni, nemalo kao da su već pomrli, nego tek postaju značajni kako bi se makar onima koji još žmirkaju, pokazao put koji nas je i zašto nas je doveo ovamo gdje smo, jer se mnogi pitaju što nam se pobogu dogodilo, pa da shvatimo kako se ne radi o nekim mračnim, nevidljivim silama koje s drugog kraja svijeta odlučuju našom sudbinom a da mi ostajemo bespomoćni na nju utjecati, nego se radi o ljudima među nama, neke od kojih smo ignorirali, neke uvažavali a neke i glorificirali.

Sasvim je nevažno hoće li Perković doživjeti 100-ti ređendan kada bi trebao biti pušten iz zatvora, hoće li Manolić doživjeti 110-ti rođendan i hoće li Mustač doživjeti 120-ti kada bi i on po presudi trebao na slobodu. Mogu ih sutra pustiti na slobodu i tek će se kao crkotine povlačiti ulicom i iza sebe ostavljati smrad već dobro razotkrivene i poznate zločinačke prošlosti. Tko će s njima negdje sjesti za stol i popiti kavu? Možda tek Lošo ili Rojs koji u njiima vide svoje heroje. Zaslužili su jedni druge.

Ne valja prerano praviti konačna zaključke, jer od svih aktera koji su još relevantni, na površini je vidljiv i predsjednik Milanović, koji još nije dao svoju zadnju riječ i unatoč toga što bi mu njihovo pomilovanje moglo izgledati kao zadovoljština za “Lex Perković” i poraz iz 2013. godine, prekršaj obećanja da u principu neće davati pomilovanja mogao bi i njega pokopati kao što će pokopati reputaciju potpisanih generala, koje je Ivica Marijačić ovako opisao:

Neki od potpisnika, generala, nisu bili na komemoraciji za generala Praljka, nisu htjeli na sprovode Merčepu, koji nije zaslužio ni počasne plotune, ili Zvonku Bušiću.

Nikada nisu glasa digli za hrvatske generale na robiji u zemlji i inozemstvu osuđene po zapovjednoj odgovornosti. Nisu imali ništa protiv rušenja spomen ploče poginulim HOS-ovcima, ni protiv spomenika četničkim ubojicama, svejedno im je što pripadnici agresora sudjeluju u vlasti, što se za najviše počasti predlagao Bude Lončar, ne žele zaštititi ni legalni pozdrav Za dom spremni od petokolonaških histerija.

Ipak, od svih, najbolje ih je ugrizla Andrea Jelena Barešić kćer pok. Mire Barešića koji ostaje zapisan u Perkovićevu biografiju, kad je objavila:

“Za ubojice moga oca i mnogih drugih nevinih ljudi!

Potpisnici zahtjeva za pomilovanje dvojca osuđenog na doživotnu kaznu zatvora zbog pomaganja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, a koji je sastavio njihov odvjetnik Ante Nobilo su Rojs, Ivan Čermak, Marinko Krešić, Pavao Miljavac, Ante Gotovina, Krešimir Ćosić te Davor Domazet Lošo.

Sjedite mi u kući od kad sam se rodila!

Kako vas nije sramota?!”

U vrijeme njihova izručenja u Njemačku i presude njemačkog suda, osjetio sam veliko zadovoljstvo samo tim da sam živ i da sam slobodan, da se ne moram više okretati oko sebe i promatrati okolinu, niti stalno pogledavati u retrovizor mog auta i da su neki iz tog lanca smrti konačno osuđeni i stavljeni iza rešetaka. Danas ih slobodno mogu pomilovati, odlikovati i spomenike im za života podići, ja radi njih više neću ni okom trepnuti.

Još se ni tijelo Nikole Štedula nije ohladilo u grobu, a generali se zauzmaju za oslobađanje svojog heroja Perkovića, protiv kojega je Nikola Štedul pokrenuo sudski postupak, čekao 20 godina da se provede i nije ga dočekao, zahvaljujući nekim odlukama iz ’91. koje su bile najsudbonosnije za Hrvatsku kakva će biti nakon osamostaljenja, sve do današnjih dana i bogzna doke u budućnost. Nikolu Štedula generali u svojoj peticiji ne spominju i svoje argumente u korist svojih zatočenih idola svode na razinu tehničkih komplikacija nastalih zakonskim razlikama između hrvatskog i njemačkog sudstva.

Detaljniji podaci o sudbini koja je i meni osobno bila namjenjena, a do kojih sam došao mnogo godina nakon što je Jugoslavija nestala, pokazuju da su Mustač i Perković morali biti instrumentalni u neostvarenim planovima za moju likvidaciju. U vrijeme njihova izručenja u Njemačku i presude njemačkog suda, osjetio sam veliko zadovoljstvo samo tim da sam živ i da sam slobodan, da se ne moram više okretati oko sebe i promatrati okolinu, niti stalno pogledavati u retrovizor mog auta i da su neki iz tog lanca smrti konačno osuđeni i stavljeni iza rešetaka. Danas ih slobodno mogu pomilovati, odlikovati i spomenike im za života podići, ja radi njih više neću ni okom trepnuti. To više nije priča o njima, nego o onima koji danas Hrvatskom odlučuju i onima koji te biraju na vlast. Samo se nadam da će ovi događaji biti od koristi, da će Hrvatima otvoriti oči i uvjeriti ih da kovači njihove sudbine nisu nikakve nedokučiva mračne sile iz dalekih centara moći, nego ljudi koji žive među njima, koje oni biraju na vlast i prema tome snose odgovornost za svoju sudbinu i sudbinu svoje djece.

Ovo što se događa ne bi smjelo nikoga čuditi. Oni koji su bili na istoj strani i prije ’91. i poslije nje, ne mogu biti nego svoji ljudi, od Nobila na dalje. Jesu li i s predsjednikom Milanovićem “svoji”, ostaje za vidjeti.


(1)

Poštovani predsjedniče i vrhovni zapovjedniče,

Mi, niže potpisani generali proizašli iz Domovinskog rata, slobodni smo vam ukazati a tragičnu sudbinu brigadira Josipa Perkovića i brigadira Josipa Mustača. Ne ulazeći u ocjenu da li su Perković i Mustač imali pošteno suđenje u Njemačkoj, ističemo slijedeće:

  1. Brigadiri Perković i Mustač izručeni su njemačkom pravosuđu odlukom Vrhovnog suda kaznenog progona. Iz tog nezakonitog izručenja, u konačnici, je i proizašla kazna zatvora koju obojica služe vec 8 godina.
  2. Obojica su osuđena na nominalno doživotnu kaznu zatvora, što u Njemačkoj znači da mogu izaći na slobodu istekom 15 godina (tj. 2028. g). Kao stranci mogu izaći i nakon isteka 7,5 godina uz protjerivanje u Hrvatsku, što bi se onda dogodilo 2021. g.
  3. Kako u RH nema doživotnog zatvora, a osuđenici su se željeli vratiti u RH, Županijski sud u Zagrebu tu je kaznu preveo na naš sustav kaznenih sankcija na način da je Perkoviću izrekao 30 godina zatvora, a Mustaču 40 godina zatvora. Prilikom prilagođavanja doživotne kazne zatvora, koju kaznu naš zakon ne poznaje, sudovi nisu primjenili u potpunosti naš Kazneni zakon koji nalaže korištenje kazne koja je bila propisana u vrijeme izvršenja djela (1983. g.) ili kasnije kazne, ako je ona povoljnija za okrivljenika.
  4. Da su suđeni u Hrvatskoj onda bi im maksimalna kana zatvora mogla biti 15 godina (načelo legaliteta), jednako koliko maksimalno pred hrvatskim sudovima dobivaju ratni zločinci koji su se borili na strani JNA i paravojnih skupina.
  5. Dakle uslijed neusklađenosti sustava kaznenih sankcija, obojica brigadira u Hrvatskoj su u gorem položaju nego u Njemačkoj, gdje bi već najvjerojatnije bili na slobodi. Hrvatski sudovi izriču brigadiru Perkoviću kaznu od 30 godina, što znači da bi on mogao izaći na slobodu kad navrši 99 godina, a brigadir Mustač, kome je izrečena kazna od 40 godina, mogao bi izaći iz zatvora u dobi od 122 godine. Dakle obojica ne bi više nikada izašla iz zatvora.
  6. Kod izricanja sankcija sud u Njemačkoj nije uzeo u obzir prijašnji život tj. doprinos Perkovića i Mustača u uspostavi Republike Hrvatske, njihov doprinos u Domovinskom ratu u obrani nezavisnosti i cjelovitosti RH, te odlikovanju koje su dobili od predsjednika Tuđmana.

Da im se sudilo u Hrvatskoj, to su okolnosti koje bi svaki sud u Hrvatskoj, na zakonom predviđeni način, cijenio.

Zbog svih ukratko nabrojanih okolnosti, dvojica vrlo zaslužnih ljudi za obranu RH, nalaze se na izdržavanju kazni koje su proizašle kao direktna posljedica pogrešne odluke sudaca Vrhovnog suda i neusklađenosti njemačkih i hrvatskih zakona vezano za kaznu i prava na uvjetni otpust.

Ova nepravedna situacija u kojoj su se našli brigadir Josip Perković i brigadir Zdravko Mustač ne može se razriješiti redovnim pravnim mehanizmom.

Zato Vas, gospodine predsjedniče, molimo da Vi sanirate nepravedne posljedice za naše suborce, u okviru Vaših zakonskih i ustavnih ovlasti.

S poštovanjem,

general pukovnik Ivan Čermak
general pukovnik Ljubo Ćesić
general pukovnik Ante Gotovina
general bojnik Marinko Krešić
general zbora Pavao Miljavac
admiral Davor Domazet – Lošo

(2)

Ljubo Ćesić Rojs: Potpisao i iza svog potpisa stojim. Nitko me nije nagovarao ni prisiljavao. Tko je od ostalih umirovljenih generala potpisao, vidjet ćete u utorak. Potpisao bih svakome tko je tako u zatvoru, uvijek treba razlikovati dobro od zla. Josipa znam od 1990. godine, njegove zasluge kao brigadira Hrvatske vojske su velike, ogromne u samim počecima stvaranja hrvatske države. Kada je Franjo Tuđman trebao ići vani 1988. upravo je on riješio dokumente, kada je Gojko Šušak i drugi emigranti dolazili na Prvi opći sabor 1989. HDZ-a on ih je pustio u zemlju, a mogao im je zabraniti.”

(3)

Davor Domazet Lošo: “Perković za Hrvatsku napravio više od cijele brigade njegovih progonitelja”. Početkom stvaranja države, predsjednik Franjo Tuđman je dao priliku svima koji su u bivšem režimu ostvarili dobre vojne karijere. Josip Perković je tu priliku iskoristio i vjerujem da mu je to najveći krimen. On nema nikakve veze s ubojstvom Đurekovića. To je vrlo jednostavno… KOS i UDBA nisu mogli ubijati, a da to nisu znali njemački ‘obavještajci’. Preko njegovih leđa prikrivena je ‘prljava rabota’ njemačke obavještajne službe BND, a naručitelj ubojstva je poznat”.

Prethodni članakNDH  nije bila “Judenfrei” kao četnička Srbija
Sljedeći članakSretan Uskrs!
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here