Za sve što mu se događa, odgovornost snosi narod, kako god to okrenuli. Nema niti jedne isprike koja bi narod odriješila od krivice, uključujući i naivnost, neznanje, osjećaj nemoći, nedostatak demokratske tradicije, strah ili bilo što drugo. Čovjek koji ne želi da mu djeca odrastu u zemlji koja se nalazi na dnu europske ljestvice razvoja, gospodarskog a vidimo i svakog drugog, koji ne želi da mu djeca moraju pakirati kofere i tražiti života u tuđini, oboružati će se znanjem i neće ni odustati ni posustati, a političari će praviti zaključke na osnovu onoga što im je on, narod, spreman tolerirati a što nije, i sukladno se tome ponašati.

Autor: Dinko Dedić

Gladys Berejiklian, premijerka Novog Južnog Walesa (NSW) podnijela je danas neopozivu ostavku. Iako se pojavom pandemije Covida19 i njeno ime znalo pojaviti na hrvatskim vijestima, bila bi ova vijest nezanimljiva za hrvatsku javnost da nije nekih momenata koji bi mogli poslužiti kao dobra usporedba s onim što se događa na hrvatskoj političkoj sceni.

Gladys je kćerka bračnog para armenskih ratnih izbjeglica, koji su poput tolikih Hrvata, u Australiji našli utočište. Njezini djed i baka su ostali siročad nakon što su im roditelje poubijali turski vojnici tokom Armenskog genocida 1915.

Do svoje pete godine Gladys je govorila jedino armenski i nije poznavala engleskog, a otkako je pošla u školu počeo je i njezin napredak u australskoj zajednici i predstavlja rijedak primjer izbjegličkog djeteta koje je doguralo do pozicije premijera države.

Jedan drugi političar, član parlamenta NSW Daryl Magire našao se 2018. pod istragom. Nezavisna komisija protiv korupcije (ICAC), ekvivalent hrvatskog USKOK-a, zaključila je da se Maguire pokušao protuzakonito okoristiti jer je pristao uz naplatu, jednom kineskom biznismenu pomoći dokopati se dozvole za gradnju na jednom komadu zemlje, nešto ublaženo slično aferi Kušćević.

Po australskoj političkoj praksi, onog časa kad se ministar u vladi ili član parlamenta nađe pod istragom, on ili podnosi ostavku ili privremeno napušta sve svoje funkcije vlasti (stand aside) dok se istraga ne završi, pa je Daryl Maguire podnio ostavku.

Dvije godine kasnije 2020. otkrilo se da je Gladys Berejiklian u periodu između 2015. i 2020. bila u “bliskom osobnom odnosu” s Darylom Maguire, radi čega je ICAC danas 1. listopada 2021. objavio pokretanje istrage kako bi se utvrdilo je li Berejiklian na bilo koji način bila uključena u njegovu koruptivnu radnju.

Po istom pravilu, ona je danas podnijela neopozivu ostavku i kao premijerka i kao članica parlamenta. Usput, u Australiji, nitko ne može biti premijer ili ministar u vladi ako istovremeno nije i član parlamenta.

Kada bi ova rigorozna pravila bila dio hrvatske političke prakse, bojim se da bi nad Vladom i Saborom danas stajao svećenik i s pogledom u nebo zazivao “Gospodine, tko će opstati”.

Usporedimo li životopise napr. Lovre Kuščevića i Gladys Breijiklian, automatski će mo se suočiti s porukom ovog teksta. Sva sreća ali i značajan podatak za ovu argumentaciju je, da nije potrebno ulaziti u detaljan opis afere Kušćević jer se provlači kroz medije već godinama i onaj tko o tome ništa ne zna, ne treba znati ni o sadržaju ovog teksta. Dovoljno će se biti podsjetiti da mu je skinut saborski imunitet u rujnu 2019. “zbog zbog nezakonitih poslova unutar općine Nerežišće” po zahtjevu DORH-a, a povodom mutnih poslova prenamjene zemljišta kojima je svojoj obitelji i prijateljima priskrbio silne milijune, za razliku od spomenutog Daryla Maguirea koji je tek pristao “biti plaćen za trud oko nabavke dozvole za gradnju”. Doda li se tome da gaje unatoč 8,5 milijuna kuna prijavljene imovine novinarka Iva Puljić Šego stavila tek na 34. mjesto na listi najbogatijih dužosnika u Hrvatskoj, možemo se zamisliti kako bi to izgledalo kad bi USKOK i DORH djelovali na način na koji djeluje australski ICAC i i “tko bi opstao” pod pravilima da svi koji se nađu pod istragom moraju podnijeti ostavku na svoje funkcije, najmanje do završetka istrage.

Narod precizno određuje kako će se vlast i svaki nosilac vlasti ponašati


Prestanite upirati prstom u one koji rade sve ono što im vi dozvoljavate i pogledajte u sebe, individualno i kolektivno, jer onog časa kad vi drugačije odredite što ste spremni tolerirati a što niste, istog časa će se prema tome postaviti i političari i stranke koje vi izabirete na vlast.

Radi li se dakle o tome da su australski političari pošteniji od hrvatskih i s višim moralnim kodeksom? Uvjeren sam da bi bili spremni raditi sve ono što rade u Hrvatskoj, kada bi im to bilo moguće.

Radi li se onda o različitim zakonima? Tek djelomično. Iako su zakoni, kako se vidi drugačiji, u principu, institucije australskog ICAC-a i hrvatskog USKOKA-a imaju isti zadatak i rezultati tih istraga bi na kraju trebali imati iste posljedice po počinioce.

Što je onda uzrok da je 5 minuta nakon što Gladys Berejiklian, koja je tek radi, pretpostavljam, intimne veze koju je imala s političarem pod istragom, morala podnijeti ostavku, australski Prime Minister izišao pred javnost i bez pogovora prihvatio njezinu ostavku, a u Hrvatskoj, nakon teških optužbi protiv napr. ministara, predsjednici vlada i dalje ostaju davati im punu podršku, naglašujući da su nevini dok im se krivica ne dokaže itsl.?

Niti je to povezano s ljudskim poštenjem, niti se glavni razlozi nalaze u zakonima ili čak u njihovoj provedbi, nego se radi o političkoj svijesti naroda, dakle o kolektivnoj svijesti po kojoj će političari raditi sve ono što glasači dozvole, što im dakle, na idućim izborima neće prekinuti političku karijeru. Po onom Murphyjevom zakonu “Sve što može otići ukrivo, otići će ukrivo!” stranke koje nose vlast dozvoliti će si sve što ih na idućim izborima neće skinuti s vlasti. Na kraju, to potrvrđuje ono pravilo da svaki narod ima onakvu vlast kakvu je zaslužio.

Ovdje se u stranačkoj politici neobično velika pažnja posvećuje tzv. “pub testu”, kolokvijalno testu gostionice, odnosno spoznaji da obični ljudi, glasači, neće zaboraviti ni zanemariti ponašanje onih na vlasti ako tokom njihova mandata toleriraju korupciju, ili na bilo koji način djeluju protiv interesa većine naroda. Radi se o tome da glasači u Hrvatskoj, razočarani radom vlasti, padaju u apatiju i indolenciju i dižu ruke od politike pa ni ne izlaze na izbore, dok glasači u Australiji tek onda prionu, nabruse se i jedva čekaju da ih kazne prvom prilikom, a ta je najčešće na idućim izborima. Tako jedan loš ministar koji po ovdašnjem zakonu mora na općim izborima najprije biti izabran za zastupnika, neće biti izbran pa neće ostati ministar, niti će predsjednik vlade moći zadržati svoju funkciju, niti će u parlamentu sjediti zastupnik kojega njegovi konstituenti ne vole.

Za sve što mu se događa, odgovornost snosi narod, kako god to okrenuli. Nema niti jedne isprike koja bi narod odriješila od krivice, uključujući i naivnost, neznanje, osjećaj nemoći, nedostatak demokratske tradicije, strah ili bilo što drugo. Čovjek koji ne želi da mu djeca odrastu u zemlji koja se nalazi na dnu europske ljestvice razvoja, gospodarskog a vidimo i svakog drugog, koji ne želi da mu djeca moraju pakirati kofere i tražiti života u tuđini, oboružati će se znanjem i neće ni odustati ni posustati, a političari će praviti zaključke na osnovu onoga što im je on, narod, spreman tolerirati a što nije, i sukladno se tome ponašati.

Prema tome, prestanite upirati prstom u one koji rade sve ono što im vi dozvoljavate i pogledajte u sebe, individualno i kolektivno, jer onog časa kad vi drugačije odredite što ste spremni tolerirati a što niste, istog časa će se prema tome postaviti i političari i stranke koje vi izabirete na vlast.

I samo opaska za kraj: Već u naprijed znam da će mi stići poruke – Što ti iz Australije imaš govoriti kako će mo se ponašati mi u Hrvatskoj? Dođi najprije ovdje pa nam onda soli pamet. Neće nam ustaška emigacija dijeliti lekcije. – i tome slično. Ne trošite olovke, sve sam to već ranije primio na znanje, upamtio i procijenio koliko vrijedi.

Komentari