Govor mržnje jest posljedica posebnoga afektivnog stanja koje izaziva burne emocije dostatne za pobudu animalne strane ljudskosti koja završava u destrukciji. To je generički pojam koji obuhvaća korištenje verbalne i neverbalne komunikacije za napade na rasu, etnicitet, religiju, seksualnu orijentaciju ili naklonost, kao i svako pogrdno, uvredljivo, zastrašujuće, uznemiravajuće izražavanje koje potiče na nasilje uslijed intenzivnih negativnih emocija ili želje za diskriminacijom. Kažnjivim govorom mržnje smatra se promocija genocida ili poticanje na genocid kao i bilo koja druga činidba koja potiče na mržnju, prijezir, ili koja na drugi način omalovažava, isključuje, dehumanizira, obezvrjeđuje, ismijava ili diskriminira neke skupine ili članove skupine koji se mogu identificirati na temelju rase, nacionalnog ili etničkog podrijetla, jezika, boje kože, vjere, spola, dobi, duševne ili fizičke hendikepiranosti, seksualne orijentacije, ili koje druge društveno relevantne osobne značajke. Govor mržnje može svoj izvor imati u pojedincu ili u više ili manje povezanoj grupi. Motivacija za mržnju proizlazi iz ljubavi prema određenom svjetonazoru, pri čemu je ljubav prema srodnicima po stavovima veća od mržnje prema različitima. Govor mržnje nužno završava u napadima koji dovode do uništavanja adresata mržnje, bilo da je to uništenje društveno, fizičko, psihičko ili ekonomsko.
1. UVODNE NAPOMENE
U Republici Hrvatskoj recentno svjedočimo svakodnevnom predbacivanju za uporabu govora mržnje, pri čemu se pod promatrani pojam podvode raznorodni sadržaji koji s njime uglavnom nemaju nikakve dodirne točke. Svaka kritika i drugačije mišljenje karakterizira se govorom mržnje, kao da mržnja jest sama po sebi uobičajeni izvor ljudske komunikacije, odnosno kao da za mržnju nije potrebno posebno afektivno stanje koje izaziva burne emocije dostatne za pobudu animalne strane ljudskosti koja završava u destrukciji. Istodobno se čini da se u Republici Hrvatskoj društvene grupe međusobno uglavnom mrze i mržnjom uzvraćaju na sve pojavnosti koje su drugačije od stereotipa relevantnih pravila ponašanja koje za pojedinu društvenu grupaciju vrijede kao postulati.
Općenito gledano, mržnja je ljudski osjećaj intenzivne antipatije. Ona se temelji na množini snažnih negativnih osjećaja i predstavlja najjači oblik odbojnosti, prijezira i nenaklonosti. Mržnja proizlazi iz osjećaja dubokog poniženja, ozljede ili bolne situacije, kojoj je mrzitelj bespomoćno izložen i koju vlastitim naporima nije u stanju promijeniti, a usmjerena je prema drugom čovjeku ili drugim ljudskim bićima određenih karakteristika neovisno o okolnosti jesu li oni stvarno uzrokovali socijalni položaj mrzitelja ili ne. Mržnja, kao kontrapunkt ljubavi, rađa prezir prema ljudskosti u drugom ljudskom biću želeći ga pritom povrijediti, oštetiti ili uništiti. Ona svoj izričaj pronalazi isključivo kroz odnos prema živim bićima. Stvari u osnovi ne mogu biti objekt mržnje. Prema stvarima se može osjećati odbojnost ili gađenje, što može za konzekvencu imati njihovo odstranjivanje ili uništenje, ali ih se realno ne može mrziti. S druge strane, govor mržnje je usmena, simbolička ili pisana komunikacija koja za svoj cilj ima javno izazivanje negativnog stava i djelovanja prema pojedincu ili određenoj skupini zbog neke društveno relevantne karakteristike. Njime se izaziva netrpeljivost, diskriminacija i nasilje ili se raspaljuje već postojeća mržnja, dok se kroz njegovu javnu distribuciju mržnja razvija, jača i produbljuje.
Kao i svaki sociološki pojam, govor mržnje nije lako definirati. Ovaj pojam bi u svom sadržaju tradicionalno obuhvaćao svaki oblik izražavanja koji se smatra uvredljivim za bilo koju društvenu skupinu ili pojedinca. To je generički pojam koji obuhvaća korištenje govora za napade na rasu, etnicitet, religiju, seksualnu orijentaciju ili naklonost, kao i svako pogrdno, uvredljivo, zastrašujuće, uznemiravajuće izražavanje koje potiče na nasilje uslijed intenzivnih negativnih emocija ili želje za diskriminacijom. Govor mržnje uključuje i ekstremne, društveno neprihvatljive, izraze za rasne skupine, ponižavajuće simbole, prijetnje nasiljem, te literaturu koja prikazuje neke društvene grupe na neprimjereni način te poziva na njihovo zlostavljanje ili eliminaciju. U svom diskriminirajućem aspektu, da bi se neko djelanje smatralo govorom mržnje, ono mora sadržati jasnu ocjenu o rasnoj inferiornosti neke povijesno promatrane potlačene skupine uz pežorativnu konotaciju. Govor mržnje mora u sebi sadržavati usmjerenost na povijesno obespravljene pojedince ili skupine, pri čemu on mora predstavljati diskriminiranu skupinu u izrazito negativnom svjetlu. Govor mržnje je, dakle, opći pojam koji obuhvaća sve oblike rasističkog izražavanja i iživljavanja ili druge, oblike, pogrdnog izražavanja na temelju nečijeg identiteta. Drugim riječima, kažnjivim govorom mržnje smatra se zagovaranje nasilja, odvajanja, difamiranja, dovođenja u zabludu ili iskazivanje neprijateljstva prema različitima na temelju njihove rase, religije, etničkog podrijetla, spola ili seksualne orijentacije. Govorom mržnje smatra se i promocija genocida ili poticanje na genocid kao i bilo koja druga činidba koja potiče na prijezir, ili koja na drugi način omalovažava, isključuje, dehumanizira, obezvrjeđuje, ismijava ili diskriminira neke skupine ili članove skupine koji se mogu identificirati na temelju rase, nacionalnog ili etničkog podrijetla, jezika, boje kože, vjere, spola, dobi, duševne ili fizičke hendikepiranosti, seksualne orijentacije, ili koje druge slične osobne značajke. Govor mržnje podrazumijeva i sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna netolerancija, ksenofobija, antisemitizam te drugi društveni odnosi utemeljeni na netrpeljivosti, izraženi u obliku agresivnog šovinizma i etnocentrizma.
Iz navedenog smatram opravdanim zaključiti da se za postojanje govora mržnje moraju kumulativno ispuniti tri uvjeta. Mora se raditi o činidbi kojom se izražava uvredljiv sadržaj uz zagovaranje ili poticanje diskriminacije i nasilja, te kojom se izruguje, omalovažava, ponižava, dehumanizira ili obezvrjeđuje određeni pojedinac ili društvena skupina. Naznačena činidba mora biti usmjerena protiv određenih ciljanih društvenih skupina ili njihovih pripadnika koje se mogu identificirati po određenim društveno relevantnim zajedničkim objektivnim značajkama kao što su rasa, boja kože, podrijetlo, vjera, spol, seksualna orijentacija i slično. Osim pogađanja unutarnje sfere osoba prema kojima je mržnja usmjerena, govor mržnje mora imati i svoju eksternu manifestaciju u stvarnom svijetu, odnosno govor mržnje mora u najmanju ruku biti podoban za izazivanje reakcija prema adresatima koje imaju za cilj njihovu društvenu ili fizičku eliminaciju, ako već neposredno ne izaziva takve reakcije.
U demokratskom društvu govor mržnje nije tek simptom individualne anamneze, nego je i jedan od pouzdanijih indikatora društvene patologije. Širenje mržnje i nesnošljivosti prema drugim članovima društva zbog njihova biološkog, kulturnog, ili društvenog identiteta ne negira samo temeljna pravna načela jednakosti i ravnopravnosti ljudi na kojima počiva svako civilizirano i demokratsko društvo već stvara i takvo društveno okruženje u kojem se diskriminacija onih koje nositelji odlučivanja percipiraju kao druge i drugačije i nasilje prema inima smatra normalnim i društveno poželjnim. Nažalost, o značenju pojma govora mržnje u našoj javnosti postoje brojni nesporazumi i nerazumijevanja. Prečesto se ovdje brkaju, inače sadržajno raznorodni, pojmovi kao što su uvreda, kleveta ili prostački rječnik. S govorom mržnje poistovjećuju se i svaki javni govor koji izražava žešću kriti-ku neke pojavnosti ili društvene zbilje. U tom širenju pojmovne pomutnje u pravilu prednjače politici bliske osobe koje praktički svaku kritiku olako i sasvim neopravdano proglašavaju govorom mržnje. Različite javne osobe, pa čak i pojedini aktivisti udruga za promicanje ljudskih prava, nerijetko govorom mržnje ideološki etiketiraju političke ideje i mišljenja koja se ne uklapaju u njihove vlastite svjetonazorske i idejne paradigme, zahtijevajući njihovo sudsko procesuiranje i sankcioniranje. Ukratko, u našoj ideološki polariziranoj političkoj javnosti i egocentričnim, monološki orijentiranim javnim nastupima, često se gube svi kriteriji i osjećaj za objektivnost. Politički i svjetonazorski neistomišljenici proglašavaju se neprijateljima svih vrijednosti društva, a njihova se politička orijentacija utvrđuje kao govor mržnje kojeg svim sredstvima valja ušutkati, pa čak i zloporabom vlasti ili javnopravnih tijela. Pritom različiti i univerzalni “stručnjaci” za sva područja ljudske egzistencije daju tumačenja socioloških i pravnih pojmova na razini koja ne zaslužuje ništa drugo nego ignoriranje.
U demokratskim društvima u govor mržnje ne spadaju kritike vlasti, javnih institucija ili postupaka i stajališta pojedinaca u vlasti, pa ma koliko te kritike bile žestoke, nepravedne, šokantne, uznemirujuće ili uvredljive. Sloboda izražavanja obuhvaća pravo građana izražavati negativne emocije, osobito u odnosu na vlast koju su demokratski izabrali, kao izraz frustracije i nezadovoljstva. Iako takva vrsta negativnim emocijama nabijenog javnog istupanja, pod određenim pretpostavkama, može biti ograničena i sankcionirana kao povreda nečijeg ugleda ili časti, odnosno kao realna prijetnja državnoj sigurnosti ili javnome redu i miru, ona se nikako ne smije zakonom zabraniti ili sudski sankcionirati kao govor mržnje. Nazivanje neke javne osobe zbog nekih njezinih stajališta ili postupaka “idiotom”, “fašistom”, “komunjarom” ili “četnikom”, kao ustavno nerelevantnim društvenim karakteristikama, nije govor mržnje iako ga ta osoba takvim može doživljavati, već to pod određenim pretpostavkama može biti sankcionirano kao povreda njezina ugleda. Međutim, društvena diskvalifikacija javne osobe zbog njezine rase, vjere, nacije, spola, ili seksualne orijentacije jest govor mržnje, pa makar ona osobno prema tome bila i ravnodušna. Takav govor mora biti sankcioniran jer onda ekstenzivnim zakonskim definiranjem ili arbitrarnim tumačenjem pojma govora mržnje sankcionira drugačije političke ideje i nepoćudna mišljenja, ograniči žestinu političke utakmice ili spriječi rasprave o negativnim pojavnostima u društvu protivan je temeljnim postavkama suvremene jurisprudencije na području slobode izražavanja. Svako nastojanje da se pod krinkom ograničavanja govora mržnje ujedno i zatvore usta idejnim i svjetonazorskim neistomišljenicima ili kritičarima, ma koliko njihove kritike bile žestoke ili neutemeljene te način njihova iznošenja neuljudan ili neciviliziran, u demokratskom je društvu nedopustiv i krajnje opasan, pa makar ono bilo provedeno lege artis na zakonodavnoj i praktičnoj razini. Stoga nemali broj pravnih teoretičara odlučno odriče državi pravo zakonom sankcionirati govor mržnje. To ne znači odobravanje ili podržavanje takvog djelanja. Oni jednostavno smatraju da je sloboda izražavanja toliko značajna i važna vrednota za čovjeka i društvo da se u tu slobodu nitko ne smije miješati, osim u iznimnim i strogo limitiranim situacijama. Pritom se često ističe da vlast u praksi može lako zloupotrijebiti takva zakonska ovlaštenja da bi ograničila legitimne sadržaje javnog komuniciranja. Demokratska država ima legitimno pravo ograničiti i sankcionirati govor mržnje u javnoj komunikaciji, ali ona to nikako ne smije učiniti zbog puke uznemirenosti građana ili zbog narušavanja njihovih etičkih načela, već isključivo radi osiguranja i zaštite zakonom taksativno utvrđenih općih ili pojedinačnih interesa i ciljeva. Ograničavanje slobode govora opravdano je uslijed postojanja javnog ili pojedinačnog interesa ljudi koji posjeduju svijest o svojem posebnom identitetu i koje drugi percipiraju kao takve, da im se zbog njihove rase, boje kože, vjere, nacionalnog ili etničkog podrijetla, spola, seksualne orijentacije ili drugih društveno relevantnih značajki ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo i da ih se ne izlaže predrasudama, ponižavanju, mržnji, diskriminaciji ili nasilju. Legitimni javni interes očitava se u zaštititi državne sigurnosti, javnog reda i mira, te sprječavanja možebitnih nereda ili zločina. Dakako, svako ograničavanje slobode izražavanja općenito mora biti nužno u demokratskome društvu radi zaštite navedenih ciljeva te razmjerno legitimnoj svrsi kojoj služi. Ono ne smije proizvoditi neopravdane učinke na legalne oblike i sadržaje javnoga govora. (1)
2. USTAVNOPRAVNI OKVIR MRŽNJE
Članak 39. Ustava (2) zabranjuje i kriminalizira svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Generalna klauzula iz navedene odredbe ne bi bila potpuna ako se njezin sadržaj ne povezuje sa sadržajem članka 14. stavak 1. Ustava kojim su propisane ustavnopravno relevantne osobne karakteristike koje ne smiju biti kriteriji razlikovanja između adresata. Tako u Republici Hrvatskoj svatko ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Sadržaj ove dvije odredbe, kroz dikciju članka 3. Ustava kojim se jednakost, ravnopravnost, vladavina prava i zaštita ljudskih prava proglašavaju najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske i temeljem za tumačenje Ustava, predstavljaju ustavnu osnovu zaštite temeljnopravne sfere pojedinca i društvenih skupina, kao i osnovu slobode društva u cijelosti. Svako suprotno ponašanje od dispozicija sadržanih u naznačenim odredbama ima deliktni karakter i razrađuje se kroz kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske.
Člankom 87. stavkom 21. Kaznenog zakona (3) svako kazneno djelo počinjeno iz mržnje i/ili zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe smatra se minimalno kaznenim djelom počinjenim pod otegotnim okolnostima, ako Zakonom nije izričito propisano i teže kažnjavanje. Svoj, pak, partikularni kaznenopravni sadržaj mržnja i diskriminacija dobili su kroz odredbe sadržane u članku 325. Kaznenog zakona. Sukladno hipotezi sadržanoj u stavku 1. i 4. navedene odredbe, kazneno je odgovoran svatko tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina. Ujedno je odgovoran i svatko tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine. Za počinitelje kaznenog djela mržnje predviđena je kazna zatvora do tri godine, dok progon vrše nadležna tijela državne vlasti po službenoj dužnosti. Treba napomenuti da se u Republici Hrvatskoj kažnjava i za pokušaj počinjenja kaznenog djela mržnje.
Međutim, što je stvarni sadržaj govora mržnje u našemu ustavnopravnom sustavu doista je teško utvrditi. Odgovor na ovo pitanje svakako nećemo dobiti proučavajući praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske. Pregledom njegove baze sudske prakse ne može se naći ni jedan predmet koji bi se bavio promatranim pojmom. To ne čudi s obzirom na činjenicu da Ustavni sud u zaštiti temeljnopravne sfere još uvijek pridaje veću važnost formi postupka iz koje je proizašla osporena mjera državne vlasti nego njezinu sadržaju i mogućnosti njezina stvarnog utjecaja na temeljnopravnu sferu pojedinca. Ostaje nada, iako je vjerojatnost za to objektivno zanemariva, da će možebitno upravo izglasan novi saziv Suda ovdje učiniti zaokret prema pravoj ulozi Ustavnog suda, a to je osiguranje supremacije ustava u društvu. Time bi se djelanje Suda odmaknulo od prepoznavanja formalne ili materijalne nezakonitosti u konkretnom slučaju, prema ekskludiranju iz ustavnopravnog poretka načelno ustavnopravno neprihvatljive situacije ili stanja, čime se efektivno pridonosi zaštiti temeljnopravne sfere. Kod redovnih sudova situacija je ipak malo drugačija. U njihovoj se praksi mogu naći presude koje se bave pitanjem govora mržnje i diskriminacije. Doduše, u tranzicijskom razdoblju imamo presude koje su se “u ime naroda” bavile sprječavanjem širenja netrpeljivosti koja bi za posljedicu imala narušavanje odnosa bratstva i jedinstva. Sadržaj takvih rješidbi obilježen dogmama totalitarnog pravnog okvira zabranjivanih hipoteza, teoretski svakako nije imanentan standardima koje u demokratskim društvima vladavine prava upražnjava sudstvo glede sankcioniranja govora mržnje (4). U novije vrijeme mogu se naći odluke koje se bave govorom mržnje, no njihova je pojavnost toliko iznimna da se ovdje teško mogu utvrditi pravilnosti koje bi se mogle smatrati opće prihvaćenim standardom (5).
Zakoni moraju oblikovati društvo na temelju demokracije, diobe vlasti, te jamstva ljudskih prava, ali oni moraju uspostavljati i efikasni sustav zaštite pojedinca. Vladavina prava nije samo vladavina zakona već i vladavina po pravu koja uz zahtjev za ustavnošću i zakonitošću, kao najvažnijim načelom svakoga uređenog pravnog poretka, sadrži i dopunske zahtjeve koji se tiču samih zakona i njihova sadržaja.
Dodatnu zbrku u pokušaj utvrđivanja sadržaja govora mržnje unosi i nedopušteno petljanje u utvrđivanje pitanja iz domene deliktne odgovornosti, za čije su utvrđivanje isključivo nadležni sudovi, izvršeno od strane tijela s javnim ovlastima. Eklatantan primjer takvog postupanja predstavlja primjerice djelovanje Vijeća za elektroničke medije. Navedeno Vijeće je tako donijelo odluku kojom se oduzima koncesija elektroničkom mediju, nakon što je samostalno utvrdilo postojanje govora mržnje u emitiranom sadržaju, te je nastavno svoj spis dostavilo nadležnom državnom odvjetništvu na daljnje postupanje (6)?! Ubrzo nakon toga Vijeće se oglasilo u povodu jednog teksta, pri čemu je zaključilo da u konkretnom slučaju publicirani sadržaj ne predstavlja govor mržnje (7). Treba podsjetiti da Ustav za najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske proglašava vladavinu prava i poštivanje prava čovjeka. Obveza poštivanja navedenih ustavnih vrednota nužno dovodi i do obveze tumačenja mjerodavnih zakona i drugih propisa u skladu s dva važna načela koja su imanentna navedenim ustavnim vrednotama, a to su načelo pravne sigurnosti, odnosno izvjesnosti i s njim povezano načelo zaštite legitimnih očekivanja stranaka u postupcima u kojima se odlučuje o njihovim pravima i obvezama. Sadržaj tih dvaju načela u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava uvjetuje da zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje. U političkim zajednicama u kojima egzistira vladavina prava, ustav i zakoni moraju imati određen sadržaj. Zakoni moraju oblikovati društvo na temelju demokracije, diobe vlasti, te jamstva ljudskih prava, ali oni moraju uspostavljati i efikasni sustav zaštite pojedinca. Vladavina prava nije samo vladavina zakona već i vladavina po pravu koja uz zahtjev za ustavnošću i zakonitošću, kao najvažnijim načelom svakoga uređenog pravnog poretka, sadrži i dopunske zahtjeve koji se tiču samih zakona i njihova sadržaja (8). Mjerodavnom odredbom članka 76. stavka 1. točke 5. Zakona o elektroničkim medijima (9) je, doduše, propisana ovlast Vijeća za elektroničke medije postupati u slučaju utvrđenja opstojnosti govora mržnje, no ta je odredba toliko nejasna da bi teško mogla proći bilo koji iole ozbiljniji test njezine suglasnosti s ustavim odredbama sadržanim u članku 3., 5., 18., 28., 29. i 38. Ustava. Ovo stoga što je naznačenom legislativom zakonodavac formalno i materijalno postupio praetem et contra constitutionem jer je dao u nadležnost javnopravnog tijela utvrđivati postojanje dispozicije koja je kriminalizirana kaznenim zakonodavstvom, a za što je nadležan isključivo sud u kaznenom postupku, poštujući pritom ustavnu presumpciju nevinosti. Ujedno je zakonodavac dao diskrecijske ovlasti javnopravnom tijelu na donošenje rješidba kojima se odlučuje o pravima i obvezama adresata bez propisivanja postupka koji bi bio garant zaštite prava sudionika u tom postupku. Nadalje, zakonodavac je omogućio da se ordinarnim zakonom proširuje nadležnost i mijenja pravni put za utvrđivanje postojanja djela čija su obilježja sadržana u organskom Kaznenom zakonu, pri čemu je javnopravnom tijelu bez atributa sudbenosti dano odlučivati o pravima i obvezama stranaka koja spadaju u temeljnopravnu sferu i čija zaštita je utvrđena Ustavom i zakonom. Spomenutom normativom se ujedno u pravni poredak Republike Hrvatske na mala vrata uvodi verbalni delikt ali i autocenzura kao implicitni oblik cenzure prohibiran Ustavom (10). Uz to, o pravima i obvezama stranaka ovdje se odlučuje u postupku koji ne zadovoljava ni minimalne kriterije koje u sebi sadrži pravo na pravično suđenje. Postupak Vijeće pokreće na vlastitu pobudu, a na temelju “redovitog nadzora nad radom nakladnika i zaprimljenih mnogobrojnih pritužbi građana”. U postupku objektivno ne sudjeluje osoba o čijim se pravim i obvezama odlučivalo, pa stoga nema priliku očitovati se o bitnim činjenicama za odlučivanje. Odluku donose ljudi koji nemaju stručnosti ni kompetencije provoditi pravne postupke u kojima se odlučuje o pravima i obvezama adresata (11). Protiv odluke Vijeća za elektroničke medije ne postoji redovan ni izvanredan put pravne zaštite. Provođenje postupka na temelju naznačene zakonske odredbe doista podsjeća na vremena totalitarizma u SR Hrvatskoj kad su državna i paradržavna tijela, na temelju pritužbi uznemirenih građana, zatvarala i društveno ili stvarno eliminirala sve one koji drugačije misle.
3. GOVOR MRŽNJE, VRIJEĐANJE, PROSTAČKI GOVOR I SLOBODA IZRAŽAVANJA
Što zapravo predstavlja govor mržnje pitanje je na koje je možda najbolje odgovor potražiti u teoriji i praksi razvijenoj u SAD-u glede protekcije sadržaja I. amandmana na američki Ustav (1789. 1791.). Američka pravna teorija, kod uređenja odnosa između slobode govora i govora mržnje, daje primat slobodi govora uz zalaganje za ograničenje te slobode kao iznimke. Ljudi koji vjeruju u demokraciju uobičajeno misle da je pravično koristiti policiju za provedbu zakona ako je zakon donesen kroz demokratsku političku proceduru koja izražava volju većine. No demokracija zahtijeva i da svaka sposobna odrasla osoba ima pravo glasa pri odlučivanju što je to volja većine. Ona zahtijeva da svaki građanin izrazi svoje stavove, jer volja većine nije pravična ako svima nije dana mogućnosti da izraze svoja mišljenja, strahove, ukuse, predrasude ili ideale, ne samo u nadi da će tako utjecati na druge, iako je ta nada od krucijalne važnosti, već i da bi jednostavno potvrdili svoj status odgovornog subjekta, a ne tek pasivne žrtve kolektivne akcije. Većina nema pravo nametnuti svoju volju nekome kome je zabranjeno prije nego što se odluka donese izraziti svoj protest, osporavanje ili protivljenje. Nije pravično nametati kolektivnu odluku nekome kome nije bilo dopušteno da na podoban način pridonese svom društvenom okružju izražavanjem svojih političkih ili socijalnih uvjerenja ili predrasuda. To vrijedi bez obzira na to koliko nečija uvjerenja ili predrasude većina smatrala uvredljivim ili ma koliko to protivljenje većine bilo razborito. Iskušenje da se od načela naprave iznimke može biti gotovo neodoljivo, primjerice proglasiti da ljudi nemaju pravo unositi prljavštinu pornografije ili rasne mržnje u kulturu u kojoj svi moramo živjeti. Ali to se ne može učiniti a da se pritom ne izgubi moralno pravo takve ljude prisiliti da se pokore kolektivnim odlukama koje su pretočene u zakone. Društvo treba i mora štititi žene, homoseksualce i pripadnike manjinskih grupa od specifičnih i štetnih posljedica seksizma, netolerancije i rasizma. Ali ono ne smije intervenirati zabranom svakog izražavanja stajališta ili predrasuda koje pothranjuju takve nepravde ili nejednakost. U slučaju prerane i pretjerane intervencije u proces oblikovanja kolektivnog mišljenja nanosi se šteta jedinom demokratskom opravdanju koje društvo ima za inzistiranje da se tim zakonima svatko mora pokoravati, pa čak i oni koji ih mrze ili ih ne odobravaju. (12)
Govor mržnje može svoj izvor imati u pojedincu ili u više ili manje povezanoj grupi. Zajedničke karakteristike su mu iskazivanje ili pozivanje na mržnju ili nasilje protiv određene rasne, etničke, političke, vjerske, spolne, seksualno orijentirane ili bilo koje druge društvene skupine. On se ogledava u izričaju protiv druge skupine ili pojedinih osoba, dok nasilje nad adresatima mržnje obično prolazi kroz određene stadije razvoja pri čemu se verbalno nasilje ubrzo pretvara u fizičko s ciljem društvenog ili fizičkog uništavanja drugačijih. Motivacija za mržnju proizlazi iz ljubavi prema određenom svjetonazoru te želje da se pozitivno pridonosi unutar društvene skupine koja dijeli iste “vrijednosti”, pri čemu obično prolazi svoj razvojni ciklus kroz koji se njezin intenzitet povećava. Potom dolazi do formiranja skupine istomišljenika koji se identificiraju preko simbola, rituala i mitologije da bi povećali svoju brojnost i društveni status pri čemu počinje grubo vrijeđanje i ponižavanje drugačijih. Da bi izbjegli samoispitivanje, mrzitelji koriste sve žešću retoriku i nasilje da bi održali viši stupanj homogenizacije i uzrujanosti svoje skupine. Daljnje postupanje očitava se u neoružanim napadima preko izričaja urbane subkulture, napadima preko društvenih mreža ili tradicionalnih medija. Potom se prelazi na napade sredstvima koja mogu izazvati tjelesne ozljede, što u završnoj fazi treba dovesti do uništavanja cilja mržnje, bilo da je to uništavanje društveno, fizičko, psihičko ili ekonomsko.(13)
Američki su, pak, sudovi u svojoj praksi potvrdili, primjerice, pravo neonacista na miran marš u nacističkim odorama i pod nacističkim znamenjem, kroz područje nastanjeno pretežno stanovništvom židovskog podrijetla, među kojima je bio i znatan broj onih koji su preživjeli strahote Holokausta (14). U presudi R. A. V. v. City of St. Paul nije dopušteno kažnjavanje grupe tinejdžera zbog paljenja križa u dvorištu kuće crnačke obitelji koja se bila doselila u dio grada nastanjen pretežno bjelačkim stanovništvom. Počinitelji su, doduše, bili osuđeni na temelju gradskog propisa koji je predviđao kažnjavanje svakog tko na javnom ili privatnome vlasništvu postavi simbol, predmet, znak, prikaz ili grafiti, uključujući zapaljeni križ ili nacističku svastiku, za koje zna ili ima razborite osnove znati da će izazvati ljutnju, uznemirenje ili ogorčenje drugih ljudi zbog njihove rase, boje kože, vjerovanja, religije ili spola. Međutim, Vrhovni sud SAD-a je taj propis jednoglasno ocijenio neustavnim s obrazloženjem da se radilo o ograničavanju govora zbog njegova sadržaja, što je protivno I. amandmanu Ustava SAD-a (15). Vrhovni sud SAD-a za utvrđivanje opstojnosti govora mržnje u svojoj praksi provodi test očite i neposredne opasnosti. Govor koji uključuje čak i izravno pozivanje na nasilje, prema tumačenju Vrhovnoga suda može biti zabranjen pod kumulativnim pretpostavkama. Prvo, cilj takvoga govora mora biti poticanje na neposredno nasilje i nezakonito postupanje i drugo, mora postojati očita i neposredna opasnost, odnosno vjerojatnost da će taj govor trenutno potaknuti na nasilje ili nezakonito postupanje protiv ljudi ili imovine. Tako je u slučaju Branderburg v Ohio (16) koji se odnosio na pravo Ku Klux Klana javno pozivati na protjerivanje Afroamerikanaca i Židova iz SAD-a, i prikriveno sugeriranje poželjnosti nasilja prema tim skupinama, Vrhovni sud SAD-a utvrdio: “Ustavna jamstva slobode govora i tiska ne dopuštaju državi zabraniti ili proglasiti kaznenim djelom zagovaranje upotrebe nasilja ili nezakonitog postupanja, osim u slučajevima ako je to zagovaranje usmjereno na poticanje ili izazivanje neposrednog nezakonitog postupanja i ako postoji vjerojatnost da će ono potaknuti i izazvati takvo postupanje.”
Sukladno praksi Vrhovnog suda SAD-a, kritika je društveno poželjna. Od nje ne može biti zaštićen nitko, pa ni tijela državne ili sudbene vlasti. Odlukom Vrhovnog suda izuzeta je od izdržavanja kazne zatvora i osoba koja je u sudnici nosila jaknu s natpisom “Fuck the Draft”. Ovdje je Vrhovni sud naglasio da uvredljivo ponašanje jest ono koje remeti javni mir ili potiče druge na nasilna djela, pri čemu se zakonom mora adresate, koliko je to god više moguće, precizno uputiti koja postupanja se smatraju prohibiranima radi ostvarivanja određenoga legitimnog zakonskog cilja. Što je za jednog čovjeka prostota, za drugoga može biti dopušteni izričajni stil. Iako je često teško pronaći granicu između prostote, vulgarnosti te deliktnog ponašanja, država ne smije cenzurirati građane. Osobito ne smije to činiti u situacijama kada strast u razmjeni ideja iznjedri vulgarnost kao nuspojavu, bez obzira na to kako radikalna ta vulgarnost bila. Zaštitu I. amandmana na Ustav SAD-a ne uživa samo socijalno bitna verbalna komunikacija. Geste koje izražavaju nečije mišljenje ili predstavljaju politički istup također uživaju zaštitu I. amandmana. Tako je Vrhovni sud SAD-a ocijenio da se spaljivanje savezne zastave u konkretnom slučaju smatra političkim govorom, koji potpada pod zaštitu I. amandmana. Ovdje je počinitelju pružena zaštita od kaznenog progona unatoč eksplicitnim propisima države koja ovakvo ponašanje prohibira. (17)
Za razliku od SAD-a, uslijed povijesnih hipoteka totalitarnih režima, u europskoj se jurisprudenciji prema govoru mržnje odnosi s mnogo manje tolerancije. Ustavi gotovo svih europskih država izrijekom jamče ravnopravnost ljudi neovisno o njihovoj boji kože, naciji, vjeri, spolu, društvenom statusu i sličnom, a zakonodavstva sadrže odredbe kojima je izričito zabranjena rasna, vjerska, etnička, i spolna diskriminacija u zapošljavanju, obrazovanju, stanovanju, zdravstvenoj skrbi, davanju dobara i usluga. U kaznenim zakonodavstvima gotovo svih europskih država sankcionira se ne samo diskriminatorno ponašanje već i govor mržnje kojim se širi, potiče ili opravdava mržnja, diskriminacija i nasilje protiv pojedinaca i grupa na rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj, etničkoj, spolnoj, lingvističkoj ili drugoj osnovi, pa i pod prijetnjom zatvorskih kazni za najdrastičnije oblike te vrste diskursa. Te su zakonske norme o ograničavanju govora mržnje nomotehnički široko formulirane, ali ih je sudska praksa ispunila konkretnim sadržajima i učinila ih dostatno predvidljivima. Primjerice, u Njemačkoj kazneno zakonodavstvo poznaje kaznena djela huškanja naroda i genocida. Huškanje naroda (Volksverhetzung) je kazneno djelo opisano i kažnjivo prema § 130. njemačkoga Kaznenog zakona (Strafgesetzbuch (StGB)). Ova je odredba 1960. godine zamijenila prethodno kažnjivu odredbu § 130. njemačkoga Kaznenog zakona koji se odnosio na poticanja na klasnu borbu (Anreizung zum Klassenkampf). Stavak 1. navedenog članka utvrđuje odgovornim za kazneno djelo svakog tko, na način podoban za uznemirivanje javnog reda i mira, potiče na mržnju prema dijelovima populacije ili poziva na arbitrarne mjere protiv njih, i svakog tko napada ljudsko dostojanstvo drugih vrijeđanjem, zlonamjernim klevetanjem ili difamiranjem dijelova populacije. Kršenje dispozicije kažnjava se zatvorskom kaznom od tri mjeseca do pet godina. Stavkom 2. sankcionira se i širenje audio-vizualnih ili pisanih sadržaja, ilustracija ili drugih slikovnih prikaza koji potiču na mržnju prema dijelovima populacije, ili prema nacionalnoj, rasnoj ili vjerskoj grupi, ili grupi koja se razlikuje po svojim narodnim običajima, ili kojima se napada ljudsko dostojanstvo drugih vrijeđanjem, zlonamjernim klevetanjem ili difamiranjem dijelova populacije ili prethodno navedenih grupa. Zatvorskom kaznom do tri godine ili novčanom kaznom kažnjava se svatko tko takve sadržaje širi, javno izlaže, otprema poštom, predstavlja ili ih na drugi način čini dostupnim, ili ih nudi, daje ili na drugi način čini dostupnim osobama mlađim od osamnaest godina, ili ih u tome cilju proizvodi, dobavlja, opskrbljuje druge, pohranjuje, nudi, oglašava, preporučuje, ili hoće uvesti ili izvesti. Stavkom 3. odgovornim za kazneno djelo utvrđuje se svatko tko javno ili na skupu, i na način podoban uznemiriti javni red i mir, podržavanje, negiranje ili omalovažavanje bilo kojeg djela počinjenog pod vlašću nacional socijalista. Ovdje smatramo važnim skrenuti pozornost na činjenicu da se za kažnjavanje djela opisanih stavcima 1. i 3. § 130. zahtijeva njihovo počinjenje na način koji je podoban uzrokovati remećenje javnoga reda i mira, dok se za djela opisana stavkom 2. takav uvjet ne predviđa. Također, Kazneni zakon propisuje da se odredbe § 130. stavka 2. i 3. neće primjenjivati ako promidžbena sredstva ili akti služe unaprjeđivanju građanskog prosvjećivanja, sprječavanju ostvarenja neustavnih ciljeva, istraživanju ili obrazovanju, izvještavanju o tekućim povijesnim događanjima ili u slične svrhe. Odredbom § 189. Kaznenog zakonika posebnim kaznenim djelom, za koje je zapriječena kazna zatvora do dvije godine ili novčana kazna, utvrđeno je i vrijeđanje sjećanja na mrtve”, što se primjenjuje i na slučajeve negiranja Holokausta. S druge strane, § 6. Međunarodnoga kaznenog zakonika (Völkerstrafgesetzbuch (VStGB)) prohibira izvršenje kaznenog djela genocida. Prema ovoj odredbi kaznit će se svatko tko s osnove nacionalne, rasne, vjerske ili etničke različitosti želi uništiti u cijelosti ili djelomično određenu društvenu skupinu ili neke njezine članove. Naznačena legislativa ograničava Ustavom zajamčenu slobodu govora i zato se oslanja na ograničavanje učinkovitosti članka 5. stavka 2. Temeljnog zakona pronalazeći svoj ratio u javnom interesu zaštititi miran suživot u društvu i na taj način zaštititi ljudsko dostojanstvo. (18)
Demokratska država kao takva može postojati samo ako narod putem izbora i drugih vrsta izjašnjavanja može izražavati svoje samostalno i slobodno formirano mišljenje. Ta slobodna i samoodgovorna odluka može uslijediti samo na temelju javnog mišljenja koje nije regulirano od strane države.
U svojoj praksi njemački Savezni ustavni sud, tražeći balans između pružanja različitim društveno štićenim dobrima, a na temelju klasičnoga njemačkog učenja o državnome pravu i njegovoj pretežno liberalnoj osnovi, razvio je doktrinu “javne slobode mišljenja”. Polazište ovog tumačenja slobode misli nije pojedinac i njegov prirodni interes na “pravo otvaranja usta”, koje mu država treba i mora priznati. Demokratska država kao takva može postojati samo ako narod putem izbora i drugih vrsta izjašnjavanja može izražavati svoje samostalno i slobodno formirano mišljenje. Ta slobodna i samoodgovorna odluka može uslijediti samo na temelju javnog mišljenja koje nije regulirano od strane države. Javno se mišljenje formira u situacijama kada se na “koncertu nebrojenih glasova” svatko slobodno može izraziti i time samostalno utjecati na krajnji rezultat, odnosno upravo na javno mišljenje. Također, javna sloboda mišljenja manifestira se kroz činjenice da se svatko, da bi stvorio vlastito mišljenje koje onda pridonosi općoj raspravi, ima pravo podrobno informirati kroz klasična sredstva poput tiska, filma i radija, informacijama koje se nesmetano prenose. Dakle, ovdje se ne radi o individualnom, već o institucionalnom pristupu pravu na slobodu mišljenja. Pritom se naglasak više stavlja na institucionalna jamstva slobode tiska te drugih sredstava masovne komunikacije. Bez slobode pojedinačne i masovne informacije i bez slobode izražavanja mišljenja pojedinca i s tim povezanog utjecaja na druge nema javnog mišljenja, ali ni demokracije. Sloboda mišljenja i tiska štiti slobodno duhovno djelovanje i formiranje javnog mnijenja u demokracijama. Institut slobode tiska mora biti zaštićen i od neprimjerenih napada ekonomske prirode koji mogu utjecati na slobodu tiska. Cilj slobode tiska jest olakšati i jamčiti formiranje javnog mnijenja, pa stoga mora biti zaštićen od svih pritisaka koji imaju za cilj isključiti konkurenciju i pluralitet mišljenja. Međutim, zaštita slobode mišljenja ne pruža se kada je njegovim iznošenjem dotaknuto ljudsko dostojanstvo drugog, stoga što je ljudsko dostojanstvo izvor svih osnovnih prava, pa je samim time usporedivo sa svakim od njih. Na isti se način sloboda mišljenja povlači ispred omalovažavajućih izjava koje u sebi sadrže uvrede ili pogrde (19).
Slijedom navedenog, čini se oportunim ustvrditi da kod svake kvalifikacije nekog izričaja govorom mržnje, treba imati na umu spada li takav izričaj pod zaštitu prava na slobodno izražavanje misli. Sloboda komuniciranja, sloboda govora i pisanja, sloboda izražavanja misli i sloboda zauzimanja stajališta o bilo čemu i o bilo kome neotuđiva su prava svakog čovjeka. Spoznajom o mogućnosti i o neotuđivom pravu svakog na slobodu izražavanja svojih misli, pojedinac postaje svjestan jedinstvenosti svog vlastitog unutarnjeg svijeta, ali i unutarnjeg svijeta svih ostalih subjekata društva u cjelini. Pravo na slobodu izražavanja vlastitog mišljenja ne može egzistirati bez recipročnog osiguranja poštivanja tog istog prava drugima. Ono što govorimo to je naš izbor na koji imamo pravo, odnosno svatko ima pravo na izbor kako i s kim će komunicirati. S neizgovorenom mišlju o nečemu ili nekome ništa ne mijenjamo u biti stvari, osim što skrivajući istinu pred ostalim članovima društva, snosimo odgovornost za moguće štetne posljedice svog propusta. Publicirana misao ne može uzrokovati veću krivnju od krivnje što ju čini uskrata prava na javno izgovorenu riječ. Stoga nitko, pa ma kako bio moćan, nema pravo bilo koga opstruirati u legalnom iznošenju njegovih misli. Uskrata prava na slobodu misli i iznošenja mišljenja jest društveno nepoželjno ponašanje koje svakako stoji kao prepreka na otvorenom putu civilizacijskog razvoja i spoznaji poželjnih apsolutnih vrijednosti nužnih za utemeljenje materijalne demokracije. Komunikacija je nužno sredstvo kooperacije i konflikta koji simultano i komplementarno obilježava sve društvene zajednice. Izmjena misli kao razlog komunikacije s okolinom imanentna je ljudskom biću, a ekspresivnost te mogućnost složenosti komuniciranja razlikuje ga od svih ostalih živih bića koja s njim dijele zajedničku postojbinu na ovoj planeti (20). Sloboda izražavanja mišljenja štiti ponajprije nekomformistički izričaj pojedinca učinjen na način koji većina ili neposredni adresati promišljanja smatraju neukusnim, provokativnim ili amoralnim. Činjenica jest da još nitko nije osporavao slobodu izražavanja mišljenja u slučaju kad netko hvali ili glorificira njegov postupak. Sloboda mišljenja ima za svoj objekt izražavanje kritike određene društvene zbilje. Ta kritika može biti izrečena ili simbolizirana i neumjesno grubo i humoristično ili sarkastično. No neovisno o njezinoj formi, mora biti dopuštena osobito kad upire na objektivno nepoželjne anomalije u društvu. Mišljenja se, bilo prava bilo kriva, ne smiju gušiti niti se ona smiju nametati drugima. Svaka razmjena mišljenja između ljudi mora biti slobodna, pri čemu se u raspravi moraju uvažavati argumenti logike, a ne sile. Mišljenje se ne smije institucionalno progoniti jer je ono temelj na kojem svaki pojedinac gradi svoju duhovnu veličinu za koju je sposoban. Gdje nema rasprave, nema ni slobode mišljenja, ali ni mogućnosti dosezanja duhovne veličine na pojedinačnoj razini. Zakon i vlast ne smiju priječiti slobodu svakog sudjelovati u publiciranju vlastitog ili sudjelovati u kreiranju javnog mišljenja. No javno raspravljanje mora voditi brigu o etičkim vrijednostima društva, pa stoga rasprava mora biti slobodna i može biti kritična, ali mora biti lišena uvreda, kleveta te bilo kakvog oblika netolerancije. (21)
Svako ograničavanje slobode izražavanja može se izvršiti isključivo kada je to nužno u demokratskom društvu radi zaštite taksativno nabrojenih zaštićenih dobara, kao što su državna sigurnost i teritorijalna cjelovitost ili javni red i mir, zatim radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala te radi zaštite ugleda ili prava drugih, odnosno radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. Zbog svog elementarnog značaja za svako demokratsko društvo, zaštita slobode izražavanja primjenjuje se ne samo na informacije i ideje neškodljivog i opće prihvatljivog sadržaja. Zaštita se ovdje proteže i na one čiji sadržaj može biti uvredljiv, odnosno koji može uznemiravati državu ili neki dio stanovništva. To nalažu pluralizam, tolerancija i širokogrudnost bez kojih nema demokracije. Objekt zaštite je mišljenje, ali ne i banalno vrijeđanje koje nema obilježje izražavanja svjetonazora. Sloboda izražavanja obuhvaća i ovlaštenje medijima na objavljivanje informacija i ideja te njihovo publiciranje javnosti. Ovo stoga što je jedan od temelja demokracije pravo javnosti biti informirana o događajima koji je okružuju. Obveza je medija izvještavati o svim događajima od javnog interesa, dok je pravo građana te informacije dobiti, neovisno o tome radi li se o prenošenju objektivnih informacija ili izražavanju vrijednosnih sudova čija se istinitost realno ne može dokazati ili provjeriti. Sloboda izražavanja ne odnosi se samo na informacije ili ideje koje se blagonaklono primaju ili se smatraju neuvredljivima ili nevažnima, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili ma koji dio populacije. To zahtijevaju pluralizam, snošljivost i otvorenost mišljenja bez kojih nema demokratskog društva. Kad je o mogućem ograničavanju govora mržnje riječ, mora se osobito voditi računa o vitalnoj funkciji medija kao “javnih pasa čuvara” u demokratskome društvu i pravu novinara izvještavati o pojavama društvenih ugroza, rasizma, ksenofobije, antisemitizma i drugih oblika nesnošljivosti, te da pojedine takve slučajeve eksponiraju i kritički analiziraju. Iako mediji moraju voditi računa o tome da ne postanu sredstvo širenja govora mržnje, ipak treba jasno razlikovati odgovornost autora govora mržnje od odgovornosti medija i novinara čija je zadaća posredovati javnosti sve informacije od javnog interesa, pa i one koje šokiraju, uznemiravaju ili vrijeđaju državu ili ma koji dio populacije, bez straha od mogućih kazni (22).
4. ZAKLJUČAK
Nakon stoljeća jednoumlja, Hrvati u političkom smislu odlučili su se velikom većinom za izgradnju samostalne i demokratske države. Puna demokracija kao društveno uređenje je ideal, a svoju pojavnost na sadašnjem stupnju razvoja društva očituje u svom formalnom smislu. Nažalost, i takvu krnju demokraciju nije moguće uspostaviti deklaracijom njezine opstojnosti u Narodnim novinama. To je standard življenja koji se uči i razvija u procesu protkanom mnogim konfliktima i nerazumijevanjima. Suština demokracije jest vladavina većine prožeta tolerantnošću prema različitima. Ali ne tolerantnošću koja bi prisiljavala sve živjeti u idili uniformnosti, već onom koja prihvaća nužnost postojanja disonantnih mišljenja ma kako god se ona činila pogrešnima i neprihvatljivima. U demokratskim državama nužno je tolerirati i postojanje stavova koji zagovaraju rasizam, komunizam, fašizam, antisemitizam, ksenofobiju, šovinizam, antiglobalizam, euroskepticizam i druge ideje, tako dugo dok se niti jedna od njih ne nameće društvu nasilnim putem. Demokracija nije samo za krotke, ona tolerira i stavove koji za većinu populacije nisu prihvatljivi niti lako probavljivi. Međunarodni standardi demokracije na verbalnoj razini dopuštaju konkurenciju različitih stavova. U demokratski insuficijentnim društvima nedostatna snaga argumenata redovito se zamjenjuje nadvikivanjem s oponentima ili grlatim prezentiranjem ispraznica. Verbalni teror može biti posljedica neprihvaćanja svjetonazora različitih od onih utvrđenih političkom korektnošću ili onih koji paradigmatično uobličavaju unisonost percepcije društva u njegovoj idealnoj slici koja često odudara od krute zbilje. Nerijetko, verbalna agresija je u razmjeru s frustracijom koja proizlazi iz nemogućnosti utjecaja na prezentna društvena zbivanja.
U civiliziranim društvima retorički standardi trebali bi se prilagođavati množini izričaja koji se javljaju unutar društvene zajednice. Svaki izričaj koji ima društveni potencijal, odnosno koji upozorava na neku bitnu pojavnost, neovisno o njegovu stilu, zaštićen je ustavnim pravom na slobodu iznošenja misli. Tako upozorenje na egzistenciju u našem društvu velikosrpskih ideja poraženih u Domovinskom ratu, ma kako god sam izričaj bio neprimjeren i vulgaran, ne može se okarakterizirati nedopuštenim govorom mržnje. S druge strane, Ustav štiti slobodu vjeroispovijedi, dok se kroz kazneno zakonodavstvo kriminalizira uskrata ili ograničavanje slobode vjeroispovijesti, javnog očitovanja vjere ili drugog uvjerenja te uskrata prava vjerskoj zajednici na jednakost s drugim vjerskim zajednicama. Međutim, komentari religijskih obreda, ma kako vulgarni bili, također nisu govor mržnje. No, ako su usmjereni isključivo na banalno vrijeđanje, mogu biti okarakterizirani kao kazneno djelo uvrede, kroz kazneni postupak koji se vodi na temelju privatne tužbe (23). Agresivna vulgarnost u javnom govoru kod nas relikt je prošlosti i življenja u totalitarnom režimu. Javne osobe naviknute su različite difamirati verbalnim teškim topništvom kako bi ih društveno eliminirali, jer je u totalitarizmu to poželjan obrazac obračuna s neistomišljenicima. Ostaje samo nada da će se pro futuro u Republici Hrvatskoj javni govor svesti na prihvatljive oblike u kojima društveni potencijal javne misli neće morati biti popraćen šokantnim izričajem da bi bio zamijećen i shvaćen. Verbalna agresija nije nužna u socijalnim zajednicama u kojima su uljudba i obrazovanje temelj društvenog napretka.
SUMMARY
HATE SPEECH AS A CATEGORY OF CONSTITUTIONAL LAW
Hate speech is a consequence of a specific affective state that arouses strong emotions which are sufficient for awakening the animal side in people and one that ends in destruction. It’s a generic term that encompasses the use of verbal and nonverbal communication for attacks based on race, ethnicity, religion, sexual orientation or preferences, as well as any other derogatory, insulting, frightening, upsetting expression inciting violence in the midst of intense negative emotions or the desire for discrimination. Any promotion of genocide or incitement to genocide as well as any other act inciting violence, contempt, or one which demeans, excludes, dehumanizes, degrades, ridicules or discriminates certain groups or members of a particular group which can be identifi ed based on race, national or ethnic background, language, skin colour, religion, sex, age, mental or physical incapability, sexual orientation, or any other socially relevant personal trait is considered to be punishable hate speech. Hate speech originates either in the individual himself or in a more or less connected group. The motivation for hatred derives from love for certain worldviews, whereat love towards those who share the same worldviews is greater than hatred towards those who don’t. Hate speech always ends in attacks that lead to the destruction of the addressee of hatred, whether it is socially, physically, mentally, or economically.
1 Usporedno Gelber, K.: What to do about hate speech: an ‘institutionalised argumentation’ model, http://apsa2000.anu.edu.au/confpapers/gelber.rtf.
2 www.usud.hr.
3 Narodne novine, br. 112/11, 144/12, 56/15 i 61/15.
4 Vidjeti primjerice presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Kž-6/1990-6, od 15.3.1990.
5 Vidjeti primjerice presudu VSRH br. Kzz-33/06-5; od 23.9.2009.; te presudu VSRH br. Gž-38/11-2, od 7.3.2012. (…) I. Utvrđuje se da je F. J. pisanjem članka na svome blogu koji se nalazi na internetskoj stranici …, naslova “…”, od 11. listopada 2010. te članka naslova “…”, od 10. studenoga 2010. u kojem članku homoseksualce i lezbijke naziva bolesnima, perverznim, besramnim jadnicima, osobama bolesnih usmjerenja, nenormalnima, perverznima i nastranim osobama, diskriminirao osobe iste spolne orijentacije. (…). (…) Konačno, po shvaćanju drugostupanjskog suda na strani tuženika postojala je svijest ili barem mogućnost svijesti o nedopuštenosti svog ponašanja, odnosno diskriminacije na koju potiče, pa je riječ o poticanju na diskriminaciju koje je učinjeno s namjerom. Glede sadržaja i težine same radnje poticanja i kvalitete odnosno podobnosti osobe tuženika treba reći da opisane inkriminirane izjave koje po svom sadržaju nisu sporne i u kojima se građani pozivaju na nasilno postupanje, omalovažavanje, mržnju i nepriznavanje prava osobama iste spolne orijentacije povrijeđeno je načelo jednakog postupanja pri čemu posljedično postoji vjerojatnost da će takvo ponašanje tuženika na neke osobe djelovati ograničavajuće po njihov javni i društveni život, a posebice pravo na javno okupljanje. Zbog svega rečenog radi se o ponašanju koje predstavlja poticanje na diskriminaciju, a imajući na umu i to da je sporne homofobne izjave uputila osoba koja je svećenik i upravitelj župne zajednice Katoličke crkve, dakle najveće vjerske zajednice u Hrvatskoj koja zbog svog položaja ima autoritet i ugled u društvu. Tuženik, umjesto da štiti slobodu i dostojanstvo svake osobe koju treba shvatiti na realističan i autentičan način uz osuđivanje svih nasilničkih čina protiv homoseksualnih osoba, jer oni zapravo pokazuju nedostatak poštovanja drugoga, svojim izjavama u inkriminiranim člancima upustio se ne samo u govor mržnje i opravdavanje fizičkog obračuna i napada na povorku osoba istospolne orijentacije već je i izravno poticao na mržnju i nasilje prema takvim osobama što u smislu čl. 4. st. 1. u vezi s čl. 1. st. 1. i 2. ZOSD-a predstavlja diskriminaciju u pogledu spolne orijentacije, koja je prema čl. 9. st. 1. ZOSD-a zabranjena.
6 Iz odluke: “Vijeće za elektroničke medije je, na sjednici održanoj 22. siječnja 2016. godine, donijelo jednoglasnu odluku o privremenom oduzimanju koncesije nakladniku Z1 televizija d.o.o. na tri dana zbog emitiranja emisije Markov trg, urednika i voditelja M. J. dana 19. siječnja 2016. Privremeno oduzimanje koncesije nakladniku Z1 televizija na rok od tri dana započinje 26. siječnja u 00:00 sati. Ova odluka donesena je zbog kršenja članka 12. stavka 2. Zakona o elektroničkim medijima, a temeljem redovitog nadzora nad radom nakladnika i zaprimljenih mnogobrojnih pritužbi građana, utvrđeno je kako je 19. siječnja 2016., emitirana emisija “Markov trg”, prigodom koje je voditelj emisiju odjavio riječima koje su u suprotnosti s člankom 12. stavkom 2. ZEM-a kojim je propisano: “U audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije te antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima. Budući da je člankom 76. stavkom 1. točkom 5. ZEM-a propisano da će Vijeće donijeti odluku o privremenom ili trajnom oduzimanju koncesije ako utvrdi da pružatelj medijske usluge objavljuje audiovizualne ili radijske programe suprotno članku 12. ZEM-a, Vijeće je odlučilo o privremenom oduzimanju koncesije.
Također je odlučeno da će se spis predmeta proslijediti nadležnom Državnom odvjetništvu na postupanje. Vijeće za elektroničke medije još jednom poziva sve medijske djelatnike da svoj posao obavljaju odgovorno i profesionalno u skladu s etičkim standardima novinarstva, svjesni svog društvenog utjecaja, te da potiču razvoj i širenje tolerancije.”
7 Izvod iz zapisnika sa 19-16 sjednice Vijeća za elektroničke medije: “Jednoglasno je odlučeno: “Pružatelj elektroničke publikacije Index promocija d.o.o. pri objavi teksta H. M. “Mrtvaci uživo: katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u” nije prekršila odredbe članka 12. stavka 2. te članka 26. stavka 1. ZEM-a.”
8 Vidjeti rješidbe Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIB2113/2007, od 10. lipnja 2009.; broj: U-I-659/1994 i dr. od 15. ožujka 2000.; broj: U-I-191/2001, od 30. ožujka 2010.; broj: U-I-2414/2011; i dr. od 7. studenoga 2012.; te broj: U-I-906/00, i dr. od 7. prosinca 2005.
9 Narodne novine, br. 153/09, 84/11, 94/13 i 136/13: 1) Vijeće će donijeti odluku o privremenom ili trajnom oduzimanju koncesije ili dopuštenja pružatelju medijskih usluga ako utvrdi: (…) 5. da pružatelj medijskih usluga objavljuje audiovizualne ili radijske programe suprotno članku 12. i/ili 20. i/ili 26. ovoga Zakona, (…)
10 Pod cenzurom se obično podrazumijeva isključivanje ili ograničavanje medijskih sloboda. Ona obuhvaća različite oblike nadzora bez unificirane definicije i čini stalnu opasnost za slobodu izražavanja misli bilo da dolazi iz vanjskog represivnog izvora, bilo da svoju pojavnost izražava kroz fenomen autocenzure. Argumenti kojima se cenzura smatra nespojivom s demokratskim društvom mogu se sažeti u dvije teze. Prvo, način na koji se treba boriti s govorom koji ima štetni učinak nije cenzura, već suprotstavljanje s još više govora i argumenata. Cenzura nije djelotvorna jer dovodi do gubitka misaone izdržljivosti te promiče konformizam. Više govora, pak, vodi do javne rasprave, veće mogućnosti rješavanja problema te veće šanse dolaska do istine. Drugi argument utemeljen je na ideji individualne kompetencije i odgovornosti, koja polazi od toga da su pojedinci najbolji suci o tome što je u njihovu najboljem interesu te da su dovoljno odgovorni, ako su nagovoreni ili nadglasani, da svoj pojedinačni interes stave u stranu, a prednost daju općem dobru. Smisao izričite ustavne zabrane cenzure jest onemogućavanje javne vlasti da unaprijed ograniči javnu dostupnost pojedine informacije primjenom kriterija njezina sadržaja. Zabrana cenzure ponajprije je usmjerena na ostvarivanje slobode izražavanja misli, ali ima i šire pravno-političke implikacije, osobito na pitanja vezana uz upućenost javnosti, kontrolu javne vlasti, dostupnosti komunikacijskih kanala te ambijenta slobode, Sve spomenuto bitni su čimbenici konstrukcije demokratskog poretka. Vidjeti čl. 38. Ustava i usporedno Rajko, A.: Domašaj ustavne odredbe o zabrani cenzure, Hrvatska pravna revija, br. 12/08, str. 1.-11.
11 Iz životopisa dostupnih na internetu primjerice proizlazi da je D. H., zamjenik predsjednice rođen 1967. godine u Zagrebu gdje je i diplomirao na Ekonomskom fakultetu. S. K. rođena je 1971. u Splitu. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirala je sociologiju 1998. godine. V. R. rođena je 1956. u Zagrebu. Diplomirala je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1980.
12 Dworkin, R.: A New Map of Censorship, Index on Censorship 23 May/June 1994., str. 9.-15.
13 Vidjeti FBI Law Enforcement Bulletin, march/2003; http://leb.fbi. gov/203-pdfs/leb-march-2003.
14 Collin v. Smith, 436 U.S. 953 (1978).
15 R. A. V. v. City of St. Paul, 112 S. Ct. 2538 (1992).
16 Branderburg v. Ohio, 395 U.S. 444 (1969).
17 Usporedno Fisher, L.: American Constitutional Law, Georgetown University 1999., X Free Speach in a Democratic Society; XI Freedom of the Press, str. 553.-691.; Alaburić,V.: Ograničavanje govora mržnje u demokratskom društvu teorijski, zakonodavni i pravni aspekti, dio I. i II., Hrvatska pravna revija br. 1-2/03; Vidjeti i primjerice relevantnu sudsku praksu: Scenck v. US, 249 U. S. 47 (1919.); Abrams v. US, 250 U. S. 616 (1919.); Gitlow v. New York, 268 U. S. 652 (1925.); Dennis v. US, 341 U. S. 494 (1951.); Yates v. US, 354 U. S. 298 (1957.); Cohen v. California, 403 U. S. 15 (1971.); Gannet Co. v. DePasquale, 443 U. S. 368 (1979.); Richmond Newspaper Inc. v. Virginia, 448 U. S. 555 (1980.); New York Times Co. v. Sullivan, 376 U. S. 254 (1964.); Hustler Magazine v. Falwell, 108 S. Ct. 876 (1988.); Texas v. Johnson, 109 S. Ct. 2533 (1989.).
18 Treba primijetiti da čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ne sprječava revizionizam glede negiranja ili minimiziranja genocida ili zločina protiv čovječnosti. S druge strane, Vijeće ministara EU predložilo je državama članicama borbu protiv govora mržnje Preporukom R(97)20, uz osnivanje Europske komisije protiv rasizma i netolerancije (www.coe.int/ecri) koja je do danas napisala više izvještaja o državama članicama i donijela opće preporuke, primjerice za mjere protiv antisemitizma i protiv rasne netolerancije.
19 Usporedno Dörr, D.: Die Verfassungsbeschwerde in der Prozeßpraxis, Köln, 1997., str. 38.-39.; te Maunz-Düring: Grundgesetz, Kommentar, komentar uz čl. 5. GG, München, 1999. Vidjeti i BVerfGE 12, 1; 6, 32; 23, 50; 27, 1 (6); 30, 173 (193); 7, 198. 5, 85 (205); 25, 256; 20, 162; 75, 369 (380); 61, 1 (12); 93, 266.
20 Usporedno Smerdel, B.: O ustavima i ljudima Uvod u ustavnopravnu kazuistiku, Novi informator Zagreb, 2012., str. 152.
21 O ovome više u Ljubić, D.: Ustavna zaštita prava na slobodu misli i izražavanje mišljenja; Hrvatska pravna revija, br. 11/2014.
22 Usporedno Mill, J. S.: O slobodi, Pennsylvania State University, Portable Document File, 1998., str. 19.-65.; Alaburić, V.: Sloboda mišljenja, misli, izražavanja i informiranja Pravnoteorijska analiza temeljnih pojmova, Hrvatska pravna revija 6/2003, str 1.-22. te Stefanović, J.: Ustavno pravo, knjiga I., Školska knjiga, Zagreb, 1965., str. 403.-405., 421.-427. 22.2.2007.; Jersild protiv Danske, presuda od 23.9.1994.; Observer i Guardian protiv UK, presuda od 26.11.1991.
23 Vidjeti čl. 40. i 41. Ustava te čl. 130., 147. i 150. Kaznenog zakona.
Izvor: Hrvatska pravna revija / Ustavno pravo /Pregledni znanstveni članak UDK 342.727