Zašto u hrvatskoj političkoj povijesti žene nikada nisu imale nekih osobitih izgleda, već je to redovito svršavalo relativno otužno, bilo da je riječ o Hasanaginici, bilo o Katarini Zrinskoj rođ. Frankopan, čak i bilo kad je riječ o “Ruži Hrvatskoj” Savki Dabčević-Kučar, već su, štoviše, nakon kratkih uloga u igrama staklenim perlama, gotovo osuđene na strmoglavljivanje u politički bezdan zaborava, poput Lijepe plavke (Stane Godine), prelijepoga hrvatskoga djeteta rođena u Chicagu, Illinois, po kojoj je naslovljen roman dr. Ante Pavelića o marseilleskom atentatu na srbijanskoga jugoslavenskoga diktatora Aleksandra Karagjorgjevića?

Autor: Mate Bašić

Zašto u hrvatskoj političkoj povijesti žene nikada nisu imale nekih osobitih izgleda, već je to redovito svršavalo relativno otužno, bilo da je riječ o Hasanaginici, bilo o Katarini Zrinskoj rođ. Frankopan, čak i bilo kad je riječ o “Ruži Hrvatskoj” Savki Dabčević-Kučar, osobito kad se ne kreću unutar nekakva kvaziljevičarskog spektra tipa Vesne Pusić ili Jadranke Vlaisavljević Kosor? Odnosno, zašto lijepe žene u hrvatskoj političkoj povijesti gotovo unaprijed nemaju izgleda na uspjeh već su, štoviše, nakon kratkih uloga u igrama staklenim perlama, gotovo osuđene na strmoglavljivanje u politički bezdan zaborava, poput Stane Godine, prelijepoga hrvatskoga djeteta rođena u Chicagu, Illinois, po kojoj je naslovljen roman dr. Ante Pavelića o marseilleskom atentatu na srbijanskoga jugoslavenskoga diktatora Aleksandra Karagjorgjevića, napisan 1936. u torinskoj tamnici, a čije je “prvo izdanje izašlo u nakladi organizacije Hrvatskog domobrana u Argentini 1936. godine pod naslovom ‘Lijepa plavojka. Roman iz borbe hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost’, gdje nije jasno zašto je izdavač promijenio naslov, jer autograf prve stranice romana (faksimil te stranice objavljen je na unutarnjoj omotnoj strani zagrebačkog tjednika Ustaša, Vijestnik Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, god. XIV., br. 8., 20. veljače 1944.) pokazuje da je izvorni naslov romana bio ‘Liepa plavka’, a drugo izdanje iz 1954. i treće izdanje iz 1968. ipak nose izvorni naslov ‘Liepa plavojka’ ”, kako piše dr. Mario Jareb u jednoj od fusnota u svojemu radu “Ustaško-domobranski pokret: od nastanka do travnja 1941. godine”.

Liepa plavka našega doba jest Bruna Esih, a o njezinu političkom strmoglavu, rezultirajuće i teškim razočaranjem nemizoginističkoga dijela muškoga hrvatskoga te neofeminističkoga ženskoga pučanstva domoljubne provenijencije, dr. Slaven Letica  svojedobno je za portal direktno.hr komentirao: – Razvod stranačkog ‘braka’ Neovisnih za Hrvatsku, tipična je priča hrvatske, nekada pravaške, a danas suverenističke, desnice. Stranka koja je izvorno imala naziv ‘Bruna Esih – Zlatko Hasanbegović: Neovisni za Hrvatsku (NHR)’, bila je svojevrsna personalna stranačka unija osuđena na raspad uvjetovan liderskim egocentrizmom’, a slični razvodi stranačkih ‘brakova’ događali su se u modernoj Hrvatskoj i na ljevici i na centru i na desnom centru (HSLS-LS, HNS-GLAS, HDZ-DC) pa mislim da su se zametci sadašnjeg razvoda u Neovisnima za Hrvatsku dogodili onoga trenutka kada se ta stranka nije željela priključiti širokoj desnoj koaliciji na EU izborima, čime je izgubila potporu Velimira Bujanca i njegove utjecajne emisije ‘Bujica’, te stoga ne vidim tko bi i kako iz ovog bratsko-sestrinskog stranačkog rata Esih-Hasanbegović mogao izvući korist, osim možda suverenističko-pravaško-konzervativna koalicija.”

Bruna Esih, slučajno rođena u Splitu 20. svibnja 1975., koju su svojedobno tzv. mainstream-mediji proglasili “ikonom hrvatske desnice” (naravno, s primišlju kako je pripadnost političkoj desnici nešto unaprijed suspektno, loše, čak i zlo) zapravo je izrazito zagrebačko urbano dijete: svoje je prve korake napravila na Krugama, u Trnju, a kao petogodišnjakinja je s obitelji 1980. preselila u tada tek izgrađeno naselje Dugave, gdje je u OŠ Josipa Kraša (danas OŠ Dugave) sudjelovala u raznim dramskim, zborskim i literarnim skupinama, a paralelno s time svirala klavir te završila Osnovnu glazbenu školu “Pavao Markovac”, da bi potom završila Prvu gimnaziju u Zagrebu te, nakon neuspjeha pri upisu studija hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, upisala i završila studij filozofije i kroatologije na tek osnovanim Hrvatskim studijima Zagrebačkog sveučilišta, s diplomskim radom “Srpska propaganda i hrvatska šutnja” u okviru kolegija “Hrvatski nacionalni identitet” kod mentora akademika Dubravka Jelčića, a jedan od članova povjerenstva pred kojim je iznijela diplomski rad bio je povjesničar dr. Josip Jurčević. Istodobno, kaže urbana povijest, ona je bila jedna od osnivačica zagrebačke ženske klape Cesarice, koju su osnovale četiri djevojke omiških korijena i osvajale mnoštvo nagrade, redovito nastupale diljem Hrvatske i Europe, sudjelovale u rock-mjuziklu kazališta Komedija “Crna kraljica”, a osim toga, pjevala je i prateće vokale rokerskim bendovima kao što su Pips, Chips & Videoclips, ali i tragičnom rockeru Goranu Bari, vjerojatno najpoznatijemu narkomanu u Hrvatskoj ikada, kojemu je na jednomu žalosnom koncertu klavijature ridikulozno svirao tadašnji predsjednik RH dr. Ivo Josipović.

Bruna Esih je na hrvatskim parlamentarnim izborima 2016. godine ušla u Sabor kao nestranačka kandidatkinja na listi HDZ-a osvojivši 10.471 preferencijski glasova, odnosno 17 posto svih glasova na listi HDZ-a u Prvoj izbornoj jedinici, te potom  postala članicom dvaju saborskih odbora: Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina i Odbora za ratne veterane.

Bruna je udana za Renata Esiha s kojim se vjenčala nakon više od tri godine veze i još kao apsolventica rodila prvu kćer, a zajedno imaju troje djece. Ako je to zanimljivo, njezin suprug išao je u osnovnu školu sa Zlatkom Hasanbegovićem, koji je će kasnije postati jedan od njezinih bliskih prijatelja i suradnika na Instititu društvenih znanosti Ivo Pilar. Inače je njezin suprug ekonomist, a Esihi, koji su generacijama Zagrepčani, imaju daljnju rodbinu u Ptuju, odatle to pomalo neobično prezime. Njihovim se privatnim životom potkraj 2016. minuciozno pozabavio Tportal objavivši da je “saborska zastupnica Bruna Esih, koju je više od 10.000 osvojenih preferencijalnih glasova na izbornoj listi HDZ-a vinulo iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar na Markov trg, konačno ispravno doradila svoju imovinsku karticu te je ista objavljena na stranicama Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Iako Esih nije prijavila osobnu ušteđevinu, iz kartice proizlazi da je njezin suprug prilično šparan, pa na štednji ima 200.000 kuna i 17.500 eura (oko 132.000 kuna)” te da je Bruna “prijavila zastupničku neto plaću od 13.167 kuna, dok ostali prihodi ne postoje. Njezin suprug radi u Francku i zarađuje više od nje, gotovo 15.000 kuna mjesečno i to mu je također jedini prijavljeni prihod. Inače, prema imovinskoj kartici, dobar dio svoje imovine supružnici Esih stekli su temeljem primitaka od nesamostalnog rada. Supružnici Esih trenutno nisu kreditno zaduženi, iako je jedna od njihovih nekretnina – stan od 49 m2 u vlasništvu Brune Esih u zagrebačkim Šestinama, približne tržišne vrijednosti od 490.000 kuna – stečena upravo kreditom u banci. Suvlasnici su kuće s okućnicom površine 957 m2 u vrijednosti od oko milijun kuna, također u Šestinama, koju su kupili sredstvima od nesamostalnog rada, pozajmicom i prodajom imovine. Na istoj lokaciji posjeduju i dvije oranice, jednu od 704 m2 vrijednu pola milijuna kuna, te drugu od 125 m2 procijenjenu na 93.000 kuna. Osim toga, Bruna Esih vlasnica je i apartmana u Karlobagu od 32 m2 vrijednosti 300.000 kuna, koji je stekla darovnim ugovorom, kao i naslijeđene oranice (njive) od 375 m2 u Slimenu, naselju u zaleđu Omiša, procijenjenu na 28.000 kuna. Od značajnijih iznosa poslovnih udjela i dionica, sa suprugom vlasnica je 445 dionica Hrvatskog telekoma, ukupne nominalne vrijednosti od oko 53.400 kuna, dok joj je suprug vlasnik udjela u fondovima ZB trend i ZB bric, simbolične vrijednosti od nekoliko desetka kuna. Kada je u pitanju ‘vozni park’, iz imovinske kartice proizlazi da bračni par Esih ne pati od skupocjenih automobila, iako bi ih po primanjima mogli priuštiti. Novopečena saborska zastupnica naslijedila je Renault Twingo iz 2010. od 35.000 kuna, a suprug je vlasnik Seat Ibize iz 2003. od 20.000 kuna. Bruna Esih nema prijavljenu novčanu štednju, ali zato njezin suprug ima 200.000 kuna i 17.500 eura”.

U wikipedijskoj natuknici pod rubrikom “Djela” navodi se da je Bruna Esih autorica i suautorica knjiga: “Čuvari bleiburške uspomene (Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Zagreb, 2003., suautori Josip Jurčević i Bože Vukušić, 2. izd., 2005.), zatim “Bleiburg Memento” (Esih, Bruna, ur.., Udruga Hrvatski križni put, sunakladnik Udruga Počasni bleiburški vod, Zagreb, 2005., fotomonografija), te “Vukovar ’91: međunarodni odjeci i značaj, Jurčević, Josip; Živić, Dražen; Esih, Bruna, ur., Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2004., zbornik), kao i da je pisala za časopise Godišnjak za kulturu Matice Hrvatske i Republika Hrvatska. U njezinoj biografiji objavljenoj u drugomu proširenom izdanju “Čuvara bleiburške uspomene” donekle preciznije stoji da se ona (tada, 2005.) nalazi na poslijediplomskom studiju “Hrvatska i Europa” na Fakultetu političkih znanosti gdje magistarski rad izrađuje iz područja nacionalne sigurnosti, te je “zaposlena kao asistent na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, gdje je uključena u rad na projektima “Domovinski rat” i “Integracijski procesi hrvatskog iseljeništva i Republike Hrvatske” te redovito sudjeluje u pripremi znanstvenih i stručnih skupova Instituta”, a što je makar autoru ovoga teksta posebno zanimljivo, da je “sa dr. sc. Draženom Živićem provela kvantitativnu analizu dosjea Udbinih suradnika na temelju objavljenih dokumenata ‘Čuvari Jugoslavije – suradnici Udbe u Bosni i Hercegovini”, urednika Ivana Bešlića (MB, sic?!), a rad je objavljen u knjizi Marka Markovića ‘Udbini sinovi’ (MB, sic?!)”, te još da je “suosnivačica Udruge Hrvatski križni put”, osnovane 29. listopada 2004.”

Nakon što je Hrvatski sabor odbio pokroviteljstvo nad komemoracijom Bleiburga, 2012., stoji u nekim drugim njezinim biografskim napomenama, postala je Bruna Esih predsjednica udruge Hrvatski križni put (prva je predsjednica bila dr. Katica Miloš), koja se udruga bavi istraživanjem stradanja Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću, a između 2002. i 2006. godine radila je na projektu “Integracijski procesi između hrvatskog iseljeništva i Republike Hrvatske” te kao glavna koordinatorica na  (nap. MB. posve promašenom) “Leksikonu hrvatskog iseljeništva i manjina”.

Famozni već spomenuti Tportal bio je, čini se, početkom 2017. opsesivno opsjednut Brunom Esih, pa je na tu temu objavio da je tada ona “već 15 godina radi kao znanstvena novakinja u Institutu Ivo Pilar iako tu titulu osoba ne može imati dulje od šest godina te u tom periodu mora doktorirati, tražili smo pojašnjenje Instituta Ivo Pilar jer Esih ima status novaka punih 15 godina te nije doktorirala. ‘Znanstveni novak ima obvezu doktorirati u roku šest godina od dana stjecanja statusa znanstvenog novaka, ali u slučaju bolovanja, rodiljnog, roditeljskog ili neplaćenog dopusta status znanstvenog novaka miruje i ugovor o radu se produljuje za vrijeme provedeno u mirovanju’, odgovorili su za Tportal. U tom bi obrazloženju mogao ležati odgovor na pitanje zašto je Esih već 15 godina znanstvena novakinja s obzirom da je majka troje djece, no kada smo zbrojili periode tijekom kojih je koristila rodiljni i neplaćeni dopust, ponovno se pojavila rupa. Naime, Esih je u Pilaru zaposlena u rujnu 2001. godine. Nakon tri godine uzela je rodiljni dopust za drugo dijete i to od veljače 2004. do svibnja 2005. Tek šest godina kasnije odlazi na neplaćeni dopust i to od svibnja 2011. do ožujka 2013. Od tada pa sve do prošlog četvrtka koristila je rodiljni dopust za treće dijete. To bi značilo da je Esih, kada se oduzmu godine provedene na rodiljnom i neplaćenom dopustu, na poslu provela devet godina, a da je svejedno zadržala status znanstvene novakinje iako nije doktorirala. Iz Pilara nam pojašnjavaju da je prilikom zaposlenja upisala magisterij znanosti, ‘ali je u međuvremenu sukladno Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju omogućeno da se bez magisterija upiše doktorski studij’ te je 2006. godine upisala doktorski studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Javnosti je poznato da je prilikom obrane sinopsisa magistarskog rada na Fakultetu političkih znanosti došla u sukob s profesorom Nenadom Zakošekom (MB. sic!), optuživši ga da ju je tijekom te obrane ‘psihoznanstveno zlostavljao’. Od znanstvenika s Instituta Ivo Pilar očekuje se i objava najmanje dva znanstvena rada godišnje, no i te obveze miruju ako je zaposlenik na bolovanju, rodiljnom ili neplaćenom dopustu. Tako je Esih, prema podacima Hrvatske znanstvene bibliografije, objavila ukupno osam radova. Prvi je objavljen 2002. godine u Godišnjaku za kulturu, umjetnost i društvena pitanja Matice hrvatske Vinkovci i to pod nazivom ‘Velikosrpstvo i hrvatska država’. Dva rada objavila je 2003. godine, prvi pod nazivom ‘Idejno-politički, vojni, međunarodno-pravni i demografski aspekti srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku’ u časopisu Republika Hrvatska, a drugi rad zapravo je koautorstvo u monografiji ‘Čuvari bleiburške uspomene’, koju Esih potpisuje s Josipom Jurčevićem i Božom Vukušićem. Godine 2004. potpisuje autorstvo poglavlja u knjizi ‘Udbini sinovi’ te uređuje zbornik ‘Vukovar 91′: međunarodni odjeci i značaj’, a 2005. uređuje fotomonografiju ‘Bleiburg Memento’, čiji je nakladnik Udruga Hrvatski križni put, kojoj Esih kasnije postaje predsjednicom. Iste godine u Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji ponovno se spominje koautorstvo u knjizi ‘Čuvari bleiburške uspomene’. Zadnji rad, prema ovom izvoru, Esih je napisala 2007. Riječ je o poglavlju u knjizi ‘Europski sigurnosni mehanizmi i vukovarska (po)ratna stvarnost’.”

Potkraj ožujka 2017. godine Bruna Esih je objavila svoju kandidaturu za gradonačelnicu Grada Zagreba i jasno izrazila stav kako u izbornu utrku ide kao nezavisna kandidatkinja te da očekuje snažnu potporu birača desnice, istaknuvši da je autentična predstavnica Tuđmanova HDZ-a, koja ide u utrku za Zagreb, u borbu protiv sektaštva i klijentelizma čiji je glavni eksponent, očevidno, vječni zagrebački gradonačelnik šetebandijera Milan Bandić, ni ljevičar ni desničar, ni Zagorec ni Hercegovac, ni Hrvat ni Jugoslaven, jednostavno – Bandić.

Kako se to novogovornim novinarskim jezikom kaže, u fokusu šire javnosti, Bruna se Esih našla u svibnju 2016., onda kad ju je tek ustoličena predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović izabrala za svoju izaslanicu na komemoraciji na Bleiburškom polju, a usput je Bruna na hrvatskim parlamentarnim izborima 2016. godine ušla u Sabor kao nestranačka kandidatkinja na listi HDZ-a osvojivši 10.471 preferencijski glasova, odnosno 17 posto svih glasova na listi HDZ-a u Prvoj izbornoj jedinici, te potom  postala članicom dvaju saborskih odbora: Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina i Odbora za ratne veterane. Da bi potkraj ožujka 2017. godine objavila svoju kandidaturu za gradonačelnicu Grada Zagreba i jasno izrazila stav kako u izbornu utrku ide kao nezavisna kandidatkinja te da očekuje snažnu potporu birača desnice, istaknuvši da je autentična predstavnica Tuđmanova HDZ-a, koja ide u utrku za Zagreb, u borbu protiv sektaštva i klijentelizma čiji je glavni eksponent, očevidno, vječni zagrebački gradonačelnik šetebandijera Milan Bandić, ni ljevičar ni desničar, ni Zagorec ni Hercegovac, ni Hrvat ni Jugoslaven, jednostavno – Bandić. A za zagrebačku gradonačelnicu kandidirala se, kako su tada javljali zagrebački portal koji su već preuzimali primat nad printanim samozvanim mainstreamom, zato što nijedna velika stranka nije ponudila ozbiljnog protukandidata Milanu Bandiću, koji već 16 godina klijentelistički vlada gradom, pa je upitana za HDZ-ova kandidata Dragu Prgometa, uz kojega je čvrsto stao predsjednik stranke i premijer Andrej Plenković, odgovorila je kako “način i vrijeme kada je odabran, nakon prethodnih špekulacija s barem još 10 imena koja su bila u igri, pokazuju da on nije ozbiljan kandidat”, što je izazvalo Plenkovićev bijes, koji je poručio da “ako netko kani na izborima podržavati opcije na izborima koje nisu HDZ, sretan mu put, otvorena su mu vrata”.

Bruna Esih nije postala kalif namjesto kalifa, tj. nije u utrci za gradonačelnicu pobijedila mutnoga šahista Bandića, ali je početkom lipnja 2017. osnovana stranka ”Bruna Esih-Zlatko Hasanbegović: Neovisni za Hrvatsku”, čija je ona imenovana predsjednicom, a političkim tajnikom i glasnogovornikom stranke Zlatko Hasanbegović, a njihovim se glasnim uspjehom smatrala promjena imena Trga Maršala Tita u Trg Republike Hrvatske.

Kako to već ide, već potkraj 2018., Milan je Bandić raskinuo koaliciju sa NHR, ali ipak teško razumljivi twist dogodio se tek potom, onda kad je krenula predizborna kampanja za izbore hrvatskih zastupnika u Europski parlament. Iako je, en passant, posve nerazumljivo zašto u tzv. EU-parlamentu – s jednostavnoga hrvatskoga motrišta gledajući – ne postoji samo, recimo, nekakav maleni hrvatski klub s pravom vetoa na nešto što se tiče “nas”, hrvatski se europski izbori već neko vrijeme događaju na razini sukoba tzv. “levice i desnice”, odnosno tzv. HDZ-a i tzv. SDP-a uglavnom. No, ovaj se put stvarni izborni sukob dogodio na razini – čega? – hrvatskih globalista i hrvatskih suverenista. Što uopće nije loša tema u nekoj drugoj raspravi, no ne u ovom trenutku. Jer je NHR u toj priči, priču popušio (ni Plenkovićeva vrsta HDZ-a nije baš puno bolje prošla, što ovdje nije važno spomena).

Očito, drukčije opcije nije bilo: Liepu je plavku, po sudbini lijepih žena kroz hrvatsku povijest, otpočetka pratio taj usud političkog bezdana. Nemizoginistički dio muškoga hrvatskoga te neofeminističkoga ženskoga pučanstva ostao je zapanjen. Osobno govoreći, ja nisam.

Nije trebalo čekati dugo: usliijedio je raskol unutar NHR-a, ispočetka naizgled nevino banalan, a nakraju stvaran pa se Jutarnji list potkraj srpnja 2019. putem HINA-e zlurado izgromoglasio: “U tijeku bespoštedni rat u Neovisnima za Hrvatsku: Bruna Esih u Zadru izabrana za šeficu”, da bi se već potkraj rujna 2019., dakle, svega dva mjeseca kasnije, stvari složile na svoje (pogrešno) mjesto: – Nakon raspada Kluba zastupnika Neovisnih za Hrvatsku u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, raspao se i onaj u Hrvatskom saboru. Bruna Esih je za direktno.hr izjavila kako je za nju ovakav razvoj događaja očekivan: – Uopće me ne iznenađuje ovaj razvoj događaja jer se radi o mojoj političkoj eliminaciji. Moja ponuda zastupnicima Hasanbegoviću, Zekanoviću i Glasnoviću bila je da klub čini nas četvero no očito ta opcija nije bila moguća”.

Očito, drukčije opcije nije bilo: Liepu je plavku, po sudbini lijepih žena kroz hrvatsku povijest, otpočetka pratio taj usud političkog bezdana. Nemizoginistički dio muškoga hrvatskoga te neofeminističkoga ženskoga pučanstva ostao je zapanjen. Osobno govoreći, ja nisam.


Komentari