Predsjednički izbori pomalo podsjećaju Hrvate na dragu TV seriju “Ljubav na selu”. Svi svakoga, ali na kraju nitko nikoga. Čeka se Zoki. Hoće li pred Šeparovićem reći “Tako Mi Bog pomogao” ili “Tako Vam Bog pomogao”. Naravno, cinici poput mene znaju da nam nitko ne može pomoći… Ali onih koji bi nas s veseljem gurnuli u “živo blato” ima k’o žutih mrava.
Predsjednički izbori su za nama. Nema, kao u nogometu VAR-a. Sve je čisto i regularno. Pobijeđeni i pobjednici bez velikih emocija. Lagana politička ambivalencija. Kaj je, je…
Pomalo podsjećaju Hrvate na dragu TV seriju “Ljubav na selu”. Svi svakoga, ali na kraju nitko nikoga. Čeka se Zoki. Hoće li pred Šeparovićem reći “Tako Mi Bog pomogao” ili “Tako Vam Bog pomogao”. Naravno, cinici poput mene znaju da nam nitko ne može pomoći… Ali onih koji bi nas s veseljem gurnuli u “živo blato” ima k’o žutih mrava.
Naravno, neki klišeji i zablude opet su isplivale na površinu. HDZ kao stranka “desnog centra”. Predsjednik Sabora munjevitom analizom otkriva da je njihova kandidatkinja izgubila jer je “išla desnije od stranke…”. Pa se stranka “desnog centra” iznenadila i uvrijedila. Beljak, Stazić, Radnička fronta, Katarina Peović… imali su svježe izbalansirane ideje, a KGK okreće volan isključivo desno. Znate onu o Muji i Hasi… Voze se njih dva i u jednom trenutku Haso se počeo derati: “Lijevo, skreći lijevo… histerično će Haso…!”. “Što se dereš”, flegmatičan je Mujo, “pa ti voziš!”.
Na fejsu se javljaju i oni kojima je drago što je HDZ izgubio, a ne mogu prežaliti što je SDP pobijedio. Klasičan primjer podvojenih osjećaja. K’o kad ti punica s tvojim potpuno novim autom odleti u provaliju! HDZ, da bi skinuo sa sebe stigmu “desne” stranke, odmah imenuje novog direktora Fonda za zaštitu okoliša Sinišu Kukića. Siniša je SDP-ovac, vjenčani kum već opjevanog Nenada Stazića koji još uvijek cmizdri što su “njegovi” u proljeće 1945. g. “šlampavo odradili svoj posao”. Sad je Neno vjerojatno živnuo. Nije 1945. g definitivno zatvorena knjiga…
Što se tiska tiče, u Hrvatskoj je sve normalno
Brane Profuk kao i Večernjakov “Obzor” vjeruju u ljude, u ljude posebnog kova, kako su u Jugi komunjare tepali sami sebi. Brane vjeruje i to iskreno u Nenada Stazića, Katarinu Peović, Matu Kapovića, Krešu Beljaka, Vedranu Rudan, Beogradsku filharmoniju, Slavka Linića, Obersnela i Titov Galeb. Bez obzira na meteorologiju Brane se razvedri kad vidi ogromnu Crvenu zvijezdu na vrhu Riječkog nebodera. Ne vjeruje u ljude ni Brane, ni Gera Gerovac…
Što se tiska tiče, tu je sve u Hrvatskoj normalno. Lijevi Jutarnji je oprezan. Osjeća se zadovoljstvo, ali ga mute ovlasti novog stanara Pantovčaka. “Desni” Večernjak je u laganoj euforiji: “Kako je i zašto ličnost Zorana Milanovića pobijedila stranku KGK”. Evo ti ga na…Snažna, progresivna, slobodarska ličnost našeg Zokija obrisala pod s HDZ-om. A tko je ono na čelu HDZ-a? Lijevo Večernjakovo krilo Petra Maretić Žonja je u ekstazi: “Uspjelo mu je što nikome nije, ali mora prijeći s riječi na dijela”. Bez obzira na impotentnost njegovih ovlasti koje mu barem za sada dozvoljavaju da RH napumpa kao cyber ljepoticu za gledanje straight filmića. Žonja tvrdi da je Zoki jedini hrvatski političar koji je bio premijer i predsjednik države… novost. Zaboravila je “svog” Stipu Mesića koji je bio prvi HDZ-ov predsjednik Vlade pa predsjednik RH u dva mandata. Na “sreću i zadovoljstvo” naših ognjištara i rigidnih… itd.
Lijevi sociolog Dražen Lalić stručnjak je za sve i svašta. Hajduk, politika, ljevičarenje u Večernjaku… Žali ga, što će jadan ne bio: “Za nekoliko tjedana Zoran Milanović morat će ući u ‘žrvanj koji melje’ – u suradnju s Andrejom Plenkovićem i njegovom Vladom”. Dok je Žonja pokazala palac dolje za biskupa Želimira Puljića jer nije u roku odmah čestitao Zokiju, dotle Ajdukov sociolog sav razdragan spominje Dubrovačkog biskupa Matu Uzinića koju mu je čestitao i poželio “da krene novim putem”. Što to god značilo…
Odahnuo je napokon i Brane Pofuk. Brane nam otkriva opće poznatu dobro “čuvanu” tajnu, “tu, kod gospođe KGK i HDZ-a čiji je bila kandidat, počinju moji problemi s vjerovanjem u ljude…”. Brane nam otkriva “toplu vodu”. Brane kao i Večernjakov “Obzor” vjeruju u ljude, u ljude posebnog kova, kako su u Jugi komunjare tepali sami sebi. Brane vjeruje i to iskreno u Nenada Stazića, Katarinu Peović, Matu Kapovića, Krešu Beljaka, Vedranu Rudan, Beogradsku filharmoniju, Slavka Linića, Obersnela i Titov Galeb, bez obzira na meteorologiju Brane se razvedri kad vidi ogromnu Crvenu zvijezdu na vrhu Riječkog nebodera. Ne vjeruje u ljude ni Brane, ni Gera Gerovac…
Kad netko spomene Hudu jamu, Bleiburg, Križni put, Goli otok, obitelji pobijene od UDB-e po svijetu. Stoga je pobjeda Zorana Milanovića sveti gral čija će ljekovitost dovesti do reprodukcije novog Josipa Manolića, Pavla Gažija, Bude Lončara, Stazića. Blago nama. Jedina mala svjetlost na kraju tunela je Plenkijev HDZ-koji se još nije odlučio hoće li krenuti s desnog ili lijevog perona.
Ovogodišnji Božić u Betlehemu evociran je kao povijesni. K štalici punoj slame pristižu Sveta tri kralja, nad njima interbalistička repatica u pratnji bornih kola, adaptiranih iz opreza u vatrogasna kola.
Postoji čovjek koji je još u rujnu pogodio da će pobjednik biti Milanović
Postoji čovjek koji je sredinom rujna prošle godine pred brojnim svjedocima rekao otprilike ovo: “Nemojte se zamarati s predsjedničkim izborima. Već sad je potpuno sigurno da će pobjednik biti Zoran Milanović. Naknadna pamet? Da ne bi! Svjedoci smo moja supruga, ja, prof. Žukina, Zdravko Jurić, Josip Radeljak… Radi se o prof. dr. Josipu Jurčeviću, sveučilišnom profesoru, autoru bezbroj knjiga o najnovijoj hrvatskoj povijesti. Jura je i moj teniski partner. Svake srijede sam ga prije ili nakon tenisa nastojao uvjeriti koliko je jadan u krivu.
Svakodnevno uglavnom zvani mudraci analiziraju što je dovelo do toga da nakon Tuđmana ljevica u pohodu na Pantovčak vodi s 4:1…Analizira se, baca se grah, bulji i staklene kugle. Pupovčevi “prosto ne mogu da veruju”. Mirakul, sveti Sava. No postoji čovjek koji je sredinom rujna prošle godine pred brojnim svjedocima rekao otprilike ovo: “Nemojte se zamarati s predsjedničkim izborima. Već sad je potpuno sigurno da će pobjednik biti Zoran Milanović. Naknadna pamet? Da ne bi! Svjedoci smo moja supruga, ja, prof. Žukina, Zdravko Jurić, Josip Radeljak… Radi se o prof. dr. Josipu Jurčeviću, sveučilišnom profesoru, autoru bezbroj knjiga o najnovijoj hrvatskoj povijesti. Jura je i moj teniski partner. Svake srijede sam ga prije ili nakon tenisa nastojao uvjeriti koliko je jadan u krivu.
Otrcana formula. Birači Kolinde Grabar-Kitarović i Škorini zajedno prelaze 50% itd. itd. Sve moje argumente Jura bi prekoračio k’o plitki potok. Bio sam i ciničan… Malo ga i vrijeđao uvjeren da će na brdo ili KGK ili Miroslav Škoro. U društvu bih tvrdoglavom profi predlagao da se uključi u savjetničku ekipu KGK ili Škorinu. Ako može Mirjana Hrga koja se proslavila pitanjem “što Hrvati imaju s Dubrovnikom” pa se nakon toga našla na Pantovčaku s Matom Granićem i modernim apostolima, čak sam Jurčeviću predlagao da objavi na fejsu pitalicu “Što Hrvati imaju s Dalmacijom” pa ga možda pozovu na brdo. Kako je završilo, znamo. Znamo i tko je ispao glup. Sad je Pantovčak otvoren za Klasića, Jakovinu, Markovinu, Pericu, Goldsteina… Ali priča nije gotova. Prije nekoliko dana igrao sam po tko zna koji put s Jurom. U laganoj depresiji nakon poraza Jura me je odlučio malo utješiti riječima.
“Ajde, sve će biti u redu, na parlamentarnim izborima ponovit će se isti scenarij…”. Smatrao sam to još jednim niskim udarcem… A što ako opet bude u pravu… Sjetih se što je jednom o Hrvatekima rekao jedan partizanski slikar, Edo Murtić. Taj tekst mi je poslao sveučilišni prof. Zlatko Milas. Novinar postavlja pitanje Murtiću: “Što bi to i kako moglo probuditi hrvatsku javnost?”. “Teško je govoriti o hrvatskoj javnosti, pa ću vam zato opet ispričati priču kako sam je ja doživljavao. Imao sam 14 godina kad je ubijen kralj Aleksandar. Tada su od Savskog mosta do Dubrave bile tisuće Zagrepčana na ispraćaju svog kralja. Klečali su uz prugu i plakali, grupa opatica bila je kraj mene i ridala je za svojim kraljem. Došle su Švabe – dočekali smo ih cvijećem. Došli su partizani – Zagreb je bio na nogama, oduševljen. (zato sam i napravio digresiju o partizanskom slikaru. Posjedujem fotografiju od 8. svibnja 1941. g. Jelačić plac prazan, samo dva psa lutalice. To je cijenjeni Edo projicirao svoje partizanske želje o punom trgu i oduševljenim građanima). Umro je Tito – cijeli je Zagreb plakao, stotine tisuća pjevalo je: ‘Za svaku dobru reč… i plakalo. To su činjenice. I to je ilustracija nas Hrvata”.
Tko je crni labud, a tko mudo labudovo?
Ako HDZ odluči da ode još malo u lijevo, onda neka se “pripravi”, kako kažu Zagorci, na zabavan život uz Stazića, Marasa i ekipu. A HDZ-u ostaje da otkrije tko je crni labud, a tko mudo labudovo.
Uz Zorana na Pantovčaku viđat ćemo Stipu Mesića i Budu Lončara. Sinopsis koji je danas jasan i Juri i većini desne populacije je jednostavan. Podijeliti desnu biračku scenu da pobijedi lijeva. Savršeno jednostavno i lako za spriječiti. Teoretski. Problem je otkrio Antun Gustav Matoš: “Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način oni postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom. Englezi ih povješaju po podrumima. Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju kao najveće nacionalno bogatstvo”.
Ako HDZ odluči da ode još malo u lijevo, onda neka se “pripravi”, kako kažu Zagorci, na zabavan život uz Stazića, Marasa i ekipu. A HDZ-u ostaje da otkrije tko je crni labud, a tko mudo labudovo. Da bi Hrvati malo uljepšali sliku o sebi samima, prijedlog je da svaki hrvatski birač udomi barem jednog psa lutalicu.
Stara engleska poslovica glasi: “Lord, help me be the person my Dog thinks I am”. Ili “Bože, pomozi mi da budem takav čovjek kao što moj pas misli da jesam”.