Vjerujem da je vitez Reiner već dobio stranačku zadaću moliti se na golim koljenima i eventualno na zubatom betonu neke neuređene crkve, da Milanović započme mandat antifovanjem, pa recimo vrati Titovu bistu na Pantovčak.
U tom slučaju bi i Plenković ispao nacionalist, očajnički vapaji HDZ-ovaca i njihovih trbuhozboraca u javnosti o opasnim komunjarama bi dobili sadržaj, a antifašističke politike Plenkovićeve vlade i saborske većine bi postale bar desnocentrističke, što god to značilo.

Autor: Marko Ljubić

Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, nije samim činom pobjede nad Hadezeovom i Plenkovićevom kandidatkinjom Kolindom Grabar Kitarović ni iz bliza zagorčao život Andreju Plenkoviću kako mnogi danas tumače i nagađaju, a unutar HDZ-a i pocupkuju od radosti, koliko mu može zagorčati život od trenutka preuzimanja funkcije. Ovlasti predsjednika Republike s tim nemaju puno veze, čak su ovakve ovlasti, bez gotovo ikakve izvršne samostalnosti u državnim politikama, idealne za to.

Milanović bi, kad se već poziva na svoga političkog oca, pokojnog Ivicu Račana, baš s ovakvim ovlastima predsjednika Republike mogao pokazati svu svoju račanovštinu, koja se u najbitnijem može svesti na deklarativno usvajanje i promicanje čitavog niza desnih, nacionalnih, pa i kršćanskih vrijednosti i nasuprot toga zakonodavno i ustavno razvijanje potpuno suprotnih politika i političkih vrijednosti. U odnosu na Račana, koji je usvajao i predlagao neobavezujuće deklaracije s pozicije zakonodavca, pa je kao zakonodavac zakonima ispod neobaveznih deklaracija za mase mogao učiniti golemu štetu razvoju hrvatske državnosti, što je svojski činio, Zoran Milanović nema moć zakonodavca, pa svaka njegova deklarativnost s pozicije predsjednika Republike, s jedne strane može postići kritičnu razinu razumjevanja na ljevici, a s druge strane u velike nevolje staviti nositelja zakonodavne vlasti, u ovom slučaju konkurentski HDZ. Te nevolje mogu biti utoliko razornije, ukoliko se zakonodavac, u ovom slučaju Plenkovićev HDZ, posve izvjesno neće usuditi, a u nekim pitanjima ni moći, ako bi čak htio, pratiti deklarativna zalaganja za dio suverenističkih, nacionalnih i kršćanskih vrjednota, koje su iznimno značajne i određujuće za političke odnose i raspodjelu potencijalne i stvarne moći u narednom razdoblju. Čak i ako Milanoviću te vrijednosti nisu politički bliske, može ih koristiti za ogoljavanje prijetvornog suparnika, bez straha od političke štete sebi.

Predsjednički su izbori pokazali da većina hrvatskog naroda ne vjeruje Plenkoviću, a problem mu je, ne samo njegov nego i HDZ-eov, to što ta većina čini i poveliki dio njihovog izbornog tijela, uz naglasak da je to nepovjerenje odavno preraslo negativan stav prema samome Plenkoviću i prelilo se na kompletnu vodeću strukturu HDZ-a.

Ne treba se HDZ bojati da će sad to nezadovoljstvo usmjeriti ljude pod kišobran SDP-a ili nekome s ljevice, jer za to na parlamentarnim izborima nema nikakvih izgleda. Dio tih glasova je mogao privući Milanović na predsjedničkim izborima, najvećim dijelom zbog toga što ljudi znaju da na funkciji predsjednika Republike ne može napraviti puno štete, a jednim dijelom zbog svoga liderskog profila koga ljudi respektiraju, no taj model je nemoguć kad je SDP u pitanju.

Koje su to točke na kojima bi Milanović mogao biti koristan Plenkoviću i HDZ-u, a koje su točke na kojima bi im mogao biti smrtonosan?

Vjerujem da je vitez Reiner već dobio stranačku zadaću moliti se na golim koljenima i eventualno na zubatom betonu neke neuređene crkve, da Milanović započme mandat antifovanjem, pa recimo vrati Titovu bistu na Pantovčak. Moguće da je svojevremena papisima iz doba ratifikacije Istanbulske konvencije, Šuica također dobila takav naputak, uz uvažavanje njezinih megadržavnih europskih obveza potpredsjedanja EK, kao što je moguće da bi se i stari maher Šeks mogao uključiti u posao osmišljavanja modela provociranja Milanovića, da se navali naslikavati s rukovodstvom antifašističkih udruga, Habulinom, Mesićem, zatim s guruima Manolićem i Budom, da nasrne na ustašluk, ili isprovociraju Željka Jovanovića da navali braniti Milanovića i društvenu higijenu u Hrvatskoj.

Molitve mogu pomoći. Pitanje je samo koliko su se Plenkovićevi hadezeovci i Bogu popeli na vrh glave, jer su se svojski trudili dozlogrditi mu, a neće im biti od naročite pomoći što su im u tome ljestve držali mnogi svećenici i glasnogovornici Katoličke crkve, deklarirajući umnu, razumnu, duhovnu i moralnu sljepoću i pozivajući vjernike na sve to, baš u ime općeg, božanskog dobra i načela. Takvo ponašanje obično ražalosti Stvoritelja, pa je neobično očekivati nagradu u ustrajavanju na prijevari i muljaži.

U tom slučaju bi i Plenković ispao nacionalist, očajnički vapaji HDZ-ovaca i njihovih trbuhozboraca u javnosti o opasnim komunjarama bi dobili sadržaj, a antifašističke politike Plenkovićeve vlade i saborske većine bi postale bar desnocentrističke, što god to značilo.

Molitve mogu pomoći.

Pitanje je samo koliko su se Plenkovićevi hadezeovci i Bogu popeli na vrh glave, jer su se svojski trudili dozlogrditi mu, a neće im biti od naročite pomoći što su im u tome ljestve držali mnogi svećenici i glasnogovornici Katoličke crkve, deklarirajući umnu, razumnu, duhovnu i moralnu sljepoću i pozivajući vjernike na sve to, baš u ime općeg, božanskog dobra i načela. Takvo ponašanje obično ražalosti Stvoritelja, pa je neobično očekivati nagradu u ustrajavanju na prijevari i muljaži.

Nekako mi se čini da Milanović neće nasjesti na to, bar su takve prve reakcije.
Ako se nasuprot ili uopće prema Plenkoviću postavi kao ljevičar, ojačat će iluziju desnog HDZ-a, omogućit će HDZ-u novu integraciju izgubljenog izbornog tijela i oslabiti izglede SDP-a na parlamentarnim izborima. I oslabit će svoje pozicije, što mu ni u jednom razdoblju predsjedničkog mandata ne može biti korisno.

S druge strane, ako Milanović ostane dosljedan dijelu predizbornih promotivnih poruka, recimo deklariranoj znatiželji ili radoznalosti, kao društvenim uporištima nekakve njegove moderne Hrvatske, a ne bude samo Račan, nego bude Milanović, onda je Plenković i HDZ ranjiv da ranjiviji ne može biti. Gotovo živi pokojnici, ili svezani medo pred lovcima za vrijeme lova.

Evo primjera:
Milanović se u izbornoj noći zavjetovao na promicanje politika, koje će pokušavati izbjeći nanošenje boli društvenim grupama, ili dijelu hrvatskog naroda. Jasno je tjekom predizborne kampanje radio distinkciju između politika “beogradske čaršije”, što je jasan sinonim za srpsku državu, i srpskog naroda, a to je eksplicitno izrazio komentirajući događaje u Crnoj Gori i pokušaj crnogorske države da onemogući državno djelovanje Srbije na svom prostoru odgovornosti i postojanja.

Zatim je, očito aludirajući na percepciju najšire hrvatske javnosti o Plenkovićevom europejstvu bez stava, promovirao svoje europjestvo sa stavom, s prepoznatljivošću. Kod ovog pitanja Milanović može imati ozbiljan problem, jer njegova državno-politička prepoznatljivost i stav ne mogu proizilaziti iz građanske paradigme, koju on zagovara i kojoj pripada, ne mogu čak ni iz ljevičarske političke paradigme suvremene ljevice u Europi. Jer ta paradigma polazi od virtualne i bezsadržajne uopćenosti, nije kompatibilna sa specifičnim identitetima, jer identiteti koje moraju zagovarati i promovirati današnji državnici, ako žele biti uočeni u moru birokrata i političara, ne mogu biti uopćeni na razini europske građanske, nužno anacionalne paradigme. To je temeljna greška Plenkovićeve politike, utoliko vidljivija, ukoliko Plenković promiče europjestvo kao nadidentitetski imperativ, a s pozicije navodnog nacionalnog identiteta. Zato je Plenković posrnuo, jer nitko ne može biti toliko sposoban da takvu nespojivu suprotnost predstavi ljudima kao prihvatljivu vrijednost. Takvu raspuklinu i nelogičnost vide i polupismeni ljudi i ne može ih se na tome više varati, ponajprije zato što oligarhijski pravac razvoja tzv. europskih vrijednosti ne može opstati samo na općoj virtualnoj i apstraktnoj razini, na kojoj bi se bez uporišta u konkretnim društvenim činjenicama i obrascima brzo rasplinuo, pa je nužno ozakonjivanje tih modela u životu konkretnih ljudi i narodnih zajednica. Tako je nastala recimo Istanbulska konvencija i zato je nužno izazvala takve potrese.

Milanović, ne bude li kako mnogi, nimalo beznačajni ljudi, upozoravaju, samo svjesni ili nesvjesni eksponent pozadinskog poretka, koji preko političkih manekena i striptizeta upravlja Hrvatskom, ima nevjerojatan politički prostor u kome može ne prekinuti odnose sa svojom antifa strukturom, a nanijeti žestoke udarce kvaziantifi, koju personificira današnji HDZ, skrivajući se iza demokršćanske, centrističke i europske maske.

Milanović po definiciji nije sklon HDZ-u, što je posve normalno s obzirom na njegovu političku karijeru i sva iskustva koja ima, jer je njegov politički uspjeh i opstanak izravno ovisio od uspješnosti nanošenja šteta toj stranci, pri čemu se u tom sukobljavanju najmanje vodilo računa o nekakvim nacionalnim ili Milanovićevim građanskim interesima, izuzev kad bi ti interesi bili kompatibilni sa stranačkim. Tu mogu pričati i jedni i drugi što i koliko hoće, ali primarni motiv i jednih i drugih je bio nahraniti i održati svoj stranački i parastranački hranidbeni lanac.

Iako toga lanca na funkciji predsjednika Republike Milanović nema, niti mu je presudno dužan svoj izborni uspjeh, on na toj funkciji prvenstveno zbog svoga osobnog političkog profila neće nauditi SDP-u, a prirodno je da hoće gdje god može Plenkovićevom HDZ-u, Plenkovićevom pogotovo, ali i svakom HDZ-u.

Pozicija mu je komfornija utoliko, ukoliko je ovaj HDZ ozloglašen i u svom izbornom tijelu, rijetko mu tko što vjeruje, tako da čitav niz političkih postupaka Milanović lako može predstaviti i esdepeovoj izbornoj strukturi, ali i većini naroda, kao nacionalni interes i državnu politiku s većinski prihvatljivim stavom.

Plenković je teško izvarao hrvatski narod čitavim nizom politika, a jedna od većih prevara dogodila se odlukom i efektima formiranja tzv. Vijeća za suočavanje s prošlošću.
Jasno je kao dan da je kompromitacijom suglasnosti o znanstvenom istraživanju hrvatske prošlosti Plenković zadovoljio “beogradsku čaršiju”, njenoga eksponenta Pupovca, zatim jedan nimalo beznačajan dio rigidne strukture u svim društvenim podsustavima, tzv. čuvara povijesnih “istina” i teško prevario hrvatski narod.

Primjerice, odnos prema prijeporima iz hrvatske prošlosti, gdje do neba štrši Jasenovac. Ili Križni put.

Ako mu je polazište promocija dijaloga utemeljenog na radoznalosti, ako mu je polazište onemogućavanje “beogradske čaršije”, ako mu je polazište politika uvažavanja boli ili nenanošenja boli, ako mu je polazište politika sa stavom, onda mu nije problem suočiti se s činjenicom da je sve to prouzročeno iz polazišta da se moderna, ili današnja Hrvatska mora nastaviti graditi na poziciji nametnutih vrjednosti pobjedničke strane u Drugom svjetskom ratu.

Ta pozicija realno nameće bolna sjećanja i bolne uspomene golemoj većini hrvatskog naroda i izravno onemogućava stvaranje čvrstog polazišnog identiteta, pri čemu na državnoj razini nema građanskog bez nacionalnog. Ta pozicija u konačnici ne može opstati bez uništenja pozicije utemeljenja i obrane suvremene države Hrvatske. U svakom slučaju pobjednici Drugog svjetskog rata moraju uništiti pobjednike oslobodilačkog Domovinskog rata, ili suvremeni pobjednici moraju uništiti one prethodne. Jedni s drugima ne mogu funkcionirati, niti biti temelj suvremene Hrvatske.

Plenković je teško izvarao hrvatski narod čitavim nizom politika, a jedna od većih prevara dogodila se odlukom i efektima formiranja tzv. Vijeća za suočavanje s prošlošću.

Iako osporavano s različitih pozicija, s tvrdih antifašističkih pozicija čuvara dokazano krivotvorene i manipulativne povijesti, kao i s pozicija monopolizacije nacionalne povijesti i tezgarenja njome, to Vijeće je izrodilo, prvenstveno zbog svoga sastava iznimno vrijedan tzv. Dokument dijaloga, gdje su se svi sudionici eksplicitno suglasili o nužnosti znanstvenog preispitivanja svih relevantnih povijesnih prijepora.

To je možda i ponajvažnije dijaloško-političko postignuće s potpisom službenih akademskih pronositelja svih temeljnih društvenih podjela u hrvatskom narodu, koji su svojom suglasnošću izravno otvorili prolaz politici da otkloni dnevnu stranačku politizaciju i zakrvljenost na njima.

Plenković je tu teško posrnuo, a njegovo usmjeravanje fokusa javnosti na Zaključke, koji su bili posve suprotni tom Dokumentu dijaloga, o kojima nije postojala suglasnost, koji niti nisu bili zaključci, i koji su nalegli kao lopta na volej postojećim profiterima suprotstavljenih polazišta i na antifi i na nacionalnoj Hrvatskoj, bilo je možda i ponajvažniji izraz njegovoga političkog karaktera, naravi, koja sve što je u interesu njegove osobne karijere, pa i zalaganje najviših nacionalnih vrijednosti i prilika, smatra opravdanim.

Jasno je kao dan da je kompromitacijom suglasnosti o znanstvenom istraživanju hrvatske prošlosti Plenković zadovoljio “beogradsku čaršiju”, njenoga eksponenta Pupovca, zatim jedan nimalo beznačajan dio rigidne strukture u svim društvenim podsustavima, tzv. čuvara povijesnih “istina” i teško prevario hrvatski narod.

Iako se, od kada HDZ postoji deklarativno predstavljaju zagovornicima nužne revizije jugoslavensko-komunističke povijesti, do sada baš ništa nisu uradili po tom pitanju.
Politički zahtjev s pozicije predsjednika Republike da se prijepori oko Jasenovca, koji razdiru same temelje hrvatskog društva, i cijelu naciju drže taocem loših politika, koje se održavaju oživljavajući po potrebi te prijepore, ali i izravno izručuju Hrvatsku na milost i nemilost “beogradskoj čaršiji”, te uz sve ostalo veliki dio hrvatskih Srba čine trajnim instrumentom i topovskim mesom u nekoj budućnosti, pa bi upravo Milanovićevo uvažavanje Dokumenta dijaloga Vijeća za suočavanje s prošlošću bio golemi izazov Andreju Plenkoviću i apsolutni šah mat.

Milanović s pozicija ljevičara, a upravo na uporištu toga Dokumenta dijaloga, s kojim su se primjerice suglasili Goldstein, Budak, Zakošek ili Cipek, percipirani ključari dosadašnjih teško osporenih povijesnih “istina”, pisanih rukom i za potrebe pobjednika Drugog svjetskog rata i s motivom neprijateljstva prema poraženome, u stvarnosti prema hrvatskom narodu, može gadno uzdrmati Plenkovića, ali i današnji HDZ.

Iako se, od kada HDZ postoji deklarativno predstavljaju zagovornicima nužne revizije jugoslavensko-komunističke povijesti, do sada baš ništa nisu uradili po tom pitanju.
Politički zahtjev s pozicije predsjednika Republike da se prijepori oko Jasenovca, koji razdiru same temelje hrvatskog društva, i cijelu naciju drže taocem loših politika, koje se održavaju oživljavajući po potrebi te prijepore, ali i izravno izručuju Hrvatsku na milost i nemilost “beogradskoj čaršiji”, te uz sve ostalo veliki dio hrvatskih Srba čine trajnim instrumentom i topovskim mesom u nekoj budućnosti, bio bi golemi izazov Andreju Plenkoviću i apsolutni šah mat.

Uz to, takav, iako samo deklarativan zahtjev s državnog vrha i od percipiranog ljevičara, imao bi izuzetnu relaksirajuću težinu i vrijednost, neusporedivu recimo s izbacivanjem Titove biste odlukom Kolinde Grabar Kitarović.
Milanoviću u tome ide na ruku baš sve.

Sve za što se zalagao s tim potvrđuje, a političkoj strukturi iz koje je došao na čelo države umjesto praznih deklaracija o pripadajućoj kulturi dijaloga, uključivosti, naprednosti i čemu sve ne, što su sve ljevičarske politike i svi aktivisti do sada brutalno kompromitirali, pa i sam Milanović,  može konačno dati realan i provjerljiv sadržaj sa svojim autorskim potpisom.

Milanoviću na ruku idu i javni zahtjevi s relevantnih međunarodnih adresa, koje se nikako ne može nazvati nekakvim ustaškim ili fašističkim revizionizmom.

Primjerice, Efraim Zurof u intervjuu Slobodnoj Bosni nazad tri-četiri mjeseca izražava kritiku hrvatskoj državi zbog toga što nije nikada pristupila multidisciplinarnom znanstvenom istraživanju Jasenovca, zbog koga, kako kaže, Hrvati smanjuju a Srbi preuveličavaju broj žrtava.

Teško i da najrigidniji antifa, kao novopečeni seljački revolucionar Beljak ili Habulin smiju Zurofa proglasiti ustašom, pa bi Milanović s tom inicijativom imao komfornu poziciju na ljevici, čiji škrgut zubi ne bi bio prebučan ili opasan, a Plenkovića i njegov HDZ bio ogolio do kosti sa svim benefitima recimo SDP-u, koji, ako ne misli ostati zakopan u podzemlju odavno izgubljenog jugoslavenskog komunizma i sve sigurnijom propasti internacionalnih anacionalnih pozicija, ali i s golemim benefitima hrvatskom narodu i društvenoj higijeni. Konačno, dokazao bi da je promotor radoznalosti i uništenja straha od promjena, dokazao bi da ima stav i da Hrvatska može imati lijevi politički, a istodobno nacionalni spektar.

Zašto sam siguran da Plenković ne bi pristao na takvu inicijativu?

Zato što ju je već bez rizika i velikih otpora mogao realizirati da je htio. Zato što mu je važnija njegova vlast od cijele Hrvatske. Zato što nije formiran i profiliran kao lider, nego kao karijeristički operativac. Zato što, da bi održao mandat do kraja mora imati Pupovca, odnosno ostati zagrljen s “beogradskom čaršijom”, koju Pupovac predstavlja u Hrvatskoj.
I zato, što u današnjem HDZ-u nema kritične mase spodobnosti u samoj hijerarhiji, koja se može oduprijeti uništenju stranke kamo ju vodi uz blagoslov svih svojih istaknutijih oponenata.

Što bi Milanović s ovim potezom strateški učinio današnjoj ljevici u Hrvatskoj?

Ili bi ju uništio, ako nema snage pronaći stvarno programsko nacionalno uporište s temeljima u kršćanskoj kulturi, ili bi ju potaknuo da ih pronađe i umjesto ljevice u Hrvatskoj koja počiva na antihrvatskoj destruktivnoj antifa platformi, postane hrvatska ljevica.

Kakve bi to posljedice izazvalo na ostatku političkog spektra?

Iznimno pozitivne, jer bi se na nacionalno-kršćanskoj i suverenističkoj strani umjesto agentura i dirigiranih kontrolora procesa koji pribjegavaju isključivosti, formirali snažni politički faktori s jasnim stajalištima i razvojnim programima, a na tzv. lijevom spektru bi nestalo ridikuloznih pojavnosti tipa Radničke fronte i opskurne političke pojavnosti kao Katarina Pejović.

Hoće li Milanović to napraviti?

Hoće ako pročita ovaj tekst i odluči umjesto petogodišnjeg plandovanja i političkog prolaznika nusproizvoda neuspjele tranzicije, pokušati biti državnik. Rijetko je tko imao takvu priliku.

Komentari