Lijepe slike veselih i nasmijanih Hrvata, koji na motorima stvaraju kilometarske kolone na australskim cestama, samo su nasmijana fasada zgrade sagrađene na temeljima hrvatske tragedije, jer svaki novi Hrvat izvan domovine predstavlja simbol hrvatskoga nestanka.
Kad mi je Damir Ljubičić s HRT-a pružio priliku obratiti se hrvatskoj javnost na temu aktivnosti Hrvatskog motociklističkog udruženja u Melbourneu, cilj mi je bio iskoristiti tu priliku, tako da u priču o tome kako se Hrvati daleko od Domovine druže i zabavljaju, ubacim i elemente problema što nas muče, a to je iseljavanje, koje onda kao svoju posljedice za Hrvatsku ima depopulaciju, a za Hrvate izvan Domovine asimilaciju, što za obje polovine hrvatskoga naroda, onu domovinsku i onu iseljenu, najavljuje izumiranje i nestanak.
Kako emisija na HR1 “Hrvatima izvan domovine – Glas Hrvatske” nije emisija namijenjena političkim aspektima iseljeništva i nije prihvatljiva “zloporaba” raspoloživog vremena na političke teme (iako uopće ne mislim da su ovo političke teme), izabrao sam barem ovako tekstualno dopuniti priču o tome kako se Hrvati izvan Hrvatske druže i zabavljaju, i malo se osvrnuti na to kako je druženje među Hrvatima kroz razne aktivnosti pa tako i motociklizam, ujedno i desperatan pokušaj makar usporiti neminovno, a to je da će kroz tri generacije, od iseljenika, od punokrvnog Hrvata izvan domovine, u većini slučajeva, djeci njegove djece od hrvatskog jezika ostati tek nekoliko riječi, a od domovine, samo blijeda uspomena na porijeklo njegovih predaka.
I dok neki, hrvatske folklorne skupine, hrvatska sportska društva, hrvatske domove, pa tako i okupljanja hrvatskih motorista u iseljeništvu, ili kako bi ja to točnije nazvao izbjeglištvu, vide tek kao oblik zabave bez posebnog sudbinskog značaja vezanog uz opstanak hrvatskoga naroda, nekima od nas, zaokupljenima pitanjem opstanka i nestanka, sva ta društva obilježena hrvatskim imenom, predstavljaju desperatan pokušaj usporiti neminovni tragični finale hrvatskog iseljavanja, a to je asimilacija i nestanak u korist zemlje domaćina i na štetu hrvatske domovine koja je već danas za milijun i pol stanovnika manja od ovog jednog grada o čijem se Hrvatskom udruženju motockilista govori u ovoj emisiji.
San moje generacije Hrvata koji su se u sklopu jugoslavenskog, odnosno velikorspkog programa hrvatskoga nestanka našli katapultirani preko granice, bio je uspostava samostalne hrvatske države, kako bi se ovaj odlijev Hrvata zaustavio, jer smo postali svjedocima finalne sudbine Hrvata izvan Hrvatske, njihova neumitnog nestanka. Neki od nas su to vrlo ozbiljno shvatili i u državotvorni proces uložili sve. Nekima od nas Domovinski rat nije trajao 4 godine nego 20 godina i ne koristim termin rat u nikakvom simboličnom značenju, nego u direktnom smislu te riječi, gdje se život izlagalo pogibeljima i po život opasnim situacijama, gdje se pogibalo ili preživljavalo, ovisno o keoficijentu sreće i sposobnosti.
Glavni motiv tog rata i njegove završne faze u Domovini od 1991. do 1995. bio je opstanak hrvatskoga naroda, odnosno ostanak da se osigura opstanak. Daleke zemlje hrvatskog izbjeglištva, Argentina, SAD, Kanada i Australija su vrvile društvima, organizacijama političkim i socijalnima, klubovima sportskima i kulturnima, kako bi se okupljalo Hrvate i pokušalo sačuvati što je više moguće njihov osjećaj pripadnosti našoj jedinoj prirodnoj domovini. U slavu svima koji su svoje živote dali za Hrvatsku, i na čast preživjelima koji su svoje živote posvetili hrvatskoj samostalni, uspostavljena je država hrvatskoga naroda, koja je prvenstveno za cilj imala osigurati i opstanak i napredak i povratak. Svi su vjerovali da će se sada iseljavanje prevoriti u svoju suprotnost, u povratak. Devedeset posto svih tih udruženja je uspostavom hrvatske države jednostavno raspušteno. Inicijativu su preuzela hrvatska diplomatska predstavništva diljem svijeta – uz zaključak da imamo domovinu.
Ono što se dogodilo kroz 30 godina hrvatske samostalnosti, moralo bi zapanjiti svakoga tko je hrvatsku samostalnost tako željno očekivao, jer se glavni motiv, glavni adut, osnovni cilj, zaustaviti odlazak i nestanak, nije ostvario. Iseljavanje se pojačalo i Hrvatska je u 30 godina svoga postojanja u korist iseljeništva izgubila još jedan milijun stanovnika. Hrvatska proživljava demografsku tragediju zahvaljujući lakomislenom zaključku da smo proglašenjem i međunarodnim priznanjem hrvatske samostalnosti ispunili svoj cilj, ni nemisleći da je država u priznatim granicama tek okvir koji treba ispuniti bogatim sadržajem, bogatim materijalno, bogatim kulturno i bogatim socijalno, sadržajem koji će pospješiti povratak i opstanak, a ovako je iz nemara, iz pohlepe i nebrige, još više poguran odlazak i nestanak.
Morao sam ovo donijeti kao nadopunu mojoj televizijskoj priči o veselim Hrvatima koji voze skupe motore, druže se, putuju i tisuće kilometara svake godine prevaljuju na motorima zakićenima hrvatskim zastavama, svake godine obogaćeni s novim Hrvatima koji stižu iz domovine. Lijepe slike veselih i nasmijanih Hrvata, koji na motorima stvaraju kilometarske kolone na australskim cestama, samo su nasmijana fasada zgrade sagrađene na temeljima hrvatske tragedije, jer svaki novi Hrvat izvan domovine predstavlja simbol hrvatskoga nestanka.