U Austro-Ugarskoj smo bili Hrvati, u Jugoslaviji smo bili Hrvati a u Hrvatskoj smo građani, jer “više nije važno biti Hrvat”. U Hrvatskoj se danas čak ni oni koji se eksplicitno identificiraru i politički organiziraju pod parolom suverenizma, ni kao zatupnici u Hrvatskom saboru, pa čak ni u javnim nastupima, narodu ne obraćaju kao Hrvatima, nego kao građanima. Dakle, kad država nije bila hrvatska narod je bio hrvatski a danas kad je država hrvatska, narod su građani, često uz naglasak “bez obzira na nacionalnost, vjeru, svjetonazor i ideologiju”, kako ne bi čak ni spomenom hrvatskoga imena nekoga uvrijedili. Ako nam još i oni odu u matičnu domovinu, onda ćemo s Mostom morati praviti vladajuću koaliciju.
Prema podacima Međunarodnog društva genetičke genealogije, generacijski interval se mjeri prosječnim brojem godina između rođenja roditelja i rođenja njegova prvog potomka.
Generacije su se u prošlosti, kada su ljudi živjeli kraće i ženili se mlađi, smjenjivale svakih 20 godina, a danas je ta brojka stavljena na 25 godina. Dakle u 100 godina, smijene se 4 generacije.
Gledajući statistiku hrvatske migracije u Australiju kroz prošlih 100 godina, prema popisu Hrvata koji su se ranije brodovima a danas zrakolovima iskrcali u Australiji kao stalni doseljenici, taj broj iznosi oko 300.000, ne računajući u Australiji rođeno potomstvo.
Međutim, već u periodu 70-ih godina prošlog stoljeća, Hrvatima se u popisu stanovništva izjasnilo svega nešto više 133.000 stanovnika Australije.
Računajući da Hrvati u Australiji prosječno imaju više djece nego Hrvati u Hrvatskoj, a posebno danas, uključujući doseljenke i samo njihovu drugu generaciju, za očekivati bi bilo da bi se njihov broj povećao. Ovako, gledajući grubo, nakon nekoliko desetljeća polovina originalnih doseljenika se prestala identificirati Hrvatima, svega jedna četvrtina druge generacije i neznatan postotak treće. Slobodno možemo reći, kroz 4 generacije, kad ne bi bilo priliva novih migranata iz Hrvatske, Hrvati bi u Australiji prestali postojati kao spomena vrijedna zajednica, smanjena u promile postojeće populacije.
Srpske migracije u Hrvatsku su počele padom Srbije pod tursku okupaciju u drugoj polovini 15. stoljeća, i s različitim intenzitetom su nastavljene sve do hrvatskog osamostaljenja krajem 20-og stoljeća. Kroz sva ta stoljeća, ne samo da se broj stanovnika Hrvatske koji se idetificiraju Srbima nije smanjio, nego se specifičnom ekspanzionističkom politikom povećavao.
Ako se držimo generacijskog intervala od 25 godina, vrijedi se zapitati koji su razlozi da Hrvati iseljeni iz Hrvatske nakon 4 generacije prestaju postojati a Srbi ostaju Srbima i nakon 20 generacija, kada više ne postoji nikakvo ni pisano ni predajno saznanje o tome tko su bili ljudi iz prve generacije njihova obiteljskog stabla i odakle su se doselili u Hrvatsku.
Kao glavni faktor najvjerojatnije je specifična svetosavska verzija nacionalne pravoslavne vjere, usklađena s političkim ekspanzionističkim nacionalnim težnjama, za razliku od globalističkog i nadnacionalnog katoličanstva, koje je imalo velikog utjecaja na zapadnu civilizaciju ali se s vremenom pretvorilo u sekularno opće zapadno-europsko “demokršćanstvo” čija je veća tendencija k asimilaciji nego nacionalnom suverenizmu. Ulaskom Hrvatske u Europsku zajednicu s njezinim unitarističkim težnjama, taj proces denacionalizacije postaje sve brži.
Kroz povijest hrvatskoga naroda svjedočimo sposobnost nacionalnog opstanka unatoč gubitku vlastite države, a danas možemo primjetiti suprotan proces – mogućnost opstanka vlastite države, ali istovremeno njeno pretvaranje iz nacionalne u tzv. građansku državu, s gubitkom nacionalnog identiteta. Dakle u Austro-Ugarskoj smo bili Hrvati, u Jugoslaviji smo bili Hrvati a u Hrvatskoj smo građani, jer “više nije važno biti Hrvat”.
U Hrvatskoj se danas čak ni oni koji se eksplicitno identificiraru i politički organiziraju pod parolom suverenizma, ni kao zatupnici u Hrvatskom saboru, pa čak ni u javnim nastupima, narodu ne obraćaju kao Hrvatima, nego kao građanima.
Dakle, kad država nije bila hrvatska narod je bio hrvatski a danas kad je država hrvatska, narod su građani, često uz naglasak “bez obzira na nacionalnost, vjeru, svjetonazor i ideologiju”, kako ne bi čak ni spomenom hrvatskoga imena nekoga uvrijedili, a posebno ne one koji sebe vide obezdržavljenima jer su “nestankom Socijalističke Republke Hrvatske, države hrvatskoga i srpskoga naroda”, izgubili suverenitet a ne osjećaju se Hrvatima “ni etnički, ni genetički ni politički”, nego Beograd vide kao “glavni grad njihove matične domovine”.
Samo se vi nabacujte limunima. Ako nam još i oni odu u matičnu domovinu, onda ćemo s Mostom morati praviti vladajuću koaliciju.
Dragi moji, to nije altruizam, nego je to mazohizam.