U glasilu Hrvatskog kulturnog vijeća Valentina Krčmar iz Toronta se javila dosta senzacionaliziranim tekstom o tome kako je haaški sud amnestirao Slobodana Miloševića.
http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/27250-v-krcmar-zasto-sutimo.html
“Amnestija” je u kontekstu članka koji su prenijeli mnogi hrvatski portali kao senzacionalnu vijest, prikazana kao čin oslobađanja krivice nekoga tko je ranije osuđen, na način na koji je sud u Haagu napr., nakon žalbe oslobodio Gotovinu i Markača.
Amnestiju se smatra odlukom kojom zatočenici izlaze na slobodu, dakle kao čin oprosta “pardona” osuđenoj, optuženoj ili zatočenoj grupi ljudi, kao politički čin koji proglašavaju države (parlament, kruna ili predsjednik države) a ne pravni akt koji donose sudovi. Amnestiju proglašavaju države, obično uz neke važne državne ili vjerske nadnevke, kao djelo milosti prema onima koje sudovi nisu oslobodili krivice ali ih država oslobađa izdržavanja kazne.
Sličan amnestiji ali sa značajnom razlikom, je čin abolicije, kojom su krivnje oslobođeni ljudi koji nikada niti nisu bili pravno procesuirani, tj. individualno uhićeni, optuženi ili osuđeni, kao što je Hrvatska završetkom Domovinskog rata abolirala pripadnike neprijateljske vojske, što danas nakon tolikih sudskih procesa vlastitoj vojsci, više izgleda kao administrativna pogreška, kojom je kriva vojska oslobođena odgovornosti, nego razumska odluka.
Slobodan Milošević nikada nije osuđen, jer je umro prije donošenja presude, pa tako ne može biti ni oslobođen.
Gospođa Krčmar se poziva na novinske članke, uključujući i interpretaciju koju je donijela Snježana Pavić u Jutarnjem listu 30. 05. 2013., a s obzirom da je iz teksta izostavljena godina, daje se naslutiti kako se radi o nekoj aktualnoj nedavnoj odluci, što je pripomoglo senzacionaliziciji “Miloševićeve amnestije”.
Tekst u Jutarnjem je objavljen pod naslovom “Stanišić i Simatović nisu krivi, Haag amnestirao Miloševića: Jedini zločinački pothvat vodio je Tuđman”. Taj naslov više ima s marketingom i prodajom novina, s političkom poziciom Jutarnjeg, njegovim stavovima prema Miloševiću, Tuđmanu i samostalnoj Hrvatskoj, nego s korektnom interpretacijom odluke haaškog suda.
U dodatku teksta pod gornjim naslovom u Jutarnjem naime, interpretira se da je oslobođenjem Stanišića i Simatovića, Srbija oslobođena udruženog zločinačkog pothvata na štetu BiH a Hrvatska osuđena.
O tome što bi Hrvatski svjetski kongres povodom “amnestije” trebao učiniti, na način na koji radi “ogroman” posao organizacijom četvrtih Hrvatskih svjetskih igara, dovoljno jasno se izrazio Marko Ljubić u tekstu “Mora nestati politička podjela na iseljene i tuzemne Hrvate”.
Daleko od toga da treba braniti haaški sud koji je više bio svrha sam sebi nego pravdi povodom raspada Jugoslavije, ali “amnestije” koja ne može postojati kao pravni akt, nije bilo.
Ako nas stvarno mora biti sram, onda je to podatak da među nama kao prominentno i visokotiražno glasilo može prolaziti Jutarnji list a ne njegova interpretacija “amnestije” koje nije bilo i koje nije moglo biti.