Ivo Pilar je jedan od onih mislilaca koji su obilježili hrvatsku državotvornu misao u prvoj polovini 20. stoljeća. Samim tim je proživio isti onaj usud kao i drugi intelektualci u tim burnim vremenima.
Štoviše, doživio je sudbinu sličnu Milanu Šufflayu dvije godine ranije. Iako je službeni razlog smrti naveden kao samoubojstvo pod nerazjašnjenim okolnostima, o dubokoj umješanosti beogradskog režima u ta olujna vremena “Šestosiječanske diktautre” nema sumnje.
Položaj intelektualca u takvim vremenima je bio opasan. Uzevši u obzir progon i šikaniranje koje je doživio za vrijeme života, posebno u razdoblju prve Jugoslavije, te prešućivanja kojima je bio izložen tijekom 45 godina druge Jugoslavije, nesumnjivo da su njegove ideje bile opasne za to doba. Opasne, jer je znanstvenim i argumentiranim dokazima dovodio u pitanje temeljne postavke južnoslavenske zajednice.
Ivo Pilar je jedan od onih mislilaca koji su obilježili hrvatsku državnu misao u prvoj polovini 20. stoljeća. Samim tim je proživio isti onaj usud kao i drugi intelektualci u tim burnim vremenima.
Štoviše, doživio je sudbinu sličnu Milanu Šufflayu dvije godine ranije. Iako je službeni razlog smrti naveden kao samoubojstvo pod nerazjašnjenim okolnostima
A i dokazivao je – odmjereno, pronicljivo i znanstveno – zahvaljujući svom bogatom, eruditskom znanju i predanom istraživačkom radu. Po obrazovanju pravnik i ekonomist, koji se obrazovao na tada najprestižnijim sveučilištima Europe, u Beču i Parizu, sebe je smatrao antropolom i sociologom. Njegova djela u bitnome su predvidjeli tada buduće događaje, koje se reflektiraju i na našu sadašnjicu.
DIKTAT GEOPOLITIČKOG POLOŽAJA
Svoja prva geopolitička promišljanja, Pilar je objelodanio u svojoj knjizi “Politički zemljopis hrvatskih zemalja” iz 1918.godine. To djelo je, uz radove Filipa Lukasa, prva geopolitička studija političke geografije u Hrvata.
U svojem članku “Diktat geopolitičkog položaja” objavljenom šest godina kasnije, Pilar ističe kako povijesno-zemljopisno okruženje nekog naroda nužno dirigiraju određene dužnosti. Dužnost se sastoji u njihovoj nužnosti ka spoznaji. Svaki narod mora spoznati i pokoriti se zadatim prirodnim datostima, kako ne bi propao. Uzimajući u obzir poznati aksiom geopolitike, po kojemu je “povijest uronjena u geografiju”, povijesni događaji stubkom su određeni geografskim položajem i njihovim priorodnim svojstvima. Oglušivanje na te zakonitosti može imati kobne posljedice za sudbinu, kako države, tako i naroda, što se ogleda i u našoj povijesti, ali u sadašnjici.
Kao primjer zemlje koja je znala iskoristiti svoj geopolitički položaj, Pilar uzima Veliku Britaniju. Smještena kao skup otoka, izolirana od kontinentalnog djela Europe, iskoristila je pogodnosti razvedene obale i njenu geopolitičku prednost. Po geopolitičkim zakonima, razvijene obale privlače nerazvijene. To se vidi još iz antičkih vremena, kada dolazi ekspanzija iz Europe na britansko otočje: Kelti, Rimljani, germanska plemena, Normani.. sve te silnice utjecale su na to da se pred novim nasrtajima od ovih raznolikih etničkih i kulturnih sastavnica stvori jedinstvena nacija.
“Iz ovih činjenica svoje povijesti crpili su praktični Englezi nauku, da je njihovo otočje neodoljivo, jer zakonito privlači svakodobni najjači ekspanzivni narod ili državu na europskom kontinentu. Aktivni pak duh njihove jake rase izveo je iz ove spoznaje političku praksu, da Briti svim silama pobijaju svakodnevno najajči i najekspaniji narod u Europi i da mu ne dozvole toliko ojačati, da bi mogao invazijom uznemiriti idilički mir britskih otoka.” (Pilar, 2006: str 120)
Iz ovoga nikako ne proizlazi kako je Pilar bio nekakav anglofil ili pristalica britanskog imperijalizma. Nasuprot tome, Pilar u nastavku teksta dodaje: “Samo se s ovoga gledišta može se razumjeti onaj panički strah Engleza prije rata pred njemačkom invazijom, koji je strah prestao tek onim časom, kad je Njemačka na decenije prestala biti opasnost za njih. I za ovu politiku izumili su Englezi zgodnu diplomatsku frazu-krilaticu, ravnovjesje europejskih snaga, kojom se služe kod svog sitnog diplomatskog rada.” (Pilar, 2006: str 120)
Britansko otočje zbog svoga položaja i nemogućnosti prehranjivanja stanovništva, uvjetovalo je Britance na kolonizaciju prekomorskih krajeva. U svojoj kolonizaciju stavili su sve karte na mornaricu.
Položaj hrvatskih zemalja je, pak, nejedinstven. Jednim djelom uronjen na područje Balkana (ovim se ne misli na današnji kulturni ili politički pejorativni opis Balkana, već na poluotok istaknut Balkansko-dinarskim masivom), a s druge s panonskom ravnicom, područjem alpskih krajeva na koji se nadovezuje Apeninski polutok, hrvatski narod stoji na granici istoka i zapada. Kao zadnja točka zapadnog kraja stoji kao brana protiv sila koji nadiru s istoka.
Položaj hrvatskih zemalja dovodi do drugoga diktata geopolitike: Narod u ovakvoj situaciji mora se opredijeliti za jednu stranu i to onu koja najbolje odgovara njegovoj tradiciji. I zaista, geopolitičko nejedinstvo je utjecalo na kulturno i gospodarsko nejedinstvo, što se reflektiralo i na političkom, te na etničkom planu. Tako Pilar kao glavni naš geopolitički diktat ističe: “Uslijed geopolitičke nejedinstvenosti vlastitog teritorija i susjedstva četvero jedinstvenih teritorija, hrvatima je mnogo teže sačuvati svoje političko jedinstvo i nedovisnost, nego ikojem drugom narodu u Europi. Svoje političko jedinstvo moći će Hrvati očuvati samo u slučaju, ako budu politički, socijalno, gospodarski i kulturno bolje i jedinstvenije organizirani od naroda, koji ih okružuju i drže u vlasti spomenuta četiri velika, jedinstvena teritorija.” (Pilar, 2006:str 123.)
Dakle, u jedinstvu leži spas.
SMJEŠTAJ HRVATSKIH ZEMALJA I NJIHOV RAZVITAK
Najpoznatije Pilarovo djelo svakako je njegova studija “Južnoslavensko pitanje”. Studija pisana u vihoru Prvog svjetskog rata; prvenstveno je povijesno i sociloško djelo, no geopolitičko. No, ranije spomenuti geopolitički diktati, u njoj se očituju. Važno je istaknuti ili ponoviti kako ju je Pilar objavio pod psuedonimom L.V. Sudland na njemačkom jeziku, 1918.
Kao glavni laitmotiv on vodi polemiku s poznatim britanskim povjesničarem Robertom Seton-Watsonom o njegovom djelu iz 1911. “The Southern Slav Question and Habsburg Monarchy”. Prema njemu, uzimajući pogrešne pretpostavke o tome kako su hrvatski i srpski jedan jezik, Watson izvodi zaključak kako se radi o jednom narodu.
Pilar, početak “Južnoslavenskog pitanja” počinje sa sedmim stoljećem. Tako na početku knjige kaže: “Da Hrvate i Srbe ovako bacaju u jedan koš, doprinielo je mnogo, što su oni gotovo neposredno jedni iza drugih doselili u svoju sadašnju domaju (Hrvati po Šafariku .g. 634., Srbi g. 638), što su se smjestili neposredno jedno kraj drugih što ih je daljnji tok poviesti nerazlučno izmiešao, te što ih je prvi pisac, koji se je s njima pozabavio, obradio u jednoj knjizi bez jasnog razlikovanja. (…)
Čini se izpravna tvrdnja, da su Hrvati ponajprije naselili zapadni dio tadašnje Dalmacije, koja je međutim u ono doba obsezala: Bosnu, zapadnu srbiju, Sandžak, Crnu Goru i Hrvatsko Primorje. Ti su krajevi ponajviše mamili osvajače, jer su bili od rimskih vremena najkultiviraniji”. (Pilar, 1990: str 11-12).
Smještene između istočnog utjecaja iz Biznata i zapadnog iz Rima i Franaka, Hrvati su se morali odlučiti za pripadnost jednom krugu. Iako je istok nudio primamljivije dobitke, poput državne crkve i narodnog jezika u liturgiji, povijesna odluka priklanjanja Rimu i samim time zapadnoj uljudbi, bila je uvjetovana time što je Rim pružao veću političku nezavisnost, no Biznat.
UTJECAJ PRAVOSLAVLJA NA RAZVITAK SRPSKE NACIJE
Dolazak Turaka i njihovo osvajanje pogubno je utjecalo na demografiju i prostor hrvatskog povijesnog područja. Na prostanom i sada pustom području dolaze mase pravoslavnog stanovništva: Bugari, Arnauti, Grci, mnoštvo Vlaha sada naseljava ta područja. Među tim doseljenicima bio je i jedan određeni postotak Srba, a budući su oni bili kulturno najbolje organizirani u svojoj narodnoj crkvi, smatra Pilar, uspjeli su asimilirati ostali neslavenski dio pravoslavnog življa. Padom pod tursku vlast, počinje razdoblje kulturnog propadanja hrvatskih područja te potpadanje pod utjecaj orijentalnog, osmanlijsko-bizantskog kruga.
Što se tiče Srba i njihovog naseljavanja u 7. stoljeću, Pilar koristi podatke slovačkog filologa i učitelja Vuka Karadžića, Pavela Šafarika, kako su se Srbi kasnije doselili i zauzeli uže područje od Hrvata.
“Izpravno je samo to, da su Srbi izprva naselili ograničeno područje, onu gorsku zemlju, u kojoj se nalazi područje Lima i Ibra, i koje prema današnjem, političko-geografskom nazivlju obuhvaća najveći dio Novopazarskog Sandžaka, jugozapadni dio Kraljevine Srbije od prije god. 1912., te sjeverne dielove Stare Srbije, koja je po gradu Rasa dobila ime Raša.” (Pilar, 1990: str 41).
Okruženi takvim uvjetima, bez jakog kulturnog prastanovništva, kao što je bilo u Hrvatskoj romansko stanovništvo, srednjovjekovna Srbija je primala kulturni utjecaj iz susjednih područja: Bizanta i hrvatskih zemalja (Bijela i Crvena Hrvatska, tzv. Duklja):
“Zaista se opravdano misli, da je u 8. st. Hrvatsko plemstvo za neko vrieme nadvladalo nad srbskim seljacima-gorštacima. Flavije Blondo nas izvješćuje, da se Raša smatra pokrajinom Hrvatske”. (Pilar, 1990: str 43).
No, zbog snage Biznata i još nepostojanja jedinstvene hrvatske državne tvorevine, njihov utjecaj je prevladao.
Pojavljivanje Srba u Bosni, počinje tek nakon što je pala pod Turke. Glavni razlozi tome su bili povlašten položaj pravoslavlja u odnosu na katoličanstvo u doba Osmanlijskog carstva. Drugi razlog je bizantizam kao glavna crta pravoslavlja: “U Bizantu si je država iz sasvim sebičnih razloga podložila Crkvu i učinila je službenicom isključivo državnih i političkih ciljeva. Država je čak preuzela brigu za održavanje i proširivanje vjere.
(…)
Politički značaj pravoslavne Crkve, koji bijaše u svako doba vrlo jak, došao je do sada do izražaja na taj način, da su pravoslavne crkvene vlasti postale naprosto upravni organi osmanlijskog carstva za njihove pripadnike”. (Pilar, 1990: str 140-141).
Uz to je u prilog išlo i zadržavanje staroslavenskog jezika u liturgiji, čime je doprinijela poslavljivanju (posrbljavanju) prekodunavskih Vlaha.
PROBLEM SVESRPSTVA U JUŽNOSLAVENSKOM PITANJU
Kao glavni problem južnoslavenskog pitanja, Pilar ističe problem “velikosrpstva” ili kako još preciznije koristi termin “svesrpstvo”. Prema zakonima “životnog prostora” postoji tendencija ovladavanja agresivnijeg elementa susjednim područjem. U ovom slučaju, to se događa i iz razloga, što srpstvo ne poznaje granice. Propašću Bizanta, državna crkva podređena Srbiji počinje širiti svoj utjecaj pod geslom: “Srbin je onaj tko pripada srpskoj crkvi”. Temeljni modus operandi bio je zauzimanje zemlje, a onda širenje vjere.
“Jedno dakle možemo ustanoviti: spasenje svoje narodnosti i mnogostruko povećanje svog pučanstva absorbiranjem Vlaha zahvaljuje Srbstvo uglavnom, skoro bih rekao isključivo, svojoj narodnoj Crkvi. Iz tog poviestnog razvoja nastala je i pojava, da nečija pripadnost srbsko-pravoslavnoj znači ujedno i nacionaliziranje u Srbina.
(…)
Automatskim posrbljivanjem radi na taj način srbska narodna Crkva na povećanju broja srbskog žiteljstva i time ujedno i na jačanju srbske moći i upliva.(…) (Pilar, 1990: str 168-169).
Sljedeća faza u razvoju “svesrpstva” bila je ona potaknuta učenjem već spomenutog Šafarika i njegovog najvjernijeg učenika Vuka Karadžića. Karadžić, pozivajući se na radove Šafarika, ističe kako su Srbi oni koji govore štokavskim nariječjem. Time pomiče granice koje su određene formulom “pravoslavac=Srbin” te uvodi multikonfesionalan pojam svesrpstva. Hrvatsko ime ograničava samo na područje Banske Hrvatske, a hrvatske pokrajine, poput Slavonije, Dalmacije iDubrovnika naziva srpskima. Vukovo učenje “svesrpstva” nadovezalo se na bizantizam srbijanskog pravoslavlja te postalo kamen temeljac njihove imperijalne politike.
U Austro-Ugarskoj, naročito od osamdesetih godina 19. stoljeća, kroz vjerske škole i različite srpske manjinske novine i časopise, promiče se srbijanski imperijalni program. Koliko je kulturni pokret Srba u Hrvatskoj tada bio ustvari politička agitacija, osmišljena i financirana iz Kraljevine Srbije svjedoči i sljedeći podatak:
“Činjenica je, također, da je bivši srbski ministar predsjednik Garašanin, u borbi protiv radikalne stranke, koja je god. 1882. dospjela na vlast, obtužio u srbskoj skupštini god. 1892. radikalnu stranku da je potratila mnogo hiljada dinara i podielila taj novac raznim listovima u Austro-Ugarskoj. Među ostalima bijaše izričito spomenuti i ‘Srbobran’ i još poneki od prije spomenutih srbskih listova.” (Pilar, 1990: str 202).
Već spomenuti politički bizantizam, Pilar vidi i kao osnovicu tadašnje imperijalne politike kako Austro-Ugarske, posebno spram pitanju Bosne i Hercegovine, tako i ostalih imperija. “Sugestivna moć Biznata” koja magično djeluje u politici, vođena je pohlepom i vodi je težnja za povećanjem moći. Tako su se, vođene prljavom politikom bizantizma, Centralne sile na čelu s Njemačkom i Austro-Ugraskom, uplele u Svjetski rat protiv sila gdje su ti elementi tradicionalno bili jači.
Proročki nagovješćujući propast, kako Austro-Ugarske monarhije, a time i hrvatske državnosti; Pilar kao jedino rješenje vidi ujedinjenje hrvatskih zemalja koje se nalaze unutar Austro-Ugarske monarhije:
“Hrvatska i Slavonija, Dalmacija, te Bosna i Hercegovina, promatrane kao cjelina, a te nam se zemlje – kao što sam već razložio, ne samo u poviestnom i narodnom pogledu, nego i u geopolitičkom uzprkos nekim momentima, koji ih razstavljaju – prikazuju kao prolazno području između zapadnog diela srednje Europe i Balkanskog poluotoka.
(…)
Bijaše veliki nedostatak, što u Austriji ne bijahu dovoljno sviestni važnosti tih zemalja i kako su one ugrožene. Razlog se tome nalazi u poviestnom razvitku. Počevši od 18. stoljeća nastupala je Austrija ofenzivno na Apeninskom i Balkanskom poluotoku, na obje strane stjecala je zemlje oslanjajući se na činjenicu, da je jača i da na oba područja vladaju nezadovoljavajući i politički nesređeni odnosi.” (Pilar, 1990: str 398-399).
