Disciplina geopolitike analizira i razmatra politiku u njenom prirodnom i društvenom prostoru. Od samih početaka svoga nastanka, geopolitka je izjednačivana isključivo s pretenzijama velikih imperija za širenjem.
Nakon Drugog svjetskog rata, riječ geopolitika dobiva pejorativno značenje, najviše zbog veza njemačke geopolitike s nacizmom. Na njezino mjesto stupila je politička geografija kao manje deterministička i militarnija disciplina. Slična tendecija događa se zadnjih tridesetak godina pojavom tzv. ”kritičke geopolitike” kao odgovora na realističku školu.
Serijom fejtljona, cilj mi je približiti hrvatskom čitatelju neke od mislioca koji su hrvatsku politiku promatrali, kako u prostoru, tako i u vremenu. Svi oni su desetljećima bili zabranjivani i osporavani, eda bi danas bili zaboravljeni.
Filip Lukas kao otac hrvatske geopolitike i političke geografije
Filip Lukas, hrvatski geograf i povjesničar, živio je i radio u doba kada se geopolitika počela razvijati. Spajajući različite discipline poput etnografije, povijesti i različitih prirodnih znanosti, dao je temelje zanja o prostoru hrvatskih zemalja i njegovom utjecaju na narod.
U svome radu ”Naš narodni problem s geopolitičkog gledišta” iz 1929. godine, uspostavlja razliku između političke geografije i geopolitike. Potonja je nastala iz prve. Nastavljajući se na Friedricha Ratzela, političku geografiju definira kao znanost koja proučava zavisnost država od njenih prirodnih i kulturnih uvjeta.
Geopolitika, nasuprot tome, proučava širenje države u prostoru, dakle, ekspanziju. Dakle – gdje geopolitika počinje, tu politička geografija završava. Prostor je tu odlučujući čimbenik koji određuje sveukopni politički razvitak. On je osnovica države, a prema različitim mišljenjima geografa i geopolitičkih analitičara – Što je veći prostor, manje su šanse za sukob. (http://standardna-devijacija.blogspot.hr/2016/02/hrvatska-geopolitika-20-stoljeca-1dio.html)
Temeljna odrednica političke geografije bi glasila: “Povijest je uronjena u geografiju”. To bi značilo da geografski položaj u mnogome, ako ne i odlučujući, a ono utječe na povijesni razvitak zemlje i naroda. Štoviše, dva su kontinuiteta: Narod i zemlja.
Narod je ovdje shvaćen kao kolektivnost svih pojedinaca s narodnom sviješću, ukorijenjenoj u tradiciji, bez obzira na staleže.
“Domaći sin-seljak, očuvao je vjeru u sebe i ostao odan svome imenu, a zemlja mu je ostala vjerna i u njoj su urasle žile njegovog života te ona i danas određuje naš vlastiti JA u njegovim dobrim i zlim osebinama.” (Lukas, 1997:67)
HRVATSKA IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA
Položaj hrvatskih zemalja je smješten u predjelu koji se naziva “srednja Europa”. Dio Europe smješten između linije Visla-Dnjestar na istoku i Trst-Gdanjsk na zapadu. Ove dvije liniju određuju prostor između zapadne i istočne klime, prostor gdje prevladava kontinetalna klima.
Osim te klimatološke ravni, srednja Europa u etno-kulturnom smislu čini prijelazno razdoblje između zapada (kao keltsko-romanskog i germanskog) i istoka (kao slavenskog). Ti etno-kulturni elementi tu se križaju, uz posebnost prisutnosti ugro-finskih naroda.
Hrvatske zemlje, pak, predstavljaju svojevrsni “prijelaz unutar prijelaza” granični dio same srednje Europe.
Južna Hrvatska sa svojim planinama, koje se nadovezuju na planine južne Kranjske, tako povezuju Alpsksko gorje s Dinarskom visoravni i vode ka balkanskim zemljama.
S druge strane, područje Hrvatskog zagorja čine prijelaz iz alpskog u panonsku ravnicu.
DALMACIJA KAO BRANA PROTIV TUĐINSKE ASIMILACIJE
Karakteristika hrvatskih zemalja, a ujedno i naša glavna slabost je izostanak jedinstvene geografske cjeline, zaokružene prirodnim granicama.
Dalmacija, kao kolijevka hrvatske državnosti i ishodište iz koje se nacionalni identitet počeo širiti, podijeljena je u tri djela: Primorje, Zaleđe i Zagoru.
Primorje, shvaćeno kao obalni pojas, bilo kopneni, bilo otočni, najbolje je pogodan za život ljudi. Razlozi su dvostruki: bogatstvo hranjivih namirnica, te sposobnost za promet i trgovinu. Slično je i s obalnim zonama u npr. Norveškoj ili Čileu.
Zbog toga su prve kolonije Grka, a poslije njih i Rimljana upravo osnivane u obalnom pojasu. Zaleđe i Zagora nikada nisu u potpuno bilo ovladane.
S druge strane, Zaleđe i Zagora nikada nisu bile kolonizirane iz jednostavnog razloga što su planine u Dalmaciji asimetrično građene. To znači, kako su južne strane strmije od onih sjevernih, to je kretanje otežano. Rimsko osvajanje dinarskog krša odvijalo se preko kranjskog krša preko Posavine.
Isto je bilo i s turskom najezdom:
Onaj tko vlada Zagorom i zaleđem, lakše će ovladati Primorjem. Primjer toga je srednjovjekovlje. Biznat koji je vladao obalom, sredinom 10. stoljeća, počeo je plaćati danak hrvatskim vladarima koji su kontrolirali unutrašnjost.
ČETIRI GEOPSIHE HRVATSKOG NARODA
U svojemu spisu “Smjernice i elementi u razvoju hrvatskog naroda” iz 1932. godine, Lukas bilježi: “Značajno je, da mi, istočni narodi, nijesmo dobili sa istoka nikakve kulturne trajne tekovine, jer ono što je bilo vrijedno, nije se dalje razvijalo, a to je znak, da nije odgovaralo našoj psihi, pa se naša kultura posvema izgradila na zapadnoj osnovici. Tako smo postali istočna točka zapadne europske kulturne zajednice.” (Lukas,1997:167)
Uviđajući kako su različite povjesne okolnosti utjeacle na psihu naroda, Lukas razlikuje četiri geopsihe našeg naroda; današnjim rječnikom mentaliteta: Tako se zapadna geopsiha očituje u individualističkim, aktivnim i radnim crtama. Onaj istočni, odlikuje se sa kolektivističkim, fatalističkim i metafizičkim osebinama. Treća geopsiha razvija se u panonskom kraju, omeđenom rijekama Dravom i Savom. Otvorenost prostora i jednoličnost životnih uvjeta, utjecali su na brzu i veliku pokretljivost tog stanovništva. To se može vidjeti i u tome što se malo i rijetko čuvaju ostatci starih kultura.
Četvrta geopsiha je ona “balkanska”. Prema Lukasu, ovaj blok, radi stalnih migracija naseljen je i tuđim etničkim elementom. Taj element tako cjepa i udaljava preostala tri elementa i spreiječava narodnu jedinstvenost.
“Da tuđi narodni elementi, useljeni ovdje, mogu oslabiti našu otpornu snagu, posve je jasno, jer unose smetnju u naš vertikalni razvoj, pa kod njih prevladavaju horinzontalni spojevi, zato su od takvih stranaca i došli oni pokreti, koji se s narodnim duhom i imenom ne poklapaju “.
Važno je istaknuti kako Lukas, za razliku od srpskih etnopsihologa Vladimira Dvornikovića i Jovana Cvijića i njihovih znanstveno rasističkih stavova, ne miješa narod i rasu. Tako piše u jednom svome članku: “Narod nije rasa. Ni jedan, ni drugi utjecaj života i rada nije se u posljednje vrijeme toliko isticao, kao utjecaj rase (…)
Jedno je posve sigurno, da se rasa i narod nikada ne poklapaju, pa nema, nijednog naroda koji je rasno homogen (…)
Rasa je sredina individualna, nacionalnost je sredina socijalna”. (Lukas, 1997: 108-111)
Veliku zaslugu u očuvanju hrvatskog identiteta vidi u Hrvatskom zagorju. Ono se svojom ograđenošću očuvalo od turske najezde.
“Banovinski zagorac je izgrađen pod utjecajem crkve i feudalnog sustava. To je psihologijski izvor pravica, koje nijesu sav pokretni monet kolektivnosti, već i pojedinca. Konzervativizam je temeljna crta njegovog životnog naziranja. U oskudnim prilikama živeći Zagorac čuva ovu grudu zemlje kao amanet, i brižno je obrađuje poput vrta, pa svako i najmanje diranje u taj posjed izaziva u njemu otpor”. (Lukas, 1997: 95)
Socijalno-psihološke struje sa zapada i različite ekonomske promjene, ostavile su ovdje jak refleks (buna Matije Gubca). Hrvatsko zagorje je tako okupilo sve hrvatske krajeve.
“Zagreb i Hrvatsko zagorje su dali raskomadanim i duhovno nepovezanim čestima Dalmacije, Istre, Bosne i Hercegovine, dušu i svijest nacije i od amorfnih česti stvorile kolektivnu ličnost naroda sa svim kulturno-socijalnim specifičnim osobinama vlastitog bića i vlastite individualnosti”. (Lukas, 1997:96).
Literatura:
1. Filip Lukas: Hrvatska narodna samobitnost, Dom i svijet, Zagreb, 1997.
2. (http://standardna-devijacija.blogspot.hr/2016/02/hrvatska-geopolitika-20-stoljeca-1dio.html), pristupljeno dana 01.02.2017.
Napomena: Ovaj tekst dopunjen je tekst kojeg sam napisao i objavio na svojem blogu prošle godine. Kako je vrijeme odmicalo, a moje zanimanje za djela Filipa Lukasa raslo, detaljnije sam izučavao njegove spise- čega je posljedica ovaj tekst. Ipak, jedan dio teksta, iako nisam sklon autoreferenciji, ponovno sam uklopio u ovaj tekst. Kako ne bi bio optužen za (auto)plagijat, dio navedenog teksta označujem linkom na poveznicu starijeg teksta.
Foto: thecharnelhouse.org – Isječak iz talijanske karikature (1817.) koji pokazuje Hrvatsku na geopolitičkoj karti Europe.
