“Da bi bio dobar patriot,
čovjek mora postati neprijatelj
za ostatak svijeta.”
Voltaire 

Autor: Dinko Dedić

Prisjećajući se pozicije hrvatske državotvorne emigracije iz vremena Jugoslavije, kad je kompletan zapadni svijet u kojemu su obitavali Hrvati i iz kojih su protiv Jugoslavije djelovali njihovi aktivisti, iz strateških hladnoratovskih interesa stajao u obranu Jugoslavije pod svaku cijenu, Voltaireova tvrdnja ne izgleda samo kao filozofska misao koja bez praktične primjene lebdi u eteru, nego kao pun pogodak u centar.

S vremena na vrijeme u Hrvatskoj se pokrenu medijske rasprave o tome kako Zapad pokreće novu istragu udbinog ubojstva jednoga od likvidiranih hrvatskih političkih emigranata iz vremena Jugoslavije. Onda nakon par tjedana cijela stvar zaspe, da bi se godinu ili dvije kasnije opet pojavila nova iskra.

Bojim se da se radi o neosnovanim iščekivanjima, baš iz tog razloga koji je naveo Voltaire. Zapad nije iz svojih strateških razloga samo tolerirao udbine aktivnosti na teritoriju svojih država, nego je nesumnjivo u njima i sudjelovao, ako nikako drugačije, a ono pasivnom podrškom, najvjerojatnije opskrbom informacija o kreatanju i lokaciji ljudi namjenenjih za odstrijel, a definitivno brzim zatvaranjem istražnog procesa bez rezultata, u svakom pojedinačnom slučaju.

Neki od nas koji su bili podvrgnuti ispitivanju od strane zapadnih službi, potvrditi će ove tvrdnje. “Ti radiš na rušenju države s kojom mi imamo prijateljske odnose i učiniti će mo sve da vaše namjere obuzdamo”, riječi su koje po sjećanju citiram s iz jednog tzv. “informativnog razgovora”.

Jugoslavije već odavno nema i proces njenog čuvanja je završen, ali treba čuvati sebe. Zapad neće pokretati istrage tih ubojstva jer je u njima moralno, a često i materijalno impliciran. Sudske istrage bi mogle dovesti na trag njihovu kolaboraciju, koju između ostalog potvrđuje i podatak da su se čak i u Beogradu, održavali zajednički sastanci jugoslavenske i zapadnih obavještajnih službi i to u vrijeme kad je Jugoslavija brojem ubojstava svojih disidenata izvan svog teritorija, nadmašila ukupan broj sličnih likvidacija kompletnog sovjetskog bloka.

Istraga ubojstva Stjepana Đurekovića je poduzeta isključivo radi toga što to nije bilo ubojstvo jednog hrvatskog emigranta koji je djelovao na principima rušenja Jugoslavije i uspostave hrvatske nezavisnosti, nego rezultat međusobnog obračuna unutar jugoslavenskih redova, iz kojega je Đureković spašavao glavu bježeći na Zapad. Pa bi čak i to ubojstvo završilo kao i sva druga, da se mnogo godina kasnije, nakon nestanka Jugoslavije, udbini naredbodavci tog ubojstva, a sada pripadnici nove, hrvatske obavještajne zajednice, nisu zamjerili svojim zapadnim, specifično tadašnjim njemačkim suradnicima, pa je zaključeno na primjeru dvojice osuđenih začepiti gubicu ostalima, koji bi se eventualno usudili poigrati s lojalnostima iz vremema o kojemu su knjige zatvorene a gubice namijenjene ostati začepljene.

Vremena su se promijenila, Genscher, ranije jedan od najpoznatijih progonitelja hrvatskih antijugoslavenskih djelatnika, postao je najveći hrvatski prijatelj. Iz emigracije su u novu hrvatsku vlast dr. Franje Tuđmana, na ministarske i druge niže pozicije dovedeni isključivo ljudi s lista suradnika zapadnih obavještajnih službi, a apsolutno isključeni oni iz čijih su se redova birali pojedinci za likvidaciju.

Jugoslaviju su do njena neželjenog raspada mijesili od gline onakvom kakvom im je bila potrebna, a Hrvatsku danas formiraju od plastelina u skladu sa svojim interesima. Bivši čuvari Jugoslavije postali su sada čuvari Hrvatske, a hrvatska je revolucija pojela svoju djecu i danas jede njezinu zadnju generaciju iz Domovinskog rata, baš kako je 1789. predvidio Jacques Mallet du Pan.

Foto: The Revolution Devours Her Children

Komentari