Rezultati na izborima prije svega ovise o socijalnoj inteligenciji biračkog tijela. Stoga svaki narod ima vlast koju zaslužuje. Iskustvo nas uči da smo kao nacija redovito sposobni davati svoju sadašnjost i budućnost u ruke onih kojima naši životi ama baš ništa ne znače. Prečesto u krajnjoj konzekvenci izaberemo intelektualno limitiranu mediokritetsku većinu kojoj je jedini cilj održanje statusa quo, odnosno vegetiranja na dobivenoj sinekuri do mirovine. Ujedno smo sposobni u ritmičkim ciklusima opetovano gutati otrcane šarene laži istovjetnog sadržaja iako podsvjesno unaprijed znamo epilog ponavljanja svojih grešaka.
Hic Rhodus, hic salta! Doslovni prijevod ove maksime bio bi “Ovdje je Rodos, ovdje skoči!”. Poanta ove Ezopove krilatice je pak poziv upućen određenoj osobi pokazati ovdje i sada što zna i umije. Umjesto riječi pokažite nam djela, jer nema smisla hvalisati se bez pokrića.
U svakom demokratskom društvu, ljudi koji obavljaju javne funkcije cijene se zbog svojih djela. I upravo u doba festivala demokracije oni sa pasivnim izbornim pravom trebali bi biračima prezentirati činjenice uslijed čijeg postojanja traže podršku za oživotvorenje svojih vizija i planova. Kandidati bi morali učiniti barem vjerojatnim kako ispunjenje njihovih programa neminovno dovodi do ostvarivanja općeg dobra i društvenog boljitka, uslijed čega zaslužuju naše povjerenje i podršku. S druge strane, participacija na izborima nije samo političko pravo, već je to i moralna obveza. Izbori predstavljaju proces artikuliranja političke volje koji se temelji na mogućnosti birača odlučiti se slobodno za jednu od više ponuđenih političkih opcija i njihovih zagovornika. Glasačka suzdržanost proizlazi iz nezainteresiranosti državljana za postizanje općeg dobra, što može biti uzrok uspostave vlasti čije djelovanje ima neželjeni sadržaj. Demokratsko društvo mora braniti ideal racionalnog sudjelovanja pojedinca u politici neovisno o činjenici je li to sudjelovanje afirmativno u pronalaženju za birača osobno prihvatljive najbolje opcije ponuđene na izborima ili se, pak, radi o protestnom sudjelovanju izazvanom negativnim stavom prema postignućima političkih elita uopće. Korištenje biračkog prava izvor je legitimiteta vlasti kroz stvaranje šireg konsenzusa oko političke opcije čije ciljeve demokratska većina doživljava poželjnima ili najmanjim zlom. Na izbore treba izlaziti jer su oni jedino institucionalizirano sredstvo kreiranja vladajućih politika. Treba birati prema vlastitoj savjesti, jer barem kod izbora za predsjednika države ne postoji opasnost da će vaš glas, uslijed primjene D’Hondtovog sustava, pripasti nekom drugom. Neizlaskom na izbore činimo moralno upitnim svoje pravo na kritiku izabrane vlasti u čijem izboru nismo niti sudjelovali.
Rezultati na izborima prije svega ovise o socijalnoj inteligenciji biračkog tijela. Stoga svaki narod ima vlast koju zaslužuje. Iskustvo nas uči da smo kao nacija redovito sposobni davati svoju sadašnjost i budućnost u ruke onih kojima naši životi ama baš ništa ne znače. Prečesto u krajnjoj konzekvenci izaberemo intelektualno limitiranu mediokritetsku većinu kojoj je jedini cilj održanje statusa quo, odnosno vegetiranja na dobivenoj sinekuri do mirovine. Ujedno smo sposobni u ritmičkim ciklusima opetovano gutati otrcane šarene laži istovjetnog sadržaja iako podsvjesno unaprijed znamo epilog ponavljanja svojih grešaka.
Možda za to nismo sami krivi, već smo jedino kolektivna žrtava civilizacijske idiotije koja zahvaća prosječnog žitelja modernog demokratskog svijeta. Mi živimo u sadašnjosti, koju determinira povijest kao dio kolektivnog sjećanja. Budućnost objektivno nema pojavnosti u prezentu, a predviđanje njenog sadržaja spada u gatalačke aktivnosti. Stoga je poziv na “okretanje k budućnosti”, ispraznica. Tim više, uzmemo li u fokus činjenice da nam kao ljudskom rodu i civilizaciji budućnost nije ultimativno svjetla. Naime, znanost je dokazala kako je tijekom prošlog stoljeća svaka generacija ljudskog roda bivala inteligentnija od svojih roditelja. Na standardnim testovima inteligencije brojčano izražen prosjek inteligencije testiranih osoba bi se svakih nekoliko godina pomicao naviše u korist novih naraštaja. Taj fenomen dobio je ime Flynnov efekt, po znanstveniku Jamesu Flynnu, Novozelanđaninu koji je jedan od prvih opazio ovaj trend. Svako desetljeće prosječan kvocijent inteligencije narastao bi za oko tri boda. Međutim, od početka 90-ih godina prošlog stoljeća do danas kvocijent inteligencije počeo je padati diljem razvijenog svijeta. Ovaj su trend prvi opazili norveški znanstvenici, koji su proučavali rezultate testova inteligencije vojnih regruta između 1950. i 2002. Prema svim dostupnim podacima, Flynnov efekt počeo je usporavati u 80-im godinama prošlog stoljeća, i potpuno je nestao u 90-im. Čovječanstvo je, čini se, došlo do vrhunca kolektivne inteligencije, i krenulo unazad. Razloge ove pojavnosti znanstvenici nalaze u poremećajima u društvenom i prirodnom okruženju. U svezi s time, Stephen Hawking je pak rekao kako su dvije najveće opasnosti po čovječanstvo pohlepa i glupost. “Tijekom povijesti definitivno nismo postali ništa manje pohlepni niti glupi. Problem leži u zagađenju okoliša i prenapučenosti. A te stvari se permanentno dodatno pogoršavaju.”
Kako se općenita pohlepa i glupost odražavaju na našu političku zbilju?
Više nego svaki drugi Hrvat nije našao za shodno izraziti svoje mišljenje o društvenom stanju nacije. Pače, uzevši u obzir staru latinsku maksimu qui tacet consentire videtur (tko šuti, pristaje) ovdje bi se opravdano moglo zaključiti kako su svi ti državljani, apstinencijski očarani, upravo zadovoljni stanjem u kojem nam se društvo nalazi. Ako se tom broju pridodaju i glasovi dani konzervativnim partijskim opcijama koje se grčevito bore za zadržavanje bipolarnog političkog status quo, proizlazi kako čak 80% građana podržava smjer u kojem hrvatsko društvo ide, odbacujući pri tome samu pomisao egzistiranja potrebe za korjenitim promjenama.
Festival demokracije vezan uz izbor državnog poglavara u punom je jeku. Završen je prvi izborni krug. Koji se zaključci iz postignutih rezultata mogu izvući?
Prije svega se čini razvidnim kako je hrvatska nacija politički zapuštena i krajnje nezainteresirana utjecati na vlastitu političku zbilju. Ukupan broj birača s pravom glasa za ove predsjedničke izbore iznosi 3.854.747. Na izbore u prvom krugu izašlo je 1.881.633 birača, odnosno 48,81% od ukupnog broja državljana sa biračkim pravom. Iz navedenog proizlazi da više nego svaki drugi Hrvat nije našao za shodno izraziti svoje mišljenje o društvenom stanju nacije. Pače, uzevši u obzir staru latinsku maksimu qui tacet consentire videtur (tko šuti, pristaje) ovdje bi se opravdano moglo zaključiti kako su svi ti državljani, apstinencijski očarani, upravo zadovoljni stanjem u kojem nam se društvo nalazi. Ako se tom broju pridodaju i glasovi dani konzervativnim partijskim opcijama koje se grčevito bore za zadržavanje bipolarnog političkog status quo, proizlazi kako čak 80% građana podržava smjer u kojem hrvatsko društvo ide, odbacujući pri tome samu pomisao egzistiranja potrebe za korjenitim promjenama.
S druge strane, na pasivnoj strani biračkog prava jedanaest kandidata – izobilje. Na švedskom stolu izborne ponude doista se moglo naći za svakoga ponešto, pri čemu standardno opravdanje izborne apstinencije sadržane u otrcanoj frazi “nepostojanja osobnosti koja bi opravdala moju potporu”, gubi svaki smisao. Pred nama su defilirali žene, muškarci i rodno nedefinirani; politički profesionalci i naturščici, diletanti i smušenjaci; slobodni zidari i zidari po struci; majke, očevi dvoje djece, nečija djeca te oni koji su ostali djeca u duši; obrazovani i obaviješteni te oni kojima to i nije vrlina; konzervativci, progresivci, anarhisti, anakronisti, liberali, primitivci, nostalgičari, neokomunisti, legalisti i vigilantisti; komičari, komedijaši te napose i oni koji shvaćaju Hrvatsku, ne kao slučajnu, već kao realnu društvenu strukturu. Demokratski kolorit u punom sjaju.
Na predsjedničkim izborima pobijedili su boljševici i menjševici. Svi ostali su gubitnici. U politici nema skoro pobjednika. Politika se ne temelji na olimpijskom geslu “važno je učestvovati”. U politici nema nagrade za Fair Play, niti postoje moralni pobjednici. To je činjenica i kao takvu je trebamo prihvatiti.
I u prkos svemu Hrvati nisu našli razloga odvojiti malo slobodnog vremena i sudjelovati u kreiranju svoje političke budućnosti. Ali su nam zato puni dnevni boravci, kafići i ulice onih koji gunđaju i za sve loše što im se u životu događa optužuju vlast. Poštovani, prestanite s takvom praksom, već u suglasju sa svojim djelima uputite se na Markov Trg i zapjevajte ditiramb zahvalnosti premudrom konglomeratu partijskih uglednika koji su nam omogućili uživanje svekoliko inkluzivne politike. Jer je upravo ta politika posljedica Vaših djela.
Na predsjedničkim izborima pobijedili su boljševici i menjševici. Svi ostali su gubitnici. U politici nema skoro pobjednika. Politika se ne temelji na olimpijskom geslu “važno je učestvovati”. U politici nema nagrade za Fair Play, niti postoje moralni pobjednici. To je činjenica i kao takvu je trebamo prihvatiti.
Ne postoji politički kapital od 465.703 birača koji bi trebao biti “autohtona biračka baza za pokretanje promjena”. To ne može biti zalog za uspostavu određene političke opcije, jer je biračko tijelo kod izbora državnog poglavara idejno vrlo heterogeno. Rezultat na predsjedničkim izborima je isključivo posljedica karizme kandidata i relevantan je do trenutka proglašenja ishoda izbora. Nakon toga postaje politički nebitna, a može kao činjenica živjeti u nečijem sjećanju. Sudjelovanje na izborima za državnog poglavara koji su u tijeku, mogu biti jedino baština predsjedničkog kandidata i osnova nekog njegovog budućeg političkog angažmana, ukoliko se nakon prospavane noći odluči nastaviti baviti politikom. No, ta se baština ne će temeljiti na egzaktnim brojkama kvantifikacije birača koji su mu dali potporu, već će ona biti utemeljena na pamtljivim porukama koje je tijekom izborne kampanje kandidat odaslao, a koje su kao ideja pale na plodno tlo i predstavljaju poželjan politički program određenog biračkog tijela koje se sa tim porukama može indentificirati.
Predsjednički izbori su personalizirani izbori. Ovdje naklonost birača u pravilu manje induciraju suvisli politički programi, već se do nje dolazi na temelju osobne uvjerljivosti. Naklonost birača kandidati dobivaju iz različitih, pa čak i iracionalnih razloga. Predstavnici glavnostrujnih političkih opcija svoju snagu crpe pretežito iz partijske strukture koja ih podržava. Izazivači pak dobivaju povjerenje birača iz raznih razloga kao što su prihvatljive estetske vanjštine ili zbog medijske prepoznatljivosti, smisla za humor, posebnosti pristupa izborima, ekstravagantnosti, a ponekad i zbog uvjerljivosti i vjerojatne vjerodostojnosti.
Da tome nije tako, onda pobjednik u prvom krugu ne bi bio kandidat koji tvrdi da mu je njegovo osnovno oruđe za rad govor. Čime eksplicite nagovještava kako će se njegovo djelovanje pri obnašanju funkcije Predsjednika države ograničiti na već viđene i doživljene stilske verbalne vježbe i samodopadno uživanje u vlastitom glasu i jezičnim vratolomijama. Niti bi pobjednica bila osoba koja kaže da u biti povoljan za nju ishod nije rezultanta njezinog suvislog programa, već činjenica da smo svi mi njezin program, ma što god to značilo. Valjda kao pokusni kunići! U Hrvatskoj i u domovini! Ostale poruke možete pročitati i na međumrežnim stranicama označenim kao sabirnicama neponovljivih doprinosa ljudskoj intelektualnoj regresiji.
Najbolje plasirani izazivač, M. Škoro, razloge za svoj neuspjeh može djelom tražiti u svojoj neuvjerljivosti u finalnom dijelu kapanje. Nikome ne koristi davati ujutro izjave, koje se nakon toga uvečer korigiraju, pa i demantiraju prema obrascu političke korektnosti. Onaj koji se pokušava dopasti svima, najčešće gubi naklonost svog prirodnog biračkog tijela. Kako se vodi konzistentna politička kampanja izazivača političkog establišmenta treba učiti iz primjera D.Trumpa. Nije popularno povlačiti se pred napadima neistomišljenika, jer su oni sastavnica izborne utakmice. Njih se neutralizira jasnoćom i nepokolebljivošću stavova.
Ujedno, empirija nas uči da broj glasača dobiven na predsjedničkim izborima ne utječe na organiziranje stranačkog života relevantnog za nacionalne parlamentarne izbore. Primjerice, I. Josipović ili M. Bandić, u svojim gubitničkim epizodama na predsjedničkim izborima imali su “izborni kapital” tri, odnosno dva puta veći od primjerice onoga kojeg je ostvario M.Škoro. U prkos tome, politička stranka prvoimenovanog okončala je svoj društveni život tragikomičnom samoeutanazijom popraćenom zvukom klavesa, dok ona drugoimenovanog na nacionalnoj razini ima za krajnji i trajni domet osvajanje jednog zastupničkog mjesta u Zagrebu. I to samo do trenutka u kojem će nastupiti prestanak mogućnosti njezinog čelnika služiti se sa proračunom hrvatske metropole kao vlastitim lenom.
Najbolje plasirani izazivač, M. Škoro, razloge za svoj neuspjeh može djelom tražiti u svojoj neuvjerljivosti u finalnom dijelu kapanje. Nikome ne koristi davati ujutro izjave, koje se nakon toga uvečer korigiraju, pa i demantiraju prema obrascu političke korektnosti. Onaj koji se pokušava dopasti svima, najčešće gubi naklonost svog prirodnog biračkog tijela. Kako se vodi konzistentna politička kampanja izazivača političkog establišmenta treba učiti iz primjera D.Trumpa. Nije popularno povlačiti se pred napadima neistomišljenika, jer su oni sastavnica izborne utakmice. Njih se neutralizira jasnoćom i nepokolebljivošću stavova, što u konačnosti honoriraju birači, poglavito u situacijama kad društvena zbilja poprimi neželjeni i neodrživ sadržaj. Ujedno, realan teret su mu predstavljali i priljepci koji su iz njegove karizme željeli crpiti političke benefite za sebe. Objektivno, Most u nestanku, Nezavisni za Hrvatsku u raspadu ili Suverenisti u nastanku, možda ponaosob imaju dvostruko veći društveni ugled od, primjerice, HNS-a, ali im to još uvijek nije dovoljno za samostalni prelazak izbornog praga na parlamentarnim izborima. A njihovi međusobni razgovori o navodnom okrupljavanju domoljubne scene traju duže nego pregovori o uspostavi Westfalskog mira. Pisano osmišljavanje političke platforme suverenista, koja navodno samo što nije izrađena, a koja se najavljuje još od europarlamentarnih izbora, očito zahtijeva veći utrošak vremena od onog koje je trebalo Tolstoju za napisati Rat i mir. Ujedno, osobni animoziteti unutar heterogene skupine podržavatelja M.Škore, i liderske aspiracije pojedinca, već unaprijed upućuju na još jednu uzaludnu nadu i jalovu inicijativu okupljanja domoljubnih političkih opcija pod jednim stijegom. Doduše, tu ima ljudi u čije časne namjere ne bi trebalo sumnjati. Ali ima i podosta onih koji se čine sposobnima preuzeti ulogu spavača i nositelja unutarnje destrukcije po nalogu duboke države.
Niti jedna izazivačka politička opcija, bez izgrađene stranačke strukture ne će biti u mogućnosti ostvariti značajniji izborni rezultat u srazu već sa golom partijskom strukturom političkih protivnika koji drže poziciju i opoziciju, odnosno sa biračkom mašinerijom bipolarnog političkog uređenja. A kamoli sa dubokom državom kojoj je u interesu štititi svoje pozicije zasnovane na održavanju statusa quo.
Nakon predsjedničkih izbora nema drugog poluvremena. Postoji samo nova utakmica i to na novom terenu, sa novim pravilima te sa gospodinom D’Hondtom kao pomoćnim sucem. 12% potpora biračkog tijela u utakmici podijeljenoj na 10 izbornih jedinica te uz izborni prag od 5%, ne garantira izazivačkim opcijama ni prelazak izbornog praga, a kamoli uspjeh u svim situacijama u kojima će izlazak na birališta biti manji od 70%. A motiviranost birača za izlazak na izbore u bitnome će ovisiti o okolnostima koje će biti egzistentne, pa time i bitne, tek za otprilike godinu dana.
Slogan “Sad ili nikad” također će se pro futuro pokazati proročanskim. Propuštena je povijesna prilika uzdrmati bipolarni sustav u trenutku kad su oba krila partije bila nekonsolidirana uslijed promjena velikih vođa. SDP je muku mučio sa identitetskom i kadrovskom politikom nakon odlaska Milanovića, dok se HDZ nije priviknuo na promjenu politike sa one nacionalne na novu inkluzivnu. No, do drugih izbora ova će se situacija bitno promijeniti. SDP će na krilima rezultata europarlamentarnih i predsjedničkih izbora doživjeti reanimaciju svoje biračke baze potaknutu revitalizacijom neokomunizma i jugonostalgije, dok će HDZ zbijanje svojih redova provesti stavljanjem u izgled opasnosti od “ponovnog dolaska crvenih na vlast”. U takvoj situaciji niti jedna izazivačka politička opcija, bez izgrađene stranačke strukture ne će biti u mogućnosti ostvariti značajniji izborni rezultat u srazu već sa golom partijskom strukturom političkih protivnika koji drže poziciju i opoziciju, odnosno sa biračkom mašinerijom bipolarnog političkog uređenja. A kamoli sa dubokom državom kojoj je u interesu štititi svoje pozicije zasnovane na održavanju statusa quo.
I što istaknuti kao zaključak cijele priče?
Nema političkog uspjeha na parlamentarnim izborima bez razgranate stranačke infrastrukture. Političku infrastrukturu treba izgraditi u svakom dijelu Lijepe naše da bi se bio relevantan čimbenik na političkoj sceni. A to nije jednostavno ni u bitno dužem razdoblju od onog koji nam je ostao do novih parlamentarnih izbora. Stoga je izvršavanje ovog posla ne treba početi danas, već je to trebalo početi još jučer. Bez opisanog pristupa, odnosno bez napornog svakodnevnog rada, odgovarajuću stranačku bazu nije moguće izgraditi niti je moguće postati čimbenikom političkog života dovoljno relevantnim za preuzimanje poluga vlasti.
Što se tiče domoljubne političke opcije, predsjednički izbori su završili. Novi politički izazovi su pred nama. Glede budućih izbornih utakmica, bilo bi poželjno shvatiti već jednom da pobjeda nije ostvarivanje brojčano zanemarivih saborskih sinekura, već osvajanje mandata dostatnih za obnašanje vlasti ili barem bitno sudjelovanje u kreiranju vlasti. Biti dio demokratske kulise nije ono što hrvatska domoljubna opcija zaslužuje. Preduvjet ostvarivanja stvarne pobjede jest ultimativno jedinstvo svih domoljubnih snaga, pa makar i po cijenu ekskludiranja iz jedinstvenog pokreta pojedinačnog i osobnog egocentrizma. Vodstvo se treba prepustiti politički potentnima, a ne političkoj reciklaži. Politiku se treba sagledavati sine ira et studio (objektivno i bez srdžbe), pri čemu samozavaravanje vlastitom bitnošću može biti čimbenik samodopadnosti, ali ne i osnova političkog djelovanja. Kao utjehu sebi ili razočaranoj javnosti možemo stvari i ne nazvati pravim imenom, međutim samo na kratko ukoliko želimo nešto postići u nadolazećim izbornim ciklusima i izazovima. Suočavanje sa zbiljom jedini je temelj sagledavanja vlastitih mogućnosti.
Da bi se dobila politička utakmica protiv vlasti na slijedećim parlamentarnim izborima, poslužit ću se sportskim rječnikom, osim jake prve postave treba imati i širinu klupe. Biračko tijelo ne trpi u nedogled gubitnike. Kadrovsko osnaživanje je conditio sine qua non političkog budućeg djelovanja domoljubne opcije, ali ne ono kod kojega se u vlastiti korpus kooptiraju otpadnici od partijskih sljedba, već ono koje predstavlja ciljano privlačenje novih nepotrošenih individualaca, dostatno samozatajnih, sa potrebnim kreativnim potencijalom. Za izbornu pobjedu treba jasna vizija, znanje i epska upornost. Proizvoljna i stihijska djelovanja ovdje nisu poželjni oblici političkog djelovanja. Također, nema političkog uspjeha na parlamentarnim izborima bez razgranate stranačke infrastrukture. Političku infrastrukturu treba izgraditi u svakom dijelu Lijepe naše da bi se bio relevantan čimbenik na političkoj sceni. A to nije jednostavno ni u bitno dužem razdoblju od onog koji nam je ostao do novih parlamentarnih izbora. Stoga je izvršavanje ovog posla ne treba početi danas, već je to trebalo početi još jučer. Bez opisanog pristupa, odnosno bez napornog svakodnevnog rada, odgovarajuću stranačku bazu nije moguće izgraditi niti je moguće postati čimbenikom političkog života dovoljno relevantnim za preuzimanje poluga vlasti.
Napose, Hrvati, kao nositelji suvereniteta u svojoj nacionalnoj državi konačno bi se većinski trebali izjasniti što žele. Žele li vidjeti svoju budućnost u društveno uređenoj državi Hrvatskoj, ili žele svoju sreću tražiti negdje drugdje. A svi skupa bi se ozbiljno trebali zamisliti nad našim odnosom prema državi čiji nastanak smo skupo krvlju platili. Dosta je retoričke kritike i retoričke politike. Valorizirati se jedino mogu izvršena dijela, a ne puste lijepe riječi. Hic Rhodus, hic salta! Sapienti sat.