Hrvatska je ne baš neprimjetno okružena i izolirana kao okužena, izolirana u energetskom i prometnom smislu, znači gospodarskom, u političkom i duhovnom smislu također spuštena na dno gdje vegetira i nestaje kao koraljni greben u Pacifiku, grickaju je sitne i krupne ribe, nude joj neki novi identitet i nove ideologije, nove tehnologije da se zabavlja, izvlače iz nje intelektualnu mladu elitu da služi razvoju, profitu i bezmjernoj bahatosti internacionalnih korporacija.

U novoj godini ništa novo, osim što je – barem dok ovo pišem – nevjerojatno toplo, pa se može reći da je u siječnju 2018. došlo do hrvatskoga proljeća. I sada recite da Hrvatska nije sretna zemlja: dok se u vrlo razvijenim zemljama temperature spuštaju do minus četrdeset (SAD) ili iznad plus četrdeset pet (Australija), u slabije razvijenoj Hrvatskoj čak se ni temperatura ne diže niti spušta. Stagnira, kao i sve ostalo. Situaciju u nas spašavaju viroze i gripa uz temperaturu oko četrdeset, suhi kašalj i mokri čajevi, pune čekaonice u zagrebačkoj Zaraznoj koja ima prijamnu službu organiziranu za pučanstvo otprije sto godina, pa pacijenti čekaju i kišu na svježem zraku, nazdravlje. No, na općem je planu puno bolje, nacija je sjajno procijepljena, a ni ospice navodno nisu neka opasnost. Nisam siguran. Kad ujutro čitam novine u kavani, redovito dobijem ospice, valjda u blažem obliku.

Dobro, ipak ima novosti u novoj, a bit će i “Novosti” koje Hrvati i njihov proračun podmazuju kao skije, i to ne samo onih oko dvjesto tisuća skijaša (ili dvjesta kako piše na novčanicama) nego sav narod koji na skijanje ne ide budući da nema novaca, a i nasanjkan je toliko puta u zadnjih sedamnaest godina da ni saonice više ne može smisliti.

Skijanje je u Hrvatskoj već odavno dobilo ne samo socijalne i društvene nego i političke dimenzije. Onaj tko ne prati, može doći u neugodne situacije kao siroti Bernardić koji se popeo na tron SDP-a iz očito skromnijeg stališa, pa nije shvatio da je zlatna komunistička mladež i u starijim godinama odana zimskim radostima. Tako je sazvao veliki sabor u Ogulinu u vrijeme skijaškoga Velikoga tjedna i ozbiljno se pripremio za čitanje priča Ivane Brlić Mažuranić koje su udarni dio SDP-ova programa, kadli su mu skijaši poručili da priče odgodi dok se ne vrate iz europskih zimovališta. Veliki se tjedan mora poštovati. Bernardić je naučio lekciju. Čak ni njegov tjelohranitelj Komadina nije ovaj put stao iza njega.

U svemu: SDP se našao pred zidom (ne samo Živim). A da je skijanje neobično važno, moram se malo vratiti u povijest. Ako sam tu anegdotu već ispričao, neka, nisu svi pročitali: naime, u najdramatičnije vrijeme u siječnju 1991. kada je JNA zagrijavala tenkove, a Tuđman se jedva živ vraćao iz Beograda, jedan od onih mudraca koji bijahu oko njega kao savjetnici valjda ili slično, nazvao je Franju i pitao ga može li otići na skijanje. Jest, baš tako. A što je učinio Tuđman? Ma rekao mu da ide … na skijanje. Zato kažem: skijanje je svetinja i u to se ne smije dirati pa makar domovina bila u smrtnoj opasnosti. Sada više nije u smrtnoj, ali je i dalje u opasnosti koje naizgled djeluju sitno i neznatno prema onoj opisanoj, no lavina i na skijalištima kreće od male grude.

S novom godinom ni HDZ nije imao previše sreće. Dado Milinović je riknuo iz dubine Like poradi plitvičkoga natječaja, malo se preračunao ili ne (još ćemo vidjeti) pa je Lika dobila Osmog povjerenika, a ako ni taj ne bude dobar poslat će Pupovac petu ili šestu ličku da pokaže partnersku odanost stranci koja je stvorila hrvatsku državu, njemu tako dragu. Problema ima HDZ i sa slavonskim županom koji navodno nije pročitao ni onaj prihvatljiv dio neprihvatljive Istanbulske konvencije ili kako se već taj gulaš zove. No, lički slučaj je potmuli znak da se izvorni HDZ pomalo budi i trlja oči gledajući što se oko njega i pod njegovom starom egidom događa u Zagrebu gdje misle da drže sve konce u rukama, a na koncima marionete, kao što hrvatsku vlast drže na koncima bruxelleski prodavači magle, koji su usprkos uslužnim hrvatskim diplomatima sve više protuhrvatski raspoloženi.

Zaključak: Hrvatska je ne baš neprimjetno okružena i izolirana kao okužena, izolirana u energetskom i prometnom smislu, znači gospodarskom, u političkom i duhovnom smislu također spuštena na dno gdje vegetira i nestaje kao koraljni greben u Pacifiku, grickaju je sitne i krupne ribe, nude joj neki novi identitet i nove ideologije, nove tehnologije da se zabavlja, izvlače iz nje intelektualnu mladu elitu da služi razvoju, profitu i bezmjernoj bahatosti internacionalnih korporacija. Baš tako. Kada neka klatež izjavljuje da je zaljubljena u Internacionalu, to više i nema toliko komunistički prizvuk, koliko kapitalistički u najcrnjem smislu riječi, dotično kolonijalistički.

Božićni su blagdani, znači, završili prilično osebujno. Sarme su pojedene, Ljubljana dala do znanja da iza nje stoji Berlin i nemojte se Hrvati opirati, Srbija je već davno prije sramotnih njemačkih reakcija na presudu bih-Hrvatima saznala od Engleza i Francuza da će biti eskulpirana, kao i Armija BiH, skalpirani su samo Hrvati iz Herceg-Bosne koji su švarc i prodaje ih se za šiling. Stvorena je nova transverzala Berlin-Moskva, s južnim ogrankom Ljubljana-Beograd, što dosadašnje kratke i kratkovidne vlade u Hrvatskoj nisu na vrijeme opazile ili su puštale da se događa gledajući iza spuštenijeh trepavica. Pa i ova aktualna kojoj ništa nije jasno te i na gospodarski, energetski i politički projekt “Tri mora” gleda kao na ugrozu naddržave zvane Europska unija, ugrozu njezinih vrijednosti koje s hrvatskim (poljskim, mađarskim, slovačkim) vrijednostima imaju upravo toliko sličnosti kao ja s Einsteinom. Dobro promišlja za sada samo hrvatska predsjednica koja je sve više osamljena. Njoj je štošta razvidno, pa i to da “uključiva” Vlada sve više uključuje pupovačke Srbe ne bi li ostala barem tanko stabilnom, kao i da je Pupovcu na pravoslavni Badnjak samo ona, Kolinda, nedostajala u potpunom njegovu, likovno vidljivom trijumfu nad hrvatskim političarima.


Ucijenjena hrvatska vlast

Prvo je pravoslavni Badnjak pretvoren u srpski, kao da su svi pravoslavni u Hrvatskoj Srbi, a zatim je eskalirao u stranački skup za iritiranje Hrvata, pod vodstvom notornog lažova Pupovca (10 000 prekrštene djece, slučaj pakračkog liječnika Šretera itd.), beogradskog političkog agenta Pupovca….
Zatim se spustio stotinu godina niže da ogromnom laži o Petru Preradoviću, rođenom 1818., krivotvori i opću povijest i povijest književnosti. Tako je nazočnim Hrvatima, među njima i ministrici kulture izgovorio otprilike da je Preradović srpski ili hrvatski pjesnik.

Da je hrvatska vlast (to jest dva njezina stupa, bez trećega na Pantovčaku) ucijenjena od srpske stranke SDSS, zorno je pokazao već klasični i klasično provokativni domjenak na koji su privedeni predsjednik Vlade i HDZ-a, u pratnji ministara koji jesu u Vladi, ali s HDZ-om nemaju pobliže odnose pa su sretno iskorišteni za tu priliku. Samo nesretnik koji živi izvan realnosti i bez ikakva iskustva s pupovačim Srbima, nije mogao pretpostaviti da će i ove godine biti izložen protuhrvatskim svinjarijama, da će vjerski blagdan biti kao i uvijek kontaminiran poluotvorenim ili otvorenim velikosrpskim porukama. Nije čudo da se čuvena Olga Carević javila nostalgičnim podsjetom na vrijeme kada su se pravoslavni hrvatski građani okupljali na skromnom domjenku, sve dok ih nakon dvije tisućite nije uzeo pod svoje SDSS pod kodnim imenom SNV.

Prvo je pravoslavni Badnjak pretvoren u srpski, kao da su svi pravoslavni u Hrvatskoj Srbi, a zatim je eskalirao u stranački skup za iritiranje Hrvata, pod vodstvom notornog lažova Pupovca (10 000 prekrštene djece, slučaj pakračkog liječnika Šretera itd.), beogradskog političkog agenta. Što je to ove godine značilo korak naprijed u rečenim nepodopštinama i zašto je domjenak dobio velikosrpski karakter, to jest jugoslavenski (što je isto)? Bio je posvećen 1918. kada je Pribićević “donio hrvatsku krunu” Karađorđeviću (kojega citiram) i od tada je Hrvatska postala srpsko i srbijansko leno, pa izgubila i ime, a jezik poluilegalno čuvala u krugu očajnih kućanica. Zato je SDSS-u ta godina draga.

Zatim se spustio stotinu godina niže da ogromnom laži o Petru Preradoviću, rođenom 1818., krivotvori i opću povijest i povijest književnosti. Tako je nazočnim Hrvatima, među njima i ministrici kulture izgovorio otprilike (koliko se moglo saznati samo iz teleteksta HTV-a, a tiskani dnevnici drugoga dana mudro prešutjeli) da je Preradović srpski ili hrvatski pjesnik, te je usput dao upute hrvatskim školama da se đacima nudi Preradović, a ne Budak. I tu je zamućena voda, jer se Preradović čvrsto nalazi u svim hrvatskim čitankama i leksikonima, kao jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, što je i bio i jest. Hrvatski pjesnik, štoviše hrvatski piesnik, kako “korijenski ili korienski” piše na njegovu spomeniku usred Zagreba. Rođen u Grabrovnici kraj Pitomače u obitelji vlaškoga graničara, školovao se za vojničku karijeru u Beču, prešao na vjeru katoličku, pisao na njemačkom (pa ako se baš hoće tjerati mak na konac, Preradović je i hrvatski i njemački pjesnik, a ni po čemu srpski), bio je pobočnik bana Josipa Jelačića, a u vode hrvatskoga pjesništva uveo ga je Kukuljević. No, za Pupovca i njegove trabante sve to nije važno. Iskoristili su priliku da nakon Dubrovčana, uključujući Boškovića i zaključno s Vojnovićem, na mala vrata uguraju Preradovića – pred zblenutim hrvatskim vlastima u prvom redu domjenka, političarima odanim hrvatskoj šutnji.

Često se služim Minervinim leksikonom iz 1936., znači iz doba Kraljevine Jugoslavije iliti velike Srbije, pa vidim da čak ni ondje, ni u to vrijeme posvemašnjega srpskog terora poradi kojega su ustali ustaše, nitko nije bio toliko sulud da ugađa Srbima pretvarajući Preradovića u srpskog pjesnika, nego se kaže da je “Kukuljević potaknuo Preradovića da piše hrvatski“. Kao što i svi ostali leksikoni, enciklopedije, povijesti književnosti itd. vele, poput Leksikona hrvatskih pisaca (ŠK) da je Preradović postao “pravim kodifikatorom hrvatskoga jezika“. Tako pupovečki Srbi u zajednici sa Srbijancima lažu i mažu. Je li hrvatskim političarima koji su došli na domjenak bilo neugodno? Ne znam. Bih li ja šutio da su mene zvali? Ne bih, ali me ne bi ni zvali, kao što me sve manje zovu i u HDZ koji sam pokretao zajedno s nešto poznatijim Tuđmanom. No, jesu li me zvali u Grabrovnicu, ne SDSS nego škola u obližnjem većem mjestu? Jesu. Bilo je to prije već podosta godina, ne sjećam se koja je obljetnica Petra Preradovića bila, održim ja susret s djecom i odraslima u rodnoj kući i muzeju Preradovićevom, a poslije sjednemo na kavu i tek tada mi kažu da su dobili uzrujani telefonski poziv Milorada ili nekoga iz njegove klateži, da što to ima Hrvoje Hitrec s njihovim Preradovićem i zašto nisu zvali nekoga “njihovog”.

Idemo dalje, ako vam nije neugodno i ako ste u sadašnjoj vlasti “desnoga centra” pa morate prignute glave slušati lakrdijaše da biste osigurali većinu u Saboru (a DORH stavlja u ladice prijave protiv Pupovca). Naime, ne govore SDSS i Pupovac na domjenku – u svezi s P. Preradovićem – o Hrvatskom preporodu nego o Ilirskom pokretu, što im je privlačnije jer ilirski ima južnoslavenski prizvuk, da ne velim jugoslavenski, pa koriste i tu priliku da krivotvore, budući da je “ilirsko” južnoslavenstvo bilo izraz povijesnoga doba kada se trebalo oprijeti germanskom teroru, pa da smo vi i ja, poštovani čitatelji, u to vrijeme živjeli i mi bismo možda bili “ilirci”, ali smo nesrećom živjeli i živimo u vremenu koje ima tragična iskustva s tim južnoslavenskim odnosima koji su se prirodom stvari pretvorili u srpsku despociju…

HTV koji je prilježno premda selektivno prenosio domjenak, dao je Pupovcu prostora i poslije središnjeg Dnevnika, bez neugodnih pitanja osim jednoga, što je mislio kada je rekao da Srbi u Hrvatskoj puno lošije stoje od Hrvata u Srbiji, tu se spetljao i postao nesuvislim. Ali je zato, opijen pobjedom na domjenku kojemu je nedostajao još samo Irinej, hrvatskoj publici otkrio što je dogovoreno s “desnim centrom”: za početak uvođenje struje u mračna mjesta (što je prihvatljivo, jer već nekoliko godina čekam da mi uvedu struju na jednom otoku), a zatim u drugoj fazi upumpavanje mnoštva kadrova SD-SS-a u državne i javne ustanove, posebno u policiju. Kao i uvlačenje ćirilice u Vukovar, što je valjda samo pitanje vremena.

U posve vjersku i politikom neopterećenu stranu pravoslavnoga Božića ne ulazim, poštujem, uz napomenu da mi nije jasno zašto uz čestitanje Božića treba izgovarati “Hristos se rodi”, pa Božić je taj Krist ili Hristos, Bog, još malen, još božić. No tu se opet u Hrvatskoj uplelo nešto drugo, pa je onom hrvatskom političaru koji izgovori te čarobne riječi osigurana ulaznica u kvaziliberalni hrvatski medijski prostor.

Tako je, znači, počela nova godina, doista ništa novo, ali značajan korak dalje u srpskim presezanjima pod zastavom SDSS-a i u uskoj suradnji s četnikom Vučićem, koji je i u novčanom smislu naklonjen Pupovcu te mu šalje eure kad god zatreba. Kontaminiran početak godine, ponavljam, a bit će i proljetnih nastavaka i usred ljeta proslava srpskoga ubijanja hrvatskih civila na “dan ustanka” 1941. u vrijeme početka Drugoga svjetskog rata u kojemu su na kraju pobijedili saveznici antifašisti i donijeli slobodu vasceloj zapadnoj Europi, izručivši istodobno (uz izručenje Hrvata crvenim ubojicama) cijelu istočnu Europu Staljinovoj strahovladi, totalitarizmu više no usporedivom s nacizmom i Hitlerovim divljanjima. To je rezultat Drugoga svjetskog rata, pa bi i djeci trebalo objasniti komu su to “antifašisti” donijeli slobodu (a komu novu smrt, strah i zator), te nastavno razjasniti zašto te istočne zemlje imaju sada zazor i od Rusije i od zapadne Europe, vidjeti što je iz povijesti u korijenima tromorskoga projekta, koji je već jednom djelomično i uspio (Ludoviku Anžuvincu). I zašto se Hrvatska treba opet jednom, nakon 1990. osoviti i dati do znanja da je tu, da se ne da impregnirati ni nenarodnim ni rodnim ni skaradnim utjecajima koji razaraju i poništavaju naš nacionalni i kulturni identitet.

Ne ću vas više mučiti ovim već predugim tekstom, samo da se vratim Budaku s Pupovčeva domjenka: kao što je Preradović jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, tako je Budak jedan od najvećih hrvatskih romanopisaca, s djelima nastalim prije Drugoga svjetskog rata i ustaškog režima, pa nema ama baš nikakva razloga da se, primjerice, vrhunsko “Ognjište” ne čita i ne preporuča mladim čitateljima.

O Savudrijskoj vali u sljedećem izdanju, tek s napomenom da moj dobri poznanik Tromblon, jedan od najvećih heroja Vukovara, ima potpuno pravo srditi se i pripremati lađe koje će se spustiti niz Dunav do Crnoga pa do Egejskoga mora i zatim dignuti uz hrvatsko more sve do Savudrijske vale, tek se nadam da će na prvoj crti (sredinom uvale) ipak djelovati aktualne službene snage, ako bude potrebno. Sada se, u ovoj priči, vidi koliko je bila teška pogrješka što Hrvatska nije proglasila gospodarski pojas.

I još nešto: nama prijateljska Bugarska preuzela je EU, pa će o Bugarskoj valjda biti više riječi u našim medijima, koji tu teritorijem i ne samo teritorijem poprilično veliku i važnu zemlju zapostavljaju i zanemaruju. Glede Bosne, samo jedan povijesni podatak: žena kralja Tvrtka bila je Bugarkinja (što bi rekao Šišić) Doroteja.

Prethodni članakHrvatska – poligon za ispunjavanje tuđih interesa
Sljedeći članakPovodom protuzakonitog i koruptivnog
odljeva novca hrvatskih građana