“Ne možeš biti lider sam sebi.
Potreban ti je najmanje jedan sljedbenik.
Ova knjiga nije o lošim vođama.
Nikada loš vođa nije sam loš,
jer on/ona uvijek djeluje uz podršku sljedbenika.”
Barbara Kellerman
Otišli su neki put Europe i s vrećama naših novaca, a nama koji u Hrvatskoj „ostaše“ neka dragi Bog da mudrosti da ubuduće prepoznamo na vrijeme loše vođe i njihove sljedbenike. U suprotnom Hrvatska će ostati samo geografski pojam na karti neke nove drugačije Europe, možda i unutar neke nove balkanske zajednice koju će disciplinirati srbijanski žandar.
U Hrvatskoj je 2006. objavljena knjiga Barbare Kellerman “Loše vodstvo” kojom autorica nastoji objasniti kako su i zašto pojedini vođe u tvrtkama, neprofitnim udrugama, politici i sportu postali loši te na koji su im način u tome pomogli njihovi sljedbenici. Loše vodstvo zajednička je odgovornost svih, a Kellermanova ga svrstava u dvije temeljne kategorije – neučinkovito vodstvo i neetično vodstvo. Unutar tih dviju kategorija izdvaja sedam najčešćih tipova lošeg vodstva:
- nesposobno,
- kruto,
- neumjereno,
- bezobzirno,
- korumpirano,
- izolacionističko i
- zločinačko.
Autorica u ovoj knjizi opominje da je došlo vrijeme da se vodstvu pristupa na iskreniji i cjelovitiji način, uzimajući u obzir i mračnu stranu ljudske prirode te utjecaj koji ona ima i na vođe i na sljedbenike. Provokativno napuštajući uvriježeni način razmišljanja, Barbara Kellerman zaključuje kako loše vodstvo nije nikakav poremećaj već široko rasprostranjeni i podmukli dio svakodnevice koji valja pomno istražiti, što bolje razumjeti i onda mu se suprotstaviti. Postavlja i pitanje: “Zar je moguće da usprkos bezbrojnim bjelodanim primjerima lošeg vodstva ljudi još uvijek ne odustaju od idealizirane predodžbe o vodstvu, iako je ta predodžba više proizvod mašte negoli stvarnosti?”
Po Kellermanovoj kategorizaciji danas u Hrvatskoj imamo na sceni neetično vodstvo koje u kombinaciji s Milanovićevom i Josipovićevom ostavštinom ispunjava sve zadane kriterije. Imao sam priliku upoznati današnjeg vođu tj., predsjednika vlade i nije ostavio na mene nikakav dojam. Zapravo jest, ostavio je dojam otpravnika poslova i moje je mišljenje da je u ozbiljnim državama to njegov krajnji domet. Na žalost, kojekakvim zaplotnjačkim igrama, vezama i izbornom inženjeringu postao je to što jest i sada je samo pitanje koji će biti razmjeri štete koju će nam počiniti on i njegovi partneri. Zar nije odmah po preuzimanju HDZ-a najavio obračun s desnom radikalnom strujom u stranci, pa mu se odšutjelo. Nastavio je osnivanjem povjerenstva za suočavanjem s nedemokratskim režimima i opet se odšutjelo. Trebalo mu je tada reći da su jedina dva nedemokratska režima Pavelićev i Tuđmanov, jer su vladali u ratno vrijeme, a totalitarni režim s kojim se trebalo suočiti je onaj jugoslavenski. Ni to mu nije imao nitko reći, pa je preko svojih partnera isposlovao suspenziju Schengena na Slovensko-Austrijskoj granici, a putnike na Blajburšku komemoraciju stavio u rang prosvjednika.
Odrađuje otpravnik zadatke na zadovoljstvo svojih šefova, jer ipak nije ovdje poslan tek tako.
Morali su briselci poslati ovdje čovjeka od povjerenja, makar on bio i anemičan, jer na temelju dugogodišnje analize i izvješća Pupovčevog SNV-a vidljivo je da od svih naroda koji žive u Hrvatskoj jedino s Hrvatima oni imaju problema. Po našem poznatom analitičaru koji sve analize stavlja u godišnji bilten, prevede pa pljus na sve ‘belosvetske’ adrese pošalje ispada otprilike ovako: “U Republici Hrvatskoj Srbi se osjećaju ugroženi pogotovo početkom augusta Hrvati kada slave progon Srba, a u ostalim mjesecima pokušavaju revidirati povijest…”
I kako onda ne bi europejci svojoj sponi za spašavanje Srbije od ruskog medvjeda poslali ni manje ni više nego “suvo zlato”. Trebalo je reagirati u briselskim uredima i nešto učiniti, jer Vučić ne želi više nikad “Bljesak” i “Oluju”, koji su se i dogodili, jer Europa 1991. nije ništa učinila. Sreća u nesreći, al’ kako za koga, je da su se u utočište briselskih ureda za vrijeme rata sklonila dva odbjegla pravnika s valjanim dijagnozama, jednog bole prepone, drugi anemičan. Starim liscima nije predstavljalo nikakav problem od pravnika oblikovati otpravnika i poslati ga natrag kako bi naučenim frazama išao svima na živce. Kad im nije uspjelo s prvim dovesti Hrvatski narod do ludila, poslali su drugog, poboljšani model.
Inače otpravnikova izjava na izvještajnom saboru o europskom suverenizmu nasuprot hrvatskom je izuzetno opasna za opstanak ove naše zemlje izmučene. I opet mu nije imao tko reći da je Hrvatski suverenizam nešto čija se paradigma ne može mijenjati kako se kome prohtije, jer nešto o tome piše i u Ustavu, a nešto se pita i narod. Taj naš suverenizam, ma kakav god bio krvlju i puškom je izboren da bi se kojekakvi Briselski otpravnici s njim igrali u nekim svojim karijerističkim utakmicama. Možda su nam zapravo otpravnikovi šefovi namijenili neku novu sudbinu za koju se neće pitati narod, kao što se nije ovdje nikoga pitalo niti 1918. kad smo završili u prvoj Jugoslaviji.
Zapravo ovaj narod je već dugo u iščekivanju dana kada će za čovjeka na čelu države moći reći “Bog ga blagoslovio”, osim ako otpravnik ne predefinira narod kao one koji pripadaju njegovoj velikoj koaliciji. Po svemu sudeći otpravniku ne valja ovaj narod, jer da što vrijedi pripadao bi jednom od njegovih partnera i šutio, a ne prikupljao potpise za referendume i izlagao se progonima i pritiscima. Greške su teške, a kazne su razne, pa ti narode neposlušni izaberi od ponuđenog:
Neki koji su dobro slušali šefove, pogotovo stranačke, danas imaju sve, dok oni koji nisu htjeli u stranke, a nisu baš ni poslušni, eto sad zarađuju za život diljem Europe.
Eto, jedan svojeglavi neposlušni Tihomir Dujmović koji se nadobivao otkaza, prestat će se baviti novinarstvom, jer partija ne voli kritiku, a pogotovo kritičare. Na onu Dujmovićevu “U raljama djece komunizma” dodao bih samo da su od komunista gora samo njihova djeca.
- Zaustavljanje u napredovanju,
- Preraspoređivanje na slabije radno mjesto,
- Otkaz,
- Nezapošljavanje,
- Pozivanje Klasića u najgledanije emisije,
- Mantranje o ugroženosti Srba i antifašizmu u nedogled.
Sve manje smo država jer se institucionalno ne ponašamo kao država već kao nečiji protektorat, uostalom sluga je uvijek kad ostane bez gazde u potrazi za novim gazdom. Tako se ponašaju i ovi naši, nekad slijepo odani Beogradu, danas nekom drugom, bitno im je samo da ostvare svoje hedonističke ciljeve kako bi se mogli nazivati elitom. Tom nekom analogijom biti „Za dom spreman“ nije poželjno, niti zdravo, ali za vilu na jednom od zagrebačkih brežuljaka biti spreman, to je već poželjno, a pogotovo zdravo, svjež je zrak i dobar pogled.
Neki koji su dobro slušali šefove, pogotovo stranačke, danas imaju sve, dok oni koji nisu htjeli u stranke, a nisu baš ni poslušni, eto sad zarađuju za život diljem Europe.
Eto, jedan svojeglavi neposlušni Tihomir Dujmović koji se nadobivao otkaza, prestat će se baviti novinarstvom, jer partija ne voli kritiku, a pogotovo kritičare. Na onu Dujmovićevu “U raljama djece komunizma” dodao bih samo da su od komunista gora samo njihova djeca. Svojevremeno je partija izbacila s Filozofskog fakulteta u Zadru profesora Ivana Pederina, jer se 1974. učlanio u Maticu hrvatsku, te je sljedeće pune dvije godine radio kao fizički radnik u građevinarstvu. Tek godine 1991. Filozofski fakultet, uz ispriku o svojedobnom otpuštanju, donosi novu odluku i imenuje ga redovnim profesorom na Katedri za njemački jezik. Danas je ipak demokracija donijela napredak pa se Hrvatski intelektualci mogu bez straha otisnuti put Njemačke u potrazi za poslom na građevini, jer Mustać i Perković su u zatvoru, hvala bogu doživotno. Otišli su neki put Europe i s vrećama naših novaca, a nama koji u Hrvatskoj „Ostaše“ neka dragi Bog da mudrosti da ubuduće prepoznamo na vrijeme loše vođe i njihove sljedbenike. U suprotnom Hrvatska će ostati samo geografski pojam na karti neke nove drugačije Europe, možda i unutar neke nove balkanske zajednice koju će disciplinirati srbijanski žandar.