A magare sa zlatnom vrećom
To Mesija je tvoga svijeta!
Ti blagoslivljaš njegov dah,
Ti za njim ližeš crni prah,
Ti sliniš svaku njegovu stopu
I znanstveno ćeš dokazivat
Da on zastupa Europu!
Ante Kovačić (1854. – 1889.)
Osovina pobjedničke Šestorke 3. siječnja 2000. sastavljena je od izbornih gubitnika na prvim demokratskim višestranačkim izborima. Izgubili su jer su se zalagali za Hrvatsku u nekom obliku jugoslavenske zajednice, dok je Tuđman u tom pogledu bio izravan i suverenistički nedvosmislen. To se osobito jasno vidjelo na kraju kampanje 1990. u prigodnoj emisiji RTZ-a koju je vodio Luka Mitrović. Račan se u ime komunista izravno izjasnio za ostanak u Jugoslaviji. Tripalo u ime Koalicije narodnoga sporazuma za ugovor sa svim jugoslavenskim republikama. Mažar u ime socijalista (socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske) također za ostanak u Jugi. Tuđman – zna se.
Ivica Račan: Transformacija komunista u demokratu
Tuđman je u okolnostima okupacije trećine Hrvatske u očima poraženih na prvim izborima i na prvom referendumu, još prije Oluje (1995.) postao veći neprijatelj od Miloševića. Kampanja protiv njega i nacionalne države s pripadajućom suverenističkom politikom vodila se godinama.
Politika Šestorke proizlazila je iz kompleksa gubitka prvih izbora (30. svibnja 1990., slavljen dotad kao Dan državnosti), iz kompleksa prema Tuđmanu koji je uživao nevjerojatnu potporu nacionalnoga bića, iz jugoslavenske baštine i iz negacije prvoga referenduma hrvatskoga naroda, kojim se opredijelio za vlastitu samostalnu nacionalnu državu. Ta se politika gradila još u oporbi, osobito od 1994., kad je postalo jasno da Tuđman misli ozbiljno i da ne namjerava posustati i prepustiti inicijativu osovini Manolić – Mesić. U građenju trećejanuarske politike koristili su se svi mogući oblici proizvodnje pristanka, specijalnoratovskih podmetanja, lažnih svjedočenja i krivokletstva, medijskih kampanja… Tuđman je u okolnostima okupacije trećine Hrvatske u očima poraženih na prvim izborima i na prvom referendumu, još prije Oluje (1995.) postao veći neprijatelj od Miloševića. Kampanja protiv njega i nacionalne države s pripadajućom suverenističkom politikom vodila se godinama.
Za šefa Šestorke instaliran je Ivica Račan, koji će postati ne predsjednikom vlade, već “premijerom”. Ne slučajno. Njega su za to mjesto kvalificirale nedvojbene činjenice. Bio je predsjednik Ideološke komisije Saveza komunista Hrvatske, predvodnik “hrvatske šutnje”, oružje Teritorijalne obrane Hrvatske predao je JNA, smatrao je da je Tuđmanova stranka “opasna namjera”, te je izašao iz Sabornice prigodom donošenja Deklaracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. Kao takav prepoznat je i doma i vani, kao kvalitetan kadar za destrukciju nacionalne države i njezino pozicioniranje u jugoslavenske okvire u bilo kom obliku. Demokratski štih tom i takvom Račanu dao je Dražen Budiša, lider studentskih gibanja 1971., kojega je upravo Račanova struja tada utamničila. Koalirajući s njime Budiša je Račanu pomogao premostiti nepremostivo – od totalitarnoga komunista jugoslavenskoga opredjeljenja u prihvatljivoga demokrata.
Zapadnobalkanski summit u suprotnosti s Ustavom
Prvo i najvažnije što je Šestorka napravila jest razbijanje srednjoeuropske i mediteranske orijentacije hrvatske države, na kojoj je Tuđman insistirao. Šestorka je Hrvatsku pozicionirala opet kao balkansku državicu, kolonijalnu, s hrpom gubernatora očiju željnih napojnice. Započela je nova etapa hrvatskih lutanja “bespućima povijesne zbiljnosti”. Gdje? Pa, u Zagrebu!, u kojemu je u prvoj godini vladavine Šestorka sa svojim inozemnim gazdama organizirala protuustavni Zapadnobalkanski summit (studeni, 2000.).
U trećoj točki završne deklaracije Zapadnobalkanskoga summita navedene su obveze koje su kršeći Ustav preuzeli Mesić i Račan. “Od sada, šefovi država i Vlada pet zemalja (Albanije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Jugoslavije) na koje se proces odnosi obvezuju se da će između svojih država sklopiti sporazume o regionalnoj suradnji koji predviđaju politički dijalog, regionalno područje slobodne trgovine, kao i blisku suradnju na području pravosuđa i unutarnjih poslova, posebice radi jačanja sudstva i njegove neovisnosti, borbe protiv organiziranog kriminala, korupcije, pranja novca, ilegalnog useljavanja, trgovine ljudima i svakog drugog krijumčarenja. Ti sporazumi bit će ugrađeni u sporazume o stabilizaciji i pridruživanju kako se oni budu sklapali s europskom unijom. Šefovi država i Vlada pet dotičnih zemalja istaknuli su važnost koju pridaju obuci policajaca, sudaca i jačanju kontrole granica“.
Iduće godine, čim je Zapadni Balkan okupirao hrvatsku državu, Mesić i Račan nagrađeni su Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji, ali i haaškim optužnicama protiv hrvatskih generala. Račan se osokolio, pa je zapadnobalkanski parafirao sporazum s Drnovšekom o granici sa Slovenijom, kojim je teško i dugoročno oštetio Hrvatsku. Nije mu suđeno! K tomu je započela rasprodaja prethodno saniranih banaka za cijenu manju od cijene koštanja sanacije. Hrvatska u kratkome roku ostaje bez INE i telekomunikacija, turističkih objekata i gotovo cjelokupne bankarske industrije.
Direktive politike novoga smjera
Kako bi se plan rashrvaćivanja Hrvatske, koji je Tuđman odbijao sve do smrti u prosincu 1999., mogao provesti trebalo je srediti majku svih politika – kadrovsku politiku. Šestorka je pomela željeznom metlom sve što se u proteklom desetljeću stavilo na stranu Tuđmanove politike.
U to doba oporbeni HDZ čisti se iznutra od “„tuđmanovaca”, osobito poslije Sabora stranke održanoga u travnju 2002., kad je izbornom prijevarom pobijedio Ivo Sanader. On će se poslije dobivenih izbora umjesto hrvatskom politikom baviti proeuropskom. Otad se svi “premijeri” i jedna “premijerka” sve do danas bave proeuropskom politikom, na što ukazuje i silan porast izborne apstinencije. Hrvatsko političko tijelo željno je hrvatske politike. Budući da je nema, sve manje izlazi na izbore i sve više iseljava.
Međunarodni zagovornici “politike novoga smjera” pouzdali su se u osovinu Račan-Mesić. Da bi dobili nedvojbenu međunarodnu potporu osovina je pristala na politiku novoga smjera. Ona je uključivala sljedeće direktive: bespogovornu pokornost Tužiteljstvu Haaškoga suda; radikalan i trajan odmak od Hrvata Bosne i Hercegovine; masovni povratak izbjeglih Srba; veliku rasprodaju nacionalnoga dobra strancima i inozemno zaduživanje hrvatske države. Ukratko: Globalizam umjesto suverenizma, eurocentričnost umjesto kroatocentričnosti – a sve u cilju zapadnobalkanskih integracija. Tuđman je smatrao kako navedeni vanjski zahtjevi ugrožavaju temelje opstanka države, stoga ih je odbacivao. Da je bio u pravu, danas je potpuno jasno.
Kako bi se plan rashrvaćivanja Hrvatske, koji je Tuđman odbijao sve do smrti u prosincu 1999., mogao provesti trebalo je srediti majku svih politika – kadrovsku politiku. Šestorka je pomela željeznom metlom sve što se u proteklom desetljeću stavilo na stranu Tuđmanove politike.
Vlakovođe i kondukteri lokomotive Zapadnoga Balkana
Mesić je naglasio da se “antifašistima ne smije suditi“. Njegov je prinos “antifašizmu” bio odlučujući: Otvorio je stranim službama arhiv Ureda predsjednika Tuđmana, u Haag je poslao državne tajne. I nije mu se do danas zbog toga sudilo. Naprotiv, predsjednik Sabora, Vladimir Šeks, odlikovao ga je u povodu 10. obljetnice Oluje!
Budišu su komunisti u dva mjeseca prožvakali, ponizili i ispljunuli. Mesić je u veljači 2000. postao predsjednikom države. Dokazao se kao i Račan! Sudjelovao je u pokušaju puča u Saboru 1994. Bio je zaštićeni tajni svjedok u Haagu. Prije toga doušnik komunističkoga totalitarnoga aparata. Optuživao je autore Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a sad i Tuđmana za lošu politiku prema Bosni i Hercegovini… Idealan je izbor za provedbu britansko-bruxelleske politike integracije “Zapadnoga Balkana”.
Tuđmanova zabrinutost pokazala se opravdanom. Račan i Mesić lansirali su novu viziju Hrvatske – “Lokomotiva Zapadnoga Balkana”. Ona je uključivala umirovljenje pobjedničkih generala Hrvatske vojske, destrukciju organizacije Hrvatske vojske i njezin preustroj prema uzoru na JNA, masovno umirovljenje vojnika i policajaca koji su izvojevali ratnu pobjedu, uvođenje kaosa u državne blagdane, udar na Domovinski rat – osobito kriminalizaciju VRO Oluja, izjednačavanje krivnje agresora i žrtve. Cijeli se plan demontaže nacionalne države provodio pod općim nazivnikom “detuđmanizacija”.
U zbilji događalo se rashrvaćivanje Hrvatske. Ukinut je Županijski dom, a Hrvatski državni sabor preimenovan u Hrvatski sabor. Šestorki je smetao čak i Oltar Domovine na Medvedgradu. Ukinuli ga. A operacije Bljesak i Oluja Šestorkin Sabor je deklaracijom prepustio na milost i nemilost Haaškoga suda. Europska unija bila je oduševljena politikom novoga smjera, otklonom od Tuđmanova suverenizma i detuđmanizacijom.
Onemogućena su, potom, istraživanja žrtava totalitarnoga jugokomunističkoga režima. Insistiralo se na “antifašizmu” iza kojega je politika novog smjera skrivala komunističke i jugoslavenske težnje. Mesić je naglasio da se “antifašistima ne smije suditi“. Njegov je prinos “antifašizmu” bio odlučujući: Otvorio je stranim službama arhiv Ureda predsjednika Tuđmana, u Haag je poslao državne tajne. I nije mu se do danas zbog toga sudilo. Naprotiv, predsjednik Sabora, Vladimir Šeks, odlikovao ga je u povodu 10. obljetnice Oluje!
“Velered kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom dodjeljuje se poglavarima država kao najviši izraz priznanja Republike Hrvatske za njihovo djelovanje na uspostavi suverene Republike Hrvatske, izniman doprinos njezinu međunarodnom ugledu i položaju te za visoki doprinos razvitku međudržavnih odnosa između Hrvatske i drugih zemalja” (Zakon o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske). U trenutku odlikovanja, država nije mogla niže pasti. Pa, ni HDZ, koji je odlikujući Mesića, Tuđmanovu suprotnost, definitivno odbacio državnu politiku dr. Franje Tuđmana. I do danas joj se nije vratio.
Cementiranje trećejanuarske politike
Sanader je, dakle, uskočivši u Račanovu politiku, pomogao Mesiću da osvoji drugi mandat istaknuvši Jadranku Kosor za protukandidatkinju, osobu koja nikad nije dobila nijedne izbore! Time je dugoročno zabetonirana politika 3. siječnja 2000. u čijoj osnovi su zapadnobalkanske integracije i hrvatske dezintegracije. Otad su se samo odrađivala tehnička pitanja poput instaliranja Josipovića, Kosorove, Milanovića i Plenkovića. Žestoki prevratnički ritam 3. siječnja 2000. malo je poremetila vlada Tihomira Oreškovića i izbor Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu države.
Službena hrvatska politika, dakle, vodi se u skladu s preuzetim obvezama na Zapadnobalkanskom summitu Europske unije. Hrvatska je postala poligon za ispunjavanje tuđih interesa. Stabilizirana je i pridružena Zapadnome Balkanu, onako kako su jugokomunisti stabilizirali i pridružili Hrvatsku Jugoslaviji. To je put od Versaillesa do Jalte i od Jajca do Haaga.
Sanader je više puta ponovio da taj politički put, koji je prihvatila Šestorka, a koji je suprotiv Tuđmanovoj politici – “nema alternative”, da je Hrvatska spremna platiti svaku cijenu i napisati baš svaku domaću zadaću. I doista, Sanader je, dokazujući spremnost na uguzništvo epskih razmjera politike novoga smjera i proeuropske politike, platio večeru glavnoj haaškoj tužiteljici Carli del Ponte nakon što je optužila hrvatske generale. Na večeri se zateklo pola njegove suradničke vlade, pa i ministrica pravosuđa (sic!) Vesna Škare -Ožbolt. Poznat je i menu. A poznato je i to da je Sanaderova vlada povećala državni dug s 23 na 40 milijarda dolara. Odnekud su se, naime, morali platiti škampi i Plavac mali za Carlu del Ponte, koja je optužila Hrvatsku za dvostruki zajednički zločinački pothvat. Živjeli!
17 godina života u ustavnoj krizi
Mesić je u lipnju 2007. nazočio Konferenciji šefova država Jugoistočne Europe, održanoj u Budvi. Izjavio je: “Naša uža regija u očima je Europe otok, ali ne pust i napušten, nego domovina dvadesetak milijuna stanovnika, multikulturalna, multikonfesionalna i međuovisna cjelina“. Može li se dobiti izravnije priznanje protuustavnoga djelovanja?
Nije jasno je li na toj večeri u restoranu simptomatičnoga imena “Babilon”, ili nekoj londonskoj nastao i Akcijski plan Sanaderove vlade (“široki skup mjera”) kojim je trebalo generala Antu Gotovinu, objasnio je Šeks – “locirati, identificirati, uhititi i transferirati” u Haag u kojemu se provodila obavještajno politikantska “pomirba naroda jugoistočne Europe”, podloga zapadnobalkanskim integracijama. Račan se nije usudio. Sanader jest. Tko je pritom u džep spremio 300 tisuća kuna hrvatske nagrade i 5 milijuna dolara nagrade SAD-a za odavanje ključne informacije za uhićenje Gotovine, do danas nije poznato. Bitno je, međutim, da je poslije trećejanuarske osovine Račan-Mesić i osovina Saveza za Europu – Sanader-Mesić – nastavila ispunjavati protuustavne obveze proistekle iz Zapadnobalkanskoga summita iz studenoga 2000.
Otad se Hrvatska, zapravo, nalazi u ustavnoj krizi. Zapadnobalkanska integracija nastavljena je kroz Vijeće za suradnju u Jugoistočnoj Europi sa sjedištem u Sarajevu. Glavnim joj je tajnikom postao Hidajet Bišćević. Mesić je u lipnju 2007. nazočio Konferenciji šefova država Jugoistočne Europe, održanoj u Budvi. Izjavio je: “Naša uža regija u očima je Europe otok, ali ne pust i napušten, nego domovina dvadesetak milijuna stanovnika, multikulturalna, multikonfesionalna i međuovisna cjelina“. Može li se dobiti izravnije priznanje protuustavnoga djelovanja?
Nadomješten gubitak jugoslavenskoga bratstva i jedinstva
Ako Hrvati ne žele u ovom stoljeću ispasti iz povijesti zadatak je prvoga reda nastavak izgradnje nacionalne države tamo gdje je predsjednik Tuđman stao.
Sadašnje stanje države i nacije, obilježeno dramatičnim iseljavanjem i čvrsto usidrenim začeljem u Europskoj uniji, svoje uzroke imaju u preokretu državne politike izvršene po 3. siječnju 2000. Ta je politika Hrvatsku izručila Haaškome sudištu i Zapadnome Balkanu, kao nadomjescima izgubljenom jugoslavenskom bratstvu i jedinstvu.
Njezini provoditelji u ovome trenutku mogu mirno spavati. Na unutarnjem planu nema ih tko ugroziti, budući da su iz političkoga života trećejanuarskom čistkom neviđenih razmjera (koja permanentno traje!) pometene suverenističke snage hrvatskoga naroda. Preostale politopcije, prepune poltrona, kameleona, podrepaša, bezbojnih karijerista i judeka, zadovoljne su stavom “glavu dolje, ruke na leđa”, o čemu zorno svjedoči aktualna slovenska agresija na Savudrijsku valu bez adekvatnoga odgovora.
Ako Hrvati ne žele u ovom stoljeću ispasti iz povijesti zadatak je prvoga reda nastavak izgradnje nacionalne države tamo gdje je predsjednik Tuđman stao. Razdoblje od 3. siječnja 2000. do danas treba valorizirati Praljkovom formulom (“s prijezirom odbacujem“, S. Praljak, Haag, 29. studenoga 2017.). Moguća polazišta za rehabilitaciju hrvatske politike treba potražiti doma i u Europi, primjerice u Pariškoj povelji (listopad, 2017.), koju su domaći zapadnobalkanski integralisti (judeki i yudeki) prešutjeli, a stranke, guske zapadnobalkanske magle, o njoj se nisu ni izjasnile.
Snaga Tuđmana: Politička sinteza i potpora naroda
Detuđmanizacija je proces kojim je prevrednovana nacionalna država hrvatskoga naroda. Riječ je o političkom programu oslobađanja Hrvatske od nje same.
Na kraju, vratimo se na početak. Na Tuđmana. Prvi hrvatski predsjednik i njegova politika imale su tri važna protivnika. Investiranje u jugoistočnoj Europi prije Domovinskog rata nije predviđalo nezavisnu hrvatsku državu, već očuvanje Jugoslavije, koju je Zapad izdašno financirao. Drugo, primjer brojčano maloga nenaoružanoga naroda koji se, o Hrvatima je riječ, izborio za nezavisnost neugodan je za velike igrače i “loš” primjer drugim podjarmljenim narodima. I treće, jugokomunizam stvorio je svoju čvrstu totalitarnu nomenklaturu, kojoj je Tuđmanova politika ugrozila financijske interese, društvenu privilegiranost i ideologijsku kohezivnu snagu. Sve tri silnice ugrađene su u 3. siječanj 2000. stoga ne čudi da je razdoblje trećejanuarske razgradnje opterećeno rasprodajom hrvatskih dobara i polarizacijom uokolo starih ideoloških podjela (razdor umjesto pomirbe).
Tuđman je suprotstavljajući se interesima koji su zagovarali opstanak Jugoslavije i gradeći nacionalnu državu hrvatskoga naroda stekao nevjerojatnu potporu na unutarnjem planu. Tijekom desetogodišnjega razdoblja vladavine Tuđman je imao kontinuirano potporu hrvatskih građana. Potpora je oscilirala od 47 posto (1998.) do 86,7 posto (rujan, 1995.). Do 1997. samo je u 1994. potpora pala ispod 60 posto. U zadnje dvije godine njegove vlasti potpora se spustila do 47 posto. Prema kriterijima koje nameće postuđmanovska politička nomenklatura i “klatež” (Hrvoje Hitrec), Tuđman je bio populist, koji bi, da ga bolest nije spriječila, sigurno i treći put zaredom pobijedio na izravnim izborima.
Politika 3. siječnja 2000. snažan je otpor prema demokratskim procesima: 1. Stvaranju hrvatske države, 2. Međunarodnoj afirmaciji Republike Hrvatske i 3. Izuzetnim ljudima koji su u stanju svojim idejama i političkim sintezama povesti narod, steći njegovu potporu i stvarati nove odnose u Europi. Trećejanuarska detuđmanizacija obračun je s Tuđmanovim političkim zaslugama, obračun s potporom koju je uživao, obračun s njegovom političkom sintezom i obračun s demokratskim i legitimnim težnjama hrvatskoga naroda. Detuđmanizacija je proces kojim je prevrednovana nacionalna država hrvatskoga naroda. Riječ je o političkom programu oslobađanja Hrvatske od nje same.
Osamnaest godina poslije 3. siječnja 2000. prisjetimo se Ante Starčevića: “Mi Hrvati imamo dvije narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine“.
Također pročitajte: Trećejanuarski jugokomunistički udar i povratak u bolju prošlost
