Ne samo da Srbija ne bi trebala prihvatiti principe na kojima se u Hrvatskoj ostvaruju manjinska prava, nego bi Hrvatska trebala prihvatiti srpske kriterije, jer ovi po kojima djelujemo u pitanje dovode i suverenitet i demokraciju i sam opstanak Hrvatske kao nacionalne države.

Autor: Dinko Dedić

Hrvatska je nepravedna i nerazumna u svojim zahtjevima prema Srbiji, tražeći da Srbija prihvati model odnosa prema nacionalnim manjinama kakav gaji i provodi Hrvatska, jer hrvatski je model nakaradan do te mjere da nije prihvatljiv ni za jednu drugu europsku državu i da ga niti jedna druga država ne želi prihvatiti, pa zašto bi ga onda prihvatila Srbija koja čak niti nije članica Europske unije.

Hrvatski model toliko je nakradan da se njegovom primjenom zakida demokraciju u najosnovnijem smislu te riječi, pa i sam suverenitet Republike Hrvatske, dajući manjinama, poglavito srpskoj, praktično pravo odlučivati ne samo koji će prijedlozi biti prihvaćeni a koji odbačeni i koje će se odluke donositi, nego i koja će stranka biti biti na vlasti i održavati većinu u Hrvatskomu saboru.

U rasporedu političke moći tipičnom za većinu demokratskih država, pa tako i za Hrvatsku, omjer snaga između vlasti i opozicije vrti se redovno oko pozicije 50/50, s jednim ili dva glasa premoći za vladajuću stranku ili koaliciju. U Hrvatskoj, u toj konstelaciji 8 manjinskih zastupnika čija su saborska mjesta garantirana bez obzira čak i na podršku ili njen nedostatak iz “vlastitih” manjinskih redova, kao što je to slučaj sa srpskom manjinom, stranka koja namjerava ostvariti premoć i formirati vladu, u naprijed zna da to neće biti moguće bez podrške manjinskih zastupnika, pa tim zastupnicima daje visoke funkcije, kako u Vladi tako i one u Saboru i saborskim odborima. Spoznaja da ti manjinski zastupnici u bilo koje vrijeme vladi mogu uskratiti podršku i time ju srušiti, daje tim manjinama, odnosno jednoj od njih, pravo veta na bilo koju odluku koja ne bi bila u skladu s njihovim interesima.

Unatoč 8 predstavljenih manjina, manjinski zastupnici tipično formiraju blok gdje se oni koji imaju po jednog zastpnika podvrgavaju volji srpske manjine s trojicom, a da i nije tako, 3 srpska zastupnika su sasvim dovoljna da se sruši postojeću vlast.

Dok kvalitetu i sposobnost saborskih zastupnika određuju birači svojim većinskim izborom, manjinski zastupnici su izuzeti iz tih kriterija. Izbor ministara i drugih dužnosnika u vladi na osnovu sposobnosti pada u vodu kada se radi o “obavezi” broj funkcija dodijeliti predstavnicima srpske manjine, na osnovu podobnosti a ne sposobnosti.

“Samo one manjine koje Srbiju beskrajno vole, drže ju za jedinu domovinu i koje su uvijek bile uz Srbiju”


Primjenimo li srpski model prema manjinama u Hrvatskoj, čak kad bi i ostala tri zajamčena saborska mjesta za srpsku manjinu, niti jedan od saborskih zastupnika, ni Dragana Jeckov, ni Boris Milošević, ni Milorad Pupovac, niti Anja Šimpraga kao potpredsjednica Andreja Plenkovića, ne bi zadovoljili uvjete sudjelovati u bilo kojoj grani vlasti, čak ni na gradskoj razini, a da o Vladi i Saboru ni ne govorimo.

Aleksandar Vučić je u svom govoru nakon polaganja zakletve 31. svibnja u Skupštini u Beogradu iznio svoj program za nacionalne manjine i rekao da je srpska vlada manjinski inkluzivna i da će uključiti pripadnike manjina ali samo one “koji žele dobro ovoj zemlji i koji imaju samo jednu otadžbinu ili jednu domovinu, a to je Srbija koju beskrajno vole baš kako ju volimo mi i koji ovde planiraju da žive i oni i njihova deca, baš kao što to planiramo i mi. Hoću upravo na tome da se zahvalim svim predstavnicima, ja čak ne volim ni da izgovaram ali u formalno pravnom smislu znam da se to tako kaže, predstavnicima nacionalnih manjina, ali rekao bih ljudima, divnim građanima, narodima koji ne pripadaju većinskom narodu, a koji su uvek bili uz Srbiju, pomagali Srbiji i zajedno sa nama delili dobro i zlo i zajedno sa nama rešavali sve muke i probleme s kojima smo bili suočeni”.

Kao što se vidi iz Vučićeva odnosa prema manjinama, on njihovo pravo sudjelovati u vlasti, koje usput nije garantirano nego je ostvarivo isključivo kroz opći izborni sustav, uvjetuje današnjim odnosom prema Srbiji, odnosom kojim su u prošlosti “uvijek bili uz Srbiju” i naravno, kojima je Srbija jedina domovina. Vučić čak smatra da je takve diskriminatorno i zvati manjinom, nego to radi “jer se to tako kaže u fomalno-pravnom smislu”.

Što je to loše s pozicije predsjednika Srbije rekao Vučić? Kako bi to izgledalo kad bi rekao da je inkluzivan prema onima kojima Srbija ne predstavlja domovinu i koji su uvijek bili protiv Srbije?

Primjenimo li srpski model prema manjinama u Hrvatskoj, čak kad bi i ostala tri zajamčena saborska mjesta za srpsku manjinu, niti jedan od saborskih zastupnika, ni Dragana Jeckov, ni Boris Milošević, ni Milorad Pupovac, niti Anja Šimpraga kao potpredsjednica Andreja Plenkovića, ne bi zadovoljili uvjete sudjelovati u bilo kojoj grani vlasti, čak ni na gradskoj razini, a da o Vladi i Saboru ni ne govorimo.

Nije da u Hrvatskoj nema osoba srpskog etničkog porijekla koje bi zadovoljile uvjete sudjelovati u hrvatskoj vlasti po recipročnim kriterijima kako ih je Vučić zacrtao za Srbiju, “tih divnih ljudi” kako ih on predstavlja, nego u Hrvatskoj obitava na tisuće branitelja, oni koji su preživjeli u Domovinskom ratu i koji su svojim životom u tom ratu zajamčili da više nego zadovoljavaju te kriterije. Oni međutim nisu samo na marginama nego ih možemo staviti u kategoriju “persona non grata” za bilo koju funkciju vlasti u Hrvatskoj. Zapravo su do te mjere izostavljeni čak i iz svake uspomene, da prosječan Hrvat ne može nabrojati više od jednog ili dvojicu takvih Srba. Meni na pamet pada Peđa Mišić, pa po njegovim izgledima biti biran u organe hrvatske vlasti, procijenite koliki su izgledi tih i takvih Srba zauzeti poziciju jednog od spomenutih srpskih predstavnika, koji Hrvatsku odbacuju do granica da se ni političkim Hrvatima ne osjećaju, da deklarativno Beograd smatraju svojom metropolom, da se u sporovima između Hrvatske i Srbije redovno svrstavaju na srpsku stranu i da Hrvatsku ne vole čak i po imenu spominjati, nego govore o “ovoj državi”.

Ne samo da Srbija ne bi trebala prihvatiti principe na kojima se u Hrvatskoj ostvaruju manjinska prava, nego bi Hrvatska trebala prihvatiti srpske kriterije, jer ovi po kojima djelujemo u pitanje dovode i suverenitet i demokraciju i sam opstanak Hrvatske kao nacionalne države.

Prethodni članakSrbijanskom agentu Miloradu Pupovcu nije mjesto u Hrvatskomu saboru
Sljedeći članakPodcast Velebit – Mario Nikolić:
Nema više one multikuturanle raje u BiH
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik 1971-2021. Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Suosnivač Projekta Velebit 2016. i urednik njegova portala projektvelebit.com.