Uz klasične razdjele (partizani-ustaše-domobrani, te domoljubi i jugoljubi, kao i koristoljubi i naivci), sada smo dobili novu podjelu na blindirane i blokirane. Blindirani se voze u automobilima kojima nitko i ništa ne može nauditi, blokirani hodaju pješice do blokada na trgu sv. Marka. U gramatici nastaju novi pojmovi: uz prošlo svršeno vrijeme sada se pojavilo sadašnje ovršeno vrijeme.

Autor: Hrvoje Hitrec

Malo kiše, malo sunca, puno covida. Od svih teorija zavjere u svezi s coronom najbliža mi je ona da je riječ o podmukloj uroti plastičnih kirurga, koji će na kraju imati najviše koristi i najbolju zaradu – nošenje maska imat će za posljedicu klempave uši, a tu pošast plastičari rješavaju brzo i skupo. Siromašni ljudi, a takvih je u Hrvatskoj oko milijun, ostat će klempavi, a bogatiji i bogati uspravnouhi. Tako će socijalne razlike biti vidljive na prvi pogled.

Podjele u hrvatskom društvu ionako su dramatične. Uz klasične razdjele (partizani-ustaše-domobrani, te domoljubi i jugoljubi, kao i koristoljubi i naivci), sada smo dobili novu podjelu na blindirane i blokirane. Blindirani se voze u automobilima kojima nitko i ništa ne može nauditi, blokirani hodaju pješice do blokada na trgu sv. Marka. U gramatici nastaju novi pojmovi: uz prošlo svršeno vrijeme sada se pojavilo sadašnje ovršeno vrijeme. Ovrhe stižu u tri vala, kako je rečeno, za razliku od corone koja ima samo dva (kucnimo o drvo), a kada se svi ti valovi spoje, a još dođe gripa, narod će biti na koljenima, što nije uspjelo ni srpskoj agresiji. Pustiti u promet ovršne valove u ovoj bolesnoj, pošastnoj situaciji, jest političko sljepilo ili nešto gore. Cijedeći Hrvate, strane banke i strani utjerivači dugova iliti lovci na glave ujedno stvaraju zgodnu priliku da iscijeđene zaposle u svojim zemljama na niskoplaćenim mjestima. Tako se Hrvatska pretvara u limun.

Svim tim teškoćama bavili su se u prošlom tjednu predsjednik države Zoran iliti Zoki (ne znam zašto ga lijeva klatež piše skraćeno Zoka, ne zvuči to hrvatski) i predsjednik Vlade Andrej (koji nema kraticu), to jest nisu se bavili time nego jedan s drugim kako bi u teškom stanju nacije pružili ljudima malo zabave, uz prigodni bestijarij koji nije prešao granice nego ostao na domaćim premda naoko divljim životinjama i kukcima poput jazavca, zeca, puža balavca i crne udovice. U tom cirkusu ipak je bilo zanimljivosti koje pažljivo uho (pa i klempavo) dobro čuje, otkrile se između redaka pogrda svakojake priče iz davnine oba vrhovnika, od vremena šmrkavaca u diplomatskom dječjem vrtiću Očenašekovu, do radosnih druženja u Bruxellesu i što se ondje govorilo o Zagrebu i Tuđmanu, pa bi netko ciničan mogao ustvrditi da su mladi zemljaci skovali plan pod radnim naslovom “ti u SDP, ja u HDZ, pa kom obojci, kom opanci”. Kada je to uspjelo, bivši znanci su ulaskom u visoku politiku razumjeli da tu više nema druženja i ljubavi, počeli igrati tvrdo, i na kraju pretjerali te sada (čitam) neki fakini predlažu da se spor riješi klasičnim dvobojem, što je poziv na nasilje koje ne podržavamo.

Tko se skrio, magarac je bio


Ipak, postoji soft način da se to obavi na nekoj livadi ili u šumi, a zove se paintball. Budući da su oba pacifisti (da ne velim što drugo) pa i u doba kada neprijatelj nagrne na Hrvatsku, kao 1991., imaju valjda koga da im pokaže kako se puca, pred publikom razrijeđenom iz epidemioloških razloga i sekundantom koji ih treba upozoriti da se ne skrivaju unedogled pod mantrom tko se skrio, magarac je bio. Djeca koja za rođendane idu na paintball brzo spoznaju da pogodak boli, posebno iz blizine, pa zato u rečenom dvoboju treba osigurati nazočnost hitne pomoći za poraženog i blindirani automobil za pobjednika.

Događaj na Trgu sv. Marka gadno je uplašio elitu, naćulila je klempava uha i izoštrila pogled uperen protiv gnijezda mržnje uglavnom svijena na desnom dimnjaku, što je potvrdila i lijeva klatež pršteći od veselja što se pucnjava može pripisati sjećanjima i osjećanjima u braniteljskoj obitelji, uz to su s jednakim entuzijazmom izvukli šator i plinske boce – eto, to su vam vaši hrvatski branitelji, skakutali su od sreće.

Dobro, u subotu je pala kiša i sve se smirilo, oba vrhovnika vratila su se svojim važnim poslovima usrećivanja nacije, satovi su pomaknuti i vrijeme nije stalo, vrijeme za Hrvatsku i dalje curi, već se i oni izvana pitaju što je s tim reformama u zemlji meda i mlijeka, a o pravosuđu u našoj divnoj zemlji već govore otprilike kao i ja. Fućkaš njih, ne će nam oni izvana govoriti što da radimo, ili ja iznutra, imamo priječih briga ne samo s coronom koja se radikalizirala, nego i s radikalima uopće, grdnom radikalizacijom u društvu i redikulizacijom na oba brda (ne mislim na Kaptol).

Gnijezda mržnje na desnom dimnjaku


Događaj na Trgu sv. Marka gadno je uplašio elitu, naćulila je klempava uha i izoštrila pogled uperen protiv gnijezda mržnje uglavnom svijena na desnom dimnjaku, što je potvrdila i lijeva klatež pršteći od veselja što se pucnjava može pripisati sjećanjima i osjećanjima u braniteljskoj obitelji, uz to su s jednakim entuzijazmom izvukli šator i plinske boce – eto, to su vam vaši hrvatski branitelji, skakutali su od sreće. Preplašena elita sada traži gnijezda, a nikako ih ne može naći. Budući da ne može, da nema, recimo parlamentarne ili uopće stranke sklone ekstremizmu i nedajbože terorizmu, nema ni jedne udruge takve vrsti – a u Europama ih ima, i stranaka i udruga koliko hoćeš – gnijezda su otkrivena u strankama s tako umjerenim predznakom da mi idu na živce.

Pokrenuta je policijska mašinerija, ali se pokunjeno vraća elitašima i veli da nije otkrila neku skupinu ili paradržavnu desnu tvorevinu koja radi o glavi ne toliko Hrvatskoj koliko blindiranima. Možda, kaže razočarana elita, ali što je s društvenim mrežama i uopće komentarima ispod napisa koji nisu bezazleni jer potiču ljude na kršenje političke korektnosti i na govor mržnje. Svima njima treba začepiti gubicu. Verbalni delikt je već odavno vraćen u praksu i spada pod kazneni zakonik, ali tada je kasno pa zato treba prevenirati. Ako nema autocenzure, ako ljudi nisu odgovorni sami po sebi, a nisu, ni u coroni ni u komentarima, treba uvesti cenzuru.

Ma ne možemo, pa nismo u komunističkoj Jugoslaviji, kaže hrvatska elita, moramo to izvesti nekako demokratskije. Recimo, hajdmo donijeti zakon, ovo je pravna država. Recimo, Zakon o elektroničkim medijima, pa da im zakonski začepimo gubicu. S takvim novčanim kaznama za neposlušne da ih ni respiratori ne će spasiti. Većina portala čak i malo desne orijentacije bit će likvidirana već samo jednom kaznom od 50.000 kuna, jer ta duhovna i materijalna sirotinja jednostavno nema za platiti. Ovrha! Oh, kakva krasna sredstva nam stoje na raspolaganju. Mi moramo, kaže elita, dovesti ljude u situaciju da se u doba Međumrežja ispucavaju u manjim skupinama na zagrebačkoj Špici ili na splitskoj Rivi kao u olovnim vremenima, ali i ondje ćemo imati špicle, kako nas je drug Tito učio, a i naši stari. Ili u birtijama, konobama. Čekajte, vele sigurnjaci, to sa špicama i rivama nije baš dobro, tako izvodimo, takoreći, narod na trgove i ulice, a to je opasno. Lako vama blindiranima, što ćemo mi, valjda sa suzavcem i šmrkovima, pa nismo mi vaši šmrkavci.

Eto, to su dileme našega vremena, iliti poučak kako demokracija lako može skliznuti u neki oblik totalitarizma.

Nije to od jučer, kao ni gnjev demosa koji čita, gleda i prati proces koji se učeno zove – rekonfiguracija. Rekonfigurirana je stranka koja je u formi širokoga narodnog pokreta bila apsolutno najznačajnija za stvaranje moderne hrvatske države. Rekonfigurirane su klasične hrvatske vrijednosti, usput i univerzalne vrjednote u stambolskoj antropološkoj rekonfiguraciji čovječanstva, rekonfigurirani narodni refrendumi, rekonfiguriran hrvatski pravopis, vjerojatno u sklopu buduće rekonfiguracije hrvatskoga jezika, rekonfiguriran sam pojam nacionalne države hrvatskoga naroda uvođenjem u vlast srpske stranke sumnjiva nastanka, dotično (de facto) refiguriranjem srpske konstitutivnosti. Tu zastajem. Još samo odgovor na pitanje koje je postavljeno zadnjih tjedana, naime ako hrvatsko-srpska koalicija nije svjetonazorna, a nije, ako nije trgovačka ( a vladajući vele da nije), kakva je onda i koja je njezina svrha? Pitam se, kao amaterski povjesnik i skromni politik, u svjetlu projekta srpskoga sveta, ljupkoj zamisli koja kopa rovove (i) na hrvatskoj njivi u srdačnoj suradnji s političkim smušenjacima rodom ali ne i prirodom Hrvata. A što se po mišljenju elite trpa u “govor mržnje”? Pa protimba svim tim navedenim rekonfiguracijama.

Leksikon hrvatskih iseljenika


Leksikon hrvatskoga iseljeništva i manjina ( to mu je puni naslov, misli se na hrvatske manjine u drugim državama) doista je kapitalno djelo, težinu ne znam ali opseg je 1096 stranica sa 3464 natuknice najpoznatijih, poznatih i manje poznatih iseljenika, potonji će sada biti poznatiji.

Nije trinaest uvijek nesretan broj. Prije trinaest godina predložio sam upravnom odboru Hrvatske matice iseljenika (ja član, Zdenka Babić Petričević predsjednica) dva projekta. Jedan bijaše Leksikon hrvatskih iseljenika, a drugoga se ne sjećam. U međuvremenu sam izbačen iz upravnog odbora, pa u mirnijim vremenima opet vraćen. Leksikon je napokon prošloga tjedna ugledao svjetlost dana (ravnatelj HMI Mijo Marić) nakon što je prije koju godinu objavljen tek u virtualnom obliku. Promocija tiskanog izdanja obavljena je u reprezentativnoj dvorani Matice iseljenika, s maskama i drugim potrepštinama, sve vrlo svečano i lijepo, osim što je rečeno da je Leksikon Zdenkina ideja, koju sam ja prihvatio. Nije važno, glavno da ga imamo. (Prvotno sam se i ja bio upustio u zamke realizacije, računajući na Leksikografski zavod, a razgovora s tadanjim ravnateljem Leksa, sada na žalost pokojnim Tomislavom Ladanom, pamtim po anegdoti koju sam možda već ispričao, ali je tako zabavna da ne mogu odoljeti, makar se i ponavljao. Naime, toga dana je u Zagreb trijumfalno stigla Carla del Ponte, dočekana počastima kao kraljica, Bože moj veliki. Osiguranje na istoj razini. Kolona ide kroz Savsku i Frankopansku, a kako je Leksikografski dijelom u Frankopanskoj, trebalo je i ondje postaviti osiguranje. I tako, dok Ladan i ja razgovaramo o budućem leksikonu, ulazi policajac i obavještava ravnatelja da će na zgradi biti specijalci, te dodaje: “Znate, tu babetinu svi hoće ubiti.”)

Pustimo povijest. Umjesto Leksikografskog (ne posve isključenog) rad na Leksikonu povjeren je Institutu Ivo Pilar koji je i nakladnik, uz Maticu iseljenika, stručna suradnica Željka Lovrenčić, inače voditeljica Zbirke inozemne Croatice NSK, govorili su na predstavljaju bivši (Vlado Šakić) i sadašnji ravnatelj Ive Pilara ( Željko Holjevac), te još mnogi, uz Tomislava Markića, ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, a za duše se brinulo od vremena kada su Hrvati kopali Sueski kanal, što je manje poznato od Verdija na otvorenju.

Leksikon hrvatskoga iseljeništva i manjina ( to mu je puni naslov, misli se na hrvatske manjine u drugim državama) doista je kapitalno djelo, težinu ne znam ali opseg je 1096 stranica sa 3464 natuknice najpoznatijih, poznatih i manje poznatih iseljenika, potonji će sada biti poznatiji. Naslovna stranica: autor Charles Bilich iliti Bilić.

Obljetnica u doba corone


Satnija hrvatskih umjetnika (službeno satnija “Hrvatski umjetnici”) proslavila je, virtualno, 29. obljetnicu. Tridesetu će, okruglu, slaviti u boljim uvjetima. O toj besmrtnoj satniji postoji monografija, bila je dragovoljačka postrojba u samim početcima stvaranja Hrvatske vojske, naoružana, njezini su pripadnici nosili glavu u torbi od Podunavlja do Konavala. Kadli, ne tako davno, saznajemo da je u nekom trenutku novije zaboravljive prošlosti satnija prebačena u – neborbeni sektor. Kao da smo sjedili u nekoj zagrebačkoj kancelariji ili slično. Ne budi lijen, a potaknut gnjevom umjetnika iz satnije, napišem prigovor Ministarstvu branitelja, oni mi u nekoliko dana odgovore da su primili na znanje i uputili predmet Ministarstvu obrane. Hitro mi dolazi i pismo Ministarstva obrane s tekstom koji sam i naslućivao: da je razvrstavanje određeno zaključkom Vlade RH, klasa ta i ta, godine 2005., te da “u ovome trenutku ne postoje osnove za razmatranje Vašega podneska”. Lijepo. U kojem trenutku će postojati osnove, ne zna se. Ako već ne znaju što je satnija učinila u ratu 1991. mogli bi pitati tadanjeg načelnika Glavnog stožera Antuna Tusa, koji o tome sve zna.

S tim neizravno ali i izravno u svezi: rijetko već dobivam (kao i vi) pisma pisana rukom, lijepim rukopisom. Jedno takvo poslala mi je gospođa Rozina Palić Jelavić, udovica sjajnoga slikara i člana satnije Dalibora Jelavića, koji je umro prije godinu dana. Pismo me je doista ganulo, i ovim putem zahvaljujem na lijepim riječima i podsjetu na Dalibora, kao i na fotografiji koju je snimio kada smo četvorica nas u akciji dostojnoj komandosa, u motornom čamcu (bilo je to vrijeme znamenitog Odreda naoružanih brodova), upali u sa svih strana opkoljeni Dubrovnik, a brodovi JNA još terorizirali južno od Pelješca, srpski četnici pucali na nas iz Mokošice. To vam je možda već poznato, ostala dvojica bili su Žarko Potočnjak i Zoran Švelec. Na fotografiji koju prilažem uz ovu kolumnu, vidim se (napola) ja, zapravo odlična fotografija ako se uzmu u obzir uvjeti…Toliko o neborbenom sektoru, drago moje sadanje ministarstvo obrane.

Baletna priča


U emisiji HTV-a nastupila Almira Osmanović, elokventna, šarmantna, baletna zvijezda, primabalerina u ne tako davnom vremenu,ispričala u sat vremena sve etape svoje karijere, podosta i o napadu Martićevih Srba na Zagreb poslije Bljeska, kada je gađana zgrada “Kola” preko puta HNK, ranjene mnoge plesačice, među njima i Almira.Prisjetila se i svojih početaka u Trešnji (tada se zvala Malo kazalište Trešnjevka ili slično) i Silvije Hercigonje iliti Tete Silvije, sada već zaboravljene.

Govorilo se i o velikom koreografu Milku Šparembleku, a kako i ne bi. S tim u svezi: novinarka koja je vodila razgovor mogla je prije emisije naći podatak da je Milko-Šparemblek, a ne Šperemblek, barem toliko kada se već upušta u zborenje o baletu i intervju s balerinom.

Slaven Letica


Kakva god su bila njegova gibanja u političkom prostoru, u ovom trenutku treba reći da se Letica svrstao u red domoljubnih, makar i svojeglavih, intelektualaca koje ćemo pamtiti.

Dok ovo pišem, javljaju mi da je umro Slaven Letica. Nedavno smo još sjedili Letica, Ćiro Blažević i ja u “Čarliju”, tvrdio je da postoje popisi nepoćudnih u medijima među kojima i on. Lako sam se složio, iz vlastitog iskustva. Nisam znao da je bolestan niti je o tome govorio, mršav je bio otkako ga znam, s glavom koja je frapantno sličila glavi bana Jelačića. Inteligentan, briljantan, u početku uz Tuđmana, a potom pošao svojim putem (vidim da neki mulci sada citiraju Kuljiša, koji reče da se Letica udaljio zbog Bosne, ma to su gluposti kojima su se opravdavali i pučisti 1994. Letica, naime, sam to nikada nije rekao javno, a Kuljiš je, kao što znamo, bio krajnje neopuzdan.)

Nastavio je Slaven Letica kao politički i ne samo politički analitičar, a kada se (dvaput) kandidirao za predsjednika države dobio je malo glasova, premda se u stilu bana Jelačića popeo na bijeloga konja i pošao oslobađati Svetu Geru od slovenske okupacije, fotoreporteri ga snimili, ali to bijaše sve od toga čina. Na pročelju samostana u Frankopanskoj još dugo godina stajao je grafit “Leticu za predsjednika”. Kako god bilo i kakva god su bila njegova gibanja u političkom prostoru, u ovom trenutku treba reći da se Letica svrstao u red domoljubnih, makar i svojeglavih, intelektualaca koje ćemo pamtiti.

Prethodni članakPredsjednik premijera naziva jazavcem,
a premijer predsjednika šmrkavcem
Sljedeći članakMate Granić – Od provjerenog kadra Milke Planinc do savjetnika hrvatskih predsjednika