Prilikom raspada svjetskog komunističkog pokreta sve europske države sovjetskog bloka ostvarile prijelaz iz totalitarnog komunističkog uređenja u demokratsku tranziciju djelovanjem izvankomunističke građanske oporbe. Prijelaz iz komunističkog društvenog uređenja u demokratski ustroj u Hrvatsko mogao se ostvariti jedino unutar Saveza komunista, jer građanska demokratska oporba jednostavno nije postojala budući da je zločinačka udba kroz desetljeća likvidirala svaki pokušaj oporbenog političkog djelovanja, što je najizrazitije došlo do izražaja 70-tih godina s “Hrvatskim proljećem”, ali i likvidacijama u hrvatskoj političkoj emigraciji.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Svakog ljeta hrvatska javnost, ali i politika suočava se s gorkom istinom da ni nakon 30-tak godina u Republici Hrvatskoj simbolično još uvijek nije srušen “Berlinski zid”. Zbog toga se i ove godine kao državni blagdan slavio tzv. Dan antifašističke borbe podsjećajući na osnivanje upitnog prvog partizanskog odreda u Brezovici kod Siska. Zbog toga će idućeg mjeseca biti obilježen i 27. srpnja koji se u komunizmu čak slavio kao Dan ustanka naroda Hrvatske (uočljivo pod velikosrpskom definicijom “naroda Hrvatske”, a ne “hrvatskog naroda”), iako su tog dana u Srbu četnici izvršili pokolj nad hrvatskim hodočasnicima a ne se sukobili s nekom vojnom postrojbom tadašnje NDH-a.

Treba još jednom podsjetiti zašto u Hrvatskoj (ali i u Sloveniji) poput drugih država bivšeg sovjetskog bloka nije došlo do dekomunizacije, odnosno simbolično do rušenja mentalnog “Berlinskog zida”. Odgovor je vrlo jednostavan. Dok su prilikom raspada svjetskog komunističkog pokreta sve europske države sovjetskog bloka ostvarile prijelaz iz totalitarnog komunističkog uređenja u demokratsku tranziciju djelovanjem izvankomunističke građanske oporbe, Hrvatska je taj prijelaz ostvarila raspadom monolitnog komunističkog sustava u kojemu je došlo do nacionalne diferencijacije unutar samog Saveza komunista. Prijelaz iz komunističkog društvenog uređenja u demokratski ustroj u Hrvatskoj (kao i u Sloveniji) mogao se ostvariti jedino unutar Saveza komunista, jer građanska demokratska oporba jednostavno nije postojala budući da je zločinačka Udba kroz desetljeća likvidirala svaki pokušaj oporbenog političkog djelovanja, što je najizrazitije došlo do izražaja 70-tih godina s “Hrvatskim proljećem”, ali i likvidacijama u hrvatskoj političkoj emigraciji.

Na čelo pokreta za osamostaljenje Hrvatske stao jedan visoko rangirani bivši komunist dr Franjo Tuđman koji se isto tako okružio ljudima iz svog kruga, spomenimo samo Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i Josipa Perkovića. Njegova ideja o pomiranju ustaša i partizana nije u takvim okolnostima mogla biti provedena, jer su sve poluge vlasti zadržali bivši komunisti, što se najočitije vidjelo u Hrvatskoj demokratakoj zajednici u koju je odmah na samom početku nahrupilo 95.000 članova bivšeg Saveza komunista.

Tako je posve razumljivo da je na čelo pokreta za osamostaljenje Hrvatske stao jedan visoko rangirani bivši komunist dr Franjo Tuđman koji se isto tako okružio ljudima iz svog kruga, spomenimo samo Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i Josipa Perkovića. Njegova ideja o pomiranju ustaša i partizana nije u takvim okolnostima mogla biti provedena, jer su sve poluge vlasti zadržali bivši komunisti, što se najočitije vidjelo u Hrvatskoj demokratakoj zajednici u koju je odmah na samom početku nahrupilo 95.000 članova bivšeg Saveza komunista. Nije u pitanju samo HDZ, još je upitniji SDP koji se nikad pa čak ni deklaratorno nije odrekao svoje jugokomunističke prošlosti. Naravno da oni nisu mogli prihvatiti Zakon o lustraciji kojeg je 1998. bio predložio HSP.

Isto tako s vanjskopolitičkog gledišta nisu mogli prihvatiti ni brojne rezolucije Vijeća Europe i Europskog parlamenta o osudi komunizma kao totalitarnog režima. Tako je vodeća hrvatska politička kasta, dakle HDZ i SDP ostala ušančena u komunističkom naslijeđu, pa je na primjer u Zagrebu trebalo tako dugo da se ukloni Titovo ime s najljepšeg gradskog trga koje se sad čak želi vratiti, a da se ne govori kako glavni grad nema nikakog simbola za žrtve komunizma. Umjesto toga forsira se lažni antifašizam, a najupečatljiviji izraz takvog trenda su obilježavanje datuma iz komunističke prošlosti počevši s proslavom u Titovom Kumrovcu, te podržavanje velikosrpskog, bolje rečeno, četničkog mita o Jasenovcu. Tu naravno spadaju i Dan antifašističke borbe i 27. srpnja koji uz blagoslov aktualne vlasti slavi velikosrpska “peta kolona” na čelu s srbijanskim agentom za subverzivno djelovanje u demokratskoj Hrvatskoj i k tome saborskim zastupnikom što ga štiti od kaznenog progona Miloradom Pupovcem.

Hrvatskim javnim prostorom dominiraju lažni “istoričari” poput Tvrtka Jakovine, Ive Goldsteina, Hrvoja Klasića koji uz svesrdnu potporu vodećih medija na čelu s HRT-om i dalje zastupaju mitove i “smeće” iz totalitarnog komunističkog režima. Dakle, simbolično rušenje “Berlinskog zida” u Hrvatskoj još nije na vidiku.

Postoji značajan razlog zašto se u demokratskoj hrvatskoj državi i dalje 30-tak godina nakon osamostaljenja uporno održavaju relikti totalitarnog komunističkog režima. Pored činjenice da se via facti Hrvatska nije mogla pod vodstvom Franje Tuđmana osamostaliti bez sudjelovanja jednog dijela udbačke garniture koji je podržao borbu za hrvatsku nezavisnost, važnu ulogu u takvoj orijentaciji predstavlja naslijeđena i tekuća lažna i mitološka historiografija. Tu je naravno na prvom mjestu velikosrpski mit o Jasenovcu što ga podržava i službena Hrvatska. Dr Dušan Bilandžić i sam autor nekoliko knjiga iz komunističkog razdoblja i bliski suradnik predsjednika Tuđmana izjavio je 1992. godine kako su “slomom komunizma 90-tih godina preko noći obezvrijeđeni milijuni pseudoznanstvenih radova koji su postali pravo smeće”. Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti trebalo je 30 godina da to u lice kaže Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti, ali na žalost hrvatskim javnim prostorom dominiraju lažni “istoričari” poput Tvrtka Jakovine, Ive Goldsteina, Hrvoja Klasića koji uz svesrdnu potporu vodećih medija na čelu s HRT-om i dalje zastupaju mitove i “smeće” iz totalitarnog komunističkog režima. Dakle, simbolično rušenje “Berlinskog zida” u Hrvatskoj još nije na vidiku.

Foto: DDR 1986. slavi 25. godišnjicu podizanja tzv. antifašističkog zida.

Prethodni članakPodcast Velebit – Marcel Holjevac: Antifašistički lideri u Drugom svjetskom ratu, bili su uglavnom genocidni manijaci
Sljedeći članakNeka Hrvati probaju Srbima birati njihove predstavnike u Sabor