Hrvatska je uspavana ljepotica, njezina jedina strategija je da drijema dok ju netko nasilno ne probudi. Ni tužbe ili tražbe nam se ne da podizati, od Srbije nismo nikada energično zatražili da plati ratnu odštetu, čak niti odštetu za Hrvate koji su patili u srbijanskim logorima. Tu je “temu” otvorio jedan od kandidata za Pantovčak, dr. Miroslav Škoro, Osječanin s osjećajem za prave i neriješene probleme od kojih su svi do sada ili bježali ili se pravili blesavima ili pokušavali nešto kao učiniti na krivi način i na pogrješnim razinama.

Autor: Hrvoje Hitrec

Nekada davno, kada su htjeli biti skuhani u loncu, istraživači su odlazili u Afriku. Sada se pustolovine sele u Europu, gdje su se ljudi u prošlom tjednu kuhali na temperaturi i do 49 stupnjeva. U Hrvatskoj samo 35, 36 ili najviše 37. I tu zaostajemo za vrlo razvijenim europskim zemljama. Kaskamo. Može li vlast učiniti nešto da dostignemo barem četrdeset, da se ne blamiramo? Hoće li koji predsjednički kandidat obećati 41 ili čak 45 (populisti jedni)? Prije su sjevernjaci dolazili u Hrvatsku jer je kod njih bilo hladno, a sada dolaze jer je manje vruće nego kod njih, znači uvijek je dobro za naš turizam. Nama klimatske promjene ne mogu naškoditi ni da hoće i zato bi svi u Hrvatsku, na hrvatsko more.

Jedino Hrvati koji ne žive na moru niti imaju novca da iz svojih kopnenih mjesta otputuju na more – a takvih je najviše – rogobore s pravom da oni, hrvatski državljani, od sve te mokre ljepote nemaju ništa, gledaju na ekranima strance sa svih strana svijeta, dive se luksuznim jahtama i uzdišu, a navečer sjednu pod orah i pitaju se zašto, oh zašto smo u hrvatsku himnu ubacili more. Ne znaju što točno znači “sinje”, ali znaju da i oni mogu na more kada toliko zahladi da se ni kupati ne može, pa ni onda. Preostaju im rijeke i šljunčare, bundeki i bunceki navečer uz pivo i komarce. Invazija potonjih je navodno suzbijena u područjima istočne Slavonije, okupatori su prorijeđeni, ali još ih je ostalo.

Zaprašivanje komaraca u Osijeku obavljeno je po starom hrvatskom običaju tek onda kada se u Zagrebu doznalo, s nekoliko tjedana zakašnjenja, da se ondje nešto događa, ljudi vrište, trče i zapomažu – pa su na kraju ipak podignuti zrakoplovi kojih u tu svrhu još ipak imamo i pošast je suzbijena, za sada. To je jednostavno u našem mentalitetu i ništa se ne može promijeniti: uvijek sve radimo u zadnji čas, kada voda dođe do grla, uspornik ili semafor postavljamo nakon što kamioni pregaze nekoliko ljudi, susjedima iz pakla pokažemo zube tek kada prijeđu sve granice, pa i našu, i tako dalje.

Škoro se pokazao kao kandidat velikoga zamaha, te nije prčkao po nevažnim temama i sitnim porukama, nego udario ravno u glavu, to jest u Ustav RH i pojasnio onu odredbu da vlast pripada narodu, koliko god to u realpolitici romantično zvučalo, a ni njegovo viđenje ovlasti predsjednika nije za odbaciti.

Hrvatska je uspavana ljepotica, njezina jedina strategija je da drijema dok ju netko nasilno ne probudi. Ni tužbe ili tražbe nam se ne da podizati, od Srbije nismo nikada energično zatražili da plati ratnu odštetu, čak niti odštetu za Hrvate koji su patili u srbijanskim logorima. Tu je “temu” otvorio jedan od kandidata za Pantovčak, dr. Miroslav Škoro, Osječanin s osjećajem za prave i neriješene probleme od kojih su svi do sada ili bježali ili se pravili blesavima ili pokušavali nešto kao učiniti na krivi način i na pogrješnim razinama. I inače se, nakon prve prepasti publike, Škoro pokazao kao kandidat velikoga zamaha, te nije prčkao po nevažnim temama i sitnim porukama, nego udario ravno u glavu, to jest u Ustav RH i pojasnio onu odredbu da vlast pripada narodu, koliko god to u realpolitici romantično zvučalo, a ni njegovo viđenje ovlasti predsjednika nije za odbaciti.

U svakom slučaju, da je sve to samo zabava s pjevanjem, ne bi se podigla tolika prašina, ne bi ustavni stručnjaci danima punili stupce svojim stajalištima, nego bi svi odmahnuli rukom i kazali da je ispod njihove razine uopće komentirati. Još je jedna prednost Škorina: ni jedan hrvatski predsjednik/predsjednica do sada nije dolazio iz područja gospodarstva, a on je (čak) doktor ekonomskih znanosti. Što ja mislim o njegovoj kandidaturi? Je li uopće važno što ja mislim? Nije. A reći ću posve jasno kada čujem što on ima reći o desetcima “podtema” koje u stvari oblikuju mišljenje i biračkoga tijela u cjelini. Predugo sam na ovom svijetu, pa i dugo sam bio u politici, da sada reagiram na prvu loptu, ali da mi je kandidat simpatičan, jest. Kažu njegovi kolege da je srčani bolesnik. Ja vidim samo da je srčan. Dobro je što je otkazao koncerte u vrijeme kampanje, odnosno sam ih je sebi zabranio. Za razliku od Thompsona kojemu drugi zabranjuju, ali je sada došla vijest iz Maribora da mu nije smio biti uskraćen nastup. Maribor je inače u Sloveniji. Istra, osim vrlo malenoga sjevernog dijela, nalazi se u Hrvatskoj. Znate što hoću reći.

Marija Pejčinović Burić postala je tajnicom mnogoljudnog vijeća o kojemu priprosti naš čovjek ne zna puno ili ga brka s tijelima glomaznoga aparata europskoga čudovišta kojemu je potrebno vrlo mnogo aparatčika, vrlo dobro plaćenih. Marija, kako joj tepa premijer, dobro se uklapa u tu sliku, bolje nego u hrvatsku gdje je bila (još je neko vrijeme) ministrica vanjskih poslova i tako samozatajno radila da ni jedan jedini snažan vanjskopolitički potez nismo zapamtili.

Svakim je danom sve više kandidata za Pantovčak, a sve manje kandidata za zapadnu stranu Trga sv. Marka ako Plenković ode. Dok ovo pišem još ne znam. Od ostalih natjecatelja izdvaja se naravno Kolinda koja ostaje tajanstvenom iz europskih razloga ili čeka da se ostali prije vremena ispucaju, te Milanović koji do sada ništa nije rekao, kao što ništa ne će učiniti ako ne daj Bože postane prezidentom. Da, rekao je ipak nešto određeno: da će se preseliti u Visoku ulicu, što je vrlo originalno i što se već pokazalo neizvodljivim i skupim poradi selidbe sve one silne tehnologije, sigurnosne i druge.

U međuvremenu se fokus preselio na Europu. Marija Pejčinović Burić postala je tajnicom mnogoljudnog vijeća o kojemu priprosti naš čovjek ne zna puno ili ga brka s tijelima glomaznoga aparata europskoga čudovišta kojemu je potrebno vrlo mnogo aparatčika, vrlo dobro plaćenih. Marija, kako joj tepa premijer, dobro se uklapa u tu sliku, bolje nego u hrvatsku gdje je bila (još je neko vrijeme) ministrica vanjskih poslova i tako samozatajno radila da ni jedan jedini snažan vanjskopolitički potez nismo zapamtili. Imamo li mi uopće kakvu (baš našu) vanjsku politiku, ne znam. Samo znam da je usporedo s ave Marijom i njezinim ustoličenjem Hrvatska šutke dopustila da Srbija otvori još jedno poglavlje, iduće nakon onog sramotnog otvaranje 23. poglavlja. No, eto, “Hrvatska je postala vidljivom”, veli ave Marija, što isto tako nije točno jer je postala vidljivom (vidljivijom) lani u ovo doba, kada smo postali viceprvaci svijeta u nogometu. To je bio veliki međunarodni uspjeh. To jest, prvi put je postala vidljivom kada se opet jednom u povijesti pojavila na zemljopisnim kartama kao samostalna država, te drugi put kada su vatreni osvojili broncu.

Osiromašena Srbija koja je izgubila rat i Kosovo, a u Drugom svjetskom negdje izgubila sve Židove koji su ondje živjeli, sav preostali novac usmjeruje u igrani film o Jasenovcu (ne će valjda o Sajmištu). Kakav će to biti film, znamo unaprijed, ako bude velika i skupa produkcija, a bit će, Hrvatska iz tog vremena postat će vrlo vidljivom, sa svim pakostima koje se mogu dodatno nalijepiti cijelom hrvatskom narodu. Kako Hrvatska može parirati? Onako kako ja (i ne samo ja, naravno) odavno predlažem: arheološkim iskapanjima…

Nemojte nikada podcjenjivati sport, ni šport, a posebno ne nogomet o kojemu čitam u tisku prošle subote iscrpan pregled, pa i za vrijeme NDH kada pretjeranog kroatiziranja najbolje vrste nije bilo, kao ni u vojsci gdje su Židovi činili dobar dio generalskoga stola. Kako to, zaboga? A da je zločina režima bilo, tko pametan niječe? Da se zločini predimenzioniraju, tko pametan ne vidi. Da se multi(kulti)pliciranje nastavlja, tko ne zna? Osiromašena Srbija koja je izgubila rat i Kosovo, a u Drugom svjetskom negdje izgubila sve Židove koji su ondje živjeli, sav preostali novac usmjeruje u igrani film o Jasenovcu (ne će valjda o Sajmištu). Kakav će to biti film, znamo unaprijed, ako bude velika i skupa produkcija, a bit će, Hrvatska iz tog vremena postat će vrlo vidljivom, sa svim pakostima koje se mogu dodatno nalijepiti cijelom hrvatskom narodu. Kako Hrvatska može parirati? Onako kako ja (i ne samo ja, naravno) odavno predlažem: arheološkim iskapanjima (da, sada je već riječ o arheologiji) iskopati istinu, kakva god bila. Za to su potrebni bageri i alati koje arheolozi rabe. Bagere imamo, ali nema političke volje.

Da parafriziram poznatu pjesmu: “Ne dirajte mi ravnicu uz obalu Save , znate već gdje”. To ne-diranje, to nečinjenje, obija nam se svima o glavu, kao i nedostatak volje da se u Hrvatskoj i Sloveniji posebno istraže sva masovna grobišta iz 1945. o kojima je nešto riječi bilo u televizijskoj seriji “Zločini komunizma”, što je za prilike u kojima živimo čak i hrabro. Ha! Bilo je riječi i o zločinima nad Hrvatima poslije četrdeset pete, pa i puno poslije kada se već nešto kao sudilo protujugoslavenskim nitkovima, sudilo za (u najvećem broju presuda stoji baš to) nacionalizam i revizionizam. Zašto to spominjem? Zato jer se danas, godine 2019., i opet u Hrvatskoj preko medija izriču presude sumnjivima za isti crimen, poglavito revizionizam. Sve kao u SR Hrvatskoj, sada doduše samo verbalno, ali da vam mogu naškoditi i egzistencijalno, znano je. I meni osobno.

Nigdje se mi, gospođe i gospodo, nismo u tim temama pomaknuli ni za milimetar: mainstream (od vlasti do medija) javno ili šutke pokazuje strah i zazor od svakoga mišljenja ili zaključka koji se protivi “utvrđenoj istini” u forumima nalik CK SKJ (CKSKH). Je li to strašno, pogubno? Jest. Točno znamo (zahvaljujući Plutarhu) što se događalo i u vrijeme Aleksandra Makedonskog i u vrijeme rimskih careva sve do Otona, ali o hrvatskom dvadesetom stoljeću ne smije se znati istina.

Pa što nam preostaje? Da malo popijemo i zaboravimo, što je očito politička poruka. Istraživanja (sada smo na području alkoholizma) pokazuju da nismo među najvećim pijancima u pijanoj Europi, ali se na ljestvici dobro držimo (za šank). I vozimo se. Koliko litara vina čovjek može popiti? Spomenuo sam Plutarha, koji opisuje ovaj slučaj: “Aleksandar, vrativši se od pogrebne lomače i skupivši svoje prijatelje i časnike na večeru, predloži natjecanje u ispijanju čista vina i kao nagradu pobjedniku vijenac. Onaj, dakle koji je najviše popio, Promah, dotjera do četiri vrča, i uzevši nagradu za pobjedu, vijenac vrijedan jedan talent, poživi još samo tri dana. A od ostalih, prema Haresu, četrdeset i jedan umre od opijenosti jer ih je od pića obuzela ledena hladnoća.” Za vašu informaciju, četiri vrča odgovaraju količini od 13 litara. Sreća je da tada nije bilo automobila, ali je za ove vrućine zgodan podatak da nakon desete litre čovjeka obuzme ledena hladnoća.

Jezik naš harvacki


U HNS-ovoj verziji, koju HDZ šutke prati, znači odobrava, hrvatska djeca uče u školi hrvatski i hrvatsku književnost pet sati u osnovnoj školi, a tri sata u srednjoj, pa će materinski jezik slabo poznavati, što je izgleda cilj “škole za život” (jedan od)…
Tako da Hrvati od kolijevke pa do groba ne će naučiti hrvatski, posebno ako čitaju suvremeni tisak ili gledaju (slušaju) televizije.

Škola za život? Taj pojam nije originalan, već su Rimljani u doba Vergilija (Virgilija) tumačili da škola treba odgajati (i školovati) djecu za život, pa su uz sve tadanje discipline učili mlade vojničkim vještinama, ali i – poljodjelstvu. Da, to je bio važan predmet, kao i gramatika. Na stanovit način mješavina gimnazije i strukovne škole. Učenju jezika pridavali su veliku pozornost (latinski i grčki), latinskom najviše jer je tada živ, materinski, kao sada hrvatski, primjerice. Pismenost, ali i retorika koju su djeca trebala svladati poradi mogućih obnašanja državnih dužnosti.

U HNS-ovoj verziji, koju HDZ šutke prati, znači odobrava, hrvatska djeca uče u školi hrvatski i hrvatsku književnost pet sati u osnovnoj školi, a tri sata u srednjoj, pa će materinski jezik slabo poznavati, što je izgleda cilj “škole za život” (jedan od). Kada dođu na fakultete, čitam, hrvatski više ne uče (osim na FER-u, svaka čast). Možda uče oni studenti koji su izabrali kroatistiku na ZGb. fakultetu recimo, no oni će naletjeti na profesore koji zastupaju “zajednički jezik”, znači BHS, usred Hrvatske. Tako da Hrvati od kolijevke pa do groba ne će naučiti hrvatski, posebno ako čitaju suvremeni tisak ili gledaju (slušaju) televizije.

Jedan primjer, nikako najgori: van. Jedna političarka, mislim da je baš Marija, govori o vaninstitucionalnom (nečem), jedna inače jezično korektna i inteligentna televizijska voditeljica u razgovoru s voditeljicom trajektne luke, govori o vanrednim linijama, a njezina sugovornica ju u odgovoru suptilno ispravlja i kaže: izvanredne linije. Lutrija se oglašava s vanzemaljcima, i tako dalje. U jednoj školi, najavljujući đacima moj roman, učiteljica kaže da je riječ o malenom vanzemaljcu. Tako izlazimo “van” iz hrvatskoga standardnog jezika, izvan pameti, standarda i norme. Uostalom, standard nam je u svemu loš, pa zato mladi odlaze van (eto točne uporabe) i uče druge jezike te na njima bolje pišu, a i govore, nemaju problema ni s pravopisom jer je ondje jedan, a ne četiri kao u nas, što nikoga ne smeta, pa ni Pranjkovića.

Igre oko prijestolja


Ne mislim na kič-seriju kojoj se mnogi dive (što je primjer kako televizije utječu na snižavanje kriterija i formiranje neukusa), nego na kadrovske igre oko čelnih ljudi europskih tjelesa. U biti, jasno vam je, boj se bije između pučana, liberala i socijalista koji se razlikuju po nazivima, a svi su isti. Uz to za neka se mjesta traže žene, a za neka istočnoeuropski kadar. Zato bi trebalo uz pomoć plastične kirurgije proizvesti frankensteina koji bi imao pučko lice, liberalne ruke i socijalističke noge, bio bi napola žena a napola srednjoeuropski muškarac. I tako bi svi bili sretni.

Prethodni članakOde Marija i ostavi Matinu dječicu nezbrinutu
Sljedeći članakGdje su nestali muževi?