To što Hrvatska na vlasti od početka pa do danas ima ljude koji su se prvenstveno gledali okoristiti, steći nešto za sebe na njezinu šetetu, samo znači da u nju ne vjeruju. Međutim, Hrvati ih na vlast biraju. Ako vjeruju da ih nisu birali, nego da su se vlasti dokopali na prijevaru, onda je ta vlast nametnuta, kao što je jugoslavenska bila nametnuta, onda bi se pobunili. Ako se ne pubune, onda im do Hrvatske nije dovoljno stalo, a ako uopće ne izlaze na izbore, onda im nije uopće stalo.
Na FaceBooku su me ponovo blokirali na mjesec dana, mislim da je šeti put, radi kršenja standarda zajednice. Radi standarda jugoslavenske zajednice su me pokušavali ubiti, a danas me radi standarda hrvatske zajednice zabranjuju. Standard je izgleda ostao isti a i ja sam ostao isti pa je valjda jedina razlika je u tome što više ne ubijaju (nadam se) da bi očuvali standard.
Živim i djelujem po najvišim moralnim normama hrvatske, kršćanske i zapadne civilizacije, ne diskriminiram ljude po rasnoj, vjerskoj ili etničkoj osnovi, nego ih cijenim isključivo po njihovim stavovima i djelima, ali i po njihovu odnosu prema mojoj Domovini Hrvatskoj.
Kao dijete sam počeo pisati u Kekecu i Malim novinama još 1960. godine i nastavio do današnjih dana. Objavio sam u raznim tiskanim i elektronskim publikacijama preko 5 tisuća tekstova, koji su testament mog morala i etike.
Jugoslavenskog državljanstva sam se bio odrekao a na hrvatsko nemam pravo, pretpostavljam radi tog “standarda hrvatske zajednice” kojemu se nisam prilagodio.
U izbjeglištvu živim već skoro 50 godina, ali konstantno s Hrvatima i s Hrvatskom u mislima i djelima.
Ako sam se o Hrvatsku ikad ogriješio ili okoristio, parafrazirati ću Brunu Bušića, odjecite mi ruku, pa više neću moći ni pisati ni kršiti standarde.
Živio sam i radio s Hrvatima koji su u Hrvatsku vjerovali pa su joj bili spremni i život dati. Ako u nešto vjeruješ, kao što možeš u Boga vjerovati, nećeš gledati kako bi se preko toga materjalno okoristio, kako bi se obogatio, jer to bi bila negacija tvoga vjerovanja. To što Hrvatska na vlasti od početka pa do danas ima ljude koji su se prvenstveno gledali okoristiti, steći nešto za sebe na njezinu šetetu, samo znači da u nju ne vjeruju. Međutim, Hrvati ih na vlast biraju. Ako vjeruju da ih nisu birali, nego da su se vlasti dokopali na prijevaru, onda je ta vlast nametnuta, kao što je jugoslavenska bila nametnuta, onda bi se pobunili. Ako se ne pubune, onda im do Hrvatske nije dovoljno stalo, a ako uopće ne izlaze na izbore, onda im nije uopće stalo.
Ako im nije stalo do Hrvatske, je li im stalo do demokracije? Teško mi je i to prihvatiti jer demokrati izlaze na izbore a kada vide da je izigrana i zloporabljena, daju sve od sebe kako bi ju ponovo uspostavili.
Hrvatsku poznajem dovoljno, i njeznu povijest i njezinu sadašnjost. Demokraciju kakvu se propovijeda u Hrvatskoj također poznajem, jer u jednoj takvoj živim, a u dvadeset drugih sam boravio i provodio vrijeme, pa mogu uspoređivati ono što u Hrvatskoj prolazi pod plaštem demokracije a ne prolazi nigdje drugdje.
Osjećam dužnost ukazivati na sve to, nebi li potaknuo druge da se zauzmu za promjenu onoga što zdrav razum namjeće da treba mijenjati. Svjestan sam općeg nezadovoljstva načinom na koji se Hrvatskom upravlja. Moje je mišljenje da je nezadovoljstvo opravdano, ali da nije dovoljno biti nezadovoljan, nego treba raditi kako bi se izvor nezadovoljstva eliminirao.
Pod dojmom sam, da biti nezadovoljan i pasivno to ispovijedati nije predmet sukoba sa “standardima hrvatske zajednice”, ali pozivati na aktivno djelovanje i organiziranje kako bi se uzroci nezadovoljstva otklonili bi moglo biti, u opasnom sukobu sa standardom svih kojima ovakvo stanje odgovara, koji se pod ovim uvjetima mogu bogatiti, a inače bi radili samo za plaću, i ne bi mogli jeftino kupovati nekretnine, mijenjati zakone a onda ih pod novim uvjetima skupo prodavati, da navedem samo jedan primjer.