Kako sam u mjesec i pol dana u Hrvatskoj upoznao što je za Hrvata pojam slobode u usporedbi s nekim tko stvarno živi slobodno? Nema boljeg vremena od ovog šestosiječanjskog, da bi se moglo usporediti što je stvarna sloboda a što je njena hrvatska pretenzija.
Može strani turist otići u Hrvatsku na mjesec dana, može ga zaboliti vrat od bacanja pogleda lijevo i desno, na sve ljepote okliša i ništa ne primjetiti od ovoga o čemu ću ovdje govoriti. Može isto tako Hrvat otići na dva mjeseca u neku zapadnu zemlju i ne primjetiti ništa o ljudima koji žive bez hrvatskih restrikcija, jer sloboda nije opipljiva. Opipljive su samo njene posljedice, a ako ima ikoga na svijetu tko se više bavi posljedicama nego uzrocima, onda su to Hrvati.
Treba vremena i znatiželje da bi se moglo zaviriti u dušu jednog naroda. Treba provesti godine, ući u srž jezika kojim govore, praktično se uživiti u mentalitet i poznavati ljude kao što sebe poznaješ, praktično živjeti kao dio kolektivne svjesti jednog naroda da bi ju mogao upoznati. Turisti, privremeni radnici, gosti i prolaznici nemaju tu privilegiju. Možeš i puno čitati i misliti što netko drugi misli o tome kako njegovi ljudi oko njega misle i opet u to ne možeš unijeti sebe i uživiti se u bitak jednog jednostavnog i širokog pojma kao što je sloboda. Treba živjeti nekoliko svjetova odjednom, treba biti mentalno polomljen do granice dvostruke personalnosti i pustiti da se različiti svjetovi sudare u tvojoj glavi, da bi mogao napraviti usporedbu mentalnih finesa jednih i drugih, a u mom slučaju i trećih i četvrtih. Prokletstvo i privilegija ujedinjeni. Iz tih usporedbi kvalificiram hrvatski pojam slobode kako sam ga doživio u intenzivnih mjesec i pol dana u Hrvatskoj.
Hrvatska je zemlja razapetih misli, gdje nisu samo živi ljudi na ulici ograničeni ponašati se po regulativama politički propisanog morala, nego su im i misli cenzurirane, gdje su i prošlosti i budućnosti strogo određene granice dozvoljenog i nedozvoljenog, a struja svijesti liči na cestu punu rupa oko kojih su postavljene barijere da te zaustave, da ne upadneš u rupu, da ne slomiš vrat, liči na mjesto policijske istage gdje su razapete policijske trake pa hodaš oko njih, pazeći ne samo da ne zagaziš u zabranjeni prostor, nego se držiš na solidnoj udaljenosti, da nebi netko slučajno i pomislio da si pred iskušenjem, ili još bolje, odeš na drugu stranu ceste i glavu okreneš na drugu stranu, glumeći da si do te mjere nezainteresiran, da nisi ni primjetio da se tamo nešto događa, nego te više zanimaju dosadni prazni zidovi s druge strane ulice.
Tako žive hrvatske misli, s glavom punom restrikcija, s policijskim trakama razapetim na sve strane, od uha do uha, od čela do malog mozga i Hrvati tako prolaze kroz život, skoro da su se naučili na te zaobilaznice, zabranjene i dozvoljene prostore, pa se više ni ne bune, nego skoro mehanički krivudaju po propisanim stazama i to zovu sloboda.
Nije sloboda kad ti netko propiše slobodan prostor kojim se smješ kretati, nego je sloboda kad ti sam biraš kuda ćeš ići, kad u okvirima ljudskog razuma za koji ne trebaš ići na političku nastavu, možeš hodati lijevo i desno i lebdjeti gore i dolje, jer misli ne podliježu gravitaciji.
Nije to sloboda dragi moji prijatelji, nego karikatura slobode, mentalno ropstvo iz kojega nikad neće biti ostvareno ništa dobra, jer robovi mogu preživljavati ali ne mogu stvarati, pa je u tome bitak hrvatske nesreće, radi toga Hrvatska životari na dnu europske egzistencije i trebalo bi otići u Zimbabwe Roberta Mugabea ili u neku drugu opskurnu trećesvjetsku despociju da bi Hrvatska mogla izgledati bolje.
Nigdje se Hrvatskoj takva karikatura slobode ne osvećuje koliko kroz medije, preko novinara koji pažljivo zaobilaze sve te policijske trake, a trebali bi biti trubači preko kojih se formira opće mnijenje. Zaobilaze oni tako sve te potencijalne rupe u koje možeš propasti, drže se daleko od trake i gledaju na drugu stranu, u dosadne zidove preko puta i onda svi za njima.
Pišem slobodno ignorirajući sve te restrikcije. Imam prijatelje, pripadnike nekoliko zapadnih naroda. Pravim eksperimente. Sjednemo uz kavu i pročitam im nešto što namjeravam objaviti. “Zanimljivo”, kažu. “Trebalo bi objaviti”, kažu, “da se povede rasprava o toj temi”. Pošaljem u Hrvatsku nekome na objavu i dobijem odgovore: “Znaš, nije pametno ovo iznositi u javnost.” ili “Istina, ali još nije vrijeme” ili “Dobivamo od vlade dotaciju od xxxx kuna godišnje i moramo paziti što govorimo.” ili “Jaki su oni i treba se čuvati.” i još stotinu raznih isprika proizašlih kao prizvod zaobilaženja svih tih policijskih traka u glavi, u zemlji koja se zove suverenom u sustavu koji se s ponosom naglašava slobodnim. Daleko je to od slobode, dragi moji prjatelji. Otkako je Zlatko Hasanbegović, i sam žrtva te “slobode”, upotrijebio izraz “floskula”, usudim se reći da je i sam pojam slobode u Hrvatskoj postao jedna floskula.
U ove burne rane dane 2017. godine, koincidento se poklopilo nekoliko datuma: nadnevak Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra kao naručen za raspravu o slobodi i neslobodi, srpski božićni domjenak u Zagrebu i prvi obred HPC u centru Zagreba. U cijelom tom sklopu događaja u Zagrebu, gradu koji jedni vide kao hrvatsku metropolu a drugi kao srpsku periferiju, u kojemu su učešća uzeli i ministri i novinari i hvalitelji i kritičari, slobodno su se i bez straha izjasnila sam 3 govornika: Vladimir Božović, Milorad Pupovac i Marko Jurič. Svi drugi govornici dobro su pazili što će reći i zaobilazili sve one policijske trake isprepletene u svojoj glavi.
Jedan od njih, Vladimir Božović je došao iz Beogada, iz zemlje koja se sve više poziva na europska pravila i ponaša kao da je ona u sastavu EU a Hrvatska da čeka ispuniti uvjete za pristup. Došao je pročitati poziv i izdiktirati uvjete za kapitaulaciju, nakon čega će, ne bude li se Hrvatska pridržavala tih uvjeta, Srbija upotrijebiti sva sredstva.
Milorad Pupovac, najslobodniji je čovjek u Hrvatskoj i cijela Hrvatska mu zavidi na praktično neograničenoj slobodi i samo da je Hrvat i da tako zastupa hrvatske interese, umjesto što je Srbin i zastupa srpske ili uglavnom svoje osobne, Hrvatska bi ga slavila i na ramenima nosila, a ovako ga mrzi jer on može, usudi se i smije ono što Hrvati ne mogu, ne usude se i ne smiju, od premijera Plenkovića do zadnjeg voditelja najopskurnijeg portala u Hrvatskoj, čiji administrator prije nego što sjedne za računalo napisati svoj dnevni prilog, najprije navuče zavjese, polažući pažnju detaljima, kao da su se javile sirene jer nailaze neprijateljski avioni na noćno bombardiranje.
Treći čovjek, Marko Jurič, oglasio se od spomenika Petra Preradovića, ponosnog Hrvata tada nezabranjene hrvatske pravoslavne vjere, ispred, u dvije Jugoslavije, dva puta silom prisvojene pravoslavne crkve, slobodno, ponosno, dostojanstveno, prkosno i glasno, kao svoj na svome, Hrvat u Hrvatskoj, izgovorivši riječi istine i u zanosu slobode, koji većina nikad nije osjetila jer se privikla sužanjski saginjati glavu u prisutnosti moćnih, ubacio izjavu a ne psovku: “Gospodo, odjebite!”. Odmah su skočili ti čistunci, koji tobože ne primjećuju svu prljavštinu oko sebe, valjda ljubomorni što se oni sami nikad nebi usudili tako u lice, slobodno i bez straha reći što misle, nego oprezno obilaze oko policijskih traka u glavi i osudili ga što je “psovao”, u ime svetosti, protiv oskvrnuća i političke uzurpacije vjerskog sakramenta, oni kojima ta ili makar ta specifična svetost ništa ne znači, u ime pristojnosti, ispred Srpske pravoslavne crkve, čiji sljedbenici tako sustavno odbacuju psovanje kao znak nekulture. Ništa više nije bilo važno, što se oplelo oko šestosiječanjske simbolike spletene tih dana srpskog Badnjaka i hrvatskog pravoslavnog Bogojavljanja, samo je važno što je Marko “opsovao” i SNV-ovim Novostima i srpsko-hrvatskoj N1 televiziji i našim moralnim čistuncima, koji se u sred hrvatske podaničke mizerije, pozivaju na kulturu. Dođe mi da citiram Hannsa Johsta, koji je 1933. u igrokaz “Schlageter” ubacio rečenicu: “Wenn ich Kultur höre … entsichere ich meine Browning!”, ali neću jer će mi i to pripisati kao još jedan dokaz da sam “ustaša i fašist”.
Samo nekoliko tjedana ranije, Marko Jurič je dobio otkaz s televizije Z1 o čemu je već dovoljno rečeno. To je metoda kojom se druge ljude ušutkava a samo se rijetke na taj način može osloboditi i Marko se svima njima za inat potpuno oslobodio. “Ograničena sloboda” je kontradikcija u pojmu, kao “Nemam više lisičine na rukama, nego samo lance na gležnjevima, pa sam ograničeno slobodan”.
ZDS nije pozdrav koji sam osobno ikada koristio ali, bio on dio kakve god hoćete povijesti, od Zrinskoga, preko NDH do današnjih dana, ako ga Hrvati u navodno slobodnoj državi hoće koristiti, tko će im to zabraniti, osim ako uživaju slobodu pod navodnicima. Kakvog značaja ima u pitanju, tko se sve kroz povijest pozdravljao sa “Dobar dan!”, plaćao gemište kunama ili bio spreman braniti svoj dom? Većina, pretpostavljam.
Jedina granica slobodi misli i izražaja je razum. Jesu li su ovo razumna vremena u kojima Ingrid Antičević Marinović smije u Saboru tokom zasjedanja legitimno navještavati smrt pozdravom “Smrt fažizmu!” i za to dobiti privilegiju sutkinje u Ustavnom sudu Hrvatske, a netko ne smije ni na spomen-ploču kojom se obilježava herojska smrt, upisati pozdrav pod kojim su dali život za Hrvatsku. Je li to razumno da voditelj televizijskog programa dobije otkaz jer je na test htio staviti neosnovanu i ničim dokazanu tvrdnju Milorada Pupovca da se tim pozdravom širi mržnja.
Badava sve kritike i savjeti. Ne može se slobodu ostvarivati pognute glave. Samo onaj tko je spreman javno demonistrirati slobodu, može ju ostvarivati. Nema krivog i pravog načina za njeno ostvarenje. Ne može se u slobodu kriomice. Može se samo spakirati kofere i otići “uživati” nečiju tuđu slobodu ili ostati i ponašati se kao slobodan čovjek, primjerom pokazati kako izgleda slobodan čovjek i ako treba platiti cijenu slobode, jer ništa nije besplatno, a namanje nešto tako dragocjeno kao istinska i stvarna nacionalna i individualna sloboda.
Gospodo, to što se u Hrvatskoj zove sloboda, nije sloboda.