Vuk Karadžić je davno umro i ne možemo kriviti samo naše pretke što je hrvatski jezik kojim su Hrvati govorili pred 200 godina, nama danas praktično nerazumljiv, dok nam je srpski toga vremena toliko blizak.

Kad živiš daleko od domovine i dugo vremena, onda možeš zapaziti promjene koje ljudi u domovini niti ne primjećuju, kao kad nekoga nisi dugo vidio pa uočavaš kako se u licu primijenio a oni koji s njim provode svaki dan, te promjene ne uočavaju.

Jedne od promjena koje ja uspijevam zapaziti su jezične promjene i svaki čas naletim na neki izraz koji se prije 40-50 godna koristio samo u srpskom jeziku i u Srbiji, kako se danas redovno koristi u Hrvatskoj i ne samo u svakodnevnom govoru nego ga koriste i novinari, spikeri na Hrvatskoj televiziji, političari pa i učitelji hrvatskog jezika.

Zanimljivo je to jer smo se u Jugoslaviji, kada se srbizacija hrvatskog jezika provodila sustavno, tome žilavo suprotstavljali, pa je pokret za čuvanje hrvatskoga jezika bio pretečom Hrvatskog proljeća, dok se danas, valjda po inerciji da smo nešto odbijali kada su nas na to prisiljavali a sada kada nas ne prisiljavaju prihvaćamo dobrovoljno, prema hrvatskom jeziku odnosimo kao seoski mladići koji su ranije, vrativši se iz vojske, iz Niša, od mame tražili da im “odreže parče leba” i “opegla čakšire”.

U rat na Kosovo


Redovno uočavam te izraze pa ih onda zametnem, zanemarim i zaboravim.

Neki od primjera su drastični kao podatak da unatoč jasnog poznavanja imenice ženskog roda “večer”, kada se upotrijebi kao pozdrav, čak i na HRT-u ju izgovaraju u srednjem rodu i definitivno zvuči kao “Dobro veče”.

Srpski način izgovora u hrvatskom jeziku znade imati i svoje političke implikacije, pa govoreći kako idemo “na Kosovo” zapravo prihvaćamo Kosovo kao srpsko polje, a Kosovo ili Kosova, kako ga/ju nazivaju Albanci Kosovari, danas je priznata država, koja se, usput rečeno, srpskim pritiscima suprtostavlja daleko snažnije nego Hrvatska. U goste se ide “u Kosovo”, a u rat se ide “na Kosovo”.

Na primjedbu o ovome, jedan me prijatelj iz Hrvatske ispravio rekavši da se u Hrvatskoj češće koristi “Kosovo i Metohija”.

Parirati i opariti


Ovih dana sjela mi je hrvatska verzija internacionalizma u formi glagola “formirati”, koji predstavlja njegov i svršeni i trajni oblik. Takav postoji i u svim drugim jezicima, osim što se u srpskom njegov svršeni oblik koristi kao “oformiti”.

Iako će neki tumačiti da je oblik poprimljen iz ruskog (оформить) pa prema tome da nije srbizam nego slavenizam, k nama je definitivno stigao iz Srbije a ne iz Rusije i postao prihvaćenim u svakodnevnom jeziku.

Hoćemo li za novi kurikulim pučkoškolskoj djeci ponovo uvesti priče o “starim Slavenima”, o caru koji je imao tri sina, dvojicu koji su postali “rđavi” i jednoga koji se “oformio” u vrijedna i pametna carevića?

Kako bi bilo glagol “parirati” promjeniti u “opariti”?

Vuk Karadžić je davno umro i ne možemo kriviti samo naše pretke što je hrvatski jezik kojim su Hrvati govorili pred 200 godina, nama danas praktično nerazumljiv, dok nam je srpski toga vremena toliko blizak.

Prethodni članakPut za koji niste platili kartu (video)
Sljedeći članakTribina s Markom Ljubićem: Kršćanske vrjednote u suvremenoj hrvatskoj politici i u medijima (video)
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991.