Troglavno vijeće HRT-a (skoro) je samo sebi govorilo i to gotovo puna dva sata. Impozantno. I zato se izvanredno temelje naše sveukupne socijalističke izgradnje. Svaka sličnost je slučajna.
Podlegavši hajci, HRT se preplašio i požurio s isprikom. Perući ruke, ostavio je izloženima svoje voditelje i urednicu, a zatim naravno i gosta i autora Vukića. I opet javnost je time zakinuo, javnost je ostala bez argumentirane povjesničarske rasprave. HRT obavještava i priopćuje i sve priznaje… objelodanjuje svoju konačnu ocjenu kako je emisija od 30. svibnja bila sporna. Bez rasprave o argumentima, o knjizi ili o arhivskim dokumentima… HRT se napamet i generalizirajući ogradio od stavova autora knjige Igora Vukića “Radni logor Jasenovac”. U činjenice nije ulazio. Saznajemo da je bila sazvana i izvanredna sjednica Programskog vijeća HRT-a. Ništa manje. Vijeće HRT: ono programsko, ono uredničko i ono poslovno vodstvo na Prisavlju kako oni kažu “skoro dva sata imalo (je) prilike slušati oštre i argumentirane kritike i osude, ne samo na emitiranu emisiju koja je digla dosta prašine i na rad Karoline Vidović Krišto, već i na samu uređivačku politiku kuće koja je tako nešto omogućila.”
Dakle troglavno vijeće (skoro) je samo sebi govorilo i to gotovo puna dva sata. Impozantno. I zato se izvanredno temelje naše sveukupne socijalističke izgradnje. Svaka sličnost je slučajna.
Samo da s tog puta ne skrenemo
Prvoborci se nisu zadržali na tezama i argumentima već na daleko vrjednijoj osudi i nad-osudi – što nemaštovitijoj i opširnijoj tzv. elaboraciji. Ma, samo da s tog puta ne skrenemo. Još nismo jedino čuli što je to sve sadržano u izlizanoj frazi “uređivačka politika” i kako bi to ona trebala onemogućiti, kako kažu, da se dogodi “ovako nešto”. Ni sami očito ne znaju što je to nešto, a što im se eto (opet) pripretilo. Kako uređivačka politika treba “djelovati u praksi” točno se znalo u socijalizmu: svaki je gost morao biti provjeren u redakciji i među nadležnim policijskim odanicima.
Stari mentalitet u mlađim ljudima, pohvalio se tako trajanjem sjednice jer kvantiteta prelazi u njezinu kvalitetu. Uvijek je to bilo posebno važno bilo da se radi o sjeverno-korejskom HDZ-pljesku ili o iskićenoj jugoslavenskoj, HRT-ovoj, drugarskoj kritici. Bila je to borba, po mogućnosti bez autora i urednice. Bolno je to (trajanjem) bilo za sve nazočne. Prvoborci se nisu zadržali na tezama i argumentima već na daleko vrjednijoj osudi i nad-osudi – što nemaštovitijoj i opširnijoj tzv. elaboraciji. Ma, samo da s tog puta ne skrenemo.
Još nismo jedino čuli što je to sve sadržano u izlizanoj frazi “uređivačka politika” i kako bi to ona trebala onemogućiti, kako kažu, da se dogodi “ovako nešto”. Ni sami očito ne znaju što je to nešto, a što im se eto (opet) pripretilo. Kako uređivačka politika treba “djelovati u praksi” točno se znalo u socijalizmu: svaki je gost morao biti provjeren u redakciji i među nadležnim policijskim odanicima. Repovi su prepoznatljivi i aktualni. Poslije program može biti i zabavan. Nije moglo biti ovakvih krupnih i nedopustivih propusta da urednik slobodno pozove u goste nekog po svom vlastitom kreativnom osjećaju. Pa nije on tu zato. Ili da je urednik o listama neinformiran. Katastrofa. Već i to pokazuje da mu je budnost pala. Zato je i došlo do te strahote da se izvanredno moraju sastajati i ono programsko i ono uredničko i ono poslovno, umjesto jednostavnog uredničkog kolegija. Ako, slobodarski, uopće i to. Znači svo to osoblje, sve vrijeme sjedničenja, nije radilo svoj osnovni posao, pa kako je to onda uopće posao odtrpio i izdržao? Onako kako i izgleda program.
Što bi zapravo htjelo programsko i poslovno vodstvo? Da ih nitko ne naziva s prigovorima? A propusta od jutra do sutra. Da političari ne tupe zivkanjima i pišanjima u vjetar? Da sponzori ne prigovaraju i diktiraju stajališta i da ne oblikuju program? Da šefovi, sa svim time u koliziji, ne opravdavaju svoju visoke plaće već da slušaju samo panegirike? Što rukovodstvo ima s novinarskim slobodama? Što zna o temama? Očito slobodni novinari su u toj kući smetnja. I voždovi programa i ruko-voždovi znaju sve i o svemu najbolje. Oni idu u političara i sponzora po mišljenje. Odatle, sasvim derivirano i profinjeno do kraja – toliki pravi novinari onda u šefova, kano na izvor, svraćaju po svoje mišljenje. Logično. I takav nam je onda, ne samo tzv. informativni već i svakojaki drugi tv-program. Zadaća je novinara da se informira, prvo kod šefova. A ako ih se na sudu pita za izvor informacija imaju pravo zatajiti podatak i štitititaj potpun Bergmanov djevičanski izvor. Glavonje. Ako treba i izgorjeti za njih. Novinari su potrošna roba, a najdulje traju oni koji su najodaniji raznim izvorima. Po potrebi. A cijene se i oni koji donose.
Devizni novinari
Velebna i svemoćna uređivačka politika bila je obična krinka jednoumlja. I danas je odlična. Prvo pometeš sve politički, a onda nastaviš skretati tokove u vlastiti džep. Kad se digne hajka znatno potrošiš, rekuperaš se, ali ako preživiš: gdje smo ono stali? Hoćemo li se dakle vratiti u vremenu, tom nevremenu? U vrijeme kada nije mogao biti pozvan itko tko je na crnoj listi, nije tu bilo ni argumenta ni teza. Baš kao i sada.
Posebna su kategorija devizni novinari, ekstra klasa i mule. I sve bi to bilo uhodano i dohodovno (sve lijepo i smjerno) da se povremeno ne pojavi neki slobodoumni novinar koji klistira s tom nekom svojom istinom i onda se liberalnim drugovima dogodi to nešto… i oko tog nečeg moraju ondak odmah izvanredno jalovo sastančiti umjesto da nastave s ja tebi ti meni sponzorstvima na sve strane. Ondje gdje su i stali. Srećom, zato hajke kratko traju. Treba ostati u sedlu, sponzorstva idu dalje.
Velebna i svemoćna uređivačka politika bila je obična krinka jednoumlja. I danas je odlična. Prvo pometeš sve politički, a onda nastaviš skretati tokove u vlastiti džep. Kad se digne hajka znatno potrošiš, rekuperaš se, ali ako preživiš: gdje smo ono stali? Hoćemo li se dakle vratiti u vremenu, tom nevremenu? U vrijeme kada nije mogao biti pozvan itko tko je na crnoj listi, nije tu bilo ni argumenta ni teza. Baš kao i sada. S toga drugovi iz troglavog vijeća izgleda marno zazivaju provjeru podobnosti gostiju, provjeru podobnosti urednika, provjeru podobnosti voditelja? Da bi glavonošci mogli nastaviti raditi. Je li to ta uređivačka politika? I tada drugovi “ovako nešto” više ne će biti moguće. Ne će više biti “prašine”. Fućkaš reakcije. A i ne će se dizati.
HRT – sramotno utočište komunizma
U takvoj situaciji izostanka argumentirane rasprave notorni HND donosi čak tri naslova: “HRT se ograđuje od stajališta Igora Vukića o logoru Jasenovac” pa: “Programsko vijeće HRT-a sazvano zbog tvrdnji Vukića o logoru Jasenovac” te još: “Programsko vijeće HRT-a upozorilo na neprihvatljivost relativiziranja ustaških zločina”. Lijepo i nepotpuno, no barem daleko od argumenata.
U tom moćnom priopćenju slučajno nema ni riječi o održanom prosvjedu pred HRT-om, istim povodom – o prosvjedu isprovociranom vječnim sunčanjem pred kamerama, sastančenjem ove trojedinice. Važnije su ospice. Koje dobivamo. A na tom unaprijed-oduvijek-nevažnom prosvjedu tražilo se i kazalo: “Zahtijevamo neopozivu ostavku rukovodstva HRT-a“, “Ne želimo cenzuru“, “Vijeće HRT-a djeluje protuzakonito, protuustavno i protu-ljudski“, “Stop cenzuri – imamo pravo na istinu“, “HRT – sramotno utočište komunizma“, “Lustracija počinje lustracijom HRT-a“. Bio je to prosvjed s još nekim lijepim i poželjnim porukama te uz nazočnost istaknutog povjesnika dr. Josipa Jurčevića. No, to očito nisu bili “oni pravi” pretplatnici HRT-a i to im je glavna mana. Šteta, nisu mogli biti proglašeni ni minornima ergo sveučilišni profesori sudjeluju u borbi za istinu i protiv cenzure. Lijepa sramota za hrvatsko višestranačje. U kamenom dobu demokracije.
U takvoj situaciji izostanka argumentirane rasprave notorni HND donosi čak tri naslova: “HRT se ograđuje od stajališta Igora Vukića o logoru Jasenovac” pa: “Programsko vijeće HRT-a sazvano zbog tvrdnji Vukića o logoru Jasenovac” te još: “Programsko vijeće HRT-a upozorilo na neprihvatljivost relativiziranja ustaških zločina“. Lijepo i nepotpuno, no barem daleko od argumenata. Ali, ali, i HND-u se može potkrasti grješka, ima i tamo drugova koji nisu dovoljno budni pa im se tako prikrao naslov: “Sindikat novinara Hrvatske: Najgori poslodavci godine HRT i Večernji list”. Hopla. Hoće li biti sazvana izvanredna sjednica onog programskog, onog uredničkog i onog poslovnog? Znate. I koliko će trajati, to mi je važno…
No zato, za razliku od HND-a, imamo Hrvatske novinare i publiciste, nešto sasvim drugo. Oni kongruentno u samo jednom naslovu (vidjet ćemo uskoro) zahvaćaju žarište, bitak i suštinu samu. Sve u jednom. A uz to su si odani i s vodstvom HRT-a. Klijentelizam je odličan po obrtaj kapitala. HNiP je ovim povodom digao nemale sve svoje snage i pozvao na nužnu nam razboritost. HNiP je odmah reagirao i proaktivno predložio da se provede stručna rasprava o povijesnim činjenicama. HNiP se snažno izložio ultimativno tražeći omogućavanje uljuđene lučbe, širenja prostora dijaloga i tolerancije te stručne i svekolike rasprave i tek nakon nje da se ocjenjuje rad pojedinih urednica i urednika, novinarki i novinara, voditeljica i voditelja te stajališta stručnih autora. HNiP jedan i jedinstveni. Progovorio je i o sponzorstvima…
Povijesni i kiklopski istup HNiP-a
Povodom emisije sa spornim tezama, koje nikako da čujemo koje su, a koja je odaslana 30. svibnja ove godine, HNiP je promptno reagirao i odgovorio već u siječnju iste godine. Na doduše luksuznom okupljanju (što se može) koje je organizirao netko drugi, ne samo da je upravo HNiP zaštitio kolege i upozorio na ne plauzibilne optužbe, nego je na svojoj e-stranici u rubrici “aktualno” donio vrhunski moto kao alat koji je unio povijesnu promjenu u ne samo ovaj slučaj nego i u cijelo hrvatsko novinarstvo. Sretni mi koji smo ga dobili…
Ne možemo ovdje cjepidlačiti i očekivati od HNiP-a sve. Da je u vezi sa Sindikatom hrvatskih novinara, odnosno sa sindikatom zaostalim u krivom padežu. Granice mora biti. Konačno, ti najgori poslodavci… možda je to podvala. Kažu ljudi: oni iz HND znaju i podvaljivati, mada ja u to ne vjerujem. Tako da i tu je HNiP pokazao ne eskivažu već mudrost. Nadasve. On je, mislim HNiP dakle, ta ona snaga, znači ona tako važna poluga u našem društvu, koja čini razliku i vuče naprijed. Poziva se na razum i znanost. Na sve što nemamo, a niti koristimo. Ili obratno. Svakako na smirivanje hajki. Dajte ljudi da nastavimo raditi… s klijentima. Smirimo hajke. Koje izvozimo (vidi: zatvor u Klagenfurtu). HNiP je za dokidanje jalovoga, nedohodovnog te za zacjeljenje društva. A to nije ni malo ni presudno… Ops.
Evo primjerice, povodom emisije sa spornim tezama, koje nikako da čujemo koje su, a koja je odaslana 30. svibnja ove godine, HNiP je promptno reagirao i odgovorio već u siječnju iste godine. Na doduše luksuznom okupljanju (što se može) koje je organizirao netko drugi, ne samo da je upravo HNiP zaštitio kolege i upozorio na ne plauzibilne optužbe, nego je na svojoj e-stranici u rubrici “aktualno” donio vrhunski moto kao alat koji je unio povijesnu promjenu u ne samo ovaj slučaj nego i u cijelo hrvatsko novinarstvo. Sretni mi koji smo ga dobili. Tako da ako ste obaviješteni o djelovanju HNiP-a na njihovim ćete krasnim stranicama, pod ono najnovije, pronaći domjenak na luksuznom mjestu: Dverce. Već iz siječnja. Anticipirajući svibanj.
I ne samo to nego je predsjednica HNiP-a uvodnim govorom pozdravila i dokučila suštinu samoga novinarstva i to lako i od prve, baš kao Maestro onaj tamo električni vod. Za razliku od svih, koji mjesecima govore o tom povijesnom i kiklopskom istupu, ja se ne usuđujem pa ću samo striktno citirati naslov. A on je, pogađate – naslov za pamćenje, naslov sveobuhvatan, naslov sve-zaštitnički, a istovremeno lucidno vodi… u bolje (HRT-ovo) sutra: “Potrebno nam je više medija koji žele razvijati sada zanemarene publike“. Znači još medija, nije ih nikada previše…(vidi: http://hnip.hr/aktualno/). I odmah nam je svima lakše, ma što to značilo. Posebno smijenjenim novinarima. A nema više ni hajke.