Jedan od recenzenata u Ministarstvu znanosti i obrazovanja bi trebao biti akademik Zoran Milanović, učeni povjesničar koji je u prošlom tjednu sve lijepo objasnio, razumljivim kavanskim rječnikom kojim se i inače služi, a na primjeru koji mu je blizak. Elem, on će posjetiti, reče tada, Tezno gdje je ubijeno nekoliko tisuća Hrvata, ostali su, po njemu, valjda preživjeli kao njegov predak koji je završio u Staroj Gradiški. S tim je napokon zapečaćena istina o zločinima. Dogodili su se samo u Teznom, proizlazi iz govora velikoga vođe i učitelja naroda, a ako netko pita što je s ostalih tisuću masovnih grobnica hrvatskih vojnika, žena i djece, taj je običan revizionist.

Autor: Hrvoje Hitrec

Skromne, virusne komorne svečanosti oko datuma kada je 1945. Zapad izručio staljinskom Istoku srednjoeuropske i istočnoeuropske države, a hrvatsku vojsku, civile i Hrvatsku u cjelini jugoslavenskim komunističkim koljačima u sklopu maršalova plana. Nacistička Njemačka je doduše poražena, ali se brzo oporavila u zapadnom dijelu uz pomoć Marshallova plana, istočni je zajedno s ostalim srednjoistočnim zemljama mirno prešao iz nacističkih ruku u komunističke i tako do početka devedesetih. Žrtvovana je i Poljska, čiji su se izbjegli vojnici žustro borili na strani saveznika, a onda dobili što su dobili. To su rezultati Drugoga svjetskog rata u Europi, i molim da se ovaj sažetak uvrsti u hrvatske školske udžbenike.

Nedavno objavljena analiza kaže da se u Hrvatskoj tiskaju lijevi i desni udžbenici, s tim da lijevi zataškavaju komunističke zločine ili ih minimaliziraju, a desni oprezno govore suprotno. Bilo bi zanimljivo, a u analizi nije rečeno, koji su to nakladnici s obje strane i postoji li uopće Ministarstvo znanosti i obrazovanja s nadpodjelnim recenzentima odanim dokazanim povijesnim istinama? Ili je sve prepušteno nagnućima privatnih nakladnika? Jedan od recenzenata trebao bi biti akademik Zoran Milanović, učeni povjesničar koji je u prošlom tjednu sve lijepo objasnio, razumljivim kavanskim rječnikom kojim se i inače služi, a na primjeru koji mu je blizak.

Elem, on će posjetiti, reče tada, Tezno gdje je ubijeno nekoliko tisuća Hrvata, ostali su, po njemu, valjda preživjeli kao njegov predak koji je završio u Staroj Gradiški. S tim je napokon zapečaćena istina o zločinima. Dogodili su se samo u Teznom, proizlazi iz govora velikoga vođe i učitelja naroda, a ako netko pita što je s ostalih tisuću masovnih grobnica hrvatskih vojnika, žena i djece, taj je običan revizionist. Križnih putova nije bilo, komunisti su samo malo prošetali zarobljene (u četveroredu) do Stare Gradiške, ondje ih sve malo držali pa pustili da naprave mjesta za Vikija Glovackog i ostale nove uznike. Zagrepčane koji su ostali u Zagrebu nije trebalo nikamo voditi, njih su strijeljali ili vješali u rodnom gradu, pa znači ni oni nisu bili na izmišljenom Križnom putu, koji je već i nazivom bogohulan, veli Zoki, otprilike. (Istodobno Hrvatski tjednik iz broja u broj objavljuje imena pobijenih Zagrepčana 1945. sa zlosutnom najavom na svršetku popisa “Nastavit će se”.) A na popisu su samo oni koji su imali “sreću” da im se sudi na prijekom sudu, znači malobrojni. Sudbina ostalih je nepresudna. Habulinci to ne čitaju. Njihov vođa Habulin u pratnji poznatih nam osoba, odlučno izjavljuje da je Tuđmanova pomirba bila u stvari voda na mlin ustaša. Nema pomirbe, čuje se u (pod)tekstu niti je nikada ne će biti. Habulin je barem iskren, rekao je glasno ono što crveni među sobom govore, to jest da su s figom u džepu svojedobno prihvaćali pomirbu.

Na desnom rubu desnoga centra i desno od ruba stvara se domovinski pokret škorista koji za sada još nije prokužen, to jest ne znamo hoće li svi oni koje mediji nabrajaju doista ondje i biti. Ako budu, bez njih će se vlast teško formirati. Tu je još socijaldemokratska ljevica koja jaše na velebnoj socijaldemokratskoj tradiciji, koje na žalost u Hrvatskoj nikada nije bilo, muku muči sa svojim identitetom, pa jedino na što se može osloniti jest takozvani jugoslavenski socijalizam, eufemizam za komunizam. Što ne znači da su svi oni komunisti i jugonostalgičari niti bi to ni za živu glavu priznali, nisu u potpunosti, samo im je glava ondje ostala, i srce, a dušom i tijelom su ipak u kapitalizmu. Ti su smušenjaci prošle subote javno istupili s novom koalicijom pod imenom Retard ili slično (nisam zapamtio)…

Inače, kad smo već pri pantovčačkom historičaru Milanoviću ima on i drugih briga. Em je lagao da nije bio u komunističkoj partiji, em se zadnjih dana upleo u privatno-javni, gotovo obiteljski rat s Plenkovićem, te se spominju mame i tate, djedovi i bake. Ta situacija neobično sliči onoj mojoj konstataciji da se – dok mi gubimo živce – dječica iz Očenašekova vrtića svađaju oko lopatica, kantica i autića, na kraju se rasplaču i zovu mame i tate.

Tko može prokužiti Hrvate


Epidemija ide prema sretnom kraju, zdravstvene lumene zabrinjava jedino slaba prokuženost nacije. Hrvatsku covid još nije prokužio! A tko može prokužiti Hrvate, molim vas, ni meni to nikada nije uspjelo, posebno u izborima, parlamentarnim i drugim, recimo predsjedničkim. Govori se i o genetskoj otpornosti Hrvata, što još nije znanstveno dokazano, ali povijest govori tezi u prilog.

Glede izbora koji su očito pred vratima: jedina je sreća što će ovaj sastav Hrvatskoga sabora biti raspušten. Ne ponovilo se. Čim bude raspušten, stranački će se čelnici potpuno raspustiti i navaliti u sve dijelove zemlje, tvrdeći biračima da su jedino oni pozitivni na političkoj sceni, što će izazvati negativne posljedice po njihove programe koji su uvijek ionako isti. Umjereni desni centar jahat će na zaslugama u pošastnoj krizi, prije krize i svijetlim projekcijama poslije nje – ne odmah ali uskoro, kad se sve “upogoni” (ta riječ mi diže kosu na glavi, baš poganska). Posebno će jezditi na velikom međunarodnom ugledu kakav Hrvatska nije imala od vremena kralja Tomislava koji je protjerao navrle Mađare preko Drave, što mu Orban i njegovi nikako ne mogu zaboraviti, pa sada crtaju nove karte koje sežu do Rijeke, prijestolnice komunističkog manifesta.

Na desnom rubu desnoga centra i desno od ruba stvara se domovinski pokret škorista koji za sada još nije prokužen, to jest ne znamo hoće li svi oni koje mediji nabrajaju doista ondje i biti. Ako budu, bez njih će se vlast teško formirati. Tu je još socijaldemokratska ljevica koja jaše na velebnoj socijaldemokratskoj tradiciji, koje na žalost u Hrvatskoj nikada nije bilo, muku muči sa svojim identitetom, pa jedino na što se može osloniti jest takozvani jugoslavenski socijalizam, eufemizam za komunizam. Što ne znači da su svi oni komunisti i jugonostalgičari niti bi to ni za živu glavu priznali, nisu u potpunosti, samo im je glava ondje ostala, i srce, a dušom i tijelom su ipak u kapitalizmu. Ti su smušenjaci prošle subote javno istupili s novom koalicijom pod imenom Retard ili slično (nisam zapamtio), a vizualno su me, ne znam zašto, podsjetili na zvijezde cirkusa “Medrano” koji je u zlatno cirkusko doba često gostovao u Hrvatskoj.

Ima još jedna podosta gnjevna i razjedinjena tzv. liberalna opcija s egzotičnim imenima strančica, Možemo, Hoćemo, Ne ćemo, Glas, a očekuju se Vapaj, Jecaj, Krik, sve neke stranke kojima Hrvati idu na jetra. Da, postoji i HNS, ili barem tvrdi da postoji, što je točno, paraziti su nazočni u ljudskim i političkm organizmima. Za buduće istraživače novije hrvatske političke povijest ostat će vječna zagonetka kako se ta hrpica ljudi uvijek našla u ključnim resorima, bilo tko da je bio na vlasti, SDP im obično daje kulturu, HDZ obrazovanje i još ponešto. Manja je zagonetka SDSS koji Boga moli da pobijedi desni centar jer samo u njegovu okrilju može sjajno (financijski) egzistirati, s podosta udjela u vlasti, dok mu ljevica ne poklanja dostojnu pozornost s uvijek istim opravdanjem da ima dosta svojih.

Preko tarabe


Dragi naši susjedi s vremena na vrijeme pomahnitaju pa gledaju preko tarabe. Vjerojatno pamtite da su Slovenci prije covida namjeravali poslati vojsku na hrvatsku granicu, slučaj do sada nerazjašnjen, a budući da su odustali nitko više i ne pita, osim mene. Sjeverni i istočni susjedi nas pomalo zabrinjavaju, nakon velike Srbije koja je na memorandumskoj razini opet aktualna, na kulturnoj isto tako, još ne i vojnoj (ali je za naš dom spremna), nakon te velike istočne napasti sada se suočavamo i s neumrlom idejom velike Mađarske koja je u trianonskim disciplinama doista loše prošla, ali se to nikako ne može odnositi na Slavoniju i riječku krpicu. Zapadni morski susjed, Italija, bez velikih riječi, osim u incidentnim situacijama, šutke pruža pipke po Istri, prvenstveno u uspješnom uvođenju dvojezičnosti pod tutorstvom IDS-a, pa bi neka hrvatska državna vlast koja drži do sebe trebala obratiti pozornost i vidjeti što jest po Ustavu a što nije, te zaključiti da se dvojezičnost raširila i ondje gdje ne bi smjela. No Zagreb očito ima malo utjecaja na autonomnu pokrajinu Istru koja ne trpi hrvatski naziv županija nego samo pričuvni regija, to jest “posebna regija” kako stalno ističu Miletić i njegovi.

Veliki velikosrpski projekt “Deset vekova srpske književnosti” trijumfalno je zaokružen tiskanjem djela srpskoga komediografa Marina Držića, dum Marina (u ćirilićnom izdanju dum-dum Marina). Pridružen je već poznatim starim srpskim piscima Gunduliću, Boškoviću, Puciću, Vojnoviću… (Kad za neko vrijeme bude tiskana knjiga “Jedanaest ili dvanaest vekova”, naći će se valjda i Luko Paljetak.) Kada Hrvati oprezno prigovore da je riječ o hrvatskim piscima, slijedi odgovor: mi u “vekove” uvrštavamo pisce bez obzira kojim narječjem srpskoga jezika pisali. Jest, tko laže (D. Ćosić) taj i krade, stara je poslovica. Klasika. Na stanovit način meni ih je žao, doista nisu krivi što su im Turci odnijeli mnoga stoljeća pa i (vjerojatno) književna djela koja bi u njima nastala, ali zato ne moraju krasti i pljačkati tuđu baštinu kao maroderi (a i maroderstvu su ih naučili Turci).

Uopće, ta je riječ “regija” proizašla iz nemuštoga političkog bordela, služi za rečene svrhe, ali i kao sinonim za neprežaljenu bivšu Jugoslaviju (“u Hrvatskoj i regiji”). Dobro zvuči nostalgičarima, ipak je uspostavljena stara veza, makar kroz “regiju”, ali Beograd baš sada iz “regije” dobiva udarce te se čudom čudi kada Makedonci tiskaju poštansku marku s granicama NDH, a Crnogorci udarno puštaju Thompsona. I kada se misa s bleiburškog polja preseli u Sarajevo, misa kojoj bi trebali biti nazočni i muslimanski vjerski poglavari ne samo poradi ekumene, nego i zato što su svake godine bili na Bleiburgu u sjećanje na ogroman broj pobijenih muslimana. Pa zašto ne i u Sarajevu koje im je bliže?

“Upogonila” se velika Srbija


Da se velika Srbija “upogonila”, nema sumnje. Veća kolona kulturnih tenkova uvijek prva kreće iz Beograda, obasipana cvijećem. Kolona lažljivaca i kradljivaca. Veliki velikosrpski projekt “Deset vekova srpske književnosti” trijumfalno je zaokružen tiskanjem djela srpskoga komediografa Marina Držića, dum Marina (u ćirilićnom izdanju dum-dum Marina). Pridružen je već poznatim starim srpskim piscima Gunduliću, Boškoviću, Puciću, Vojnoviću… (Kad za neko vrijeme bude tiskana knjiga “Jedanaest ili dvanaest vekova”, naći će se valjda i Luko Paljetak.) Kada Hrvati oprezno prigovore da je riječ o hrvatskim piscima, slijedi odgovor: mi u “vekove” uvrštavamo pisce bez obzira kojim narječjem srpskoga jezika pisali.

Jest, tko laže (D. Ćosić) taj i krade, stara je poslovica. Klasika. Na stanovit način meni ih je žao, doista nisu krivi što su im Turci odnijeli mnoga stoljeća pa i (vjerojatno) književna djela koja bi u njima nastala, ali zato ne moraju krasti i pljačkati tuđu baštinu kao maroderi (a i maroderstvu su ih naučili Turci).

Što ne mogu ukrasti ili ni jednom krivotvorinom “dokazati”, to ruše i razbijaju u ratovima i mirovima. Recimo, kneza Branimira nikako nisu mogli posvojiti, pa su ga jednostavno razbili. Priča je to koliko ogavna toliko i točna, onima koje povijest zanima možda i poznata. Fra Lujo Marun, arheolog, otkrio je sarkofag u predvorju (westwerk) crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina, djelomice otvorio sarkofag i ugledao skelet, to jest samo kosti članaka ruku i nogu, jer je kostur sav bio prekriven odjećom. Po mnogim nalazima zaključio je, s velikom vjerojatnošću, da je riječ o ostatcima hrvatskoga kneza Branimira (raskošne pozlaćene ostruge iz 892., križ s rašljastim završetcima na poklopcu sarkofaga, bizantski zlatnik).

Uzbuđen i umoran Marun je otišao na počinak, na nesreću. “Pravoslavci”, dotično lokalni Srbi odvalili su noću poklopac sarkofaga i teškim kamenjem smrvili kosti, a nastradala je i odjeća vladara, i ona, naravno, oštećena kamenjem. Marun bijaše izbezumljen, ali ništa nije mogao, da je energičnije nastupio mogao je – izgubiti glavu. Kao što ju se umalo izgubio istražujući crkvu sv. Spasa (sv. Spasitelja) na izvoru Cetine. Kada se ponovila slična situacija? U samostalnoj hrvatskoj državi kada su Srbi, ni deset godina poslije Oluje, otjerali arheologe. Jer oni i dalje tvrde (lažu, kradu) da je crkva sagrađena u 9. stoljeću srpska. Je li? Podsjećam i sebe i druge da sam tada kao predsjednik HKV-a okupio na kninskoj tvrđavi petnaestak uglednih arheologa, povjesničara umjetnosti i muzealaca koji su rekli svoje, gotovo ne vjerujući što se događa. Odjek je bio slab, Ministarstvo kulture nije se javilo, koliko se sjećam.

A je li što Srba bilo u vrijeme Branimira? Jest. Priča je to iz one “pomozi sirotu na svoju sramotu”. Naime, Gojnik, protjeran iz Raške, našao je utočište u Hrvatskoj. Valjda je tu i umro, ali je i dalje živio njegov sin Petar Gojniković koji se uz hrvatsku pomoć vraća u Rašku 892. (godina je to smrti kneza Branimira). I što onda radi Petar? Čim se u Raškoj našao u sedlu, napada hrvatska područja, dotično Neretvane i Zahumljane. Velim, pomozi sirotu…

Bravo, Listeš!


Vraćam se iz povijesti u budućnost, odnosno u koronsku sadašnjost. Kao što znaju oni koji znaju, strip i karikatura oduvijek su me oduševljavali (kad su bili dobri) i uvijek sam bio zavidan, ne znam crtati, to je. Od današnjih karikaturista posebno cijenim dvojicu: na sjeveru Hrvatske Srećka Puntarića, otkriću kojega sam i ja nešto pridonio (nije bio u sarkofagu), na jugu Hrvatske Nikolu Listeša, u svijetu sedamdeset puta prepoznatog i nagrađenog, u zemlji Hrvata mnogo manje. Elem, u ovo svjetsko covidsko doba “Washington Post” objavljuje Listešove karikature uz bok planetarno poznatih karikaturista koji se zovu Kountouris, Simanca, Castellios… Pa je red da se i hrvatska publika upozna sa sjajnim krunskim karikaturama Nikole Listeša, ako nikako drukčije onda na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća. Bravo, Listeš!

Foto: Washington Post – Karikatura Nikola Listes

Komentari