Micanjem ploča hrvatskim braniteljima ohrabrujemo pupovečki terorizam, kamufliran u rat protiv navodnih ustaša „na cijelom području Hrvatske“. Osnažen jasenovačkim uspjehom, Pupovac (gdje je dr. Šreter?) pokušava potaknuti novi val detuđmanizacije, demonizirajući Tuđmanove znamenite riječi da NDH nije bila samo zločin, nego i težnja Hrvata za samostalnom državom. Kako god bilo, Pupovac, kojega ne trpi ni jedna srpska stranka osim SDSS-a, (a i to je upitno), neupitni je pobjednik u aferi ploče s imenima ubijenih Hrvata.

Rujan obećava da će biti rujnoga vina – vinogradari su zadovoljni klimatskim promjenama koje su im donijele berbu dvadesetak dana prije no što je nekad bilo, bralo se po lijepom i toplom ljetnom vremenu. Okolne države pobrale su Hrvatsku – Slovenija, Mađarska i nefunkcionalna BiH koja u zadnje vrijeme funkcionira samo kada treba napakostiti Hrvatskoj. U berbi grožđa iduće će godine u Hrvatskoj možda sudjelovati i mudžahedini, spretni s noževima i sabljama, a ako nekomu od hrvatskih berača usput odrube glavu, bit će to samo nehajna nespretnost za koju će ih hrvatsko sudstvo poslati da rade za opće dobro – recimo, da beru grožđe.

Javna je tajna da u BiH ima deset tisuća ekstremnih islamista koji su za kalifat spremni, valjda s kalifom Bakirom na vlasti i genjcima oko njega, koji ratna zvjerstva mudžahedina svode na „individualne“ zločine, dočim je Hrvatska po njima izvršila masovnu agresiju na BiH zajedničkim zločinačkim pothvatom. Bakir čeka presudu Žalbenoga vijeća u Haagu kao ozebao sunce, da njegovo „pravosuđe“ može pohapsiti sve poznate i nepoznate Hrvate iz bivše i buduće republike Herceg-Bosne, a dok čeka on i zvizdići zvižde oko Pelješkoga mosta za koji Hrvatskoj nisu dali suglasnost, kažu, premda jesu, ali hajdmo malo i tu nervirati Hrvate na koje su navalili sa svih strana, pa što ne bi malo i s muslimanske. Nastavak je to stare taktike pokojnog Alije, taktike koju je sjajno opisao Miroslav Tuđman u knjizi „Druga strana Rubikona“, predstavljenoj prošloga tjedna uz asistenciju Aralice, Rudolfa i Nazora: potpiši, pa iste večeri povuci potpis, ili: potpiši ali već znaš da potpisano ne ćeš priznati ni da te kolju.

Sada više ne govore samo o navodno neriješenim graničnim pitanjima blizu Neuma, nego i o tome da nisu dogovoreni gabariti, kao što jesu. Što se promijenilo? Izvori kažu da je ionako snažna i visoka bosanskohercegovačka(čitaj: muslimanska) mornarica u međuvremenu sagradila brod visok 150 metara, a umjesto jarbola minaret, pa taj ne može proći ispod Pelješkoga ni na koji način, jer je njegov dogovoreni „gabarit“ pedeset metara ili nešto više. Da ne bilo samo s druge strane, u priču se umiješao (na HTV-u emitirani) bivši (?) autonomaš i sadanji europejac Ivan Jakovčić koji muti vodu s hrvatske (?) strane i nalazi hrvatske grijehe, kao što dvolično i nejasno govori o hrvatsko-slovenskom sporu oko Savudrijske vale koju naziva Piranskim zaljevom. U kojemu i dalje po starom love hrvatski odnosno istarski ribari (kako suptilno čini razliku reporterka HTV-a). Ta Jakovčićeva mutež nije bezopasna, ipak je on briselac, a ne više običan autonomaš. Otvoreno se glede Pelješkog mutikašama pridružuje prononsirana klatež. Tako čuveni Puhovski “ne razumije zašto Hrvatskoj treba Pelješki most“. Taj lik razumije samo ono što šteti Hrvatskoj. Zaključno: mnogima je zabavno što je Hrvatska rascijepljena kod Neuma, odnosno podijeljena. Na toj podjeli sada inzistira i službena bošnjačka politika. Znači, na podjeli Hrvatske. Isti oni iz čijega je izvora svojedobno potekla laž da Hrvatska (Tuđman) hoće podijeliti BiH.

U vrijeme dok su genjci smišljali kako napakostiti Hrvatskoj, po Bosni i Hercegovini je putovao premijer Plenković i posjetio sve hrvatsko što se dalo, to jest na stanovit način premjestio Vladinu rezidenciju u BiH, kao što je predsjednica države na nekoliko dana izmjestila Pantovčak u Liku, pa uz Udbinu (Crkva hrvatskih mučenika) i Široku Kulu (gdje su srpski četnici uz ostale Hrvate ubili i 13-godišnju Vericu), obišla Starčevića i Teslu. Pišem „obišla“ jer sam tako vidio u medijima, a ta mi riječ oduvijek ide na živce: ako tko nešto obiđe, znači da ondje nije bio, ako se vozite zagrebačkom obilaznicom a ne uđete u Zagreb itd..znate što hoću reći. Mi, znači, posjećujemo, a ne obilazimo.

Vraćam se teranu: Slovencima je Jakovčićevo petljanje melodija za uši, ta oni i računaju s „različitim mišljenjima“ u Hrvatskoj, uvijek se netko nađe. Naši prijatelji Kranjci i u ovom vremenu pronalaze načine da Hrvatsku malim nožićem bockaju u leđa, kao što je njihova politika uvijek činila. Da ne odem predaleko u povijest, recimo do popa Korošeca, navest ću jedan podatak na koji sam i ja zaboravio, ali me je podsjetila sjajna knjiga Vladimira Šeksa „Državni udar, 1. dio“: naime, 1993. u jeku rata (koji je Slovenija elegantno izbjegla u dogovoru s Beogradom), u vrijeme kada se Hrvatskoj prijetilo sankcijama zbog navodne umiješanosti u BiH-ratove, tadanji slovenski predsjednik K. javno se založio da Hrvatska bude izbačena iz Ujedinjenih nacija. Istoga toga predsjednika K. u vrijeme kada se uplašio da ne će sve ostati na opereti, našao sam u noći 1991. kako spava u zatamnjenom predvorju Tuđmanova ureda, kamo je bio dotrčao u panici. Pitam kakvo to dijete tamo spava, vele mi da nije dijete nego K. No, poslije se, kako je rečeno, dobro oporavio. Na istom su tragu sve žice postavljene i na neupitno hrvatskom teritoriju (lijeva obala Mure, recimo, Sveta Gera odnosno sv. Ilija i tako dalje.)

Ja postavljam kao ključno pitanje Mokrica, koje su izvan svake sumnje pripadale području Zagrebačke nadbiskupije, a u sedamnaestom su stoljeću Mokricama vladali Frankopani – tu je mladi Fran Krsto Frankopan sa svojom mlađahnom talijanskom ženom provodio puno vremena. Inače, slovenski narod kao da ne haje za protimbe, na sajmu u Samoboru ima više kupaca Kranjaca nego Hrvata, a je li im ovdje jeftinije, ne znam – u svakom slučaju našli su dimnjak usprkos potomku konja s hvataljkama, oprostite, jahaču na konju, kao i usuprot diplomatski vrlo odgojenom Karlu Erjavcu za kojega je naša ministrica vanjskih poslova izjavila da je bezobrazan, premda imamo finiju hrvatsku riječ koja glasi – drzak. Erjavec se ponaša kao ratni konj bez hvataljka, drži se odluke komparbitražnoga suda, koji je nastavio raditi bez hrvatskoga predstavnika i povrijedio međunarodno pravo, a sada za tu odluku navija i Europska unija (ne cijela), što je sramotno, usporedivo s tužiteljstvom haaškoga Suda koje odavno radi mimo svih uzanca međunarodnoga kaznenog prava a isto tako ga podržava i Unija. U lijepo smo društvo upali. Čak i Mađarska, inače svjesna u kakvo je društvo upala, blokira ulazak Hrvatske u OECD zbog sitne molovske pakosti, a hoće li odustati ili trgovati, ne znam dok ovo pišem.

Nije najljepša nego samo Lijepa naša

Dok je tako, znači, Hrvatska izložena trostrukoj agresiji, odnosno četverostrukoj jer i dalje, kao uvijek, tinja ona unutarnja s Pupovcem koji skida ploče hrvatskim braniteljima, Lijepa naša je na natječaju lijepih zemalja ovoga svijeta izbila među prvih dvadeset, to jest našla se naša na devetnaestom mjestu – vrlo dobro, no ne znam kako se inače ne baš nelijepa Slovenija plasirala bolje od Hrvatske, na jedanaesto mjesto. Glede uspjeha gospodarskih i inih, Hrvatska se i dalje nalazi na začelju i nije poznato jesu li ju Bugarska i Rumunjska prestigle ili će uskoro. Hrvatska tako ostaje zemlja nevjerojatnih mogućnosti i stalnih nemogućnosti da iskoristi nevjerojatne mogućnosti. Dakle, sarkastično rečeno: Bog je imao nevjerojatno nadahnuće kada je stvarao ovaj dio Zemlje na kojemu živimo, ali je bio malo rastresen kada ju je dao Hrvatima koji ne znaju ni što bi sa sobom, a kamoli s njom.

No dobro, turizam nam ide. Ide turizam ,zahvaljujući i terorizmu kojega u Hrvatskoj nema (kucnimo o drvo) osim u požarnom smislu, nema ni uragana, čak nema ni kiše (ljeti). Turisti su sigurniji nego o Londonu, Parizu i Bruxellesu, u zadnje vrijeme strahuje i Prag (Zeman), ali da se gosti slučajno ne opuste brinu se zastrašujući zvučnici koje je sada jeftinije kupiti nego nekada, pa se turisti trude naspavati danju na plaži jer noću ne mogu oka sklopiti – to jest danju ih i na plažama (ne svim) teroriziraju bukom iz lokala. U dalmatinskim ljekarnama povećana je prodaja čepića za uši. Sezona je na izmaku, turistička i požarna, a oproštajni je požar potpalio neki čovjek u Krilima Jesenica – uhićen je, ali mu nismo saznali ime i prezime, kao ni tridesetorici pronađenih terorista, da nedajbože ne budemo politički nekorektni. Tako ohrabrujemo terorizam, ne samo požarni. Pa i nakon oproštajnog izbio je još jedan na ulazu u parku Krke.

Micanjem ploča hrvatskim braniteljima ohrabrujemo pupovečki terorizam, kamufliran u rat protiv navodnih ustaša „na cijelom području Hrvatske“. Osnažen jasenovačkim uspjehom, Pupovac (gdje je dr. Šreter?) pokušava potaknuti novi val detuđmanizacije, demonizirajući Tuđmanove znamenite riječi da NDH nije bila samo zločin, nego i težnja Hrvata za samostalnom državom. Kako god bilo, Pupovac, kojega ne trpi ni jedna srpska stranka osim SDSS-a, (a i to je upitno), neupitni je pobjednik u aferi ploče s imenima ubijenih Hrvata (ubijenih od Srba), pripadnika HOS-a koji su se odvažno borili za modernu, demokratsku Hrvatsku a protiv fašističke srpske i srbijanske agresije. Je li odvijač iliti šrafnciger kojim je odvijena ploča, isti onaj kojemu su srpski teroristi iskopali oči hrvatskom branitelju, inače po narodnosti Slovencu? No, i druge srpske stranke već mute vodu, osjećajući da će doći na red i ploče koje nazivaju krajinskim a ne četničkim, to jest fašističkim iz vremena devedesetih.

Pupovečki i komunistički mutavci zakinuti su na drugoj strani micanjem ploče s imenom maršala koji je na marš smrti poslao stotine tisuća Hrvata i slavio smrt pozdravom koji započinje smrću. U strahu od promjena i drugih ako ne trgova a ono ulica u Zagrebu, jutarnje novine su se potrudile prevenirati, pa čitateljima otkriti tko bi sve, navodno, trebao bili odpločan. Tako su našli i Petra Preradovića, koji bi trebao nadrljati jer je bio Srbin, kažu vurušići ili slični, a ne će ga spasiti ni što je prešao na katoličku vjeru, insinuiraju. Eto kako nesretna ljevica (koja iz ne samo tiražnih razloga na tri stranice donosi Bujančev pir) pokušava na sitno provocirati. Preradović, rođen u Grabrovnici u graničarskoj vlaškoj obitelji, pobočnik bana Jelačića, general, najveći je lirik hrvatskoga romantizma, i ne samo da je politički Hrvat nego i Hrvat po svemu od glave do pete, hrvatski piesnik – kako i dalje „korijenski „ piše na njegovu spomenuku na Preradovićevu, odnosno Cvjetnom trgu. Ah, da su barem svi Hrvati bili Hrvati koliko i on, bilo bi nam bolje i drukčije. Na hrvatskom je jeziku propjevao nakon njemačke faze, ali kad je propjevao, bilo je to veličanstveno… No, jutarnji pregled imena koja bi navodno trebalo maknuti, ima doista i neka koja treba maknuti, ali o tom – potom. Neka će doći i pod udar Kusićeva Vijeća za suočavanje s prošlošću iliti (prvi put sam čuo) Vijeća za nedemokratske režime. Ako je potonji naziv točan, onda sam protiv, jer se tako totalitarni režimi prikrivaju eufemizmom (nedemokratski režim može biti i onaj koji ne ubija ljude), a ono „za“ nedemokratske režime je dvosmisleno. Nisam ni za onaj sklop „ totalitarni i autoritarni režimi“, budući da će komunisti sigurno pokušati Titov zločinački režim progurati pod „autoritarni“.

Glede pozdrava Za dom spremni, potrebna je lingvistička analiza, to jest razdjelba na riječi. Je li riječ „za“ sporna? Nije. Je li sporna riječ „dom“ ? Nije. Je li sporna riječ „spremni“ ? Nije. Je li sporno da su HOS-ovi dečki umrli za domovinu? Nije. Onda čemu sav taj cirkus? Radi stabilnosti Vlade. Sljedeću rečenicu sam napisao pa izbrisao, budući da sam dobro odgojen. Unutar nje ima i pristojan dio koji pita je li važnija stablinost hrvatskoga naroda kojemu je puna kapa zabrana i nove uspostave verbalnog delikta. Pozdrav ZDS treba deustašizirati, to jest podignuti prst samo ako je izvan svake sumnje utvrđeno da njime netko slavi totalitarni ustaški režim. U ostalim slučajevima, a HOS-ova ploča je jedan od takvih, pozdrav treba tolerirati, jer će se inače probuditi, i već jest, masovni narodni inat. A kad se Hrvati zainate, znate kako je to.

Hrvatske traume i tanane posebnosti treba razjasniti i novom američkom veleposlaniku Robertu Kohortu, koji valjda za savjetnike ne će uzeti protuhrvatske kohorte pri pisanju podloge za izvješća State Departmenta. Nadajmo se.

Hrvoje Hitrec

Izvor: Portal Hrvatskog kulturnog vijeća (hkv.hr)

 

Prethodni članakApel za podršku supruzi zatočenog branitelja Mate Baotića
Sljedeći članakZona komfora