Logika je komunističkih istražitelja koji paradiraju kao povjesničari, da od malog broja slučajeva ili čak od samo jednoga, kao ovdje, prave kompletne i “nepogrešive” aksiomatske sustave i formiraju ideološke dogme. Za one koji nisu razumjeli ili nisu ni vidjeli pamfletić Hrvoja Klasića, istražitelja koji paradira kao “istoričar”, slijedi pojašnjenje onoga što je navaljao u ovom tekstu:
Što je sve utjecajni kardinaj doživio za posjeta Jugoslaviji ’68 – Jutarnji 13.01.18.
Između ostalog komunistički istražitelj Klasić citira riječi projugoslavenskog kardinala Tisseranta, koji je u Vatikanu prisiljavao hrvatske svećenike, uključujući i svećenika i publicistu Dragutina Kambera, da kao istinitu prihvate srpsku tvrdnju kako je u Hrvatskoj 1941.-1945. likvidirano 300 tisuća Srba:
“Evo, vidite vi ovo Đakovo, tu se je u glavi ovog biskupa rodila misao o jugoslavenstvu i ona je odavde zračila nadaleko i naširoko. I što se dogodilo? Umjesto da Crkva ovdje drži visoko taj barjak jugoslavenstva, taj simbol jedinstva, ona se vezala za separatistički pokret koji je upravo Hrvatsku odveo na put izolacije od ostalih naroda Jugoslavije”.
Divi se ovim riječima komunističkog kardinala komunistički istražitelj Klasić, usput ignorirajući cjelokupnu povijest odnosa naroda u sastavu Jugoslavije, pa bi neupućen promatrač zaključio da su kasnije u krvavim ratovima svi ratovali protiv Hrvatske, a ne Klasićeva majčica Srbija protiv svih. Neupućeni bi promatrač rekao da je komunistički istražitelj Klasić ove riječi naveo kao proročanstvo onoga što se kasnije dogodilo kad su se svi borili protiv Hrvatske te je Hrvatska komšinski i međunarodno izolirana kao divlja nasilnička tvorevina sklona genocidu nad svima s kojima dijeli granice, radi čega je bila bombaridrana NATO-vim bombama?
Ali pobogu, druže komunistički istražitelju Klasiću, pa to je bila Srbija od koje pobježe čak i drugo oko u zločinačkoj glavi.
najprominentnijih osoba ne samo u katoličkoj crkvi nego nego u cijelom svijetu”.
Druže komunistički istražitelju, proročanstvo, ako je to uopće bilo, potpuno je promašeno osim ako se onaj put koji je Hrvatsku odveo u “izolaciju od ostalih naroda Jugoslavije”, ne odnosi na “majčicu” Srbiju. Čitaj malo, obrazuj se, knjige ne grizu druže Klasiću. A posebno se posveti logici jer si na tom području diletant kakvih je malo čak i među potpuno neobrazovanima.
U svakom sustavu, u svakoj ludnici, u svakoj ustanovi, u svakom području znanosti, u svakoj religijskoj zajednici, u svakoj ideološkoj školi i u svakom vrtiću postoje oni koji su protiv glavne struje, oni koji su apsolutna opreka svemu onomu čega su dio. To je slučaj u Katoličkoj Crkvi sa kardinalom Tisserantom. Kod druga Tita, takvi bi odmah bili udavljeni tankom žicom, upucani metkom u potiljak ili bi mučno umirali na Golom Otoku i drugim gulazima. To je ta “mala razlika” između Vatikana i sistema za koji se zalaže drug komunistički istražitelj Klasić i komunistički kardinal Tisserant.
Kaže drug komunistički istražitelj Klasić i ovo:
“Unatoč pohvalama na račun prijema u Jugoslaviji, kardinal Tisserant nije bio zadovoljan baš svim “domaćinima”. Vidno razočaran bio je ponašanjem predstavnika Zagrebačke nadbiskupije. Na hladan prijem pomoćnih biskupa i višeg klera u Zagrebu požalio se i samom papi…”
Dakle, lijepo je komunistički kardinal primljen od strane osuđenog zločinačkog komunističkog režima, a malo manje lijepo od crkvenih krugova. Što bi mogao biti razlog tomu??? Hm, ček, ček, da vidimo… Možda pokolji od 500 do 1000 svećenika od strane zločinačkog komunističkog režima, možda trovanje važnijih kardinala od istog režima, možda okrutan odnos komunističkog režima prema vjeri i vjernicima… Sve je ovo komunistički kardinal Tisserant ignorirao i zamijenio teze pa ispada da je preko 600 mučki pobijenih svećenika pobijeno s pravom, dok je Tito jedan mudri pravednik i velikodostojnik, za razliku od pobijenih i preživjelih sa uskraćenim građanskim pravima. Naravno da su ga ubojice dočekali lijepo i naravno da su ga žrtve dočekale sa prijezirom.
Tko ovdje nije normalan druže Klasiću?
Naravno da i ovu igru Vatikana sa Titom treba gledati u svjetlu politike u kojoj Vatikan šalje svog zabludjelog kardinala i fana zločinca Tita da kao pomogne i smanji zločinačku represiju protiv katolika u Jugoslaviji. Druga je stvar što je taj potez Vatikana jedan licemjeran čin općenja s poremećenom zvijeri, ma koliko namjere bile širenje dobra, ako su uopće i bile, jer ne treba zanemariti i crkveni porez kao ideju pomirbe sa Titom. Možda griješim, a možda i ne?
Sjećam se kad sam se kao dijete prvi put na polnoćki na Božić zapitao što rade milicijske marice pune milicajaca oko crkve. Pitao sam nekoga i sjećam se odgovora: “To je ako netko zapleše kolo ili zapjeva neku hrvatsku pjesmu.”
Sjećam se također kad su nas prisilom odveli na Petrovu Goru na primanje u omladince, tamo početkom osmadesetih. Ustvari, odveli su pod prijetnjom sankcija čitavu školu jer su taj dan u Perušić dolazila djeca iz čitave Europe u organizaciji Katoličke Crkve (ne sjećam se povodom čega). No, komunistički direktor škole koji se prezivao kao i ja, pod prisilom je odveo svu djecu iz perušićke škole na Petrovu Goru. Tamo sam u jednom trenutku govorio nešto kao: “Mi moramo biti ovdje, a danas je Perušić pun djece iz čitave Europe.” U tom trenuutku moj prezimenjak komunistčki direktor zgrabio me s leđa, okrenuo i nokautirao. Bilo mi je otprilike 12 godina. Sjećam se da sam kasnije jedva došao k sebi. Nije nikog bilo kraj mene jer su djeca pobjegla od straha, a ovaj je otišao, te sam se onako u bunilu dovukao do autobusa. Mjesec dana sam imao jake glavobolje. U bolnicu nismo smjeli, a i tko se smio buniti protiv komunističkog istražitelja direktora škole, naime bio je isto komunistički povjesničar – razbijač dječjih glava.
To su već bile osamdesete i satrap je već bio odveden u pakao. Možemo samo zamišljati kako je bilo prije. Tada nisam znao što je komunizam, no zarekao sam se naučiti sve o mentalnom sklopu komunističkih “povjesničara” poput Klasića i kardinala poput Tisseranta. Ja sam vjerojatno dobio što sam zaslužio kao vjernik i valjda maleni ustaša. Btw, nisam znao ni što su ustaše.
U svakom slučaju potakao me na razmišljanje što ne valja sa tamnicom naroda Jugoslavijom. No dobro, lako za povjesničarsko rabijanje glava djeci koja su išla crkvu. Da vidimo što nam je drug komunistički istražitelj Klasić glorificiranjem komunističkog kardinala Tisseranta još poručio?
Između ostalog ovo:
Drug Tito bio je u pravu kad je pobio preko 600 katoličkih svećenika. Također je drug Tito bio u pravu kad je pobio svećenstvo Hrvatske pravoslavne Crkve i dobar dio vjernika. Također je drug Tito bio u pravu kad je pobio sve Talijane i bacio ih u fojbe pa je Radosav sad sam sebi zastupnik i “precednik” onih koji pobiše sve Talijane. Drug Tito je bio po Klasiću u pravu kad je pobio od pola milijuna do milijun Hrvata, a ukupno gotovo koliko i Pol Pot.
Da je u pravu to je Klasiću više nego dokazano time što je kardinal komunist Tisserant “mnogo voleo druga Tita”. Drug je Tito bio potpuno u pravu kad je smaknuo gotovo pola milijuna Njemaca na području čitave Jugoslavije. Po drugu Klasiću osuda komunizma kojeg je osudilo čak i Vijeće Europe je nevažna sitnica i drug Tito je potpuno u pravu jer ga je kardinal komunist obožavao, kao što čistačice u Sjevernoj Koreji obožavaju Kim Jong Una. Manji je problem drugu komunističkom istražitelju što je osudom komunizma, od Vijeća Europe, usput osuđen i Tito-Klasićev kućni ljubimac, mentalni komunist kardinal Tisserant. Taj dio uvaženi komunistički istražitelj, drug Klasić, nije uspio povezati.
Uvaženi komunistički istražitelj Klasić je kao čudno dijete koje se valja u radioaktivnom blatu jugo-svinjca i ignorira sve pozive da ustane i opere se.
Prvo, odrastao je čovjek i sramota je valjati se u blatu, a još veća sramota je braniti ono što je civilizacijski osuđeno kao zločinačko i neljudsko.
Drugo, radioaktivno blato jugo-svinjca izjest će ga na molekularnoj razini.
No on odlučno odbija sve pozive i roni sve dublje u radioaktivnu kaljužu jugo-svinjca, dokazujući sebi i nama da apsolutno zločinačka priroda Tita i Jugoslavije nije povijesna istina jer je jedan ekscentrični talijanski kardinal bio ljubitelj satarapa Tita i od Vijeća Europe osuđene zločinačke komunističke partije.
Govor nobelovca Ive Andrića Hitleru najbolji je dokaz kako izjave, pisma i stremljenja “uglednih pojedinaca” nisu uvijek u skladu sa civilizacijskim normama:
“Poštovani kancelare,
Čast mi je da Vašoj Ekselenciji predam pisma kojima je Kraljevsko Namesništvo, u ime Njegovog Veličanstva Kralja Jugoslavije, moga uzvišenog Suverena, izvolelo da me akredituje kod Vaše Ekselencije u svojstvu svoga izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra, kao i opozivna pisma moga prethodnika g. Cincar Markovića.
Smatram za naročitu sreću što mi je Kraljevsko Namesništvo poverilo tu časnu zadaću. Odnosi dobrog susedstva, kao i živa privredna i kulturna izmena dobara između Nemačke i Jugoslavije odgovaraju potpuno željama i namerama Kraljevske vlade, i ja sam naročito povlašćen što mi je Kraljevska vlada stavila u dužnost da rad moga prethodnika na tom delu nastavim, a u cilju produbljenja i učvršćenja tih prijateljskih odnosa i uzajamnog poštovanja koje vlada između oba naroda.
Dozvolite, Gospodine Kancelare Rajha, da uverim Vašu Ekselenciju da ću sve svoje snage posvetiti tom zadatku koji predstavlja jedan od značajnijih ciljeva spoljne politike moje vlade. Slobodan sam izraziti nadu da mi blagonaklona podrška Vaše Ekselencije neće nedostajati u izvršenju moje prijatne dužnosti.
Predajući Vašoj Ekselenciji moja pisma, koristim ovu svečanu priliku da izrazim u ime Njegovog Kraljevskog Visočanstva Kneza Namesnika, Kraljevskog Namesništva i Kraljevske vlade najlepše želje za ličnu sreću vaše Ekselencije, koja sa toliko uspeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog Rajha, kao i za dobro i napredak nemačkog naroda.”
To je ista ona Kraljevina Jugoslavija od koje su Hrvati odustali pa nas Pupovac u Saboru prošle godine nazva separatistima 41. ignorirajući službeni stav Kraljevine Jugoslavije kao sljedbenice Njegove Ekselencije Hitlera. Pupovac je dakle za “Njegovu Ekselenciju Hitlera“, a protiv separatista 41.
Koliko su govor i stav nobelovca Ive Andrića bitni i presudni u pranju imidža “Njegove Ekselencije Hitlera“, toliko je i stav jednog kriptokomunističkog kardinala Tisseranta bitan i presudan u pranju imidža satrapa Tita i satrapske komunističke partije.
Drugovi, jeste li vi normalni?