Već sam se, kao patriot od glave do pete, bio zabrinuo zašto uz engleske, brazilske, češke itd. sojeve nema i hrvatskoga, kadli se ipak pojavio s crveno-bijelo-plavim receptorima. Vjerojatno ima oblik kockice. Ipak nešto, kad već nemamo hrvatske banke, hrvatsku industriju, hrvatsko sjeme, hrvatski šećer (koji dolazi na kraju) i doskora hrvatsku monetu, da barem imamo nešto svoje, da se ne izgubimo u internacionali. Hrvatski virus, kako to gordo zvuči. Virus nostrum.

Autor: Hrvoje Hitrec

Vrijeme stabilno, prohladno, život se pomalo vraća nakon što se svima već počelo povraćati od društvostaja, kako glasi (predložena) nova hrvatska riječ. Život ide dalje jer drugo i ne zna, već je proljeće na vidiku, ali je zima donijela toliko smrti da se previše ne radujemo, pa i zbog navodnog ili ne, trećega vala u kojemu se napokon pojavljuju i nacionalni sojevi virusa. Već sam se, kao patriot od glave do pete, bio zabrinuo zašto uz engleske, brazilske, češke itd. sojeve nema i hrvatskoga, kadli se ipak pojavio s crveno-bijelo-plavim receptorima. Vjerojatno ima oblik kockice. Ipak nešto, kad već nemamo hrvatske banke, hrvatsku industriju, hrvatsko sjeme, hrvatski šećer (koji dolazi na kraju) i doskora hrvatsku monetu, da barem imamo nešto svoje, da se ne izgubimo u internacionali. Hrvatski virus, kako to gordo zvuči. Virus nostrum. Doduše, barem dvadeset posto ljudi koji žive u Hrvatskoj drži da je virus tu već odavno, to jest da je hrvatska država virus od kojega im je zlo trideset godina. Loša je vijest da se dobro osjećaju u institucijama punim sličnih glodavaca.

Zaboravljaju da je hrvatska država stara mnogo više od tisuću godina, puno starija od Zagreba, premda najnovija arheološka istraživanja otkrivaju – ni više ni manje nego u dvorištu Banskih dvora – da su Zagrepčani stari oko tri tisuće godina. Ostavili su nepobitne artefakte, što znači da su dotepenci baš svi koji su se nakon njih doselili u Zagreb, a sada ipak imaju pravo izaći na lokalne izbore. Rečeno otkriće, predstavljeno tako senzacionalno kao da su nađeni dinosauri iz komunističkoga razdoblja, uopće ne donosi neku novost jer se odavno zna da su na budućem Griču stolovali prastanovnici, a i Muzej grada Zagreba nalazi se upravo in situ, pa se može i razgledati. Glede Banskih dvora, prvi je poticaj došao iz Beograda, raketiranje je štošta razotkrilo.

Tri tisuće godina! Nije to tako dugo, ako znamo da su Sumerani imali visoku civilizaciju prije pet tisuća godina, gradili gradove, imali gradonačelnike (ha), a imali su i pismo. I ispjevali najveći ep svih vremena, ep o Gilgamešu. Je li rajski vrt bio u Mezopotamiji, može se samo nagađati, ali da je ondje bilo poplava, nema sumnje, što nas vodi prema vezama Gilgameša i Biblije. Posjet pape Franje sadašnjem Iraku može se i tako protumačiti, došao je do izvora ne samo zato što je Abraham krenuo iz Ura (a i nije, nego njegov otac Terah), nego i dublje u povijest, do Općega potopa. Gilgameš, inače povijesni kralj Uruka, bijaše vrlo žalostan nakon smrti Enkidua koji je od divljeg čovjeka postao kraljev prijatelj, a po Freudu i više od toga. Zabrinut za svoju sudbinu počeo je intenzivno razmišljati o smrti, makar je bio tri frtalja bog, a frtalj čovjek, ako dobro pamtim. Da bi saznao tajnu besmrtnosti odlazi potražiti čovjeka koji se zove Utnapištim, a taj mu daje takve zadaće koje kralj jednostavno ne može ispuniti, što tumači kao znak da će ipak umrijeti. A tko je Utnapištim? Jedini koji je preživio opći potop ( i žena mu), što neodoljivo podsjeća na praoca Nou. Ima tu još podosta podudarnosti, pa bi Stari zavjet mogao platiti globu po novom Zakonu o autorskim pravima. Podsjećam i na moj roman “Ur”.

Književnik Sadam Hussein, u romanu “Zabibah i kralj” objavljenom 2000. godine, ako se ne varam. Nobela nije dobio, tek uže oko vrata. Bio je diktator, kršćane nije previše ili nije uopće ubijao, ali su ih propucali nakon njegove smrti i sada ih je je manje nego u Federaciji BiH. Tu nastupa papa Franjo u odvažnom pohodu, širi bratstvo i jedinstvo, svi smo mi djeca Božja, dok kršćane u svijetu tamane više no što je Dioklecijan mogao sanjati…

Ur, Uruk, Niniva (sada predgrađe Mosula),nakon Sumerana i Akadskoga carstva, Kaldejci, Asirci, pa Babilonsko carstvo koje se na zapad širilo do Dunava, da, jedni gradili drugi uništavali pa zatim i sami gradili, i tako sve do Amerikanaca u ratu protiv Iraka kada je opljačkan Nacionalni muzej u Bagdadu, sve do Isila koji je nastavio. Znadete li tko je bio opsjednut Gilgamešom? Književnik Sadam Hussein, u romanu “Zabibah i kralj” objavljenom 2000. godine, ako se ne varam. Nobela nije dobio, tek uže oko vrata. Bio je diktator, kršćane nije previše ili nije uopće ubijao, ali su ih propucali nakon njegove smrti i sada ih je je manje nego u Federaciji BiH. Tu nastupa papa Franjo u odvažnom pohodu, širi bratstvo i jedinstvo, svi smo mi djeca Božja, dok kršćane u svijetu tamane više no što je Dioklecijan mogao sanjati, a kršćanska (?) Europa sama je sebi omotala oko vrata šal nalik onom koji su sultani slali nesposobnim vezirima i prodaje priču o dobrodušnom novom pučanstvu koje dolazi s Istoka, muslimanskom. O, sancta simplicitas.

U Hrvatskoj za sada stojimo dobro, domaći su muslimani uljudna manjina, lošije stojimo u Herceg Bosni gdje su prema Hrvatima neuljudni, a i inače im se ne sviđa što su Hrvati konstitutitavan narod, pa tu neugodnost nastoje nekako prevladati plemenitom idejom o građanskoj FBiH i BiH uopće, znači “bošnjačkoj”. Europski i svjetski patroni nerealizirane države BiH, koji ništa ne razumiju, a nisu ni prije, idu uz dlaku toj ispraznici (hrv. riječ za floskulu), čim čuju riječ “građanski” samo što im sline ne cure, ma naravno, tako ćemo, a ne tu glupost s tri konstitutivna naroda, neka svi budu građani. Pa čak i u Hrvatskoj postoji Građanski nogometni klub Dinamo. Purgeri. Neka, dakle, svi u FBiH postanu purgeri. Bit će to sjajan purgatorij (za Hrvate). Dok napokon ne nestanu.

Bauk novih riječi


Časopis “Jezik” koji je bio crvena krpa za crvene u vrijeme komunizma, a i sada je jer se ništa nije promijenilo, ima natječaj za Nagradu dr. Šreter. Ljudi predlažu nove riječi, ima tu svega i svačega, onda u uži krug dolazi dvadesetak više ili manje dobrih, pa se na kraju izdvoji jedna, dvije ili tri. Ideja je potekla od akademika Stjepana Babića, nakon njegova umirovljenja nastavila dr. Sanda Ham, u povjerenstvu za nagradu jezikoslovci i književnici, u jednom trenutku i velikan Slobodan Novak.

Hrvatski jezik, za razliku od drugih, ne smije uvoditi u svoje tijelo nove riječi. Razlozi su razvidni. Svaka riječ koju Vuk Karadžić nije odobrio ni onda, a ne bi ni sada, nagriza ideju o zajedničkom jeziku. Jedan od onih koji su se u realnom vremenu, takoreći, opirali i oprijeli Vuku i vukovcima, bio je Bogoslav Šulek, koji je i svoje slovačko ime kroatizirao, pa zatim pošao dalje. Ugradio je u hrvatski jezik toliko novih riječi da je teško i povjerovati. Unakazio jezik, što bi rekla vukovska klatež, uveo, recimo, kisik, vodik i ugljik. Srećom na vrijeme, da je to učinio poslije Drugoga svjetskog rata, bio bi strijeljan kao ustaški jezikoslovac, a u samostalnoj hrvatskoj državi ismijavan u žutom, ali i “službenom” tisku. Šulekizmi! Smiješno!

Časopis “Jezik” koji je bio crvena krpa za crvene u vrijeme komunizma, a i sada je jer se ništa nije promijenilo, ima natječaj za Nagradu dr. Šreter. Ljudi predlažu nove riječi, ima tu svega i svačega, onda u uži krug dolazi dvadesetak više ili manje dobrih, pa se na kraju izdvoji jedna, dvije ili tri. Ideja je potekla od akademika Stjepana Babića, nakon njegova umirovljenja nastavila dr. Sanda Ham, u povjerenstvu za nagradu jezikoslovci i književnici, u jednom trenutku i velikan Slobodan Novak. Bilo je (podosta) godina kada nagrada uopće nije dodijeljena, a kada i jest u novčanom je smislu bila i ostala skromna da skromnija ne može biti. Nagrade su dodjeljivane u Pakracu ili Lipiku, u spomen na liječnika Šretera kojega su mučili i ubili Srbi, a prije toga boravio je i u komunističkom zatvoru zbog dvije riječi – umirovljeni časnik, kao što znate.

Ove je koronske godine nagrada oživjela, tri su riječi odskočile, među njima dišnik, hrv. respirator. Bio je objavljen i uži izbor, koji je klatež dohvatila i služio joj za razonodu. Kao i uvijek do sada, nove su riječi onima koji barataju sa stotinu starih vrlo čudne i nepotrebne, jer su i onih stotinu jedva svladali. Kao i uvijek, smušenjaci su nastojali uvjeriti publiku da je riječ o cirkusu, stupidnim izmišljotinama. Vrište u strahu da će im biti nametnute, kao da se radi o državnom, represivnom tijelu. Boje se da ih narod ne prihvati, kao što se već događalo s riječima poput udomitelja, koja se udomila, uspornika koji je spasio život mnogim ležećim policajcima, proširnice (stent), alkomjera, zapozorja i još mnogih. A sada je došao dišnik (respirator) i još neke zgodne riječi, subolest za komorbiditet (koji je teško i izgovoriti), društvostaj itd. Sve odzvanja od smijeha spomenute klateži.

Neke se riječi “uhvate”, prihvate, uđu u korpus kao da su oduvijek ondje, recimo riječ velepošast koja mi se svidjela, ta imamo veleposlanike, imamo ili smo imali velesajam. A imamo i veleumove koji slijede u nastavku teksta.

U HTV-ovoj emisiji Dobro jutro Hrvatska pojavio se simpatični jezikoslovac Alerić, pa sa simpatijama govorio o Nagradi Šreter, podsjetio koje su sve lijepe nove riječi proizašle iz natječaja. Rubrika u kojoj je gostovao naziva se Naš hrvatski jezik, što je napredak od doba kada su se školski udžbenici zvali Naš jezik, a znamo i zašto.

Ovogodišnja Nagrada dr. Šreter izazvala je podosta pozornosti, dobronamjerni neutralno izvijestili, a revolverblati ostali principijelni u stupidnom ruganju. Na žalost, i u jednoj se ozbiljnijoj dnevnoj tiskovini pojavila slična “recenzija” iz pera učenoga Becka, premda bek i on se upustio u napad kao Beckenbauer ili Beckham. Pročešljao riječi i svakoj našao zamjerku, pa ocijenio jedinicom. Spustio se na razinu žutoga tiska pogotovu tumačeći riječ (u stvari doskočicu) “šekspiriti se” koju je odmah, onako duhovit i pametan kakav jest, povezao sa Šeksom. Ako se već upustio u jezičnu sferu, mogao je, recimo, pisati o subotičkom slučaju uvođenja nepostojećega bunjevačkog jezika na račun postojećega hrvatskog. O tome nije ni beknuo.

Na sreću, u HTV-ovoj emisiji Dobro jutro Hrvatska pojavio se simpatični jezikoslovac Alerić, pa sa simpatijama govorio o Nagradi Šreter, podsjetio koje su sve lijepe nove riječi proizašle iz natječaja. Rubrika u kojoj je gostovao naziva se Naš hrvatski jezik, što je napredak od doba kada su se školski udžbenici zvali Naš jezik, a znamo i zašto.

U doba druge velike bitke za hrvatski jezik osamdesetih godina (prva je bila šezdesetih i završila s Deklaracijom) vadio sam mast idiotima primjerom riječi nogomet. Da, nogomet. Što bi bilo, pitao sam, da Slavko Rutzner Radmilović nije na vrijeme smislio riječ nogomet, ostali bismo na fudbalu, a kada bih ja, recimo (tih spomenutih osamdesetih) istrčao s nogometom, eto mene na udaru lista “Komunist”. Nogomet, kako to glupo zvuči, kao i glazba, ko to tamo peva, ustaše jedne. A da u samostalnoj našoj retardiramo, i to je točno, imali smo dvoranski nogomet, pa ga “kroatizirali” u futsal. Glazbenike školujemo u onoj groznoj zgradi zvanoj Muzička akademija.

Kad smo već pri jeziku, zapeo mi je za oko velik skandal o krađi sto kuna iz pravoslavne crkve u Šibeniku. Prilozi na televizijama bijahu minutažom bogati, kao da je ukraden milijun eura, dotrčao Pupovac da spriječi eskalaciju, odnosno da ukrade koji televizijski kadar. Panika kao da hrvatski tenkovi idu na Šibenik. HTV objavio priopćenja, saopćenja i saopštenja. S potonjim u svezi moje oprezno pitanje: zašto nije prevedeno rečeno saopštenje, da je Bugarima učinjeno slično, a i oni su uglavnom pravoslavni, bi li njihovo saopćenje HTV dao javnosti na bugarskom? I uopće je tu nešto vrlo sporno: nitko ne brani SPC-u da se unutar sebe služi srpskim jezikom, ali bila je riječ o priopćenju za hrvatsku javnost. Ne čitaju Ustav, to je. Inače, ovo je godina čitanja. A ožujak i mjesec hrvatskoga jezika.

Bitka za Zagreb


I ja ću se kandidirati. Sagradit ću deset mostova preko Save i jedan preko Neretve, tramvajsku prugu produžit ću do Beča, Beograda, Budimpešte i Bruxellesa, gradit ću dječje vrtiće i za odrasle, sve će biti besplatno osim onoga što se plaća, dosadašnje članove gradske uprave pobrat ću u Remetinec, a one iz holdinga strijeljati iza ugla…

Bandić se još nije ohladio, a novih gradonačelnika već na buljuke. Izazvan tom pomamom, i ja ću se kandidirati. Zagrepčanin sam, odgojen na zagrebačkim ulicama i na gumenjaku, bio sam čak član gradske skupštine, doduše u prošlom stoljeću. U obećanjima mogu nadmašiti ama baš sve protukandidate. Evo obećanja: sagradit ću deset mostova preko Save i jedan preko Neretve, tramvajsku prugu produžit ću do Beča, Beograda, Budimpešte i Bruxellesa, gradit ću dječje vrtiće i za odrasle, sve će biti besplatno osim onoga što se plaća, dosadašnje članove gradske uprave pobrat ću u Remetinec, a one iz holdinga strijeljati iza ugla (to sam u nešto blažoj formi već čuo od jednoga kandidata, ali neka se nađe). Meštrove Indijance vratit ću u Zagreb jer ih Ameri ne će, previše su romantični, a i neugodno podsjećaju na genocid. Meštrović (s odmakom) nije sporan, njegova se nesretna starojugoslavenska jugofilija ohladila, vrućica splasnula makar ga je Broz u novoj preštimavao. S tim u svezi, ne baš neizravno: svijet je malen – poslije jednoga sprovoda koračam sa starijim čovjekom čija je teta “bedinala” Vladimira Nazora u zadnjoj godini njegova života, te poslije pričala da je, još na nogama, šetao stanom i govorio “Bože moj, što sam to učinio”. Bilo bi mu lakše da je znao kako će u modernoj, demokratskoj hrvatskoj državi najveća nagrada za kulturu nositi njegovo ime. A ne po nacionalistu Matošu. Recimo.

Cico Kranjčar

Pratio sam komemoraciju na HTV 4, ne sjećam se tako osjećajnih govora, toliko iskrene tuge, toliko zagrebačkoga štiha i onoga idioma koji se naziva zagrebačkim kajkavskim, a samo ga mi fetivi Zagrepčani znamo govoriti, zatvorenih čeljusti.

I ne sjećam se u zadnjim godinama tako hrvatske komemoracije (Barišić) i tako dojmljvih riječi kao što su bile one Nike Kranjčara, doista su rijetke snažne i lijepe veze između sinova i očeva. Svako se razdoblje pamti po jednom imenu, Ico i Cico. Točno. Možda nepravedno prema mnogim velikim igračima i suigračima, ali tako je kako je.

Prethodni članakU bunilu stvoren bunjevački jezik “novokomponovane” bunjevačke nacionalnosti
Sljedeći članakPodcast Velebit – Željko Kekić:
Projekt ‘Cajke’ osmišljen je s ciljem da razori hrvatsku mladež